U narativu o dvjema konotacijama pozdrava “Za dom spremni” krije se opasna zamka

Najavio sam u prethodnome članku (“Hrvatski tjednik” br. 1093) da ću u nastavku među inim pisati o oblicima i konotacijama pozdrava “Za dom spremni” u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj te o različitim značenjima koja je dr. Ante Pavelić pridavao riječi “ustaša”. Značenja protokom vremena bivaju podložna promjenama, a takovrsne su mijene u središtu pozornosti dijakronijske semantike, suvremene lingvističke discipline razvijene na postavkama kognitivne semantike. Osobitih se mijenā značenjā dohvaća ovaj članak.

Zamka “dvostruke konotacije”

Proteklih se mjeseci to većma govori o “dvostrukoj konotaciji” pozdrava “Za dom spremni” te se u obranu “druge konotacije”, ònē iz Domovinskoga rata, gorljivo dadoše i neki političari vladajuće stranke. Narativ o dvjema konotacijama može argumentativno biti vrlo plodan pa ga iz pragmatičkih razloga valja zadržati – ali u tome se krije opasna zamka. Naime, ne bismo smjeli pristati na tendenciju da se pozdrav “Za dom spremni” od 1941. do ‘45. svede na nešto isključivo zločinačko, na apsolutno zlo, kao u manihejskoj optici “antifašista”, koji svu zbilju i nezbilju odmjeravaju prema koordinatama na opreci “fašizam – antifašizam”. Treba bez krzmanja reći da su se hrvatski vojnici u Drugome svjetskom ratu i u Domovinskome ratu borili za dom, domovinu, državu – te je u njihovu shvaćanju i doživljavanju pozdrav “Za dom spremni” imao gotovo jednaku konotaciju unatoč vremenskomu razmaku od pola stoljeća i umnogome izmijenjenim povijesnim okolnostima.

Ta je tvrdnja posve uskladiva s izjavom dr. Franje Tuđmana u govoru na Prvome općem saboru Hrvatske demokratske zajednice, održanom 25. veljače 1990. u “Lisinskome” u Zagrebu, kada je jasno rekao da “NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin nego je predstavljala i izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnošću”, zbog koje su izjave Tuđmana oštro napadali da je otvorio vrata rehabilitaciji NDH i Ustaškoga pokreta.

Prisjetimo se da je Franjo Tuđman do druge polovice 1960-ih bio pripadnik najviše klase unutar stratifikacije komunističkoga društva, elita s uvelike osiguranom egzistencijom za sebe i svoju obitelj. Tako bi i ostalo da je bio spreman šutjeti na mitomansko velikosrpsko uvećavanje broja žrtava u jasenovačkome logoru, od 700.000 i više. Ali Tuđman – jer bijaše samosvjesni Hrvat i povjesničar koji traži istinu – nije šutio. I tada se zakotrljala lavina njegovih nevolja i tegoba: disidentstvo, prisilno umirovljenje, suđenje, uzništvo, materijalna oskudica, neprestana prismotra jugoslavenskih službi.

Zašto bi se nekadašnji partizan Tuđman trsio da se ustašama, ratnim mu neprijateljima, ne pripišu veći zločini od stvarno počinjenih? Tȁ možda bi ustaše i njega poslali u logor ili osudili na smrt da im je pao u ruke. Ne ćemo nagađati što bi bilo da se zbilo ono što nije – nego nam je važno uvidjeti kako je Franjo Tuđman dobro znao da zločini pripisani ustašama zapravo idu na teret cijelomu hrvatskom narodu. I k tomu, ne manje važno, nije htio da Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bude utisnuta stigma velezločinstva jer držaše da je “izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnošću”, a time NDH bijaše hrvatska država, naša unatoč manama i nedostatcima. Državu je Tuđman razlučivao od režima.

Upravo to, kako se čini po svemu, ne razumiju ònī koji “a limine” odbacuju “prvu konotaciju” pozdrava “Za dom spremni”, ònū iz doba NDH, jer je, kako smatraju u komunističkom propagandom oblikovanim mentalnim sklopovima, povezana isključivo sa zločinima – ne razabirući da je sve to u konačnici usmjereno protiv hrvatskoga naroda jer se tako Hrvatima nameće kolektivna krivnja za događaje u Drugome svjetskom ratu.

