Kriminalizacijom hrvatske državotvornosti do Zapadnog Balkana

Sprega detuđmaniziranog HDZ-a i jugoslavenskih revizionista u službi balkanskog projekta Europske unije

Kao poseban dodatak uz ovaj osvrt može se pročitati članak Dejana Jovića, objavljen u srbijanskom listu Vreme, kako bi čitatelj mogao prepoznati argumente novog poretka u Hrvatskoj, onog kojeg, neovisno o ishodu izbora, od 2000. godine na dalje, korak po korak, provode hrvatske Vlade, hrvatski predsjednici i hrvatske institucije. Autor članka nije tek jedan u nizu jugonostalgičara, koji, kako vrijeme od raspada Jugoslavije prolazi, krivotvori svoje i kolektivno pamćenje. Teze o razlozima raspada Jugoslavije razradio je prije jedno desetljeće, u svojoj doktorskoj disertaciji na London School of Economics. Profesor je međunarodnih odnosa na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti.

Međutim, puno značenje njegovih teza dolazi do izražaja tek u sprezi dvaju elemenata moći: Agencije EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Institute for Security Studies, koja redovito objavljuje Jovićeve članke i predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, kojem je glavni analitičar.

Joviću se pripisuje formativni utjecaj na Josipovićevu politiku prema Srbiji i Hrvatima u Bosni i Hercegovini, u čemu se, pak, prepoznaje i rukopis EU, u odnosu na takozvani Zapadni Balkan.

Naime, Institute for Security Studies nije tek jedna od agencija koja promišlja politiku EU institucija; u slučaju Hrvatske to je ona koja definira način na kakav će se EU prema Hrvatskoj postavljati u kontekstu politike Zapadnog Balkana. (Jovićeve članke čitatelji mogu pročitati u Institutovoj publikaciji Chaillot Papers Western Balkans).

U srži svojih teza Jović na povijesnom ispitu ne bi prošao. On to i ne teži činiti, nego mu je cilj proizvesti „popularno-znanstvene" argumente u svrhu dokidanja onoga što je prema Joviću „na prostoru bivše Jugoslavije" pošlo po zlu.

Primjerice, nije ujedinjenje Njemačke proizvelo destabilizaciju u Europi, koja je po Joviću omogućila raspad Jugoslavije, nego je Europa tek raspadom Sovjetskog Saveza, nestankom Varšavskog pakta i slomom jugoslavensko-velikosrpske politike stekla nacionalne i individualne slobode, s kojima je mogla zakoračiti u razdoblje političke stabilnosti. Da taj korak na „području bivše Jugoslavije" nije bio lako ostvariv, međutim, ima za razlog upravo u anomaliji koja se desila u pokušaju jugoslavenskih i srpskih snaga da Jugoslaviju prvo održe vojnom silom, a kasnije da se glavnina teritorija zadrži provedbom koncepta Velike Srbije, oslanjajući se pri tome na srpske manjine.Socijalistička FRJJugoslavija nije bila nositeljem socijalizma, no Jugoslavija se morala urušiti kada je pala i citadela po kojem je gradila svoj socijalistički sustav To je anomalija koja se nije desila ni u Latviji, ni Estoniji, ni Ukrajini, zemljama koje su 1989. godine brojale između 34 i 22 posto pripadnika ruske manjine.

Kriza socijalističkog modela vladavine

Jović je, međutim, u jednome u pravu: Jugoslavija nije bila nositeljem socijalizma. No, Jugoslavija se morala urušiti kada je pala i citadela po kojem je gradila svoj socijalistički sustav.

Kada je u ožujku 1985. godine postao Glavnim tajnikom Komunističke partije Sovjetskog Saveza, Mihail Gorbačov preuzeo je voditi poredak koji Hladni rat protiv SAD-a i zapadnih saveznika više dobiti nije mogao. Sovjetski Savez bio je u očajnom stanju: sovjetski vojnici krvarili su u Afganistanu, černobilska nuklearna katastrofa zrcalila je svu slabost navodno nadmoćne socijalističke tehnologije, očekivana prosječna životna dob sovjetskog građanina stagnirala je, gospodarstvo je zapalo u krizu koja se nazvala „nestašicom", a nedostajalo je i novca u utrci za naoružanjem.

