Što će vam Hrvatska bez Hrvata i građana? Što će vam škole i parkovi bez djece? Što će nam ova Hrvatska ako u njoj više neće hodati ljudi koji govore našim jezikom, koji pjevaju naše pjesme? Kultura smrti ima sve više zagovornika i promicatelja u Hrvatskoj, a ono što nas treba posebno mobilizirati je činjenica da unatoč velikoj većini građana koji imaju kršćanski vrjednosni sustav, zagovornici kulture smrti trenutno imaju većinu i u Hrvatskom saboru.(K.Miletić)

S obzirom na to, da su gotovo svi ljudi u svijetu, gotova sva proizvodna poduzeća i gotovo sve države pali u dužničko ropstvo, prva zadaća nacionalne politike je vratiti kapital u prostor, čime će se i vlast vratiti u prostor ili u krilo nacionalnih zajednica. Ujedno, narodne zajednice trebaju na načelu zajedništva, koje ima svoj politički izražaj u demokraciji, koordinirati oslobođenje cijelog svijeta od vjerovničkog gospodstva kapitala, koje rasipa obitelji, uništava narode, upropašćuje biom i zatire život.(Z.Mršić)

Od izigravanja do neiskorištenih mogućnosti političkih, diplomatskih i gospodarskih potencijala hrvatskih iseljenika prošlo je više od 20 godina. Nepovjerenje Hrvata izvan Hrvatske prema vlastima u Hrvatskoj samo se produbilo. Kome je smetalo Ministarstvo iseljeništva u situaciji kad je iseljeništvo najviše pomagalo Hrvatskoj? Danas se lakše zaključuje zašto su neki utjecajni političari, poput Manolića i Mesića, tada bliski savjetnici predsjednika Tuđmana i visoko pozicionirani dužnosnici HDZ-a, u stvari radili protiv reguliranja prava i uspostave odnosa s hrvatskim iseljeništvom.(D.Borovčak)

S Jovićevim mišljenjem, kao i njegovim pisanjem, možete se slagati ili pak ne slagati, ali mu nitko ne može zanijekati novinarsko poštenje, što je u današnjoj RH jako rijedak slučaj. Jer mnogi njegovi kolege ne služe poput njega (Jovića) novinarskoj, a niti bilo kakovoj Istini, već su iz samo njima znanih pobuda postali hrvatske novinarske (i političke) prostitutke, što im valjda treba služiti 'na čast', koju su odavno izgubili,tj. prodali za šačicu Judinih škuda!(P.Vulić)

Hrvatsku naših dana nisu «objesili», ali su je rasprodali, prokockali, prokrčmili i iskoristili njezini vladari za najprozaičnije i najsebičnije interese. Suverenitet jednog naroda, neotuđivi i nedjeljivi, nakon dvadeset godina samostalnosti predaju u ruke tuđinske vlasti. Prihvatili su jednostranu sliku Drugoga svjetskog rata, otvorili put neojugoslavenstvu, afirmirali ideološke kriterije iz ranih sedamdesetih, zaboravili Hrvate u BiH, ponizili i osudili najzaslužnije za ostvarenje slobode i nezavisnosti.(J.Jović)

U svezi s Izjavom komisije Iustitia et pax o netrpeljivosti prema katolicima u RH u masovnim medijima pojavile su se brojne kritike i tvrdnje da ne postoje konkretni primjeri takve netrpeljivosti. Međutim kao što nam iskustvo govori, kao uostalom i upravo spomenuto zadnje pisanje hrvatskih medija na ovu temu, činjenično stanje potpuno je drugačije. U nastavku objavljujemo predavanje Marija Živkovića iz Obiteljskog centra u Zagrebu "O problemima vjerskih sloboda katolika i Katoličke Crkve u Hrvatskoj" u kojem se navedena problematika razlaže bez površnosti i etiketiranja.(djl)

Tijekom trajanja Hladnoga rata Udba je ubila više ljudi na Zapadu nego čitav sovjetski blok, ali to je, kako tvrdi američki profesor Schindler, izazvalo veoma malu, ili nikakvu pozornost. Zato s pravom zaključuje: Kako onda, tako i danas! Nu ovakvo nas stajalište ne smije čuditi, a još manje obeshrabriti. Trebalo ga je samo konstatirati, staviti u kontekst hrvatske borbe za nezavisnost da bi se moglo vidjeti kakvu je krvavu Kalvariju morao proći hrvatski narod da bi obnovio svoju državnost.(M.Kovačević)

Skoro pedeset tekstova u ovoj knjizi dobra su podloga za raščlambu kako onoga što se zbivalo, ali isto tako i za prosudbu tko je i kada, što i kako radio – a trebalo je ili nije trebalo to raditi – na štetu hrvatskih nacionalnih interesa. Pečarićeve prosudbe danas mogu poslužiti da sažmemo naša iskustva – ne toliko s ciljem da bismo pronalazili krivce, koliko da bismo postali zreliji i mudriji u vremenu koje je pred nama. Haške presude, pa makar i prvostupanjske, nisu pridonijele nikakvu smirivanju situacije, niti su riješile bilo čiji problem, samo su stvorile nove probleme i prouzročile nove nepravde. Dobro je poznata istina da su nove nepravde uzroci i razlozi novim povijesnim sukobima i stradanjima. Brzo objavljivanje ove knjige bio bi samo jedan u nizu onih poteza koji bi racionalizirali kako odnos hrvatske javnosti prema sudu u Haagu, ali isto tako i prema EU, odnosno međunarodnoj zajednici.(M.Tuđman)