Domaći “antifašisti” znaju reći da su “ustaše jedini u Europi imali logore za djecu”, a tu bezočnu laž u Srbiji nešto izmijene i ponavljaju da su “Hrvati jedini u Evropi imali logore za decu”. U njihovu “dobrosusjedskome” doživljavanju svijeta pojmovi “Hrvat” i “ustaša” bivaju sinonimi. Trebamo snažno širiti dokumentiranu i nepobitnu istinu da su u Sisku i Jastrebarskome bila prihvatilišta, gdje su zbrinuta i liječena te, zahvaljujući tomu, spašena mnogobrojna srpska djeca, uglavnom s Kozare. U NDH nije bilo nikakvih logora za djecu.

Spašavanje srpske djece uz pozdrav “Za dom spremni”

Ne smijemo s time u vezi prešutjeti da Diana Budisavljević, gospođa plemenitih namjera i dobrih djela – ne bi mogla spasiti ni jedno dijete da se u dotični humanitarni pothvat nije spremno i svesrdno uključio vrh vlasti NDH zajedno s vodstvom Katoličke Crkve u Hrvatā na čelu s nadbiskupom Alojzijem Stepincem. “Crveni križ” i “Caritas” Zagrebačke nadbiskupije bili su zamašnjaci te organizirane pomoći. Uostalom, i gospođa je Budisavljević dopise upućene vlastima završavala riječima “Za dom spremna”, prethodno izrazivši “blagodarnost” (zahvalnost) na susretljivosti (objavljujemo presliku jednoga od tih pisama).

Ako taj pozdrav u Drugome svjetskom ratu ima isključivo ustašku i time zločinačku konotaciju, slobodan sam podsjetiti na bjelodanost da se Diana Budisavljević njime koristila upravo u doba Drugoga svjetskog rata i u povijesno-političkome ambijentu NDH. Je li i rečena dobrotvorka pozdravljala zločinačkim pozdravom – i to ne u službenome, nego u personaliziranome obliku, u ženskome gramatičkom rodu (“... spremna”), čime je na određeni način pokazala da njezino prihvaćanje dotičnoga pozdrava nije bezlično, nego posve osobno? Jesu li zločinačke bile konotacije pozdrava “Za dom spremni” kada su ga u skladu s propisima rabili dužnosnici NDH pozitivno odgovarajući na molbe Frau Diane Obexer, Austrijanke, čiji je suprug dr. Julije Budisavljević, ugledni liječnik, po narodnosti Srbin, cijelo vrijeme rata proveo u Zagrebu nesmetano radeći svoj posao? Kada je dr. Budisavljević s još nekoliko uglednih pravoslavaca htio svjedočiti u korist nadbiskupa Stepinca, odbio ih je komunistički tužitelj Jakov Blažević nazvaši ih “klerofašistima”?

Na tužiteljevu su tragu i današnji “antifašisti” kojima se u svemu pričinja (klero)fašizam, a oni, kao svojevrsni “odvjetnici” Diane Budisavljević, opravdavaju njezino ispisivanje pozdrava “Za dom spremni” objašnjavajući da se njime koristila zato što je morala, jer je tako propisano. Spremno ću otpovrnuti da se isto može reći i za dužnosnike NDH kao i za sve namještenike državnih i javnih službi. A njih ovdašnji “antifašisti” neselektivno i kolektivno ne samo prikazuju kao ustaše – a takvima navodnim ustašama upravo brišu imena iz naziva zagrebačkih ulica – nego ih i dehumaniziraju i štoviše demoniziraju zbog svake veze s NDH i pozdravom “Za dom spremni”. Toliko o njegovoj “prvoj” i tada tek “jednostrukoj” konotaciji.

