Kanada treba politički sustav koji će joj olakšati pretvaranje u velesilu

Ovaj se osvrt, za razliku od većine mojih novijih osvrta, bavi jednom neočekivanom, ali dobrodošlom novinom. Osvrt se bavi mogućnosti da Kanada postane istinskom svjetskom političkom, gospodarskom i vojnom velesilom. (Rat za Ukrajinu je pokazao da velesile ne moraju imati golemu stajaću vojsku, ali da moraju imati naprednu vojnu tehnologiju.) Promjena u strategijskom stavu Kanade prema svijetu i posebice prema Americi došla je od američkoga proizvoljnog i hirovitog nameta uvoznih trošarina. Trošarine nisu nametane samo na određene vrste proizvoda (čelik, bakar, aluminij, kobalt, litij, drvo, lijekovi), nego i jedinIčnim državama, kojima su na sve proizvode nametane trošarine u različitom stupnju. Najmanji stupanj bio je 10%, a najviši 145% u primjeru Kine, kojoj je namet trošarina dijelom odgođen.

Kanada bi mogla postati političkom i gospodarskom velesilom u dva poteza. Kanada bi se prvo morala osamostaliti od američkog tržišta na koje je dosad bila strategijski usmjerena. Poslije isprezanja iz američkog tržišta, Kanada bi se morala posvetiti samostalnom djelovanju u našoj politički globaliziranoj vrsti. U svijetu je provođena poslovna globalizacija ili globalizacija djelovanja korporacija. Ta vrsta globalizacije sada ima oseku. Globalizacija poslovanja potaknula je globalizaciju vrste Homo sapiens, koju nazivam i političkom globalizacijom, jer se u cjelinu povezuju ljudi i narodi koji su nositelji politike. Zato se Kanada, ako bude nastojala postati velesilom, mora odvažiti na suradnju sa svim državama (i sa svim tržištima) svijeta.

Poslije američkog udarca uvoznim trošarinama, Kanada se postupno osamostaljuje od američkog tržišta. Taj postupak će teći polagano jer su kanadska i američka industrija isprepletene. Ponekad dijelovi za ugradnju u konačne proizvode prijeđu granicu nekoliko puta pa se i trošarina višekratno naplati. To znatno poskupljuje konačne proizvode. Računa se da zbog spletenosti kanadske i američke industrije te zbog nameta trošarina automobili, koji se sklapaju u Americi, mogu poskupiti i 5.000 dolara. Takvo poskupljenje stvara opću skupoću („inflaciju“) koja posljedično građanima i korporacijama smanjuje sposobnost kupnje.

Spletenost gospodarstava Amerike i Kanade dobro pokazuje činjenica da je Kanada – koja ima manje od 42 milijuna stanovnika – druga najveća jedinična trgovinska partberica Amerike. Robna razmjena Amerike i Kanade bila je 2024. godine 761,8 milijardi dolara: izvoz u SAD 411,9 a uvoz iz SAD 349,9 milijuna dolara. Najveći jedinični trgovinski partner Amerike je Meksiko s kojim je Amerika te godine razmijenila robe u vrijednosti 839,6 milijardi dolara. Treći najveći trgovinski partner Amerike je Kina s kojom je Amerika razmijenila robe u vrijednosti 582 milijarde dolara.

Kanada je isporučivala Americi mnoge sirovine i naftu. Američke rafinerije nafte koje su izgrađene uz Meksički zaljev napravljene su upravo za preradu teške kanadske nafte pa Amerika treba kanadsku naftu. Američko tržište traži i kanadske drvne prerađevine, koje se u Americi rabe i za gradnju kuća, a ne samo za opremanje stanova i ureda. Američki namet trošarina poremetio je svjetske sirovinske i industrijske opskrbne mreže pa se Kanada ne smije više pouzdavati u tržišta Amerike koja je postala prijepornom i nepouzdanom političkom zajednicom.

Kanadska vlada zdušno nastoji pojačati svoje poslovne odnose s nizom „tržišta“, kao što su tržišta Europske unije, skupine država Mercosur u Južnoj Americi, ASEAN-a i Kine. Taj napor Kanade sračunat je na raspačavanje dosadašnjeg izvoza u Ameriku na ostala svjetska tržišta. Kanada može svoj dosadašnji izvoz u Ameriku i znatno premašiti izvozom u druge države. Kanada je počela novo kolo ulaganja u domaće pothvate, ali i u tuđa trži-ta. Kanada je ove godine napravila sporazum o ulaganju u vađenje zlata i rijetke zemlje na Grenlandu vrijedan više od tri milijarde dolara.