Jugoslavija gubi geopolitičko značenje

Sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća SAD i Zapad Jugoslaviju još uvijek smatraju korisnom saveznicom: ona ima isti komunistički poredak kao Sovjetski Savez i njezini istočnoeuropski sateliti, no, ne pripada Varšavskom paktu. Gubljenje važnostiGeopolitičko značenje Jugoslavije tali se u onoj mjeri u kojoj sve jasnije postaje da Sovjetski Savez više nije u stanju držati pod kontrolom ni same članice Varšavskog paktaSvoju stratešku ulogu Jugoslavija gradi uglavnom na pristupu Jadranskom moru, ne dopuštajući sovjetske baze u moru lišenom leda. Stoga SAD Jugoslaviji ustupaju status najpovlaštenije nacije. Krediti, koje Jugoslavija dobiva od zapadnih institucija - Svjetske banke i MMF-a, a tako i državnih izvoznih banaka - ne odražavaju tržišne kamatne uvjete. Izvor socijalnog problema nezaposlenosti ublažen je omogućavanjem jugoslavenskim građanima da se zaposle u Zapadnoj Njemačkoj.

No, geopolitičko značenje Jugoslavije tali se u onoj mjeri u kojoj sve jasnije postaje da Sovjetski Savez više nije u stanju držati pod kontrolom ni same članice Varšavskog pakta.

Pobjeda nacionalno-demokratskih snaga

U listopadu 1989. godine Gorbačov odlazi u posjet Finskoj, zemlji koja je doduše ustrojena kao pluralistička demokracija s tržišnim sustavom, no, koja je Sporazumom o prijateljstvu, suradnji i uzajamnom pomoći iz 1948. godine u sigurnosnoj politici obvezna na neutralnost, te se u slučaju rata dužna oslanjati na vojnu „pomoć" Moskve. U Helsinkiju Gorbačov ne samo što odbacuje mogućnost intervencije prema jednoj „neutralnoj zemlji", nego se odriče i Brežnjevljeve doktrine o „ograničenoj suverenosti" socijalističkih zemalja, prema kojoj su druge socijalističke zemlje ovlaštene vojno intervenirati za slučaj unutarnje ugroze socijalističkog poretka. Time raspad represivnog socijalističkog sustava postaje neizbježnim.

Berlinski zid – simbol podijeljene Njemačke – pada u studenom 1989. godine. Komunistička vlast u Poljskoj – u namjeri da primiri narodno buđenje - odobrava u lipnju 1989. godine parcijalne izbore za Gornji dom poljskog parlamenta. Od 100 mandata za izbor, antikomunistički sindikat Solidarnost osvaja 99. U prosincu 1989. Poljska prestaje biti „narodnom republikom" i formira se prva višestranačka vlast. Slijedi ju Mađarska, a desetci tisuća istočnonjemačkih građana bježe preko Mađarske i Austrije u Njemačku.

Jugoslavija nesposobna za nacionalno-demokratsku transformaciju

U Jugoslaviji je stanje složenije. Riječ je o višenacionalnoj i višekonfesionalnoj tvorevini, s neriješenim nacionalnim pitanjima, jednopartijskim komunističkim sustavom i ograničenim građanskim slobodama. I gospodarstvo je u rasulu, vlada hiperinflacija.

Posljednji jugoslavenski predsjednik vlade Ante Marković nastoji spasiti Jugoslaviju umjetnim vezanjem dinara na njemačku marku i donosi zakon o privatizaciji, čime u praksi dotadašnji komunistički direktori postaju kapitalističkim vlasnicima. Međutim, sanacija Jugoslavije ne uspijeva.