Oblici “staroga hrvatskog pozdrava”

Mnogo je onih koji opravdavaju “Za dom spremni” govoreći da je to “stari hrvatski pozdrav”. Istina, i nije baš nov i mlad; odmotalo mu se više od 90 godina života – nastao je početkom 1930-ih u okrilju Ustaškoga pokreta. Naš povjesničar dr. sc. Zlatko Hasanbegović spominje ga u jetkoj ironiji kao “paleohrvatski pozdrav s Bašćanske ploče” (HT br. 1098), a toga je mišljenja i povjesničar dr. sc. Mario Jareb, koji je 2019. u HT-u jasno rekao: “Postoje, doduše, priče o pozdravu ‘Za dom spremni!’ kao starome hrvatskom pozdravu. Do sada nitko od onih koji su to tvrdili nije objavio nikakav vjerodostojan izvor koji bi to potvrđivao. Umjesto toga neki su izlazili s vrlo kreativnim tumačenjima raznih krilatica ili tekstova iz prošlosti (pa i dječjih pjesmica) kako bi dokazali svoje tvrdnje” (v. ovdje).

Na drugome mjestu Mario Jareb korigira i prilično rašireno mišljenje da je pozdrav u doba NDH glasio “Za poglavnika i dom spremni!”. Obrazložio je: “U kolovozu 1942. pozdrav je djelomice promijenjen, odnosno nadopunjem i od tada je glasio ‘Za poglavnika i dom spremni!’”, ali se, kako objašnjava Mario Jareb, taj novi oblik pozdrava nije odmah ukorijenio pa je “neko vrijeme u dokumentima vladalo pravo šarenilo u pozdravljanju”. Poglavnik je sve do kraja rata nastavio pozdravljati isključivo sa ‘Za dom spremni’, što je i razumljivo, jer bi bilo čudno pozdravljati samoga sebe, a u dijelu poslijeratne emigracije, ònē koja se pozivala na naslijeđe NDH, koristila se gotovo isključivo inačica “Za dom spremni”. (v. ovdje).

“Američki ustaše” iz 18. stoljeća

Također je i riječ “ustaša” doživjela u pogledu dijakronijske semantike znatne promjene značenja, i to u svega nekoliko godina. U godišnjaku “Nezavisna Hrvatska Država” (NHD, tim redoslijedom), koji je 1934. uredio i izdao dr. Mile Budak, nahodi se uz ostalo članak dr. Ante Pavelića naslovljen “Oslobodjenje”. U njemu na više mjesta možemo čitati o “američkim ustašama”, primjerice: “Dne 19. travnja 1775. god. došlo je do prvih krvavih sukoba izmedju američkih ustaša i engleske vojske kod Lexingtona i Concorda” (str. 18). Nekoliko redaka ispod toga Pavelić piše da su Amerikanci “organizirali pravu revoluciju, postavili na noge svoju ustašku vojsku” ta da “nakon ponovnih sukoba kod Bostona i Bunkerhilla preuze zapovjedništvo ustaških sila Washington”. Jasno je da Pavelić u tome kontekstu govori o američkim protukolonijalnim ustanicima.

Riječ “ustaša” u značenju ustanika i borca protiv određene vlasti nahodi se i na grobu famoznoga “ustaše”, pravoslavca iz istočne Hercegovine, kojemu je ćiriličnim slovima ispod križa uklesano “Ovđe počiva Kojo Oborina”, a u središtu toga nadgrobnog spomenika ističe se ukles УCTAШA, kojim se “ustaštvom” pokojni Kojo junački ponosio do kraja života (a vjerovati je da se ponosi i zagrobno, u onostranosti).

