Rajmund Kupareo

(1914. – 1996.)

NAŠE SPASOVO

Vjerujemo da nisi ostavio gore našega kraja
Zbog njihove tuge i bezmjernog jada,
Već si se popeo na najvišu liticu raja,
Da lakše prebrojiš ovce hrvatskoga stada.

Vjerujemo da nisi zaboravio naših rijeka i mora,
U koja se slijevaju potoci krvi i suza,
Već si uzišao u mjesto vječnog zagovora,
Da Hrvatsku što prije razriješiš uza.

Zlatko Tomičić

(1930. – 2008.)

KRIST HRVATIMA

I.

Narode moj bijedni, ti patiš u sramu
i suze prolijevaš u svom poniženju,
izdrži u zlu, u bolu i jadu,
izdrži u borbi i u iskušenju.

O, među zločince metnuše te gadne,
da pljuju po tebi i bestidno hule;
cjelovom te braća izdadoše tvoja,
da krv ti ispiju i kožu ti zgule.

U Sotonin čas kada oblast tame
ovlada svijetom, koji je pao,
u grlu Jude moj zaloga sijeva.

A u dane Suda, milo stado Božje,
biti ćeš kao u dan onaj prvi,
Narode moj dobri, iz kog ljubav pjeva.

II.

Da se zbude Pismo, tako mora biti:
sve nesreće ove i beskrajne patnje.
Zasvijetlit će kamen odvaljen od groba
u Uskrsu mira i ljubavi zadnje.

Moje će se ime proslavit u vama;
radost će moja i u vama rasti.
Svijet je rad mene na vas omrznuo.
Moje će ruže i u vama cvasti.

Kao plač Petrov u mračnom polju
utihnut će vika i ljutitost znoja.
Otac će moj stati iznad tvrdog stijenja.

Riječ je s neba jedina istina;
svetit će se ime i ljubeznost moja
u naglomu danu smrtnog iskupljenja.

III.

Zločinci vise i s Desna i s Lijeva,
a Sin čovječji bliješti u sredini.
Desni mu se ruga, a lijevi ga kune,
dok Njegove oči teže ka Visini.

I za vas ja patim, moja braćo tužna;
zlo vam je bilo i zlo ste činili.
Ne poznaste Riječ od koje se zdravi
od pohlepe ružne dok ste se dimili.

Mene okriviše za sve grijehove.
I ja ih i primih, da i umrem za njih.
U bijeloj haljini i pod krunom srama.

Ne, moju kost nitko prelomiti ne će.
Svijet ću ja voditi do časova zadnjih.
U ljubavi se moje žiće slama.

(Zagreb, 1964.)

Janko Bubalo

(1913. – 1997.)

DRVO KRIŽA

Gledam Tvoje Drvo: jedino u svemiru
koje je ROD rodilo suho!
Oškropljeno Poviješću i Nadom
obuklo se lišćem
u čijoj sjeni umrlo je Carstvo
i zanosno priglo koljeno pred Tobom
i svojim Mučilištem.
Samo dodir Drveta i trnja
s Tvoje Jaganjčeve okrunjene glave
bio je dovoljan da Drvo prolista,
da u zemljotresu zgruša sve kamenje.
Suho Drvo da pusti korijenje
u ljudsko srce
i utrobu Zemlje. Na tom Drvu
smrt si o smrt objesio!
Ja kažem: Drvo
a mislim: Izbavljenje

Ivo Grgurev

(1909. – 1992.)

MOLITVA MARIJI DA UMREM OD
PRENAPORNOG RADA ZA KRISTA

U noći,
kad se kazaljka bliži ponoćnom satu,
u mojoj sobi, na prvome katu,
tako je tiho,
da čujem razgovor knjiga
u ormaru,
i šapat sjena, koje u svakome kutu,
– prije nego usnu –
pričaju o mojem dnevnome putu,
o mojem noćnom bdijenju.

Svake noći u mojoj sobi
sjene o istome pričaju;
svake se noći
moje oči
od umora sklapaju.

Jer ja dugo, dugo,
s marom i brigom,
bdijem nad dobrom knjigom,
koja Tebe, Marijo, slavi;
nad bijelim papirom, koji požudno
– kao žedan putnik, kad ispija čašu vina –
upija slova, koja će sutra naviještati
slavu tvojega Sina.

U taj noćni čas,
dok knjige razgovaraju
i sjene poigravaju,
a ja umoran
zaboravljam riječ, što je netoh pročitah,
molim Te samo za jedno:
Daj mi da umrem,
bilo gdje i bilo kada,
od prenapornog rada,
kao žrtva čista
za dobroga Krista.

(1935.)

Dinko Bilić Tusun

(1930. – 1995.)

PROSULO SE INJE

Inje se kao cvijeće prosulo po zemlji i svemirskim prostorima.
Ima li nešto ljepše od plavog smrznutog kristalnog neba?!
Na svježem vjetru ploviti nad oblacima,
letjeti k zvijezdama dalekim lagani kao ptice.
To je osjećaj raja,
bez težine koja nas pritišće dolje.
O, kako će biti lijepo čiste duše umrijeti!

Ali krilata lakoća duše
i bistrina svemirskih visina
rasplinjuju se pred ljepotom Tvoje ljubavi,
Isuse, i pred toplinom Tvojega Srca
koje će nas ugrijati u svemirskoj zimi.

O, kako je lijepo znati da nas uvijek ljubiš, Isuse,
i onda kad se našeg srca dohvatilo inje.
Ako Te budemo molili, Isuse, Ti ćeš ga otopiti.

(KRIST u hrvatskom pjesništvu od Jurja Šižgorića do naših dana: antologija duhovne poezije; izabrao i priredio Vladimir Lončarević, Verbum, Split, 2007.)