Prvu preobrazbu Budiša je doživio potkraj devedesetih pristavši s Račanom tikve saditi. I dok su tikve cvjetale, Budiša je namagarčen i istjeran iz 'šestice'. Malko se durio, ali Jozi Radošu i Goranu Graniću nije bio dorastao. Onda 'šestica' na izborima otišla k vragu, a televizijske ekrane i srca Hrvata osvojio je nasmiješeni čovjek s ''jamstvenom karticom'' na kojoj je narodu bilo zajamčeno pet ciljeva koje će taj čovjek za četiri godine 'ispuniti'.(D.Pešorda, HL)

Da, u Hrvatskoj je jedina preostala industrija industrija laži. Medijske i političke, u biti nerazdjeljive. EPH je najuspješnija tvornica te vrste, ali ni ostale medijske kuće puno ne zaostaju, naročito HTV i Večernji list. Radnici u tim tvornicama međutim nisu ni nalik bodrim ''maljčikima'' iz spomenute pjesme beogradskih ''Idola''. Onako, više se furaju na Danteove likove.(D.Pešorda, HL)

90-tih kada se mjesto za stolom prilikom raznih zasjedanja u Predsjedničkim dvorima u percepciji poltronske, laktaške sredine, kakva je nažalost Hrvatska bila i onda i sada, iščitavalo kao mjesto u hijerarhiji vlasti - Milas je primijetio da se, kako arivisti nadiru, njegovo mjesto sve više udaljava od Tuđmanova. Gledajući šarenorepe fazane u vrtu, on jednom prilikom reče Tuđmanu: Predsjedniče, kako je krenulo, sve mi se čini da ću jednoga dana završiti među onim fazanima.(D.Pešorda,HL)

Pitanje ulazak u ili neulazak u EU postalo je ključno nacionalno hrvatsko pitanje početkom ovog tisućljeća. Slično kao i pitanja ulaska ili neulaska Hrvatske u južnoslavensku zajednicu nakon sloma Austro-Ugarske monarhije početkom prošlog stoljeća. Glavni argument za ulazak i tada je bio sličan: ne možemo sami, veliki nam to neće dopustiti, bolje da se udružimo sa Srbijom nego da nas progutaju Italija, Ugarska i tko sve ne. Sada, doduše, udruživanje ide u suprotnom smjeru, ali strah od samostalnog odlučivanja o vlastitoj sudbini je isti. Deset proteklih godina sve smo podredili ulasku u EU. Sanaderov manijakalni eurointegracionizam nerijetko je poprimao groteskne razmjere, Mesić u tom pogledu nije bitno zaostajao, s tim da je on za osobne nazovidržavničke posjete preferirao neke egzotične izvaneuropske destinacije kao što su Libija, Kazahstan, Kuba, Mongolija ... Sva ta politika, uključivši i Račan-Budišino pripremanje terena za veliku obmanu s elementima veleizdaje, iscrpljivala se u besmislenom škrabanju ''domaćih zadaća'' dobivenih od drugorazrednih briselskih činovnika i kontinuiranom pljačkanju vlastitog naroda. Nakon tih deset godina teško je razlučiti u kojoj su mjeri zemlju devastirali bezobrazni zahtjevi Bruxellesa, a koliko grabež domaćih kompradora, briselskih poslušnika.(D.Pešorda)

Vratio se iz mnogoljudne zemlje onako kako je i dosada sve činio. Pustio glas da će u četvrtak pa požurio u srijedu. Da ga nitko ne vidi. Čega se srami, čega se boji? Sram će ga nadživjeti, reče Letica u ''Petom danu'', strah neće. I to je to, na njega više ne bi trebalo trošiti riječi kada ne bi sipinim crnilom zasipao druge. Sipa spada u skupinu beskičmenjaka, kao i velika većina živih bića na zemlji, koljeno mekušaca, razred glavonožaca. Kad osjeti opasnost, ištrcava crni pigment mijelin, koji s okolnom morskom vodom stvara crnilo u kojem se skriva. Stvarajući svijet, Bog se očito poslužio određenim setom polifunkcionalnih obrazaca koji se u prirodi ponavljaju kao mehanizmi preživljavanja i razmnožavanja adekvatni za sasvim različite situacije i izazove. Pa tako se mehanizmima sipe koriste i neki ljudi.(D.Pešorda,HL)

Hrvati, kao i drugi narodi koji kroz povijest uglavnom nisu imali državu, kronično pate od nedostatka realizma u sagledavanju međunarodnih odnosa, drugih naroda i samih sebe. Pri tome druge narode rado idealiziraju ili ih podcjenjuju. Trostruka katastrofa koja je prije tjedan dana pogodila Japan, izazvala je sućut cijeloga svijeta. Pa tako i Hrvata. No do izražaja je došlo i naše karakteristično pretjerivanje, ne u sućuti, nego u idealiziranju japanskog suočavanja s katastrofom i Japanaca kao naroda, za koje, čini mi se, Maković reče u emisiji Peti dan da su ''superioran narod'' jer ne jure izbezumljeno ulicama i ne viču. Maković očito o katastrofama razmišlja po obrascu viđenom u filmovima katastrofe.(D.Pešorda,HL)

Drugdje je rat nastavak politike drugim sredstvima, a kod nas je politika nastavak rata drugim sredstvima. Što će reći da u Hrvatskoj mira nema. Kad oružje utihne, zapucaju muze. Tako je Klio u HTV-ovom Trećem dnevniku Dijane Čuljak-Šelebaj nadahnula Stipu Mesića. Riječ je bila o komunističkim zločinima nakon II. svjetskog rata. Neumirovljivi ''hrvatski resurs'' ustvrdio da je nedopustivo govoriti o komunističkim zločinima u II. svjetskom, radi se tek o popratnim poteškoćama antifašističke borbe. Ti dobri ljudi, antifašisti, kada bi zarobili kojeg neprijateljskog vojnika, našli bi se pred grdnim problemom: što učiniti s nevoljnikom?(D.Pešorda,HS)

Iskreno, dvoumio sam treba li uopće odgovarati na napis gospodina Grkčevića o mom članku iz Hrvatskog lista koji je prenio Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Gospodina Grkčevića kao vrsnog analitičara iznimno cijenim iako ga osobno ne poznajem, stoga ne bih volio da se moj odgovor shvati kao polemika. Nikada nisam previše držao do ''istomišljeništva'', no, stjecajem nepovoljnih okolnosti, medijski prostor onih koji se još uvijek usuđuju propitivati važna pitanja po hrvatsku budućnost toliko je sužen da polemika te snage ne može ojačati, kako bi to bilo da je stanje normalno, nego ih samo oslabiti. Ipak, neke stvari potrebno je razjasniti.(D.Pešorda)