Prilog hrvatskoj poetskoj riječi u Subotici

Kada je dr. Ante Sekulić objavio Rječnik govora bačkih Hrvata (2005., Zagreb), zabilježio je 30 000 referenci i time vrijedno jezično standardno i dijalektalno blago sačuvao za budućnost. Jedno pitanje ostaje za razmišljanje: tko će moći stvarati ili čitati djela na tom hrvatskom idiomu kroz nekoliko desetljeća? U prostoru koji se prostire od Jankovaca na sjeveru do Bačke Palanke na jugu Bačke, u pedesetak naselja živjeli su ili žive Hrvati koji govore štokavsko-ikavskim govorom i on je obilježje njihove narodnosti, korijen bića i nasljedstvo predaka. Unatoč asimilacijama i utjecajima romanskog, srpskog, turskog, ili mađarskog podrijetla, oni su sačuvali glavne značajke svoga jezika i stvorili u okvirima hrvatske književne i znanstvene baštine neprolazna djela. Glasovi, sklonidba, sprezanje i leksičko blago potvrđuju da su oni štokavci s nešto čakavskih značajaka, potpuni ikavci s osobinama nove akcentuacije.

Ante Sekulić objavio je neposredno prije Rječnika svoje Izabrane pjesme (2004., Subotica), koje uz njegovo golemo znanstveno djelo, predstavljaju osobnu lirsku točku prepunu nostalgije za napuštenim prostorima Bačke.

Rođen je u Tavankutu 1920. kada je tek započinjala život ona mračna Kraljevina SHS, koja će polako i sigurno uništavati hrvatsku misao i biće ne samo na tim prostorima. Tamo su još postojali naši bogati salaši, puni domaćinskoga blaga, konja, kola, ambara i žitnica, običaja i ljepote izrasle u plodnoj ravnici.

Ante Sekulić se školovao kod karmelićana u Somboru, potom vratio u Suboticu i maturirao. U Zagrebu upisuje kroatistiku i klasičnu filologiju, diplomira, doktorira, a tema mu je o govoru bačkih Hrvata kod mentora dr. S.Ivšića.

U kobnoj 1947. donesena je na razini nove Jugoslavije odluka: uništiti 120 najviđenijih Hrvata u Subotici. Započinju „čistke“ i sudski procesi se nižu. Među njima je i Sekulićev, a optužba glasi: kriv je za rušenje bratstva i jedinstva. Inkriminirani dokument je njegov lirski tekst objavljen godinu dana ranije u Klasju naših ravni: Pošao u tuđinu. Osuda je šest mjeseci zatvora koje je izdržao u istražnom zatvoru i probudio se u krvi. Odvoze ga u bolnicu u pratnji stražara, otpuštaju bez dijagnoze, određuju nakon kazne gdje smije raditi. On već ima iza sebe dvije zbirke pjesama (Sin nizine i Zvona bjeline) kojima se vraćao svom zavičaju tematski i emocionalno nostalgičan: to su duge linije ravnice sužene kakvom alejom jablanova, seoca u proljetnom cvatu, salaši u suton, mitska mjesta susreta predaka i potomaka, traganje za svojim pokojnicima, osobito majkom, a naravno i susret s Bogom koji ga u stopu prati na tim lirskim putovanjima.

Ta povezanost duhovne, okomite snage neba i kraljevstva kojeg inkarnira lik Dobroga Kralja i one snage koju mu je pružala zemlja, ulančena marnom rukom, izorana i rodna, ostale su konstante svih njegovih lirskih iskaza. Intimne samoće uvijek ispunjava mišlju na vječnost, poput Janka Leskovara ili Nikole Šopa i osnovne boje njegove poezije su melankolija, tuga i snovitost. Ne ulazeći u postmodernističke zaobilaznice, on se figurativno i likovno drži mimezisa, uzdižući ga na metafizičku razinu atribucijama, koje tih šezdesetih godina nisu bile dobrodošle: sveta tišina, daleka nada, vječna svjetlost, plač milijuna bijednih…

Tako je opečaćen, sumnjiv, bacan po volji vlasti, ali nikada nije umuknuo. Hrvatska znamenita šutnja u njemu je poticala stvaralaštvo – nove zbirke, pripreme za velika znanstvena djela – ukupno 44 djela, koja sabrana mogu biti dostojan rad velike ekipe znanstvenika: od Narodnog života i običaja bačkih Bunjevaca (JAZiU, 1986.) kad je riječ Hrvat bila odiozna, do najnovijega Rječnika, prošle su godine ispunjene veličanstvenim radom na promicanju hrvatske baštine njegove Bačke.