Milošević-ŠuvarMiloševića Šuvar optužuje za cijepanje Jugoslavije, no ni Milošević ni Šuvar nisu mogli spriječiti politički pluralizamKomunističku partiju Srbije vodi Slobodan Milošević koji zahtijeva uvođenje centralizirane „partijske demokracije" po načelu „jedan čovjek –jedan glas". Milošević računa na srpsku većinu u Komunističkoj partiji Jugoslavije, i njemu se prvotno najviše odupiru ortodoksni komunisti, predvođeni Stipom Šuvarom. Miloševića Šuvar optužuje za cijepanje Jugoslavije. No, ni Milošević ni Šuvar ne mogu spriječiti politički pluralizam.

Na demokratske promjene u Europi, Komunistička partija Hrvatske (KPH) u prosincu 1989. godine reagira raspisivanjem izbora. KPH računa s time da će izbore dobiti ona i njezini sateliti. Hrvatska socijalno-liberalna stranka (HSLS) osniva se u okviru tadašnjeg Saveza socijalističke omladine Hrvatske, a kao poželjna politička alternativa medijski se promiču uglavnom jugoslavenske unitarističke snage, poput Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI).

Komunisti nesložni, stvara se HDZ s Franjom Tuđmanom na čelu

Međutim, unutar Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) dolazi do raslojavanja. Na 14. izvanrednom kongresu SKJ u siječnju 1990. godine u Beogradu, kada se raspravljalo o srbijanskim prijedlozima za novo državno uređenje, dolazi do razlaza slovenskih i srbijanskih komunista. Slovensko izaslanstvo predvođeno Milanom Kučanom traži da se ukinu zakonske odredbe o takozvanom verbalnom deliktu te da se zabrane mučenja političkih zatvorenika i politička suđenja. Ti zahtjevi, kao i zahtjev da savezne jedinice budu autonomne i da se onemogući nadglasavanje, bivaju odbijeni. Iako u manjini, demokratske promijene u Europi vjetar su u jedra slovenskom traženju.

Premda će tek 5. veljače 1990. godine biti upisana u registar političkih stranka, Hrvatska demokratska zajednica s Franjom Tuđmanom na čelu pretvara se u vrlo kratko vrijeme u općehrvatski nacionalni pokret. S programom koji unitarističkoj Jugoslaviji suprotstavlja konfederalni ustroj, i koji na srpska traženja etničkih granica odgovara zahtjevom za hrvatskim „povijesnim i prirodnim granicama", Franjo Tuđman pridobiva kritičnu većinu hrvatskog glasačkog tijela, kako na području Republike Hrvatske, tako i Bosne i Hercegovine. Međutim, Hrvatska svoju državnu samostalnost mora tek izboriti.

Velikosrpski karakter Jugoslavije

Jović je djelomično u pravu kada kaže da je Jugoslavija bila izrazito antinacionalistička. Da, to se vidi po brojnosti i vrsti ubijenih (Milovan Đilas: „da bi Jugoslavija mogla živjeti") i po broju i vrsti utamničenih. Bilo je i Srba među njima. No, njih je Jugoslavija likvidirala uglavnom jer ih je smatrala informbiroovcima, a u ponekim slučajevima liberalima. No, srpskih nacionalista među njima nema. Naime, srpski nacionalizam istovjetan je jugoslavenskim i time je državotvoran. Takav pristup najbolje se očitovao u posvemašnoj amnestiji pripadnika četničkog pokreta i njihovim masovnim prelaskom u partizane tijekom, i u jugoslavenske strukture nakon 2. svjetskog rata.

Kada Jović ukazuje kako je Kina učinila nešto što je Jugoslavija propustila: naime, stvoriti jugoslavenski nacionalizam u svrhu jugoslavenskog identiteta, on u biti samo potvrđuje one iste pozicije koje je srpski nacionalizam vršio u službi Jugoslavije. Antinacionalizam Jugoslavije značio je u ponajprije antihrvatstvo.

Borba hrvatskih nacionalista za neovisnost

Jović je u svojim drugim člancima znao ustvrditi kako se jedinim pobjednikom rata na prostoru bivše Jugoslavije može smatrati hrvatski nacionalizam. To je djelomično točno.

