Povijest svijeta i čovječanstva unutar povijesti spasenja

Očigledno je da bez vjere u Boga čovjek ne može smiriti čežnju svojeg srca za srećom niti težnju svoga razuma za istinom o sebi, o smislu života i svrsi svega postojećeg svijeta. Vjerovati u Boga je naravni čin čovjeka kao razumnog bića. To nije upitno s obzirom na činjenicu da nema ni jedne kulture u povijesti čovječanstva bez religiozne svijesti i religijskih oblika komuniciranja s Bogom. Pitanje je samo o kojem ili o kakvom Bogu se kod toga radi.

Je li to Bog „naravno-prirodne religije“? Je li to slika Boga konstruirana logičkim razmišljanjem filozofa: „Nepokretni pokretač, Apsolutno, Jedno“ ? Ili pak je to onaj Bog o koje svjedoči Biblija tvrdeći da Boga nije nitko od ljudi nikada vidio, nego je on sam sebe objavio, sam sebe otvorio onima koji su se njemu povjerili (Izaija 64,3)?

Bog Biblije je milosrdni, praštajući i ljubeći Bog. U takvog Boga vjerujemo i to iz mnogo razloga: Bog započinje i održava naš život; Bog daje da nas grije sunce, da se veselimo ljepotama prirode, da uživamo život u zdravlju, radosti, miru, slobodi, poštivanju, patnji.

Doživljavajući prirodne katastrofe, gledajući strašne patnje ljudi i živih bića; svjedočeći uništavanju uvjeta života na zemlji, ubijanju nevinih ljudi u ratu: vjerujemo li i tada u milosrdnoga Boga? Da, usprkos ovih crnih strana života, mi vjerujemo u Boga milosrđa, dobrote, ljubavi.

Bog Otac ljubavi i povijest katastrofa

Odakle nam snaga i smionost ispovijedati vjeru u milosrdnog, dobrog i svemogućeg Boga, nazivajući ga čak Ocem nebeskim, i istovremeno držati u ruci debele sveske pune izvještaja o najstrašnijim događanjima od pamtivijeka postojanja čovječanstva na planetu Zemlja pa sve do današnjeg dana? Njihove posljedice nam stavlja pred oči Božji prorok riječima: „I sve ruke stog malakšu... Svako ljudsko srce klone, strava ih je nadvladala, trudovi boli već ih spopadaju, i grče se kao rodilja. U prepasti jedan drugog motre, lica su im poput plamena.“ (Izaija 13,7 sl)

U ovaj opis stanja čovjeka i čovječanstva kroz povijest možemo uključiti, primjerice, događaje kao erupciju vulkana Vezuva sa strašnim posljedicama za stanovnike Pompeja, tsunamija na području Tihog oceana za Božić (2004.), hurikana „Katrina“ u golfu Meksika (2005.) i mnoge druge katastrofe sa stotinama tisuća uništenih ljudskih života i užasnog uništenja uvjeta života.

Ovamo spadaju katastrofe prouzročene ratovima i revolucijama modernog doba, u kojima su milijuni ljudi izgubili živote uz neizrecive fizičke i psihičke patnje. Ovamo treba uključiti za ljudski razum neshvatljivi događaj imenom Holokaust – plansko istrebljenje židovskog naroda - kojeg je svijet doživio u toku Drugog svjetskog rata. Papa Benedikt XVI.: Bože,gdje si tada bio?

Ljudi oštrog razuma i otvorenog duha proklamiraju nakon tog strašnog događaja kraj takozvanog prosvjetiteljstva i vladanja razuma. Od vladanja razuma očekivalo se „svjetlo doba sveopćeg napretka“ s konačnim dovršenjem projekta „raja na zemlji“ snagom i po mjeri ljudskog razuma.

Vjera u razum iluzija religije krivog boga

Ta vjera u ljudski razum i ljudsku dobrotu pokazala se pred očima svijeta iluzijom, pokazala se, teološki govoreći, religijom krivoga boga, konkretnije: pokazala se vjerom u čovjeka koji je odbacio pravoga Boga i sebe proglasio bogom. Ljudi oštrog uma, zbog tih strahota zbunjeni i razočarani nad čovjekom kao bićem razuma i dobrote, složili su se relativno brzo u uvjerenju da od čovjeka, kakav on jest u svojoj strukturi, nije se moglo niti se ne može danas nešto bolje očekivati.