No, opet po propasti Hrvatskoga proljeća donosi se odluka: uništiti preko stotinu Hrvata iz Subotice ma gdje bili. To je drugi otkos glava intelektualaca. Sekuliću upadaju drugovi u kožnim kaputima u stan u Delnicama, plijene sve što je napisao, a među tim je i 40 fascikala hrvatske historijske gramatike koja je kao rukopis privedena kraju. Sekulića sude u okviru trojke: Đuro Lončarević, Bela Gabrić, Ante Sekulić. U optužnici je ista rečenica kao i prvi put: rušio bratstvo i jedinstvo. Dobio je dvije i pol godine zatvora i isto toliko zabrane djelovanja. U samici provodi deset mjeseci. Iz zatvora je pušten 1974. pred Božić.

U međuvremenu umrla mu je supruga i on se brine za sina jedinca. No u zatvorskim prostorima Srijemske Mitrovice ispisuje noću stihove koji će kasnije ispuniti četiri zbirke: Željan Boga, Pred Gospodinom, Središte života i Moj bližnji.

U njima se opet javljaju njegove teme: želja za apsolutom, dodir tjelesnoga Krista, san o napuštenoj ravnici, bol za sinom, marijanske tople utihe i lepet anđeoskih krila, sjećanje na velikoga mistika i karizmatika fra Antu Antića, razgovori o ljubavi i smrti.

Po izlasku s robije koristi pseudonim J. Šimunov.

Njegova sakralnost riječi nije dekorativna, ona proizlazi iz iskrenog i dubokog osobnog odnosa s Bogom, odnosa radosti i boli, slutnje vlastite smrti, iluzija izgubljenih u žitnim poljima, salašima, putevima, osamljenosti: „Budi mi blizak, tu pokraj mene, Bože moj. / Trebam Te: / u ovim nemirima svojim, / u čežnjama jačim od mene, / u patnjama težim od sebe, / u suzama, / u jaucima, / u sutonima…“

Stihovi su često rimovani, sonetnoga oblika, a nalaze se na tragu prethodnika u hrvatskoj književnoj baštini: Gustava Krkleca, Dobriše Cesarića, Nikole Šopa, Dragutina Tadijanovića.

Ante Sekulić vjeruje u Vječnost (za koju A. Malraux kaže da se nepostojeći povukla!), u Sekuliću nema duhovne pustinje gdje se kao zombiji vrte bezbrojni valeryjevski samci; Sekuliću ne nedostaje duše koju je dozivao vidoviti Bergson. Sekulić ima svoje utočište u neizmjernosti doma i Boga. Sudbina koja ga je progonila, uvijek ga vraća tom neotuđivom apstraktnom duhovnom blagu. Tu je sva ljepota ravnice, nikada nepreboljene, tu je zvuk lipe riči nikada zaboravljene. Njegove vode i zemlje nisu bile od kratkotrajne požude, one su se u srcu pretvorile u ekstatična agregatna stanja.

Ako se ikad vratim na ravnice
bit će jesen u zraku,
u lišću, i oko mene
u mraku.

Bijele bit će mi kose
i uvelo lice,
ako se ikad vratim
na ravnice.

Na mrtvim livadama
ne će pasti stada,
a jesen bit će puna
neisplakanih suza
u srcu pak mome
-tuga.

Ako se ikad vratim
ne će biti ptica.

Znat ću da je sve prošlo
i da silno patim
zbog ravnica…

U Sekulićevoj biografiji piše da je tijekom života postao članom HAZiU, Društva hrvatskih književnika, Hrvatskoga P.E.N.-a, Hrvatskog filološkog društva, Hrvatskog mariološkog instituta u Zagrebu, Instituta za kulturu, povijest i duhovnost „Ivana Antunovića“ u Subotici, Redoviti član Papinske marijanske akademije u Rimu itd…

***

Nastavljajući pjesnikovanje na materinskom štokavskom narječju ikavskoga dijalekta podunavskih Hrvata, na tragu Ivana Pančića, Vojislava Sekelja, Balinta Vujkova, Ante Sekulića, javlja se niz godina Milovan Miković (1947.). Pripada srednjoj generaciji hrvatskih spisatelja iz ove oaze, do sada marginalizirane i politički i kulturološki.