No, što je to hrvatski nacionalizam ostvario? Stvorena je suverena hrvatska država – međunarodno priznata - u granicama Socijalističke Republike Hrvatske. Stvorene su hrvatske državne institucije, hrvatska vojska i hrvatska policija. Poražena je ideja velikosrpstva i osujećena kako srpska, tako i bošnjačka, nastojanja da Hrvate izbace iz Bosne.

Bar nakratko, hrvatski je nacionalizam bio u stanju zajamčiti teritorijalnu opstojnost Hrvata u Bosni i Hercegovini. U međunarodnim sporazumima Hrvatska je ušla kao jamac za sigurnost i ravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Veliki dijelovi pobunjene srpske manjine trajno su napustili Hrvatsku. Odlazak Srba iz Hrvatske, međutim, znači još jedno: reduciran je rezervoar onih koji su u prošlosti bili utegom za konsolidaciju bilo kakve hrvatske vlasti. Srbi u Hrvatskoj u raznim razdobljima služili su kako otomanskom tako i austrijskom imperijalizmu, a kasnije i mađarskom i talijanskom. Srbi u Hrvatskoj bili su stvarnim motorom stvaranja obaju Jugoslavija i njihov odlazak iz Hrvatske uvelike umanjuje izglede na uspjeh pokušaja da se obnovi kakva Jugoslavija, bilo da se zove Jugosferom ili Zapadnim Balkanom.

Hrvatski neuspjesi – izazovi za budućnost

Međutim, hrvatski nacionalizam nije uspio u potpunosti, iz dva razloga:

Dva neuspjehaDva neuspjeha hrvatskog nacionalizma su neriješeno hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini i to što je Hrvatska Franje Tuđmana ostavila u potpunosti pošteđenim one elemente koje se doduše nisu stavili u službu Miloševićeve velikosrpske politike, ali hrvatsku državu nikako zavoljeti nisu mogliPrvi razlog je u tome što je u Bosni i Hercegovini hrvatsko pitanje ostalo neriješeno. Premda je srpskim aspiracijama nanijet težak vojni poraz, u središnjoj Bosni prihvaćen je sporazum mira nakon što su hrvatska područja postala enklavama u bošnjačkom okruženju. Hrvatsko pitanje u Bosni se riješiti mora, ne samo zbog opstojnosti Hrvata u zemlji koja je autohtono njihova, nego i zbog toga što si Hrvatska - u sigurnosnom poretku u vremenu poslije EU Europe - ne će moći dopustiti nijekanje svoga geopolitičkog položaja.

Drugi razlog je u tome što je Hrvatska Franje Tuđmana ostavila u potpunosti pošteđenim one elemente koje se doduše nisu stavili u službu Miloševićeve velikosrpske politike, ali hrvatsku državu nikako zavoljeti nisu mogli. Ta politika, u kojem je jedan antihrvatski dio bio samo politički neutraliziran, tijekom rata i za vrijeme stvaranja hrvatske države, bila je ispravan put; u protivnom stvarala bi aktivne neprijatelje. Pod plaštom krilatice „pomirbe svih Hrvata", ti elementi, proizašli iz povlaštenih slojeva socijalističkog jugoslavenstva, zadržali su svoje pozicije, status i utjecaj. Tijekom vladavine predsjednika Tuđmana oni su se međusobno identificirali i politički konsolidirali. Nakon smrti predsjednika Franje Tuđmana, vidimo ih sada posvuda u Hrvatskoj. Među njima su politički vođe, zastupnici, tvorci javnog mnijenja, novinari, sveučilišni profesori, politički savjetnici, aktivisti takozvanog nevladinog sektora, bivši socijalistički direktori, a sada im se pridružuju i eksponenti rasprodaje hrvatske imovine strancima.

