Svaštara 
Kalkulator
Pacman
Udruga 
Upute
Rijetki su ljudi u Bosni i Hercegovini, ali i Hrvatskoj koji znaju nešto više o Vjenceslavu Čižeku Vijeki, hrvatskom pjesniku, dugogodišnjem političkom emigrantu i višegodišnjem robijašu u jugoslovenskim zatvorima. Rođen je u Crnoj Gori, studirao je i živio u Sarajevu, a zbog svojih političkih uvjerenja godine je proveo u zatvorima u Zenici i Sremskoj Mitrovici, te u emigraciji u Njemačkoj. Po dolasku u Njemačku Čižek objavljuje zbirke pjesama Krvopisi predsvanuća 1989. godine i Bosonoga prašina 1994. godine. Satirične listiće pod nazivom Ljekovito trnje piše 2000. godine. Poslije njegove smrti izlaze zapisi iz tamnice pod nazivom U raljama zloduha. Iz zeničkog zatvora Čižek je izašao slijep, a u pisanju mu je pomagala supruga koja je zapisivala ono što bi joj on diktirao. Tako su ostala sačuvana njegova djela. Imao je dva brata i sestru, koja ga je redovno posjećivala u zatvoru. Jedan brat ga je posjetio u Zenici i savjetovao mu da promijeni političko ubjeđenje, Vjenceslav je to odbio nakon čega su prestali da se posjećuju. Braća su živjela u Dubrovniku.(Ž.Bošnjak)
Iseljeništvo
Subota, 11. prosinca 2010.
Više... Komentara (10)
Bosna i Hercegovina puna je vrlo zanimljivih, tajanstvenih nadgrobnih spomenika koji se nazivaju stećci. Najpoznatija zbirka nalazi se u Radimlji u Hercegovini. Čak i danas hrvatske žene u nekim dijelovima Bosne tetoviraju svoje šake kršćanskim simbolima i ornamentima sa stećaka. Taj vrlo stari običaj, koji se susreće isključivo među katolicima, imao je posebno značenje u vrijeme otomanske okupacije. Na taj način, noseći neizbrisivi znak svoje kršćanske religije, sprječavale su prisilnu islamizaciju. Sam običaj je, međutim, mnogo stariji. Primjerice, grčki povjesničar (1. stoljeće pr. Kr.) spominje tetoviranje među stanovništvom ovog područja.(
Krvava događanja 1903. god. u Hrvatskoj, odjeknula su širom svijeta, u prvom redu među Hrvatima u Americi. Hrvati Chicaga su se okupili 21. svibnja 1903., da bi digli zajednčki glas protiv progona, dali podršku narodu i prikupili pomoć za progonjene. Lokalne češke novine Denni Hlasatel /Dnevni glasnik/ donio je o tom okupljanju slijedeće izvješće. "Gotovo četiri stotine jedrih Hrvata sastalo se u dvorani na križanju Center Ave. i 18. ulice da bi protestirali protiv razuzdane vladavine mađarske vlade i njezina vjernog sluge, pogubnog Khuena-Hedervarya u Hrvatskoj. Tamošnje prilike su poznate našem narodu iz novinskih izvješća. Prijeki sud je danas uveden u mnogim gradovima. Vojnici pucaju u narod bez milosrđa i uhićeni su nemilosrdno osuđivani na vješanje. Ovo je nagrada Hrvatima za njihovu obranu cara i njegove vladavine 1848. od ovih istih Mađara, koji ih danas tlače, samo zato što brane svoja prava koja su im po zakonu dana. U Austro-Ugarskoj nema prava i, kako neki hrvatski student izreče: „Dokle kozačko kopito ne udari po bečkom glavnom trgu dotle neće biti prava za Slavene u Austriji." [Napomena. Primorski pravaš Erasmon Barčić je negdje 1880-tih izjavio u saboru: "Dokle rusko kozačko kopito ne zazveči na bečkim pločnicima, dotle ne bude ni sreće ni slobode za narode naše monarhije!"](A.Čuvalo)
Nakon teškog i napornog života i rada u Njemačkoj prva generacija gastarbajtera, naši očevi, majke, rođaci i prijatelji, zadnjih godina jedno po jedno napuštaju zemlju za koju ih veže, u nekim slučajevima i više od pola njihovog života. Zemlju u koju su došli, da samo odrade godinu dvije, kako su to obično volili reći, a koja je postala njihova nova domovina, pa i onda kada je nisu sasvim prihvatili.
