Već nekoliko dana portal jednog dnevnog lista neprestance upozorava na desetgodišnjicu djelovanja „Teatra Ulysses" i na koncert povodom te proslave u pulskoj Areni. A s ekrana nas bombardiraju najavom te proslave koju će emitirati na nacionalnoj televiziji. Tim povodom nadaje mi se nekoliko pitanja:Koji je razlog, osim politike, jedno „privatno kazalište" digao na državnu razinu? Što je u ovih deset godina u umjetničkom smislu toliko važnog postigao „Teatar Ulysses" kada mu se daje tolika općedruštvena /politička važnost? Zašto je idejnom pokretaču tog projekta uvijek bila važna politička podrška, zašto on uvijek mora biti državni umjetnik? Iz kojih državnih/društvenih sredstava se u ovo doba opće gospodarske krize financira to kazalište? Poznato je da u trenutku kad su u državi značajno smanjena sredstva za kulturu, kad je metropola u debelom financijskom manjku, smanjuju se sredstva za sve kulturne i umjetničke djelatnosti značajan dio novca za financiranje „Teatra Ulysses"daje upravo grad Zagreb.(M.Međimorec)

No, život se za sve nas bespovratno promijenio, Esther i ja smo dobili i kćer. Djeca su rasla i mi smo se mučili kako ih dignuti na noge. Bili su dobri đaci i sa školom nije bilo problema, završili su gimnaziju i fakultet, sin je postao građevinski inženjer, slijedio je tatu, a kćer je, po uzoru na mamu, studirala jezike. Jedno vrijeme radila je kao inokorespondent u nekoj firmi za vanjsku trgovinu, tu je i upoznala svoga prvog muža, Nijemca i s njim otišla u inozemstvo. No ja sam opet počeo kockati, uz kocku je išao i alkohol, ponovno sam se vratio starim navikama. Ljudi s kojima sam kockao više nisu bili isti oni s kojima sam se družio prije i za vrijeme rata, stari kartaši su osiromašili, nestali ili otišli u inozemstvo. Novi krug u kojem sam kockao sastojao se od obrtnika, sitnih funkcionera vlasti, bogatih poljoprivrednika, ponekog sportaša. Igrali smo poker za novac, isprva za male sume, a onda s povećanjem standarda za sve veće i veće iznose. Dobivao sam i gubio, uglavnom gubio.(M.Međimorec)

Dragi gospodine, jesam li vas zamorio svojom pričom, tek smo na početku. Pođite ako nemate vremena, ne ću se uvrijediti. Ostajete? Bog vam platio za dobrotu što je činite jednom osamljenom starcu. Hoćete li sada nešto popiti. Ništa? Bar čašu vode, pozvat ću Tomislava, donijet će je časkom. Tomislave, čašu friške vode za ovog dobrog gospodina! Kao što znate iz povijesti, učili ste povijest, naš profesor povijesti na prvoj realki bio je temeljit, morali smo znati sve o rimskoj povijesti, Cezaru, Antoniju i Kleopatri, Kartagi, Hanibalu, Scipionu, barbarima, propasti Rima.... Pričao je o tome na romantičan, zaljubljen način, ali on zapravo nije imao pojma što je povijest, za njega je ona stala s Rimom. Pojma on nije imao o pravoj, modernoj povijesti, nije mogao ni zamisliti kakva nas okrutna povijest čeka za par godina. Prilike u Europi i svijetu su se pogoršavale, vi ste po svemu bili dobar đak, što dobar, odličan, nemojte biti skromni, vidim ja da ste vi jedan pametan, načitan i školovan gospodin.....pa su vam poznate pojedinosti: Versaille, gospodarska kriza dvadeset i devete, dolazak Hitlera na vlast, slaba Liga naroda, boljševici okruženi Sanitarnim kordonom disciplinirali su ruske i druge narode u SSSR-u za novo komunističko društvo, Španjolski građanski rat, Narodni front, Japan i Kina, svi su se naoružavali, ali stalno blebetali o miru, miru, miru....(M.Međimorec)

Preko puta zgrade matematike i fizike Prirodoslovnomatematičkog fakulteta na Bijeničkoj cesti, na samom uglu kratke spojne uličice što spaja glavni blok zgrada sa zgradom Kemijskobiološkog fakulteta na Horvatovcu, nalazi se kafić Tangenta s otvorenom terasom na koju pirka svjež vjetrić s nedalekih šumovitih obronaka Medvednice. U ovo kasnoproljetno vrijeme terasa je prepuna studenata, nađe se i poneki profesor, a svrate i stanari kuća iz okolnih ulica.To je rezidencijalni predio vila i omanjih stambenih zgrada u kojem još uvijek živi poneka stara dobrostojeća zagrebačka građanska obitelj, ali prevladavaju strani diplomati, liječnici, političari, poneki obrtnik i sve više novopečenih hrvatskih bogataša. Onaj tko koristi autobus kako bi sa Šalate stigao do središta grada ili pak do Kvaternikova trga, Mirogoja, Krematorija, Svetica, Kozjaka i Jordanovca, vidi u prolazu terasu kafića krcatu uglavnom mladim svijetom, onaj tko pak ima vremena, umirovljenik je ili slobodna profesija pa sjedne na terasu, može u prolazu vidjeti mnoga važna lica, akademike i poznate znanstvenike, umjetnike, diplomate ili političare. Jedni autobusom ili pješice, rjeđe automobilom, odlaze u Institut Ruđer Bošković ili na fakultete matematike, fizike i kemije dok se drugi redovito voze u automobilima ili čekaju da ih odvezu automobilima, ta vrsta ljudi, diplomati, političari, novi bogataši, rijetko ili nikada ne koriste autobus....(M.Međimorec)

