Jesu li nam oteli slobodu, zarobili jezik, zaključali vrata našega doma ?- kako da se o tomu ne upitamo gledajući što nam sve zlo (a uime „svijetle budućnosti"!) rade i kako nam vrijednosti i identitet razgrađuju a domovinu nagrđuju svojom djelatnom mržnjom, prikrivenom medenim riječima punim zmijskoga otrova, kako zaplotnjački likuju nad prokadijevićevskom, i u ovdašnjim kos-radionicama pripravljanom, parapolitičkom presudom hrvatskomu ratu za nezavisnost.(M.Pešorda,HS)

Prema punini svjetlosti idemo, putom kojim hode djeca svjetlosti, a postole nam se lijepe za zemlju, u kojoj nije umirena prolivena krv nevinih i pravednih, i koju pritišću bogohulne riječi pojedinaca koji još nisu progledali i čija lica nije ozarila ljubav i istina. „Ubojstva se nastavljaju. Tako je za Bušićem na najzvjerskiji način ubijen i daroviti Stjepan Đureković, koji je sa sobom iz domovine u svojem kovčegu iznio pet svojih romana, koji, na najstvarniji oblik, u novom stilu, razgolićuju sve vrhove komunističke hijerarhije, svu tu krvavu, strašnu i ironičnu novu klasu. Nije samo izrešetan revolverskim hitcima, nego i sav izmrcvaren s razbivenom glavom, po receptima po kojima je Staljin naređivao svojim banditima, da ubiju Trockoga, Buharina i Babelja.(M.Pešorda,HS)

Hoćemo li se „ponovo dati u jaram ropstva", smijemo li dopustiti da narod pobjednik u ratu za slobodu postane odbačenim narodom? Sve veća malodušnost u mnogih državljana, zaokupljenih brigom za osobno i obiteljsko preživljavanje u uvjetima zabrinjavajuće rasprodaje i zemlje i ZERP-a te nalegnuća kapital-liberalističkih krpelja na „stado maleno", sve usavršenija bezdušnost nomenklature i s njom uvezanih struktura moći nad društvom koje ne mogu opstati u svom svijetu imanja bez podjarmljivanja mnoštva i podrivanja svijeta bitka, sužavaju prostor razgovoru o pravom smislu slobode, za koju nas, reče sv.Pavao, „Krist oslobodi".(M.Pešorda,HS)

Dragocjeni su svi ljudski napori usmjereni k postizanju punine mira u dušama, pomirenja i iskrena dijaloga među ljudima, kao i na uspostavljanje suradnje i razmjene među narodima. Pod tim kutom sagledan, vukovarski neslužbeni susret na vrhu imade svojih neporecivih, makar oku nevidljivih, vrijednosti, na koje međutim pada tamna sjenka posve prešućene istine o velikosrpskoj ratnoj agresiji „JNA i srpskih terorista" (Odluka Sabora RH o raskidu državno-pravne sveze s ostalim republikama SFRJ od 8.X.1991.) na hrvatski narod i zemlje, o Vukovaru i o Hrvatskoj kao žrtvi kulturocida i genocida, o narodno-osloboditeljskom Domovinskom ratu i vojno-redarstvenoj operaciji Oluja, presudnoj i za spas Herceg-Bosne od novih srebreničkih pokolja i za otvaranje puta denacifikaciji Srbije, kao veličanstvenoj pobjedi nad srpskim fašizmom i okupatorom i početku kraja „balkanskoga mini-Hitlera", odnosno predsjednika Srbije Slobodana Miloševića. (M.Pešorda,HS)

Tko sve skupa sa mnom gazi po ovomu mraku, moj bližnji koji životom svojim pridonosi neka se vrši služba i pokora riječi i neka bude volja Navjestitelja Ljubavi, i koga sve od nas satire mrak, iz kojega je spasenje i čvrsta stijena za počinak odmah tu negdje ispred, samo da se rastvore utvrde u vlastitome biću, samo da se savladaju zidovi opkoljene kuće? S koliko tko odvažnosti i vjere u nebesku domovinu kroči kroz ovu ljigavu tminu koja se luciferno spustila po nama i zalijepila se na mnogima kao smrtna košulja, i je li se ljudski postalo onoliko poniznima i bodrima i dobrima i slobodnima koliko je nuždno da bi duše obuhvatio stvoriteljev dah i bezdan bića otvorio se za spasiteljev glas, za novu snagu duha i uma? Po svim svojim plemenitim djelima i po zajedničkoj čežnji za mirom što nam iskri u očima, prepoznajemo li se mi kao ljudi i narod postao iz ljubavi Božje, niknuo iz riječi, uzveličan raz-govorom u jeziku materinskom hrvatskom, a koji, još zarobljen tmicom, ne čuje čovjeka s njegovom vikom i tužaljkom, s nijemim bogotužjem ispred pokretnoga zida kojim upravlja vladatelj-zavoditelj pokušavajući jedinu nam i jedinstvenu domovinu orisati kao mozaik-krhotinu, upravo po mjeri proždrljivosti crne zvijeri o kojoj su ponešto progovorili neki suvremeni proroci?(M.Pešorda,HS)