Milovan Miković je pjesnik, prozaist, kritičar, esejist, prevoditelj (s mađarskoga i njemačkog jezika), TV scenarist, publicist, novinar, istaknuti predstavnik Subotičkog književnog kruga. Uređivao je časopis Rukovet, tjednik Subotičke novine, uredio je i objavio 97 naslova subotičkih i inih spisatelja, a sam je autor desetak knjiga poezije, jedne bio-bibliografske cjeline, tri knjige eseja, te zastupljen u raznim antologijama. Neke su mu knjige prevedene na mađarski i njemački jezik. Pjesme i pripovijetke objavljuje u brojnim časopisima od 1967. godine.

Zbirka pjesama Avaške godine (kojom ćemo se posebno baviti u ovom eseju) pisana je u bunjevačkom idiomu i time njena intrigantnost i vrijednost pobuđuju dodatnu pozornost. Oni koji ne znaju mnoge izraze, mogu koristiti rječnik na kraju knjige, a posebno i izuzetno vrijedan pogovor koji raščlanjuje knjigu i estetski i jezično autorice dr. Sanje Vulić. Knjiga je doživjela četiri izdanja što je zaista rijetkost u svijetu poezije.

Dojam bjeline i tišine na našim bačkim salašima, uznemiruje duboka rastrganost pjesnikove svijesti, ne samo na razini teme, nego i izborom riječi. Svaka ta riječ ima svoj konotativni dubinski nanos, zvuk, valove unutar glasova, pa i sam autor kaže „ikavica zgušnjava, glasovi postaju gusti.“

Zbirka se razmahala obimnim tragovima, poetski analizirajući sveukupnost stvarnosti nataložene od djetinjstva do sadašnjih godina, unoseći u odabir i povijest roda, epsko suzvučje unutar duhovne arheologije koja izdvaja udarce sudbine ne samo njegove kao pojedinca. Uz to se javlja neka posebna ljepota koja je bila ili se još uvijek sačuvala po zakucima, tavankucima i dugim brazdama ravnice. A što uopće znači riječ avaški? U književnom jeziku to znači nešto užeglo, ustajalo, posebno masnoća. Nekada davno takva se masnoća smatrala ljekovitom i privijala na rane. Riječ potječe iz mađarskoga jezika, o čemu između ostaloga vrlo opširno i stručno govori dr. Sanja Vulić, navodeći primjere riječi iz najudaljenijih krajeva Hrvatske koje su srodne od Bačke, pa do Krka, Brača, Dalmatinske zagore. Sve to svjedoči o zajedničkim korijenima hrvatskih dijalekata i taj arsenal jezičnih i motivičkih točaka drži hrvatsku književnost kao cjelinu.

Ljepota ove i inih knjiga Milovana Mikovića proizlazi iz nekog čudesnog neiscrpivoga bunara u koji je neki predak viknuo riječ, ona luta dubinama, vraća se, udara o stijenke i odaziva kad god ju netko dozove. Pisac na jednom mjestu kaže „jezik u olovo zalit“. Zato ga čupaju iz sjećanja oni što zatiru rod, jer znaju da je jezik najčvršća domovina. Nestankom jezika nekog naroda, običaja, vjere u Boga i one prave „čeljadi“, kaže pjesnik Miković preostaju samo „govnad“.

Reska i oštra riječ, britka kao sablja, koja se javlja u buntovnom, ironičnom i satiričnom kolopletu, ponekad i nepristojna unoseći psovku iz mađarskoga jezika, pr. „bazmego“, koja postaje označnica za vrstu ljudi, kao u Držića gdje postoje ljudi „nazbilj“ i ljudi „nahvao“.Ta riječ postaje kontrast onim stihovima u kojima bake i didaci mole „ujmeoca“, netko se šali, bećarske uspomene projahuju ravnicom, od zvijezda do suza.

Jezično su zanimljive uvećanice i pogrdnice, one s nastavcima –ina ili – jura: rakijština, košćura, a može i „glavudža“.