Život je pisao svoju priču, za mnoge mukotrpnu i bolnu, no ipak za većinu je ona značila materijalnu sigurnost, blagostanje i prespektivu koju nisu imali u svojoj zemlji. Da će jednog dana uživati njemačku mirovinu i najsvjetliji među njima, teško si si mogli predočiti. Krojili su se razni planovi, no mnoge želje i snove sudbina je ravnodušno ignorirala. Ustrajnost i požvrtvovanost da sebi i svojoj djeci stvore bolju i sretniju budućnost, odlika je smjelih i odvažnih ljudi pristiglih iz svih naših krajeva. No, nekima je isto tuđina brzo postala nesnošljiva te nisu prihvatili gastarbajtersku igru. Koliko je njihova odluka bila ispravna najbolje znaju sami. 
Prema u ožujku objavljenim podatcima njemačkog Statističkog ureda iz Wiesbadena broj hrvatskih državljana u ovoj zemlji 31. 12. 2008. godine iznosio je 223.056 (108.798 muških, 114.258 ženskih) tj. 3,3% svih stranaca. U odnosu na predhodnu godinu broj je smanjen za 2.253. Broj Hrvata prema podatcima Hrvatskih katoličkih misija za nekoliko desetina tisuća je veći od službenog broja.
U braku se nalazi 112.961 osoba, od tog broja 16.979 je s jednom/jednim njemačkim državljaninom, dok ih 70.275 navedeno kao neoženjen/neudana. 13.638 živi rastavljeno, 6.165 je udovac/udovica, a za 20.017 osoba stanje je nepoznato.(
Društvo „Hrvatska žena“ osnovano je davne 1921. godine u Zagrebu s dobrotvornim ciljem „pomaganja hrvatskoj sirotinji, katoličkom življu, te dobrim Hrvaticama bez imetka“. Njen osnutak je vezan za cijeli jedan pokret koji seže u srednji vijek, a posebice u XIX. stoljeće kada su osnivane mnoge zaklade, bratovštine i udruženja s ciljem pomaganja nevoljnima. Ni Hrvati, niti njihova društva, u tome ne bijahu iznimka. Nakon Prvog svjetskog rata i stvaranjem Kraljevine, a kao rekacija na velikosrpske ideje i ugroženost opstojnosti hrvatskog naroda, osnivanju se različita društva. Tako su žene uključene u Radićevu stranku osnovale društvo pod nazivom „Hrvatsko srce“, a osnivaju se i mnoga tzv. Gospojinska društva s istim ciljem. Upravo ta društva bila su preteče osnivanju društva “ Hrvatska žena“.
Društvo “Hrvatska žena“ je osnovala Marija Kumičić, a za prvu voditeljicu Društva izabrana je gospođa Zora pl. Trnski, a njene potpredsjenice bijahu Ivka barunica Ožegović i gospođa Marija Kumičić. Sama imena ovih dičnih žena govore o ozbiljnosti pothvata, te o njegovu kulturnom utemeljenju. U prilog njihovoj ozbiljnosti i odgovornosti spram onih koji pate, a koji su istog roda, govori i činjenica kako su uskoro nakon osnivanja Društva organizirani ogranci diljem Hrvatske: u Petrinji (srpanj, 1921.) u Osijeku (srpanj, 1921.), u Požegi (1921.), u Karlovcu (rujan 1921.), u Jastrebarskom (1922.), te Sisku, Daruvaru, Brodu na Savi, Gospiću, Ogulinu, Vukovaru i drugim gradovima širom Hrvatske.