Uništavanje hrvatstva i države

Hrvatska plaća izuzetno visoku cijenu za svoje neuspjehe:

Hrvati u Bosni pod stalnim su pritiskom nestanka. Iseljavanje iz Središnje Bosne, neriješeno teritorijalno ustrojstvo, rasformiranje HVO-a, pljenidba hrvatske imovine i njezina rasprodaja (najdrastičniji slučaj: Hercegovačka banka), zabrana političkog djelovanja i politički procesi, informacijsko i obrazovno nasilje, i izborni sustav bez presedana u demokratskom svijetu, samo su neki od njezinih naličja.

U Hrvatskoj se u suštini provodi ta ista politika, no bitno se razlikuje po tome što si hrvatski građani svoje političke predstavnike biraju po svome ukusu.

HDZ, nekoć državotvorna stranka, pretvorila se u stranku progona hrvatskih branitelja, u stranku zapadno-balkanske regionalne „suradnje", u stranku davanja imovine i utjecaja ranije pobunjenim Srbima, u stranku rasprodaje strancima tvrtki koje upravljaju javnim dobrima, u stranku odricanja od međunarodnog prava, i u stranku jugoslavenskog revizionizma.

Podložnost Europskoj uniji korumpiranih struktura HDZ-a

Europska unija odredila je politiku prema takozvanom Zapadnom Balkanu. U njega je smjestila Albaniju, Kosovo, Makedoniju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Srbiju i Hrvatsku, kojoj je namijenila nekakvu ulogu „lidera".

Ugovorno, Europska unija zamisao o Zapadnom Balkanu ostvaruje putem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s EU.[1] Taj je sporazum u ime Hrvatske u listopadu 2001. potpisao tadašnji predsjednik hrvatske vlade Ivica Račan. Vlada Ive Sanadera sporazum je prihvatila pod svoje, iako su ga zastupnici HDZ-a (ili kako ih je sam Sanader u tom trenutku nazvao „moji talibani") pri izglasavanju odbili. Nova šefica hrvatske vlade Jadranka Kosor u tom je pitanju ostala dosljedna svoje krilatice „kud Ivo, tud i ja".

Kako je to moguće da se HDZ iz državotvorne preobliči baš u organizaciju jugoslavenskog revizionizma? Odgovor treba potražiti u dubokoj korumpiranosti njezinih struktura i vjerojatno s njome povezanoj podložnosti prema Europskoj uniji.

Europska unija i Zapadni Balkan

Zapadni BalkanNetko će primijetiti kako takozvani Zapadni Balkan kao politički konstrukt nije održiv i njemu se mora dati za pravoNetko će primijetiti kako takozvani Zapadni Balkan kao politički konstrukt nije održiv. I njemu se mora dati za pravo. Zapadni Balkan je u biti skup neriješenih nacionalnih, a djelomično i državnih pitanja. Namjesto da postoji jedna albanska država, dio Albanije, Kosovo, funkcionira kao međunarodni protektorat, koji paradoksalno ne priznaju ni sve zemlje EU. Niti pitanje zapadne Makedonije ne može se smatrati riješenim. U Crnoj Gori neovisnost je izglasana tako da su se manjine gotovo u potpunosti izjasnile za samostalnost, dok je glavnina „naroda" poprilično ravnomjerno podijeljena na one koji se osjećaju Crnogorcima i one koji se osjećaju Srbima. Ostala je i Bosna i Hercegovina, umjetna tvorevina i međunarodni protektorat. U njoj Srbi žele k Srbiji, a Hrvati k Hrvatskoj. Bošnjaci, koji protektorat trpe u nadi da će s vremenom demografski nadjačati Srbe, a posebice Hrvate, daleko su još od toga da se konstituiraju kao nacija sa stvarno suverenom državom.

Nositelji jugoslavenskog revizionizma

Problem je u tome što su idejni nositelji jugoslavenskog revizionizma izrazito skloni ideji institucionalnog povezivanja postjugoslavenskih prostora u Zapadni Balkan.