Uputno je uvrstiti Kojino značenje pojma “ustaša” u sljedeći silogizam: Gornjak ili veća premisa (“major”): “Svi koji su u Hercegovačkome ustanku (1875.–’78.) ustali protiv turske vlasti bili su ustaše”. Donjak ili manja premisa (“minor”): “Ustaše su bili Jure i Boban”. Zaglavak ili zaključak (“conclusio”): “Jure Francetić (rođ. 1912.) i Rafael Boban (rođ. 1907.) ustali su protiv turske vlasti u Hercegovačkome ustanku (1875.–’78.)”. – Ta je zbrka anakronih pojmova jedan oblik logičke pogreške “quaternio terminorum”, koja nastaje kada silogizam sadržava četiri pojma umjesto tri, što ga čini nevaljanim. Uz to je prekršeno pravilo o raspodijeljenosti (distribuciji) izraza. Riječ “ustaša” (koja je u navedenome silogizmu “terminus medius”, tj. zajednički, posredni ili srednji pojam) uporabljena je u dvama različitim značenjima, odnosno različitim sadržajima i opsezima pojmova. Ista riječ “ustaša” odnosi se 1875. i 1941. na bitno drugačije stvarnosti.

S nemalim sam čuđenjem prije desetak godina vidio da se i vrlo pametna i učena čeljad, među kojima i brojni doktori znanosti i sveučilišni profesori, pozivala na Koju Oborinu i njegovo “ustaštvo” kao nekakvo velevrijedno otkriće, koje će u simboličkome i javnome prostoru preokrenuti stajalište o ustašama. Što su htjeli dokazati? Da je bilo Srbā ustaša u 19. stoljeću, šezdesetak godina prije Pavelićevih ustaša? Da je riječ “ustaša” potekla od Srbā ili pravoslavaca – što nije istina! – pa bi oni, a za njima i “antifašisti” iz Hrvatske, trebali promijeniti stajalište o ustašama jer je postalo jasno da su to odvajkadašnji borci za slobodu? – Sve su to tlapnje i koještarije proizišle iz logičkih pogrešaka nastalih u nenadziranim pustolovinama uma. Umjesto da se pojmovi rasvjetljuju, bistre i razlučuju – zastire ih se noćnom tminom u kojoj su sve krave crne (kako bi rekao Hegel). Narativ o “ustašama” u protuturskome Hercegovačkom ustanku može biti zamijećen kao zanimljivost, ali ta nerelevantna tričarija ne zavrjeđuje dodatnu pozornost.

Semantička specijalizacija pojmova “ustaša” i “brašno”

Značenje pojma “ustaša” munjevito se promijenilo 1941. godine. Kao što smo vidjeli, samo nekoliko godina prije toga (1934.) pisao je Ante Pavelić o “američkim ustašama”, koji usta(do)še protiv engleskih kolonijalnih vlasti. Ali nema sumnje da u srpnju 1941. – kada su nediferencirani ustanici (koji će se poslije razdvojiti na partizane i četnike) uza zaplotnjačku potporu talijanskih fašista digli ustanak protiv NDH i počinili masovne zločine nad katoličkim i muslimanskim pučanstvom – Pavelić za te razularene horde neurednih i prljavih ustanika nije rabio izraz “ustaše”. Bilo bi pojmovno pomutljivo reći da su pravoslavni ustaše (ne isključivo pravoslavni, ali u golemoj većini) ustali protiv ustaša katolika i muslimana. Značenje pojma “ustaša” izgubilo je dotadašnje narodno i knjiško značenje ‘ustanik’ i suzilo se na pripadnika određene revolucionarne i vojno-političke organizacije pod vodstvom dr. Ante Pavelića.