Zaista je veliko bogatstvo tema i jezičnih bravura koje čuva ova i druge zbirke Milovana Mikovića. Zamiriši kruh sa salaša, ovčja vuna iz „opaklija“, zasvijetli „marinska svića“, blagoslovljena na Svijećnicu i zapaljena kad umreš.

Punina života i mnoštvenost velikih i malih trenutaka sabrano je u Avaškim godinama, koje nisu samo lokalni zapis, nego su univerzalnošću tema i ljudskih sudbina pripale u hrvatsku i svjetsku kulturnu baštinu. Pjesnik kaže: ako se dogodi da umre i posljednja „nana“ koja sjedi „prid kućom“ i moli Očenaš „zrno po zrno mrnđat“, ostat će djelo, zapis od ljepote, boli i dobrote koju ova knjiga nosi u sebi.

Knjiga se sastoji od sedam dijelova, a jedan je i Ditinstvo. Tu je na kraju pjesma Tica žeravica. Njeni posljednji stihovi nose sjetu prolaznosti :

„Makar je jezik / u olovo zalit. / Samo će jedared /sa strije ruševne / nika tica žeravica / kaku niko vidio nije / - u nebo prnit! / I nestat / Zauvik!“

Starovinska knjiga „Avaške godine“ stajat će na policama naših knjižnica, obilazit će ju mnogi jer ne znaju što krije.

***

U Subotičkom književnom krugu posebna je osobnost pjesnik, esejist i romanopisac Lazar Francišković (Subotica, 1948.).

U književnosti se javio sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća i do sada objavio: Utva bez krila, pjesme (1980.), Biblioteka, Gradska kuća, Fontana, poeme (1998.), Stara crkva, pripovjedna proza (2000.), Hodočasnik, proza (2004.), Skaska o vatri, proza (2004.), Hodočasnik II., proza (2006.), Prelistali smo za vas, proza (2007.), Graal, pjesme (2008.), zbirka pjesama Di čuje pisma divojačka pa i poneka suza…

Izvan krugova Subotice malo je poznato djelo Lazara Franciškovića. Pisac živi u svojevrsnoj osami koja se osjeća i u njegovim djelima, a njegova poetska riječ osebujna je i ponešto teška. „Glas mu je težak kao ruke ratara“, kaže on sam. Upravo ta sintagma uokviruje djelo koje se posvetilo prostranstvima panonske ravnice u kojoj Adamov sin gubi i nalazi neiscrpnu i probranu riječ, poemu o srastanju s čudesnom zemljom i oblikovanju svoje samoće i sjete.

Od svoje prve zbirke pjesama Utva bez krila, hoteći se već u naslovu suprotstaviti očekivanom, samosvojni pjesnik černozjoma, opsesivno niže slike začudnih metafora: žuč prašine, kameni vjetar, gatovi zvjezdana mora, pepeo sunca, vrt i magla dalekoga pijeska… Pjesnički mu je jezik sažet i sumantan, okomit u vremenu i pamćenju, bolan i ljekovit, sazdan od originalnih slika koje nemaju izravnoga uzora u našoj suvremenoj literaturi. Kao da se boji izgubiti dio darovane energije kroz neku šupljinu nepotrebnosti, suviška, pa stoga steže, uomčava riječ u sasma uzak i nenadan semantički dodir, dajući riječima kroz sažetost novi semiotički znamen. Svaka je riječ kao isklesana, kao putokaz na raskršćima, dočekuje nas zvukovno i figurativno posve nova unatoč nastanku u prastarom vremenu.

Lazar Francišković voli prolaziti uz salaše, a oni „kao pokisli vrapci… na kapijama stoje majke, meke i lomne kao kriška kruha, silne i tihe poput rijeka… a okolo odjekuju krici naroda pretvoreni u suncokret…“.

Ovo je pjesnikovo viđenje koje nas vezuje za ravnicu kroz probranu usporedbu, metaforu, oksimoron, aliteraciju „srcu smrti smrtnik…"

Svaka je njegova lirska izreka nova metonimija, prepoznajemo ih kao moguće paradigme: „… jedra sutona… trnu panonski sprudovi… grlica u ruci rose…“.