Prve godine 20. stoljeća u hrvatskoj političkoj povijesti bile su burne i sudbonosne. Bile su one značajne ne samo u Hrvatskoj, nego i među Hrvatima u Americi i drugim dijelovima svijeta. Godina 1903. bila je puna nemira i buna, posebice u užoj Hrvatskoj i Slavoniji. Narod se pobunio protiv otvorene mađarizacije, koju je provodio zloglasni Khuen-Héderváry i domaći mađaroni. Hrvati širom Amerike, posebice u Chicagu, potaknuti prilikama u domovini, počinju se politički organizirati, skupljati i slati pomoć u Hrvatsku, te američkim političkim krugovima ukazivati na događnja u domovini, tražeći razumjevanje i pomoć u obrani hrvatskih prava. Pod vodstvom liberalnih snaga oko „Narodne omladine“ tih godina dolazi do politike „novog kursa“, a 1905. do Riječke i Zadarske rezolucije i time Srbi u Hrvatskoj postaju ravnopravan „narod“. Godina 1906. donosi pobjedu takozvane Hrvatsko-srpske koalicije na izborima za Hrvatski sabor.
Vodeće osobe među Hrvatima u Chicagu i njihovo glasilo Hrvatska zastava bili su uglavnom naklonjeni politici „novog kursa“ i Hrvatsko-srpskoj koaliciji. U tim povodom napisanom članku lako je uočiti radost okupljenih čikaških Hrvata nakon pobjede opozicije na saborskim izborima iz svibnja 1906. Njihova ljubav za svoj narod i domovinu je veličanstvena. Oni vjeruju i nadaju se da je ovo sudbonosna prekretnica, da je to početak novog doba za hrvatski narod, da sviće ujedinjena i slobodna Hrvatska. (A.Čuvalo)
Ovoljetnošnje Olimpijske igre svi smo rado gledali. Divili smo se čarobnim izvedbama kod otvaranja i zatvaranja igara u Pekingu. Nešto takvo može se dogoditi samo u zemlji s toliko milijuna ljudi i gdje vlada politički sustav po kojem svi moraju „plesati“ kako vrh dirigira! Ali pravo naše divljenje ide športašima koji su godinama, iz dana u dan, uvježbavali svoje vještine i dospjeli do svjetskih vrhunaca. Hrvati, ne samo u domovini, nego i u svijetu dosezali su i dosežu među najbolje u športu. Više puta su zapisani pod imenima drugih država i političkih tvorevina, ali su ipak Hrvati, a njihovi uspjesi idu na čast narodu iz kojeg potječu.
Tako je jedna od najuspješnijih u Americi i u svijetu u skakanju u vodu s 3-metarske daske i 10 metara visoke skakaonice bila američka Hrvatica Helen Crlenkovich, od milja zvana "Klinky". O njoj, vjerujem, dosad niste čuli (ili vrlo malo), pa evo nekoliko crtica o toj slavnoj američkoj športasici hrvatskog podrijetla i njezinoj obitelji.(dr.A.Čuvalo) 
U starovjekovnim vremenima heroji su bili slavljeni kao polubogovi, a umrijeti u borbi herojskom smrću bio je ulazak u slavu besmrtnika. Danas herojima smatramo ljude koji nesebično riskiraju i/ili polože svoj život za drugog, za bližnjega. A tko je moj bližnji? Sjetimo se one iz Novog zavjeta – svaki čovjek. Istinsko junaštvo nije planirano, ono se događa u teškim životnim okolnostima. To su trenutci kad se iz neke misteriozne pobude pojavi ljubavi za druge, one u opasnosti i potrebi. Klica te ljubavi je u svima nama, ali su samo neki spremni riskirati sve, pa i život za druge. Sva teška i bremenita vremena kroz ljudsku povijest imala su svoje junake i junakinje. Takvih muževa i žena je bilo i bit će, ali mnogi od njih su ostali i ostaju nezapaženi, a drugi opet zaboravljeni.
Ovdje ću podsjetiti na junaka i Hrvata u Chicagu koji je već odavno pao u zaborav, ali su Hrvati u ovom velegradu unatrag gotovo stotinu godina na njega bili itekako ponosni, a građani Chicaga bar za kratko vrijeme o njemu govorili, divili mu se i smatrali ga herojom svoga grada. Čovjek, junak i Hrvat o kome je riječ bio je Vinko Gecan.(A.Čuvalo)