U neviđenoj medijskoj harangi razapet je na stup srama i bezčašća novi intendant Hrvatskog narodnog kazališta iz Splita Duško Mucalo. Usuđujem se nazvati ga novim, jer je prošao sve stupnjeve zakonite procedure osim potvrde nadležnog ministra kulture. Ono što me od 2000. nadalje iznova začuđuje svojevrsno je izokretanje zakona, tamo gdje je lijevima, jesu li to uopće lijevi?, interes tamo im je i zakon. Ne sumnjam da je tako i desnima, posebice ovim novima. I tko su ti lijevi, ti koji su digli opću medijsku buku oko izbora splitskog intendanta? SDP, neki interesno-politički lobiji, skupine samozvanih urbanih i nazovi visokokulturnih esteta? Za razliku od amatera i zabavljača Mucala oni znaju kako voditi kazalište, oni su ga godinama vodili pa vidimo dokle je stiglo, do skandala i vrijeđanja , do bijega publike, do slabašnih predstava.(M.Međimorec)

Pred ulaz u mirogojske arkade stigao je najnoviji turistički autobus otvorenih stranica, samo s krovom koji putnike štiti od sunca, poput onih što prevoze turiste pri razgledavanju Londona, New Yorka, Rima ili Pariza. Autobus nije na kat poput londonskih, ali se ljeti iz njega lijepo vidi naš grad u kojem se ne koče neboderi već ga krase barokne, secesijske i neoklasicističke zgrade, palače i crkve koje su svojim volumenom mnogo više primjerene čovjeku no one u metropolama svijeta. Čini se da to primjećuje sve više stranaca koji u Hrvatsku i Zagreb dolaze u sve većem broju. Prvo se iz autobusa iskrcao vodič pa zatim cijela skupina turista različitih narodnosti. Najviše je bilo Europejaca, ali i državljana SAD-a, Ruske federacije, Australaca, Japanaca, čak i Kineza. Nisu nedostajali ni susjedi, turisti iz regiona, koji sve više počinju posjećivati Lijepu Našu. Rat je zaboravljen, vrijeme je mira i otvorenih granica.(M.Međimorec)

Uza stube, što iz doline u kojoj je izgrađena zgrada Krematorija vode prema cesti i autobusnoj stanici, polako se pojavljivao crn klobuk kišobrana i stala se pojavljivati figura čovjeka koji se njime zaštićen penjao uza stube. Kišilo je i niz rubove kišobrana cijedila se dosadna proljetnojesenja kiša. Takva je godina, kišna, pa je i mjesec svibanj, po mnogima najljepši mjesec godine, oblačan, mokar i siv. Kad se čovjek popeo na ravninu pločnika vidjelo se da se radi o postarijoj osobi višeg stasa, mogućem umirovljeniku, u odijelo za to mjesto i prigodu prikladne tamne boje. Došao je do pješačkog prijelaza što vodi na drugu stranu ceste i autobusne postaje i zastao. Ogledao se na obje strane i kad se uvjerio da je prolaz slobodan uputio se do krovom zaklonjena stajališta pod kojim je već sjedio drugi muškarac otprilike iste dobi, u tamnomodrom kišnom ogrtaču, sa šeširom na glavi. (M.Međimorec)

Nakon intenzivne šetnje spuštanje autobusom 156, u kojemu mi pozornost privuče dijalog što se razvio između postarije žene koja je sjela iza mene i mlađega muškarca koji je stajao iza mene. I, govori mladićev glas, je li se u Erdelju napokon poboljšala opskrba? Mrvicu stran naglasak, uzlazni lukovi u završecima riječi i rečenica upućuju na govor koji se priviknuo na zvuk nekog zapadnjačkog jezika pa već i ta uzlazna putanja daje njegovu govoru prizvuk prilične arogancije.(...) Naposljetku sam se pribrao i okrenuo na sjedalu kako bih neskriveno i temeljito promotrio sugovornike. Naglo su zašutjeli i više nisu ni pisnuli-a ja odonda razbijam glavu zašto? Zar mi je pogled tako strog? Gornji citat iz knjige Imre Kertesza Dnevnik s galije , Fraktura 2008. str.219.-220. potaknuo me na pomnije osluškivanje i bilježenje događaje iz autobusa koji me od mog doma dovodi do, ili odovodi od, srca Zagreba i hrvatske države. Autobusno stajalište na Kaptolu. Veći broj ljudi očekuje dolazak autobusa broj 106 koji vozi do Mirogoja i Krematorija. Rano je prijepodne.(M.Međimorec)