Kako žive naši stari? (9./10.)

U visokotehnološkom društvu cjeloživotno učenje i stjecanje digitalnih vještina postaju nužnost – ne samo za mlade i radno aktivne građane, nego i za umirovljenike. Tehnologija danas oblikuje gotovo svaki segment života, od pristupa zdravstvenim uslugama, bankarstvu i javnim servisima do komunikacije s obitelji i prijateljima. U takvom kontekstu digitalna pismenost više nije luksuz, nego preduvjet društvene uključenosti, samostalnosti i očuvanja psihološkog zdravlja starijih osoba.

O ovim pitanjima razgovarali smo s Antom Lučićem, savjetnikom za strateško upravljanje ljudskim resursima te karijerno i obrazovno savjetovanje, koji već niz godina proučava trendove u području cjeloživotnog obrazovanja i tržišta rada.

Na pitanje o postojećim programima za starije osobe u Hrvatskoj, Lučić je istaknuo da se posljednjih godina ipak primjećuje pomak na bolje. „Starački domovi, pučka otvorena učilišta i pojedine udruge sve češće provode projekte informatičkog i digitalnog opismenjavanja starijih osoba, uključujući i starije osobe s invaliditetom. Riječ je o radionicama koje su često financirane iz lokalnih proračuna ili europskih fondova, a cilj im je pomoći starijima da nauče koristiti pametne telefone, računalne programe, društvene mreže i internetske servise. Time se starijima omogućuje lakši pristup informacijama, ali i bolja povezanost s obitelji, što izravno utječe na njihovo emocionalno i socijalno blagostanje“, pojašnjava Lučić.

Ipak, učinci takvih programa na tržište rada u Hrvatskoj zasad su ograničeni. „Kod nas cjeloživotno obrazovanje starijih osoba nema velikog utjecaja na zapošljivost. Ti programi više djeluju na osobnu razinu – pomažu očuvati mentalnu agilnost, potiču osjećaj svrhovitosti i održavaju kognitivne sposobnosti. Stariji koji vjeruju u cjeloživotno učenje pokazuju veću vitalnost, otvorenost i pozitivniji odnos prema životu. I to nije mala stvar – to je ključ očuvanja psihološkog zdravlja u starijoj dobi“, naglašava Lučić.

U tom kontekstu spominje i zanimljive primjere iz inozemstva. „U Sjedinjenim Američkim Državama pojedine su kompanije iz tehnološkog sektora znale pozivati umirovljene inženjere i stručnjake da se povremeno uključe u radne procese. Takvi su projekti imali simboličnu, ali snažnu poruku – pokazati da iskustvo starijih ljudi ima vrijednost čak i u brzorastućim digitalnim industrijama. Premda su ti angažmani često bili više PR-potezi nego ozbiljni poslovni modeli, važna je njihova idejna poruka: društvo koje poštuje iskustvo starijih stvara temelje za stabilniju i humaniju zajednicu.“

Slično tome, u pojedinim državama Europske unije razvijene su sheme koje povezuju generacije kroz konkretne oblike suradnje. „U nekim zemljama, primjerice Nizozemskoj i Danskoj, država je subvencionirala smještaj i prehranu mladih ljudi koji su pristali dio svoga vremena posvetiti druženju i razgovoru sa starijima. Mladi su tako, uz znatno pojeftinjen stan i obroke, stjecali životno iskustvo i vještine komunikacije, dok su stariji stanovnici domova dobivali društvo i osjećaj da ih netko sluša i poštuje. To je bio izvrstan primjer međugeneracijske solidarnosti i društvene inovacije – spoj mladosti i iskustva koji koristi objema stranama“, objašnjava Lučić.

Osvrćući se na pitanje tehnološkog jaza, Lučić smatra da se on u posljednjem desetljeću postupno smanjuje. „Dolazimo do nove generacije umirovljenika koji su tijekom radnog vijeka već koristili računala, internet i pametne telefone. Za njih digitalni svijet nije nepoznanica. Oni se koriste društvenim mrežama, pretražuju informacije, naručuju liječničke preglede online ili komuniciraju s djecom u inozemstvu putem videopoziva. To je ogromna razlika u odnosu na generacije naših baka i djedova koje su živjele u analognom dobu. Novi umirovljenici mnogo su bolje integrirani u tehnološku svakodnevicu i zato su i spremniji prihvatiti nove oblike učenja“, napominje.

No, dodaje, to ne znači da je posao dovršen. „Tehnologija se razvija brže nego ikad, a svaka nova generacija aplikacija, sustava i uređaja traži dodatno snalaženje. Zato je iznimno važno održavati kontinuitet obrazovanja – ne stati kad se jednom savladaju osnove, nego stalno pratiti promjene. Cjeloživotno obrazovanje nije samo alat za profesionalni razvoj, nego i za održavanje osobne autonomije. Onaj tko zna koristiti suvremene tehnologije, tko se ne boji interneta i digitalnih servisa, ima veću slobodu i kvalitetu života“, poručuje Lučić.

Na kraju razgovora ističe i širu društvenu dimenziju cjeloživotnog obrazovanja. „Učenje u starijoj dobi ima i snažnu socijalnu funkciju. Sudjelovanje u obrazovnim programima stvara osjećaj pripadnosti, potiče društvenu interakciju i smanjuje rizik od depresije i izolacije. Država bi trebala prepoznati ove koristi i poticati takve programe kroz sustavne mjere – primjerice, kroz lokalne centre za učenje, digitalne platforme prilagođene starijima, te suradnju između škola, fakulteta i umirovljeničkih udruga. To bi trebalo biti dio nacionalne strategije aktivnog starenja“, zaključuje Lučić.

Njegove poruke jasno pokazuju da cjeloživotno obrazovanje nije privilegij mladih, nego civilizacijska potreba. Ulaganje u znanje starijih generacija nije samo socijalna politika, nego i ulaganje u društvenu koheziju, solidarnost i međugeneracijsko razumijevanje. U društvu koje se mijenja iz dana u dan, učenje ostaje najvažniji oblik slobode – i temelj dostojanstvenog starenja.

Razgovarao: Davor Dijanović

Tekst je dio niza „Kako žive naši stari?“, a objavljen je na Portalu HKV-a u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti u 2025. godini Agencije za elektroničke medije. Prenošenje sadržaja dopušteno je uz objavu izvora i autorova imena.

Povezano

Kako žive naši stari? (1./10.) - Razgovor s N. Nekić: Naša se epoha zadnjih stotinjak godina često odlikuje beskrajnom bešćutnošću prema starima

Kako žive naši stari? (2./10.) - Razgovor s prof. emer. Ljubom Jurčićem: Potreban je dugoročni plan hrvatskog razvoja u okviru kojega bi bio razrađen i održiv mirovinski sustav

Kako žive naši stari? (3./10.) - Razgovor s Đ. Vidmarovićem: Starije osobe prepuštene su same sebi

Kako žive naši stari? (4./10.) - Razgovor s Ivanom Bekavcem: „Vodite više računa o onima koji za to više nemaju dovoljno snage“

Kako žive naši stari? (5./10.) Fortuna: "Stariji još uvijek najviše vole živjeti u vlastitom domu“

Kako žive naši stari (6./10.) „Ne smiješ se predati!“ - Siniša Posarić o životu, radu i smislu nakon mirovine

Kako žive naši stari (7./10.) Razgovor sa Z. Vlaićem: Za promjenu na bolje, najprije promijenimo sebe

Kako žive naši stari (8./10.) Razgovor s D. Dalbellom: Prepoznati na vrijeme: važnost edukacije o depresiji u starijoj dobi