Takvi su metonimijski pomaci značenja od općenitoga prema posebnome vođeni mehanizmom semantičke specijalizacije i u većini se slučajeva protežu stoljećima. Razmotrimo primjer riječi “brašno”, praslavenskoga podrijetla (*boršьno), koja je nekada označavala svu hranu. Tako Marko Marulić u “Juditi”, u objasnidbenoj bilješci na margini, piše: “... ter ji(m) pusti okol pun vina i brašna svakoga. Oni sedoše tuj piti i jisti.” To značenje imamo i u djelu “Ribanje i ribarsko prigovaranje”. “Zide ostavivši, meštre i težake, / Brašno pripravivši i potribe svake”, pjeva Petar Hektorović u ribarskoj eklogi kojoj u naslovu riječ “prigovaranje” ne znači ‘tuženje na što’, ‘nezadovoljničko zanovijetanje’ i slično, kako danas razumijevamo dotičnu riječ, nego Hektoroviću znači jednostavno ‘razgovaranje’ ili ‘razgovor’, što je još jedan primjer dijakronijske semantike. Možemo se zapitati: Kako se tada nazivao prah od samljevena zrnja žita, što danas zovemo brašnom? Bijaše više naziva: “mlivo” ili “meljivo”, k tomu i “múka”. Ne manjka za to primjera u povijesti hrvatske književnosti; prisjetimo se Marina Držića i komedije “Dundo Maroje” gdje Tripče kaže: “Sve što se od pelicara rodi, šije peli; a sve što se od mlinara rodi, sve múku krade”. Važno je zamijetiti da se sveslavenska riječ “múka” još i danas rabi u mnogobrojnim hrvatskim mjesnim govorima, ali u značenju posebne, vrlo fine vrste brašna. Tu možemo uočiti da dijakronija (susljednost, uzastopnost) nije odvojiva od sinkronije (supostojanja, istovremenosti) te se opet jasnim očituje mehanizam značenjske specijalizacije.

Stara hrvatska riječ “otačbina”

Veoma je zanimljiv primjer riječi “otačbina” (“otadžbina” je zapravo isto, zapisano fonološki, sa zabilježenim jednačenjem po zvučnosti), koja je riječ i prije i danas značila ‘domovina’, ali je poprimila konotaciju četništva i (veliko)srpstva. No zadobiti konotaciju četništva nije isto što i postati srbizam. Riječ “otačbina” – usuprot onomu što nam tvrde razlikovni rječnici – nikako nije srbizam niti to može ikako postati, što brojnim našim jezikoslovcima i rječničarima nije jasno, a trebalo bi biti. Naime, riječi koje su dio zajedničkoga praslavenskoga i staroslavenskoga naslijeđa, a u hrvatskome jeziku bivaju zastarjelice – nisu time postale srbizmi. Zamislimo da tkogod ustvrdi kako su gramatički oblici “nami” i “vami” češke riječi ili bohemizmi (zato što su u hrvatskome jeziku uvelike zastarjele, a Česi ih i dalje rabe). Prisjetimo se da Marko Marulić u “Juditi” pjeva: “I kada nas od njih Gospodin slobodi, / dozov k tebi tvo(j)ih, ter stoj s nami ovdi”, a Česi u standardnome jeziku kažu “Stůj s námi”. Ali taj je oblik živ i danas (premda je sve rjeđi) u mnogim hrvatskim mjesnim govorima, navlastito u Dalmaciji, primjerice “Sidi s nami”.

Vratimo se riječi “otačbina”. Zasvjedočena je u hrvatskih pisaca vrlo davno. Rabi ju primjerice Zadranin Juraj Baraković u “Vili Slovinki” iz 1614. godine. Evo nekoliko stihova u izvornome slovopisu: “A znoy karvaf za gnih roʃi / Otaçbino ma neharna / Tad gim reççe ghgnivan doʃti / Pokle niʃi blagodarna”. Uz imenicu “otačbina” vidimo i pridjev “blagodarna”, a obje te hrvatske riječi, dospjele iz staroslavenskoga, ovdašnji jezični higijeničari u svojoj zadrtosti i nepoučljivosti proglašuju srbizmima. Premda dotične riječi nisu u sastavu hrvatskoga standardnog jezika, one pripadaju hrvatskome jeziku i – ponavljam – nikako nisu srbizmi. Osim ako tkogod ne želi sugerirati da su staroslavenske riječi zapravo srpske; a taj se onda ima suočiti s vrlo neugodnom konzekvencijom da je “Bašćanska ploča”, u koju je uklesan staroslavenski jezik i zasvjedočen “Zvьnimir kralj hrvatski” – zapravo spomenik srpskoga jezika i kulture. I da su Hrvati zapravo Srbi. Ili bi možda tkogod drugi hotio iznijeti gotovo jednaku ludoriju da su već početkom 17. stoljeća Srbi imali snažan jezični i općekulturni utjecaj u Zadru i Šibeniku (gdje je Baraković napisao “Vilu Slovinku”)? Prema takvim nerazboritim štetočinama – koji otklanjaju našu kulturnu baštinu, rashrvaćuju jezik nam hrvatski i posrbljuju pripadnu mu književnost – ne treba biti odveć obziran!