U Hrvatskoj su idejni nositelji tog revizionizma upravo oni elementi koji su, prikriveni „politikom pomirbe", izbjegli nikada provedenu „lustraciju Jugoslavena", da bi danas, kao ideološki, financijski i medijski najorganiziranija struktura, krojili politiku Hrvatske. U Srbiji to su, uz jugonostalgične krugove, oni koji misle da će im Zapadni Balkan biti dobar okvir za ostvarenje velikosrpskih aspiracija u novom ruhu.

U tom projektu se mami i druge, svakog na svoj način: za Makedoniju Zapadni Balkan bi trebao biti jamstvom da ne će doći do odcjepljenja njezina albanskog zapadnog dijela. U slučaju Crne Gore on bi bio okvir prihvatljiv i „srpskoj manjini". A među Bošnjacima, posebice onima u SDP-u, nekakva jugoslavenska ideja nikada i nije zamrla. HDZ i JosipovićDanašnji HDZ, pretvoren u kvislinga Europske unije, pomno, sustavno i odlučno predvodi razgradnju prerogativa hrvatske države u tome je kao koautor EU-ove zapadno-balkanske politike Jović sudionik, jednako kao i „instruktor" takvih stajališta politici hrvatskog predsjednika JosipovićaAlbanija i Kosovo su, pak, problem za sebe, i oni možda u kakvom revidiranom „jugosferskom" izdanju i ne bi bili obuhvaćeni Zapadnim Balkanom.

Revizijom povijesnih činjenica do novog „jugoslavenskog" poretka

S „uspješnom" provedbom zapadno-balkanskih ciljeva EU u Hrvatskoj, t.j. revizijom povijenih činjenica, Europska unija nema razloga stati ako Hrvatska postane njezinom članicom. Dapače, ta politika će se u uvjetima okrnjene suverenosti i prijenosa odluka na supranacionalna tijela EU, predanije, čvršće i privrženije provoditi. Hrvatska će paralelno članstvu biti – kako joj se laska - „liderom" jedne nove regije, jednog novog modela udruživanja, koji će politički, financijski i propagandno imati svu potporu Bruxellesa, Strasbourga i Haaga. Da bi u tome uspjela, Europska unija će i dalje inzistirati na kriminalizaciji hrvatske državotvornosti.

Današnji HDZ, pretvoren u kvislinga Europske unije, pomno, sustavno i odlučno predvodi razgradnju prerogativa hrvatske države (u tome je kao koautor EU-ove zapadno-balkanske politike Jović učesnik, jednako kao i „instruktor" takvih stajališta politici hrvatskog predsjednika Josipovića). Za ulogu zapadno-balkanskog Trojanskog konja HDZ se, kao povijesna nositeljica hrvatskog puta u neovisnost, daleko bolje pogoduje nego primjerice SDP, stranka kojoj se može spočitati da obnavlja ono u čemu je 1990. godine zakazala.

Detuđmanizirani HDZ igra ključnu ulogu u zatiranju hrvatske državnosti, a na najboljem je putu da se u povijesne knjige upiše kao lokalni alat za ostvarenje ideje o Zapadnom Balkanu, u kojem bi Hrvatska nestala sa zemljopisne karte.

Zvonimir Milas

Bilješke

[1] Članak 1. Sporazuma, medu ostalim, određuje: "Ciljevi su ovoga pridruživanja poticati regionalnu suradnju u svim područjima obuhvaćenim ovim Sporazumom".

Člankom 11. Hrvatska se obvezuje "da će djelatno promicati regionalnu suradnju".

"Spremnost Hrvatske da sklopi takve ugovore bit će uvjet daljnjega razvoja odnosa izmeđuHrvatske i Europske unije", propisuje nam članak 12. Isti članak nalaže i političko povezivanje: "Ti ce ugovori sadržavati odredbe o osnivanjupotrebnih institucionalnih mehanizama", a glavni elementi su mu: "politički dijalog; uspostava područja slobodne trgovine; uzajamne koncesije gledekretanja radnika, prava poslovnog nastupa te drugih politika koje se odnose nakretanje osoba; odredbe o suradnji na drugim područjima bez obzira na to jesuli obuhvaćena ovim Sporazumom, poglavito na području pravosuđa i unutarnjih poslova".