Postavlja se pitanje je li Kanada pripravna za drugi spomenuti iskorak u postupku kojim bi postala istinskom svjetskom velesilom. Za to Kanada mora ispuniti nekoliko nužnih uvjeta. Prvi je uspostava političkog suglasja („konsenzusa“) među glavnim političkim strankama o strategijskom usmjerenju Kanade u svijetu. Bez takvog suglasja bi se moglo dogoditi da kod promjene stranke na vlasti – promjene koja može biti prouzročena prijeporom oko sitnih političkih pitanja – dođe i do promjene ukupne strategije Kanade. To vrijedi za sve države. Ipak, kanadske političke stranke mogu uspostaviti suglasje jer kanadsko pučanstvo naveliko izbjegava kupnju američkih proizvoda i turistička putovanja u Ameriku.

Osim toga, vlasti SAD mogle bi urediti da na izborima u Kanadi pobijedi stranka koja bi Kanadu opet učinila poslušnom Americi. Sadašnje vlasti u Americi ne odobravaju započetu strategijsku promjenu kanadske politike. (Ove godine se  pokazalo da europske vlasti iz Bruxellesa a ne građani, biraju vlast u mnogim članicama EU.)

Drugi nužan uvjet, koji Kanada mora ispuniti jest uskladiti sadašnji politički sustav s položajem velesile. To od Kanade traže (1) njezin zemljopisni položaj, po kojemu ona ima samo jednog kopnenog susjeda i to upravo Ameriku i (2) golem zemljopisni prostor kojim valja mudro upravljati. Usto, kanadski prostor je bogat prirodnim blagom što je istovremeno i prednost i nedostatak jer SAD već vrebaju kao plijen cijelu kanadsku političku zajednicu.

Golem kanadski prostor od 9.985.000 km2 prisilio je kanadske središnje vlasti da daju veliku samostalnost pokrajinama. Sad Kanada ima deset pokrajina i tri područja. Ovlasti pokrajina određene su ustavom donesenim 1867. godine kad su bile samo tri pokrajine. Današnjih deset pokrajina ima ovlasti kakve su prije više od stoljeća i pol imale tri pokrajine. Područjima izravno upravlja savezna vlada u Ottawi. Golemim kanadskim prostorom se nije dalo upravljati bez dodjele velike samostalnosti pokrajinama. Smatra se da pokrajine dijele suverenost s Kanadom. Ako Kanada želi postati velesilom, ona će morati zakonski tješnje međusobno povezati pokrajine i tijesno ih povezati sa saveznom vladom. Ipak, u današnje vrijeme, u oprjeci sa stanjem 1867. godine, komunikacijski sustavi uključujući i umjetnu umnost (AI), omogućuju povezivanje Kanade u cjelinu i bez grubog usredotočenja ili centralizacije vlasti.

Kanada treba politički sustav koji će joj olakšati pretvaranje u velesilu. Suvremeni komunikacijski sustavi olakšavaju koordinaciju ili suuređivanje vlasti i bez potpunog usredotočenja vlasti, a Kanada ima „samo“ 41 milijun stanovnika. U sličnom položaju se zatekla i Australija, koja ima 27 milijuna stanovnika na 7.690.000 km2 prostora. Australija je isto bila prisiljena dati široku samostalnost svojim pokrajinama ili saveznim državama kojih je šest.

Treći nužan uvjet da Kanada postane velesilom je njezino osamostaljenje od političkog Zapada. Kao što se Kanada oslobađa ovisnosti o američkom tržištu, tako se ona mora osloboditi i pripadnosti Zapadu. To vrijedi i za Australiju koja još uvijek politički pripada „Zapadu“, iako ima vrlo unosna tržišta u Aziji i posebice u Kini. Australija se kao i Kanada mora osloboditi utvara prošlosti. Politička pripadnost Zapadu i istovremena poslovna pripadnost tržištima izvan Zapada nose političke dvojbe koje stvaraju političku uzetost.

Kako bi postala velesilom, Kanada mora uteći iz političkog Zapada i djelatno se uključiti u svijet suradnje među narodima koji se sve više širi. Mjesto Kanade je u Svjetskoj većini koja danomice postaje bogatijom. (Objavljeno je, da je ASEAN gospodarski premašio Europsku uniju.) Po meni, Kanada lako može, ali ne mora postati svjetskom velesilom. Dosta je da postane politički, gospodarski i sigurnosno potpuno samostalnom državom te da se u njoj stalno povećava blagostanje. Time bi pučanstvo Kanade bilo zadovoljno.

Zdravko Mršić