Proglašena je formula: organizatori i realizatori koncentracijskih logora nisu monstrumi nego su ljudi svakidašnjice kao ti i ja. Zaista, strašna tvrdnja! Za mnoge skandalozna i uvrjedljiva za svakog čovjeka. Pa ipak, smirenim okom gledajući, ta tvrdnja pogađa srž istine o stanju ovog svijeta, i još više o stanju čovjeka u njemu. Vjera u dobrotu čovjeka je do temelja uzdrmana. Za mnoge je baš zbog toga uzdrmana također vjera u dobroga Boga. Stoga nije vrijeme emocionalnog prikrivanja stvarnosti, nego je vrijeme otkrivanja stvarnosti u nama ljudima i u svijetu. Ta stvarnost jest zastrašujuća. A gdje je rješenje?

Grijeh i grješnost čovjeka - temelj zla

Otkrivamo, više iskustveno nego teoretski, da u čovjeku postoji snažna sklonost na zlo i da popuštanje toj zloj sklonosti u nama unosi u svijet nered različite naravi. Teološki rečeno, čovjek je grješnik jer se otuđio od Boga i jer je u svojoj oholosti uzeo sudbinu svijeta u svoje ruke. U tom grješnom stanju otuđenosti Bogu Isusa Krista svi potezi čovjeka u izgradnji boljeg svijeta ugroženi su čovjekovim lošim potezima, grijesima. Paušalno rečeno: u svijetu postoji uzrok (princip) zla, ali i uzrok (princip) dobra. Ništa se ne događa slučajno. Sve ima uzrok i posljedicu. Najveći uzrok zla može biti sam čovjek uz potporu one sile koju Sveto pismo naziva sotona, đavao, antikrist.

Kako je samo mogao čovjek Europe tu istinu tako brzo zaboraviti doživjevši strašna zla ideologija boljševizma, nacionalsocijalizma, marksističkog komunizma?

I gle čuda: današnja generacija ponavlja istu sudbinsku zabludu prijašnje generacije koju sam spomenuo. Današnja generacija, vođena ljevičarskim i liberalističkim snagama svijeta, odbacuje vrijednosti kršćanske kulture za volju novih nacrta stvaranja „novog svijeta, novog čovjeka“.

Bankrot i pad komunizma kao religije oslobođenja i raja na zemlji (1989.) se prešućuje i počinje se novo „oslobađanje“ čovjeka stvaranjem „ljudskih prava“ među kojima se nalaze i individualna prava učiniti sa sobom, svojim tijelom, svojim spolom, sa socijalnim i kulturnim institucijama - brakom i obitelji - kako se kome sviđa.
Neomarksizam protiv kršćanstva

Sve ovo stajalište okruženo je zaštitom iracionalnog uvjerenja: Stvoritelja svijeta nema; Boga Isusa Krista Spasitelja čovjek ne treba. Čovjek odbacuje istinu da je stvorenje. On se teoretski, psihološki i praktično doživljava „gospodarom“ sebe - svoga tijela – i čitavog objektivnog svijeta.

Čovjek, oformljen kršćanskim vjerovanjem i katoličkom kulturom, nema više mjesta pod horizontom civilizacije kulturno-političke ljevice i liberalno-globalističkih elita današnjice.

Stoga shvatimo već jednom: ljudi takvog kova prisilno su ugurani u ozračje „kulturne revolucije“. Živimo u „borbi“ za ideale, za vrijednosti, za dostojanstvo čovjeka koje smo primili od Boga Isusa Krista jer smo njegova slika i jer nas hoće spasiti iz ljubavi. Druga strana - prijatelji antikrista – odlučila je nama oduzeti to dostojanstvo snagom raznih alata i metoda. Ne će joj uspjeti. Slava Bogu, sloboda savjesti, mir i čežnja za spasenjem usađeni su elementi u ljudsku narav od Stvoritelja.
.

dr. Josip Sabol