Stijepo Mijović Kočan, Antej pjeva na svojoj zemlji,
HNV Crne Gore, Tivat, 2024.

Malo pjesnika danas piše na način Stijepe Mijovića Kočana. On govori o zemlji, zavičaju, domovini, oni govore o onome što se danas »nosi«. I izmišljaju razne teorije o svemu tome. On ne izmišlja ništa, on grabi stihove koji se nalaze tu oko njega.

Izbor pjesama u ovoj zbirci učinio je, te predgovor napisao, Miraš Martinović. Mogao je napraviti i drukčiji izbor, jer je Kočanovo djelo različitih tematika, ali je u pjesniku prepoznao borca za slobodu, kako onu duhovnu tako i onu tjelesnu. Jedino ako ga digneš s njegove zemlje, što se dogodilo Anteju, uspio si ga pobijediti. No, on se ne da te poput Anteja u boljim danima pjeva na svojoj zemlji mirno ploveći prema kraju života. Ovdje treba još nešto primijetiti. Ana Vuksanović napravila je prijevod i prilagodbu na hrvatski predgovora Miraša Martinovića. Neki drugi to ne bi učinili. Rekli bi da se ionako razumijemo, pokazavši time da ne mare ni za što osim za neku svoju malu korist.

Što nam to pruža ovako koncipirana zbirka izabranih pjesama? Dodir sa samima sobom, ja bih odmah jasno rekao. Svi smo negdje ponikli, svi sa sobom nosimo tu prtljagu pa makar pošli na kraj svijeta. Kočan je ponikao u Konavlima, mjestašcu Đurinići. Ima i taj predjel prelijepe nam domovine, i tih nekoliko kućica svoju boju i svoj život. Prelijevaju se u donesenim pjesmama, takorekuć možemo opipati stvarni život u tim krajevima. On nije nikada bio jednostavan. Trebalo se mučiti i znojiti da bi opstao kao svoj na svome. Ponajbolje to svjedoči pjesma Pokojni djed kopa. Dok on to radi, turisti nahrupljuju prema Dubrovniku da bi se odmarali ili gubili vrijeme, kako god hoćemo, »ali on, ovdje, ukliješten u škripe/ kao da povija krhko stablo/ smokva između njegovih dlanova otvara se, raste/ dolci za njegovim stopama bude se i počinju hodati«. Što bismo, unatoč muci, htjeli biti: djed ili dokoni turisti?

Na ovaj zadnji upit može nam odgovoriti pjesma Pohvala lovorikama uz rodni dom: »Farizeji i sibile te kojekakvi drugi književnici i proroci/ ovjenčavali su lovorom carske i pjesničke glave i svoje/ no naše lovorike nikad/ nisu iskusile takva poniženja/ blune i vjeroučitelji zaobilazili su ovaj zabačeni kraj«. Dodajmo ovim stihovima i sljedeće: »Rastu na neobradivu kamenjaru/ ispod kojeg žilama odkrivaju zemljana prostranstva/ a granama i lišćem skupljaju vjetrove i bobice za kosove/ šumore još iz eolitika davno prije pračovjeka/ a dječaku su mirisale iz božićnog pečenja«. Zbio je u ove stihove Kočan sve ono što misli o svijetu i o sebi. Trebamo biti izvorni, ako želimo uspjeti. A izvorište svih nas je ognjište. Ono je srce doma, na njemu se grijemo, oko njega se okupljamo. Nije važno kakav oblik ima u ovo suvremeno vrijeme, ono je tu da nas drži zajedno. Kočan je do srži njime napojen.

Nije stoga čudno da pjesnik dobro zna tko mu je i tko još uvijek nasrće na ovaj njegov svijet. Govori o tome na više mjesta, ali nekako nigdje snažnije kao u pjesmi Zidanje crkve. Osluhnimo sljedeće stihove: »I sve te razorene crkve/ bljeskom pri pogotku osvjetljuju u meni moju crkvu/ koju bijah zapustio i zanemario i bje se urušila/ te kako koji zvonik pada kako koje zvono mre/ tako je moja crkva u meni veća i uznositija/ tako od čvršće građe/ tako je svaki novi plotun/ utiskuje sve snažnije u moje biće u moje bilo/ u memoriju«. Da, trebamo znati tko smo i što smo te to pamtiti. Tek kao takvi bit ćemo i sami upamćeni. Kaže nam to i dubrovačko pravo zbog kojega je Stjepin djed Kočanović morao ponijeti i prezime Mijović jer se priženio. Kada sve to znamo, onda se ne ćemo zaljubljivati u Avu Gardner začarani njezinom ljepotom, dok »i ne sluteći da je u tom trenutku slavna i sjajna ljepotica/ bila već sita svega/ pijana/ i nesretna« (Sreća).

Uživajući u iznesenom podneblju Kočanov djed je bio vrstan majstor u kamenu, a njegov otac u drvu. On nije ni u jednom ni u drugom, nego je vrstan u oblikovanju opisa našeg bivstvovanja na ovoj zemlji, polazeći od pojedinačnoga prema općem. Oni su gradili zidove i stvari, on gradi kuću od riječi na dohvat svima nama.

Miljenko Stojić