U povodu 200. godišnjice rođenja Eugena Kvaternika, hrvatskog političara i jednog od najvažnijih ideologa pravaškoga pokreta, Hrvatska družba povjesničara „Dr. Rudolf Horvat” i Ogranak Matice hrvatske u Splitu organizirali su tribinu pod naslovom „Eugen Kvaternik – pravaš i buntovnik“.

Na tribini su sudjelovali Marko Paradžik, dr. sc. Vlatka Vukelić, Stipo Pilić, dr. sc. Blanka Matković i Davor Dijanović.

U nastavku donosimo izlaganje Davora Dijanovića. (hkv)

200. obljetnica rođenja Eugena Kvaternika

1. Utemeljitelj borbenoga oblika modernoga hrvatskog nacionalizma

Eugen Kvaternik (1825.–1871.) zauzima posebno mjesto u hrvatskoj političkoj povijesti. Dok su mnogi njegovi suvremenici hrvatsko pitanje promatrali isključivo kroz prizmu kompromisa unutar Habsburške Monarhije, Kvaternik je zahtijevao punu državnu samostalnost. U vremenu kada su i sami hrvatski zastupnici kolebali između lojalnosti Beču i Pešti, on je smatrao da sloboda ne može biti dar, nego djelo narodne volje i žrtve. Rakovički ustanak 1871., iako vojno neuspješan, bio je logična posljedica njegova političkog programa i svjetonazora: narod koji ne želi biti rob mora biti spreman na borbu.

„A ti hrabri hrvatski narode! u duši si tvojoj već odsudio; krv a ne crnilo, mač a ne pero riješit će sudbinu tvoju, previđaš bo da putem pera muke bi tvoje vječne bile“, zapisao je tako jednom prilikom.

Kvaternikov borbeni nacionalizam nije počivao na mržnji, nego na vjeri da narod ima prirođeno pravo braniti svoju slobodu i čast.

Kvaternika se, međutim, ne može svesti samo na revolucionara. On je bio sinteza intelektualca, političara i borca. Njegov nacionalizam nije bio ideologija agresije, nego obrane – odgovor na višestoljetnu ovisnost o stranim središtima moći. Njegov je borbeni nacionalizam bio inspiriran tadašnjim revolucionarnim kretanjima u Europi.

Kvaternik i danas simbolizira onaj oblik hrvatske politike koji se ne miri s podređenošću. Upravo zbog te dosljednosti njegovo se ime sustavno prešućivalo u jugoslavenskom i postjugoslavenskom razdoblju.

2. Program „Ni s Bečom, ni s Peštom“

Kvaternik je u svom glasovitom govoru iz 1861. proglasio da Hrvatska nije „na dvopuću“, nego „na raskršću sudbe svoje“. U toj metafori sabrano je njegovo cjelokupno političko promišljanje: Hrvatska ne smije birati između dvije tuđe ovisnosti, nego mora pronaći treći put – onaj vlastiti.

Taj je govor bio prva jasna formulacija pravaškog programa, koji se može sažeti u rečenicu: „Ni s Bečom, ni s Peštom – naš program je samostalna Hrvatska!“.

Za Kvaternika, svaki savez koji nije počivao na suverenoj volji hrvatskog naroda bio je poguban. On je shvaćao da i Austrija i Ugarska, unatoč formalnim savezima, nastoje uništiti hrvatsku državnu individualnost. Njegov zahtjev za trojednom i samostalnom hrvatskom državom bio je i geopolitički promišljen: u vremenu stvaranja nacionalnih država u Europi, smatrao je da je i hrvatski narod pozvan urediti svoj život na istim načelima.

Kvaternikova misao o „trećem putu“ ostaje i danas izazov: ona nas podsjeća da narod koji pristaje na stalno biranje između tuđih opcija, zapravo nikada ne gradi vlastitu politiku.

3. Internacionalizacija hrvatskog pitanja

Iako se Kvaternik često prikazuje kao idealist zatvoren u nacionalne okvire, on je bio vrstan poznavatelj europske diplomacije. Tijekom svoje emigracije (1858.–1860.) nastojao je u Parizu, Zürichu, Torinu i Moskvi zainteresirati europske političke krugove za hrvatsko pitanje. Shvaćao je da Hrvatska, mala i potlačena, mora svoje pravo na slobodu iznijeti pred svjetsku javnost. Time je postao prvi moderni hrvatski političar koji je pokušao internacionalizirati hrvatsko pitanje.

Njegovi pokušaji, doduše, nisu naišli na razumijevanje – Europa je, kao i mnogo puta poslije, bila gluha na vapaje malih naroda. Ali sam čin obraćanja svijetu bio je novost: Kvaternik je prepoznao da hrvatska borba ne smije biti zatvorena u lokalne okvire. On je Hrvatsku zamišljao kao posrednicu između Istoka i Zapada, zemlju koja Dunavom podaje ruku Istoku, a Jadranskim morem Zapadu.

U doba kada suvremeni hrvatski političari često pristaju na pasivnu vanjsku politiku, Kvaternikov primjer podsjeća na to da je hrvatska sudbina uvijek i europsko pitanje, ali da Europa poštuje samo one narode koji poštuju sami sebe.

4. Narodna sloboda kao moralna zapovijed

U temelju Kvaternikove političke filozofije leži moralni imperativ. On nije shvaćao slobodu samo kao politički cilj, nego kao duhovnu i moralnu obvezu. U jednom je zapisu naglasio da „narod vazda se otimlje tuđinstvu, bi reć to je prirođeni čovječanstvu nagon uzdržanja političkoga“. Sloboda je, dakle, izraz naravne zakonitosti, a robovanje – protivno naravi. Stoga je za Kvaternika borba za slobodu bila i borba za očuvanje ljudskoga dostojanstva.