Riječ “otačbina” i njezine izvedenice nahode se doslovce na stotine mjesta u djelima dr. Ante Starčevića, primjerice u rečenici: “Ove nazore priobćivši mnogim, evo priobćujem i Vami, šaljuć Vam svesrdan otačbenički pozdrav. / Jaska, 9. kolovoza 1880. / A. Starčević” (citirano prema: Ante Starčević, “Izabrani spisi”, priredio dr. Blaž Jurišić, Zagreb, 1945., str. 406).

Na taj “otačbenički” pozdrav Oca Domovine skladno se nadovezuje dio dnevničkoga zapisa Kerubina Šegvića, svećenika, profesora filologije, književnoga kritičara i političara pravaškoga usmjerenja, koji je za potrebe NDH bio u misiji u Italiji, a zatim je iznosio kritička stajališta o Anti Paveliću i njegovu kultu ličnosti. Šegvića su jugoslavenski “oslobodioci” u lipnju 1945. pogubili nakon okrutnoga mučenja, pod optužbom za suradnju s ustašama i promicanje hipoteze o gotskome podrijetlu Hrvatā. Citiram nekoliko rečenica iz njegova dnevnika, datiranih 3. travnja 1943.:

“Onaj nadpis na pozornici: ‘Za Poglavnika i za Dom’, tako malo oduševljava. A. Starčević bi pobjegao. On bi rekao Za otačbinu sve. ‘Dom’ nije isto što i otačbina. A Poglavnik je samo sluga otačbine. U koliko dobro radi za otačbinu, za njega smo svi, ali pred otačbinom nije nitko.” (Citirano prema: Stjepan Matković i Tomislav Jonjić, “Dnevnik Kerubina Šegvića 1943.–1945.”, časopis “Croatica Christiana periodica” br. 77, 2016., str. 222.)

Za samo dvije ili tri godine riječ “otačbina” ili “otadžbina” poprimila je konotacije četništva, što je posve razumljivo. Ta riječ danas ne pripada aktivnomu sloju hrvatskoga standardnog jezika i tako treba ostati jer njezino je značenje zamjenjivo i u jezičnoj praksi posve zamijenjeno našom uvriježenom i znatno ljepšom riječju “domovina”. Ali nije razumljivo (barem meni) kako brojni jezikoslovci i rječničari ne uspijevaju razabrati da to nije isto što i ustvrditi da je riječ “otadžbina” postala srbizam. Dopustite jednu usporedbu: svastika, koja je do početka 1930-bila svjetski raširen simbol sreće, već je dugi niz desetljeća ozloglašena zbog konotacija nacizma, ali ne bi se inteligencijom i znanjem iskazivala izjava da je riječ “swastyka” – kako se zapisuje u poljskome, a dolazi iz sanskrta, gdje “svasti” znači ‘sreća’, ‘dobrobit’ – postala germanizam (!?). Ništa veću upućenost, umnost i logičnost ne pokazuje ni rašireno “znalačko” i “stručno” mišljenje o riječi “otačbina” ili “otadžbina” kao srbizmu.

Drage čitateljice i dragi čitatelji, u nastavku ću pisati o srbizmima: definirat ćemo pojmove i razlučiti tobožnje srbizme od istinskih srbizama. Vjerujem da će biti i nemalih iznenađenja jer ćemo razvidjeti da se znatan broj prognanih “srbizama” nalazi u primjerice Marulićevim, Zoranićevim, Držićevim i Gundulićevim djelima, a da su, s druge strane, neke naizgled tipične hrvatske “čistunske” riječi – koje Srbi danas ne rabe i od njih ponajvećma zaziru – zapravo pravi srbizmi jer su posrijedi riječi ili jezični elementi nastali u ambijentu srpskoga jezika i preuzeti u naš hrvatski.

Marito Mihovil Letica
Hrvatski tjednik