PRILOG

 Komentar Dejana Jovića

Socijalistička Jugoslavija kolabirala je iznenada i dobrim dijelom neočekivano čak i za one koji su takav ishod priželjkivali. Početkom 1990. godine, kad su raspisani prvi izbori u Sloveniji i Hrvatskoj, raspad zajedničke države nije izgledao neizbježnim.

Ante Marković, jugoslavenski premijer koji je zagovarao "novi socijalizam" i transformaciju Jugoslavije u efikasnu (i više centraliziranu) državu, bio je najpopularniji jugoslavenski političar. Ideja o stvaranju nezavisnih država činila se potpuno utopijskom. Ona je to, uostalom, i bila – sve do ujedinjenja dviju njemačkih država u listopadu 1990. Dvije Njemačke ujedinile su se tako što je jedna praktički nestala, i to na načelu "prava naroda na samoodređenje". Time je narušeno načelo statusa quo u Evropi, a to znači – i dovedena u pitanje i evropska sigurnost. Ako je mogla nestati jedna socijalistička država (Istočna Njemačka), onda može i druga (Jugoslavija). Ako se države mogu – ili čak i moraju – formirati temeljem iste narodnosti njenih državljana u jednom dijelu Evrope, onda mogu i u drugom. Ujedinjenje dviju njemačkih država otvorilo je vrata nestajanju država i pobjedi načela nacionalizma – ideje da svi pripadnici jedne nacije trebaju živjeti u istoj državi – posvuda u Evropi. Na tom načelu u Evropi su se potom raspale još tri države, a na njihovom teritoriju formirane su 23 (ili 24, ovisno o tome kako se gleda na Kosovo) nove. Još ih je najmanje toliko u jednom trenutku proglasilo nezavisnost koju nitko nije priznao – od kojih u Jugoslaviji pet.

U jugoslavenskom slučaju tri su faktora odlučujuće utjecala na krajnji ishod. Prvi se odnosi na propast ideologije socijalizma na kojoj se temeljio jugoslavenski politički identitet nakon Drugog svjetskog rata. Socijalizam nije ni nastao ni nestao u Jugoslaviji. Njegova kriza u SSSR i Istočnoj Evropi prelila se – po domino principu – i na Balkan. Budući da je jugoslavenski socijalizam bio izrazito antinacionalistički, nacionalizam se pojavio kao njegova glavna alternativa. Socijalistička Jugoslavija nije učinila ono što je učinila jedna socijalistička Kina, koja svoj identitet stalno gradi "na dvije noge", od kojih je jedna uvijek kineski nacionalizam, a druga najnaprednija modernizacijska zapadna doktrina dostupna u određenom trenutku. Kini je bilo lako odbaciti socijalizam, jer je neko vrijeme mogla stajati na "drugoj nozi" – kineskom nacionalizmu, sve dok joj nije pridružila novu ideologiju: tržišni liberalizam. Za razliku od nje, jugoslavenski socijalizam je oduvijek odbacivao ikakvu kompatibilnost nacionalizma i socijalizma. Bez socijalizma i bez jugoslavenskog nacionalizma, nije bilo ničega da poveže Jugoslaviju i osigura joj mirnu transformaciju.

Drugo, uvođenje demokracije u njenom najprimitivnijem obliku koji se svodio na brojanje glasova bez ikakve zaštite za manjine i neprilagodljive pojedince, destabliziralo je krhku ravnotežu između etničkih kolektiviteta u Jugoslaviji. Napušteno je načelo konsenzusa i ravnoteže i postalo je važno koliko ima "nas", a koliko "njih". Kako nitko u Jugoslaviji nije bio većina (najveći narod, Srbi, bili su 1991. samo 36,3 posto ukupnog stanovništva), nacionalistički političari su mogli lako utvrditi da im demokracija na jugoslavenskoj razini ne odgovara, jer nema nikakvih garancija da bi oni izašli kao pobjednici. Zato su se protivili izborima za cijelu Jugoslaviju i dopuštali izbore samo tamo gdje su "njihovi" bili većina – u republikama i pokrajinama. Padom socijalizma, demokraciju nije bilo moguće izbjeći, ali ju je bilo moguće ograničiti na ona područja gdje smo "mi" u većini. Nove države formirale su se na principu: bolje manja država u kojoj smo mi većina, nego veća u kojoj smo manjina.