U poetici Lazara Franciškovića elementarna je veza s predcima koliko i živim svjedocima njegova postojanja, a on sam tone u snoviti prostor oniričkih zatamnjenja bilo da gleda put golema neba ili osjeća iskonski dodir zemlje: „Sam/ u soku klasja/ tonem.“

Posebnu pitoresknost daju njegovu jeziku tuđice, turcizmi ili arhaizmi, pa će đeram ili ćilibar, ili prastara riječ mrginja, koja se začudo može naći na našoj hrvatskoj obali – tako se naziva kamen koji je međa. Te riječi su kao inkrustacije što zablistaju povijesnim sjajem.

Svojoj Subotici odužio se pjesnik trodjelnom poemom Biblioteka / Gradska kuća / Fontana. Zaljubljenička je to počast voljenom gradu gdje su Hrvati starosjedioci i tri su građevine njegove poeme dio njihove povijesti i ljubavi, talenta i tradicije. Pjesnik se boji nestanka grada jer se Hrvati iseljavaju i u zbirci se obraća gotovo svakom detalju estetskoga u toj arhitekturi koja je stvorena rukama predaka, njihovim zamislima, stilskim maštovitim uresima. Graditelji prijašnjih stoljeća izgradili su čudesne tornjiće, kupole, vitičaste urese na prozorima, dimnjacima, konzolama, kojima su poput paukove mreže slikovito iscrtali vedutu grada, pročelja kuća, trgove i fontane.

Poseban dio knjige su one riječi koje čuva Biblioteka. Ima tu mudrosnih starodavnih zapisa, kodeksa uvezanih u mirisnu kožu, bajkovitih i tajanstvenih urona u prošlost. Knjižnica je „ambar jezika“, a povijest je tijelo ljudske neispričane priče, kovčeg sa sedam pečata. Pjesnik u nizu sjajnih dubinskih rezova promišlja pojedinačnu čovječju sudbinu kao i zajedničku povijest naroda.

Za grad kaže da je niknuo u ruži putova i vjetrova, da „udara u tarabe Karpata“, a srce mu je „ko Alhambra“.

Treća knjiga Hodočasnik može biti i roman i zbirka pripovijedaka.

U pohodu putovima ravnice gleda naše paorske uspomene koje lagano nestaju, bilježi etnografske pojedinosti, opisuje kuće, predmete, stare običaje, a nadasve ljude. Tekst se ljulja u slatko-oporoj ugođajnosti, a njegova majka Marija i teta Krista, kojima je posvetio knjigu, nose ga kroz panonsku vjetrometinu na kojoj se odzibao i on i jezik kao valovlje bogata žitnoga polja, meko i podatno vjetrovima. Znakovito je da se on kao hodočasnik pita o posljednjim stvarima, značenju i smislu ljudskoga života, kao i o tuzi ženskoga svijeta koji se u ona prošla vremena morao pokoravati: „Žena ovoga kraja uvijek je bila patnica. Sredstvo kojim su se kupovali lanci zemlje i na oko blagostanje imanja, oglušujući se o moralne vrednote.“

Na koncu zaključuje da „Putevi i naselja ostaju a ljudi prolaze“. Istina je još gorča: i putovi i naselja nestaju ako nema ljudi.

U zbirci pjesama Di čuje pisma divojačka pa i poneka suza, u kojoj objavljuje četrdesetak pjesama, javlja se kao poeta intime, suzdržana daha i kratkoga oblikovanja stiha, gotovo haiku-forme. To su vrlo kratke poetske minijature, pune sjete i gnomske jezgrovitosti. Osjeća da ne može naći rješenje za sebe i Nju, tu mitsku ženu jer „prikrada im život“.

Druga tema je Krist koji dalek i blizak u isti mah, kroči s njim kroz zavičaj pa u unutrašnjem dijalogu Francišković izmjenjuje standardni jezik s dijalektom, a sve djeluje kao incident, slikoviti skok, udar kistom koji osvijetli prostor i vrijeme. Na koncu u posljednjoj pjesmi Na bilom bajskom salašu sažima sve svoje drhtaje, o Bogu, zemlji i ženi.

Nevenka Nekić

(Rad je pripremljen za Šeste susrete književnika hrvatskih manjina s književnicima u Republici Hrvatskoj, Rovinj, listopad 2009. Dosad nije bio objavljen. Neka ostane zabilježeno u spomen na trojicu naših zaslužnika – Antu Sekulića (1920. – 2016.), Milovana Mikovića (1947. – 2021.)  i Lazara Franciškovića (1948. – 2021.) – i njihova vrijedna djela.)