Zahvaljujući ponajprije Bogu i velikom hrvatskom bogoljubu, čovjekoljubu, domoljubu i rodoljubu – Don Lovri Žuljeviću-Mikasu, već 11-u godinu zaredom, 25. travnja 2011. na Uskrsni ponedjeljak, održana je u Dobranju (u imotskoj općini Cista Provo) komemoracija,tj. sv. Misa zadušnica u spomen na 136 nevinih hrvatskih žrtava, koje su pomahnitale komunističke bande – partizani koncem svibnja 1944. ubili (u većini slučajeva hladnim oružjem – kamom) i izmasakrirane bacili u jamu Podi pokraj Graba u Cetinskoj krajini. U nazočnosti nekoliko tisuća vjernika, te rodbine, prijatelja i poštovatelja ovih 136 hrvatskih mučenika (njihov popis prilažem na kraju članka, a e-poštom mi ga je proslijedio splitski katedralni župnik Don Tomislav Čubelić, na čemu mu bratski zahvaljujem!) sv. Misu zadušnicu je u ovdašnjoj crkvi sv. Ivana Krstitelja predvodio msgr. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij u RH, dakako, u suslavlju mnogobrojnih svećenika iz imotske i cetinske krajine.(P.Vulić)

Nakon iznenadna bombardiranja splitske luke 6. travnja 1941. (na Cvjetnicu!) koje su izveli talijanski ratni zrakoplovi, proglašeno je ratno stanje. U katedrali uobičajeni obredi Velikog tjedna nisu održani. Samo je služena tiha misa uz otkrivanje križa i klanjanje vjernika. Nije bilo ni barabana ni tradicionalne procesije. Posvećenje ulja obavilo se u protuzrakoplovnom skloništu Biskupske palače.(F.Baras)

Je li konačno došlo vrijeme da se znamenima označe sve jame i grobišta iz doba komunističkog zločinačkog terora, i to prvenstveno prema Hrvatima?! Ovo štivo svjedoči o manje poznatim nedjelima kroz nekoliko crtica kakvih je tijekom II. rata i njegova poraća bilo na desetke tisuća diljem domovine Hrvatske. Zločin u Kočevskom Rog i mnogi drugi zločini od II. svjetskog sve do Domovinskog rata su se zbili u režiji ratnog zločinca Sime Dubajića (1923.-2009.) što i on javno priznaje i opisuje u autobiografskoj knjizi "Život, grijeh i kajanje - od Kistanja do Kočevskog Roga". Prestrašno je da je taj megazločinac umro u starosti bez kazne za svoja zlodjela. Da je on bio samo jedan?! Danas mediji svekolikom puku hrvatskom otkrivaju svu tragediju, kojom nam pretežito srbokomunisti i njihovi slugani u prošloj državi u ime pravednog antifašizma podmetnuli svoju boljševiziranu strahovladu. Pravda je spora, ali dostižna!(B.Ručević)

Prošla su desetljeća od kraja Drugog svjetskog rata, pali su komunistički totalitarni režimi, raspale se umjetne državne tvorevine, prohujao i odnio živote još jedan rat, donesena je Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu (2. travnja 2009.) kojom su osuđeni zločini protiv čovječanstva, ali kod Hrvata (ali i nekih drugih) još uvijek je nedovršena kobna dionica nedavne povijesti. Premda zamagljena, ona je prisutna, ona ne zacjeljuje rane i ne podučava mlađe, nego kao ružna mora muči (još poneke živuće) progonjene i progonitelje, pa i njihove potomke. Kosti ubijenih leže u masovnim grobištima, a za mnoge ne znamo jesu li uopće i pokopani. Grobišta za koja znamo još su (uglavnom) neistražena.(A.Čuvalo)

Svetom misom zadušnicom, koju će ove nedjelje, 5. prosinca u župnoj crkvi Sv. Jurja m. u Kaštel Sućurcu predvoditi sućurački župnik dr. don Emanuel Petrov, te paljenjem svijeća, Sućurani će obilježiti 67. godišnjicu od tragične pogibije stotinjak mještana koji su živote izgubili prilikom savezničkog bombardiranja stare župne crkve u Drugom svjetskom ratu. U spomen na nevine žrtve upalit će se svijeće na mjestu gdje se do tog kobnog dana 1943. godine nalazila stara crkva, a od koje je danas ostao samo zvonik.(R.Dobrić)

Zločin genocida koji i do danas traje počinjen je prema oko 330 mještana Hrvata iz Dubljana, Popovo polje, BiH, koji su dvaput i trajno protjerani (1941. i 1948.) iz svog rodnog sela, domovi im dvaput opljačkani, zapaljeni i porušeni do temelja (temelji mnogih hrvatskih domova iskopani), pa oduzeti i darovani njihovim susjedima Srbima ili uneseni u zemljišni fond Poljoprivrednog kombinata "Popovo polje". Dokumenti o tome da su oni bili vlasnici nekretnina u Dubljanima i da su im te nekretnine otete i razdijeljene drugima sakriveni ili uništeni...(I.Ban)

Krešimir Babić rođen je 1913. godine. Od 1935. do 1937. pohađao je zanat mehaničara u školi za izobrazbu pilota kod Mostara, a kasnije i u Zagrebu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata radio je kao vozač i automehaničar, služeći vojsku u hrvatskim domobranima. Svršetak rata i ulazak partizana u Zagreb dočekao je radeći kao mehaničar u vojnoj garaži u Solovljevoj 18 (danas Kneza Borne, do hotela Sheraton), koju su 8. svibnja preuzeli partizani. Godine 1952. s lažnom putovnicom emigrira u inozemstvo. Umro je prošle godine u 96. godini života. Njegov iskaz o masakru mladih učenica u Zagrebu koju mu je ispričao jedan partizanski borac, potresti će svakog, tko ima imalo osjećaja za pravdu.(J.Bogović)

Slijedeći proglas Draže Mihajlovića, osnovana je u selu Crni Potoci 27. lipnja 1941. «Dinarska četnička divizija» pod zapovjedništvom pravoslavnog svećenika, popa Momčila Đujića. U početku je Dinarska divizija bila autonomna s obzirom na Ravnogorski četnički pokret, i tek 1942. pristupaju pod komandu Draže Mihajlovića, s kojim održavaju stalnu radio-vezu.(Priredio:D.Kalafatić)