Time se u post-jugoslavenski politički rječnik vratio pojam "manjina", koji je u Jugoslaviji bio izbačen iz službene upotrebe nakon što su to od Tita tražili vojvođanski Mađari, 1962. godine. Povratak pojma za kojeg se u socijalističkoj Jugoslaviji tvrdilo da je uvredljiv stvorio je kod brojnih pripadnika raznih manjina osjećaj degradacije i neravnopravnosti, a nove etničke i političke većine nisu ništa činile da bi smanjile strahove. Upravo obratno, strah se namjerno proizvodio kako bi manjine ili odselile ili se odmetnule, te time "isprovocirale" rat kojeg nisu mogle dobiti. U tu svrhu manipuliralo se tragičnim uspomenama na prošle bitke i žrtve, pa je prisjećanje na prošlost služilo mobiliziranju za novi rat. Demokracija je tako, umjesto da postane rješenje, odjednom postala problem – jer je uvođenje običnog načela brojanja glasova vodilo u želju da se smanji broj onih "drugih", različitih. Ako ide milom, dobro, a ako ne ide – onda silom: Od takve "demokracije" do nasilne asimilacije pa i etničkog čišćenja i genocida, put je nekad daleko kraći nego što mislimo.

Treći je važan faktor u tom procesu – ponašanje nacionalističkih elita u gotovo svim njenim zemljama-članicama (osim možda u Makedoniji). Nove vlasti brzo su prihvatile nacionalizam, iako je njihov glavni motiv vjerojatno bio neideološki i svodio se na opstanak na vlasti. Raspadom Jugoslavije pružila im se prilika da postanu osnivači, očevi i vladari novih država, a takvu šansu malo je tko htio propustiti. Trebalo je uvjeriti građane da Jugoslavija više nije moguća, pa razdoblje od prvih izbora do početka rata predstavlja jednu kontinuiranu akciju u tom smjeru. Ništa nije moglo bolje poslužiti u tu svrhu od provokacija, incidenata, a tamo gdje ni to nije bilo dovoljno, kao što je bio slučaj u etnički najheterogenijim krajevima (u Bosni i Hercegovini i etnički miješanim područjima uz hrvatsku granicu sa Srbijom i Bosnom) – i rata. Kao što se otkrivaju memoari sudionika, nacionalisti svih zemalja su se u tome vrlo dobro razumjeli, a u priličnom broju slučajeva i međusobno pomagali.

Rat je bio potreban onima koji su tvrdili da su se jugoslavenski narodi "oduvijek mrzili", i da "nikada nisu mogli živjeti zajedno". Da bi se to postiglo, trebalo je iz kolektivnog i privatnog sjećanja izbrisati epizode mira i suradnje. Zabranjeno je bilo prisjetiti se istine. Prisjećanje na mir je postala subverzivna akcija, jedna vrsta provokacije. To se počinje mijenjati tek nakon 2000, i to samo djelomično.

Rat koji je nastao nakon raspada Jugoslavije služio je stvaranju etnički homogenijih područja – od kuća i ulica, općina i gradova, do svih postjugoslavenskih država koje su ratovale. Bio je to rat protiv manjina (gdje god se nalazile) i protiv ideje multietničnosti. S pozicije tih ciljeva gledano, taj je rat uspio. Jugoslavije više nema, a u zemljama koje su ratovale manjine su, izgleda, na putu nestanka.

Dejan Jović
Vreme

Napomena:

Autor je profesor međunarodne politike na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i Glavni analitičar predsjednika Republike Hrvatske. Stavovi iznijeti u ovom članku ne predstavljaju službenu poziciju nijedne institucije