Svaštara 
Kalkulator
Pacman
Udruga 
Upute
Subota, 16. listopada 2010.
U utorak 13. listopada navršeno je devetnaest strašnih godina od srpskog pokolja nad 34 kuljskih Hrvata, događaj koji "mediji" gotovo da ne spominju - čine li to namjerno ili slučajno - to ostavljamo na prosudbu javnosti. Komemoraciju žrtvama prepustili su župniku iz Vukšića, a nikada na komemoraciju ne dođu niti hadezeovi političari iz Gospića. Taj strašan pokolj u Širokoj Kuli i Vukavi izvršili su kuljski Srbi, sumještani i susjedi žrtava, u dva navrata i to 29. rujna i 13. listopada - uz put da kažemo da se Norcu i drugovima sudilo za navodno nedjelo od 16. listopada u Gospiću.(J.H.Nikšić)
Više... Komentara (17)
Širenje Rimskog Carstva imalo je kao nužnu posljedicu i širenje latinskog jezika izvan njegova izvornog područja nastanka, u Laciju. Premda nije poznato da je postojao neki razrađen plan rimskih vlasti u smjeru romanizacije osvojenih područja, činjenica jest da su u velikim područjima Italije, Galije i Hispanije tamošnji domaći predrimski jezici (o kojima, u ostalom, i vrlo malo znamo, budući da nisu ostavili pisanih tragova) nestali bez traga ustupivši mjesto latinskom. Prema natpisima bi se reklo da su ta područja već u 4. i 5. st. pos. Kr. već u velikoj većini romanizirana. Tamošnje inačice «vulgarnog» latiniteta nastavile su se govoriti i dalje, sve do dana današnjeg. Talijanski, francuski, španjolski, katalonski, portugalski, sardski i mnogobrojni drugi idiomi organski su nastavak tog latiniteta koji su govorili asimilirani prastanovnici južne i zapadne Europe. Ali latinski se u prvim stoljećima nakon Krista govorio i u rimskoj provinciji Iliriku (Dalmaciji i Panoniji). Izgleda, barem sudeći po natpisima i imenima, da je tada već bio većinski jezik tih područja. Međutim, za razliku od zapadne Europe, u Iliriku se latinski jezik povukao iz velike većine teritorija ustupivši mjesto raznim slavenskim jezicima. Rezultat je to seobe slavofonih naroda u Ilirik u 7. stoljeću, a oni su bili brojčano nadmoćni romaniziranim starosjediocima, te su ih jezično asimilirali.(J.H.Nikšić)
Nakon večere krenuo sam u šetnju u Planinu, iznad grada B.M. potražiti malo osvježenja. Za kraj rujna (bijaše jesen 1989.) dan je bio neobično vruć i, iako je još bio uveliko dan, po ulicama se vidjelo malo ljudi. Već od lipnja, od Miloševićevog vidovdanskog prijetećeg govora na Gazimestanu, Hrvati su malo izlazili iz kuća u slobodno vrijeme. Srbi su se naveliko spremali na ono što će doći, već su bili raspoređeni u čete i dobili su oružje – uz ono koje su sve već imali! Bili su – Srbi - vrlo veseli, veselili su se ratu i krvi, veselili su se konačnom obračunu s Hrvatima.(J.H.Nikšić)
"Oni (Srbi) su izazvali rat, ali s pravom, jer je endehazija pokazivala svoje zube, Tuđmanovo neoustaštvo je krenulo u ofenzivu protiv srpstva u Hrvatskoj, onda je normalno da su Srbi u Krajini ustali na ustanak ". Ovo nije izjavio neki prolupali velikosrpski agitpropovac, već je to 26. studenoga 2008. na Radio Televiziji Srbije izgovorio Igor Mandić u emisiji Olivere Kovačević "Da - Možda - Ne". U nastavku donosimo širi prikaz emisije koji je napisao Josip H. Nikšić, kao i poveznice na videozapis sa samom emisijom. Spominjemo još u ovom uvodu kako se beogradski istup Igora Mandića približno poklopio sa saborskom raspravom o izvješću o provođenju ustavnoga Zakona o pravima nacionalnih manjina za prošlu godinu, iz koje se moglo saznati kako je u tu svrhu provođenja zakona u prošloj godini izdvojeno 131,5 milijuna kuna, odnosno 50% više nego u odnosu na 2006. godini. Međutim, kako su potrošena ova rekordna sredstva nije se iz hrvatskih medija moglo puno doznati, jer je u prvi plan iskočila "svađa" uvaženih zastupnika Šeksa i Kajina.(mm)
Duel između Tita i Petka Miletića, koji je u mnogo čemu odredio sudbinu Jugoslavije u drugoj polovini tek minulog vijeka, ponajviše su, po svemu sudeći, odlučili njihovi moskovski asistenti. A Tito je, sportskim riječnikom rečeno, imao mnogo dužu klupu od Miletićeve. Odvažni Crnogorac, koji se Srbinom smatrao, imao je prednost u političkom aparatu Kominterne, a njegov ljuti rival neuporedivo je bolje kotirao u tajnim službama Staljinovog režima. A kad je sukob izveden na taj teren Miletićeve šanse postale su stvar teorije. Agenti kolo vode Na Miletićevoj strani bila su dvojica-trojica kadrovika Kominterne, a Titova lista bila je dugačka kao gladna godina. Na njoj su bili njegovi bliski suradnici, sovjetski obavještajci Josip Kopinič, Božidar Maslarić i Mita Despotović, te predsjednik Kontrolne komisije Kominterne, Nijemac Vilhelm Florin, pa izaslanik jedne sovjetske tajne službe u Kominterni čije je kodirano ime bilo Andrejev, i na kraju rezident NKVD-a u Kominterni Bugarin Ivan Karaivanov, koji je još 1935. u Titov kadrovski dosije u Moskvi upisao: "Zaslužuje puno (naše) povjerenje". Istina, najkrupnija sovjetska obavještajna figura iz Jugoslavije Hercegovac Mustafa Golubić, koji se osećao i izjašnjavao kao Srbin, nije ni za živu glavu htio s Titom "tikve da sadi", ali od njega ni Miletić nije imao mnogo koristi. Sva je prilika da Golubić tada, u jesen 1939. godine, kada je Hitlerovim i Staljinovim upadom u Poljsku već počeo Drugi svjetski rat, nije ni bio u Moskvi.(J. Hečimović Nikšić)
Mnoge stvari, reklo bi se neobjašnjive, se događaju u Hrvatskoj, a koje će u dogledno vrijeme imati nesagledive posljedice. Čitav niz sramotnih i montiranih procesa hrvatskim borcima se vode pred sudovima, od onog haaškog do domaćih. Međutim, začudo, o srpskim zločinima se malo zbori, prešućuju se i zataškavaju. U tomu prednjači hadezeovska vlada. A kada su u pitanju srpski zločinci-agresori, suđenja su uglavnom, glede “hrvatskih medija”, tajna, to jest ne spominju ih. Za čitav niz pokolja hrvatskih civila i vojnika: Baranja, Banija, Voćin, Ćelije, Bučje, Škabrnja, Široka Kula itd nisu podignute ni formalne optužnice. A o sustavnom bombardiranju gradova da i ne govorimo. Zašto?(
J. Hećimović Nikšić)