Nasilja nad istinom i kršenja temeljnih čovjekovih prava i sloboda, koja u masmedijima vrše glasni pobornici, ne orjunaškoga nego njemu začudno suglasna, julaškoga iliti jugolevičarskoga i globalističkoga koncepta desuverenizacije hrvatskoga naroda i glavosijeka nacionalne slobode, postaju prijetnjom ostvarenju demokracije i vladavine prava u nas, ali i državi samoj na njezinu putu slobode. U svojoj je doktrini nenasilja Gandhi (1869.-1948.) ustvrdio da „prvi korak nenasilja jest da se u svakodnevnom životu njeguje istinoljublje, poniznost, trpeljivost i dobrota puna ljubavi". Oslonjena o moderniziranu kriptoistragašku doktrinu nasilja iz „Srbobrana" i baštineći neka iskustva staljinističkih obračuna s protivničkom stranom, julaška se parapolitička i paradržavna formacija, procijenivši da je dobila Vođu po mjeri vlastitih interesa, osmjelila na obnovu metoda brutalnoga žigosanja hrvatskoga naroda, ne više na način kamaškoga urezivanja slova „U" na čelo zarobljenim Hrvatima kao u vrijeme drakulić-generalâ, nego klevetničkom uporabom, bezobzirnom i neprekidnom, laži i poluistine, reanimiranjem jugorasizma i sveobuhvatnom „derealizacijom realnosti".(M.Pešorda,HS)

Živeći „zbiljnost onih koje ne vidim", koji nisu među nama iako sve ljudsko u našoj zemlji i njihovom ljubavlju diše, vjerujem u nadolazak dana objavljene istine u riječi što bit će sama ljubav, kada će njome biti ispunjen mir i otvoriti se svijet, smisleno povezan jedinstvenim doživljajem čovjekoljublja, radosti otkrivanja tolikih drugih i drugačijih, koji nas suoblikuju zasebnima u našem ovozemaljskom postojanju – za Nebo. Samo mi takva vjera kao „imanje onoga čemu se nadam", kao volja za izricanjem istine na stazi pozvanosti suočenja pred ogledalom Riječi, tim mjerilom svega vidljivoga i nevidljivoga, može dati snage opstati u razgovjetnoj zapitanosti nad aktualnim ponižavanjima povijestne istine i preživljene nacionalne tragedije što su ih simbolično izvele hrvatske vlasti, predstavljene u osobi predsjednika države, podignuvši, u naše dane, novcem hrvatskoga naroda, i u zemlji Hrvatskoj, spomenik fašističko-banditskom zločinu nad nezaštićenim, sveudilj molitvenim, narodom i pukom, planski počinjenom u Srbu i okolici 1941., u sklopu „programske genocidnosti četničkoga pokreta prema hrvatskom narodu" (Z. Dizdar-M. Sobolevski: Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1941.-1945., str. 76., Hrvatski institut za povijest - Dom i svijet,1999.)(M.Pešorda, Hrvatsko slovo)

Svjestan krvoločnosti Monstruma s kojim imade(mo) posla, svojedobno je Antun Šoljan (1932.-1993.) odustao od hrvanja s jednim od Monstrumovih pipaka, skrivenih pod imenom račan-baltićevskog uzor-književnika Gorana Babića, danas zloglasnoga ne samo po dezerterstvu i bijegu iz okupirane domovine u redove srpskoga okupatora, nego i po njegovu smrtonosnom verbalnom atentatu, pozivu na umorstvo, hrvatskoga liječnika i demokrata dr. Šretera. Morao je Šoljan znati zašto glasno šuti i pati cijela zemlja jezika hrvatskoga, a nijemo govore usta stotina tisuća ljudi koje je pod „zemljicu čarnu" poslala beogradska pokolj-pravda i zašto, želi li si sačuvati glavu na ramenima i kakav-takav prostor u javnom životu, toliko toga prešutjeti i progutati mora. (M.Pešorda,HS)