Iz te moralne pozicije proistječe i njegov prijezir prema političarima koji su bili spremni prodati narod za položaje i privilegije. U tom smislu Kvaternik je anticipirao kasnije spoznaje modernih nacionalnih pokreta: da nacionalno pitanje nije samo pravno i političko, nego i etičko.

Za njega, dužnost svakog Hrvata nije bila samo ljubiti domovinu, nego je braniti – riječju ako može, oružjem ako mora.

5. Hrvatska između Monarhije i Europske unije

U 19. stoljeću Hrvatska je bila dio višenacionalne Habsburške Monarhije, u kojoj su odluke donosili centri moći izvan Zagreba. Danas se, iako u drukčijim okolnostima, ponavlja sličan obrazac: Bruxelles i Strasbourg zauzimaju mjesto Beča i Pešte.

Kvaternik je oštro upozoravao na opasnosti takvih nadnacionalnih konstrukcija. Smatrao je da savezi koji nisu utemeljeni na ravnopravnosti naroda, nego na „koristi velikih“, ne mogu opstati. Njegove riječi da je „korist ona čarobna šiba koja sastavlja i rastavlja saveze i bratimstva naroda“ i danas odzvanjaju aktualno – jer podsjećaju da iza svake velike integracije stoje interesi moćnih država, a ne ideali bratstva.

U tom kontekstu, Kvaternik nas uči kritičkom patriotizmu: ne odbacivati suradnju s drugima, ali nikada ne pristati da se vlastiti identitet i suverenitet pretvore u puku administrativnu jedinicu nadnacionalnog sustava.

6. Kritika lažnih saveza i „bratstva“

Kvaternik je bio jedan od prvih hrvatskih mislilaca koji je prozreo iluziju o „bratstvu među narodima“. U svojim spisima piše: „Ne varajmo se bratinstvom ili bratenjem; jer se u tom radi samo o tom: tko će koga moći vještije nadbratiti, tj. pod sebe spraviti“. Njegova ironija prema sentimentalnom internacionalizmu zvuči zapanjujuće suvremeno. U 19. stoljeću to je bila kritika austrijskog i ugarskog paternalizma; u 21. stoljeću mogla bi se odnositi na europski birokratski centralizam koji male narode poučava demokraciji, dok im istodobno oduzima realnu političku moć. Da ne govorimo da taj bruxelleski centralizam sam nema demokratski legitimitet.

Kvaternik je zagovarao prirodno zajedništvo naroda, ali samo dok ono ne ugrožava njihovu samostalnost. „Naturalna alijansa“ ima smisla samo ako se temelji na uzajamnosti, a ne na podvrgavanju. Njegov realizam, oslobođen romantične naivnosti, čini ga jednim od najzrelijih hrvatskih političkih mislilaca svoga doba.

7. Oprez prema jednoumlju i ideološkoj prisili

„Jao narodu gdje samo jedno mnienje vlada…“. Kvaternikova rečenica, nastala u 19. stoljeću, zvuči kao komentar na današnje stanje zapadnoga svijeta. On je upozoravao da svako društvo koje isključuje raspravu i nameće dogmu prestaje biti narod, a postaje „skup idiotah ili jato kretinah“.

U njegovo doba to se odnosilo na bečko-peštanski sustav, koji je gušio svaku hrvatsku autonomiju. Danas, kad se politička korektnost nameće kao nova ortodoksija, Kvaternikova misao poprima novu dimenziju. Njegov poziv na pluralizam mišljenja unutar nacionalnog okvira mogao bi biti protulijek suvremenom ideološkom jednoumlju koje se širi pod oznakama napretka i integracija. Upozorenje da je narod bez slobodne misli vječni i svačiji rob vrijedi jednako u doba Monarhije kao i u digitalnom dobu globalne kontrole.

8. Neumrli svjetionik slobode

Eugen Kvaternik nije doživio ostvarenje svojih ideala – poginuo je u Rakovičkoj borbi 1871. godine, ali njegova misao nije umrla. Ona se prenosila kroz pravaški pokret, nadahnjivala hrvatske nacionalne preporoditelje i živjela u svakom naraštaju koji je tražio hrvatsku državu, bilo da govorimo o 1941. ili 1991.

Danas, kada svjedočimo novim oblicima političke ovisnosti – ekonomskim, kulturnim i ideološkim – Kvaternik se i dalje pokazuje kao svjetionik slobode. Njegov primjer podsjeća da to sloboda nema zamjene, da nijedna „višenacionalna“ ili „integracijska“ formula ne može nadomjestiti nacionalnu samostalnost. U vremenu lažnih europskih saveza i globalnog konformizma, on je podsjetnik da hrvatska državnost nije samo povijesna činjenica, nego trajan zadatak.

Zaključak

Kvaternikova misao nije zastarjela romantika. To je politička etika slobode koja traži da narod preuzme odgovornost za vlastitu sudbinu. U vremenu kada se suverenitet ponovno razvodnjava u nadnacionalnim strukturama, a nacionalni identitet proglašava anakronim, Kvaternik nas uči da suverenitet nije pitanje veličine, nego političke svijesti.

On je znao da „budućnost ne može bez poznanja prošlosti“ i da se narodi koji zaborave vlastite temelje pretvaraju u lutke trećih Hrvatska danas ima državu, ali pred sobom i dalje ima Kvaternikov ispit: hoće li imati i hrvatsku politiku, ili će, poput nekadašnjih bečkih i peštanskih trgovaca i putnika, ponovno tražiti spasenje u tuđim prijestolnicama.

Davor Dijanović