Miroslav Krleža

(1893. – 1981.)

PJESMA MRTVOM ČOVJEKU

U spomen Zlatka Galla

Čudna stvar. U tvojoj sivoj sobi gori svijeća,
a tebe nema.
U sivom ruhu austrijskog oficira ti već si stao pred sud Gospodnji.
Da l' stojiš lijevo ili stojiš desno?

Čudna stvar. U tvojoj sivoj sobi gori svijeća,
i suton je, a tebe, dragi, nema.
Titra plam po prljavom plafonu, a jedan drugi putnik,
što u tvojoj sobi sada u grob putuje,
taj pjeva neke tužne napjeve.

Gle, cvatu jabuke. Ja gledam modro ljetno nebo,
i kuću gledam žutu, kuću gledam mrtvu,
a zrelo živi ova mrtva kuća u ćelijama crvenim mog mozga
srpanj je, i cvatu ruže. U sobama su zelene rolete
popile sve svjetlo, pa je polutmina,
i one gospe stare u svili krinolina
na zidu u okviru šute crnom ovalnom.
Ja čujem glas tvoj, tvoj čujem sad ja glas.
To glupa neka pest oborila je nas,
ti pao si i s tobom razdrti su pali
djetinjstva našeg bijeli stijegovi.
Stjegonošo tužni mrtve radosti,
tvoj čujem sad ja glas.

Stanko Tomašić

(1893. – 1963.)

ROBIJAŠEVA PJESMA

I.

Tonite, nestajte svjetovi usana blijedih
Što kosa vam igra u ponoćnom vjetru.
Bogovi cjelova lažnih
Što trujete srce.
Ja ruku blagoslovnu pružam i skidam
Iskru sa hitrih sunčanih staza.
Anatema za vas!

Ja stazama teškim išo sam dugo, –
Sve na kraj tamo, gdje škrguću zubi,
Gdje molitva sve je: dozivanje smrti.
Prošao ja sam posljednja vrata,
I sad se na suncu grijem!

Ledene duše ja sam smijehom grijao toplim.
Spilje ledene ćelija mračnih punio pričom
O dobrom ocu što ore pokoja njivu,
O braći, – o sestri
Što korakom lakim proljeće budi.

Pa neka trozuba vašeg i gnjeva,
Pa lanaca, stijena, robijaških suza i vike!
Dušu sam jednu vječnomu oteo grobu
I sada je nosim kroz proljeće sunca niz putove bijele.

II.

Konja mi brzog pokrila pjena,
Viori griva, sjevaju iskre i leću…
Srce je puno snage i vriska,
A vika vaša ostade tamo
U mrakova dolu.

Teško je bilo! –
Kraj stotinu ognjenih projašit glava
I redom ih srubit.
Kosti po tlima kazuju stazu,
Kud mnogi je junak projuriti htio.
Ruka im pala a kosti leže:
Putokaz vitezu boljem – –

Teško je bilo!
Lubanje ljudske redom se bijele –
A gomila jedna pred vratima zadnjim
Zasula vrata do pola.
Prazne su oči uprte gore da vide junaka –
Koji će slomiti lanaca trista
I proneti dušu kroz posljednja vrata.

Pa neka trozuba vašeg i gnijeva,
Pa lanaca, stijena, robijaških suza i vike:
Dušu sam jednu vječnom oteo grobu!
Sada je nosim kroz proljetno sunce.
Ja okitit njom ću mojega hrama oltar po srijedi!

Antun Branko Šimić

(1898. – 1925.)

SMRT I JA

Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog početka: sa mnom raste
u svakom času
Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne poraste
i stigne na rub mene. Moj svršetak
njen pravi je početak:
kad kraljuje dalje sama

Miroslav Feldman

(1899. – 1976.)

MRTVI DRUG

I.

Moj mrtvi druže,
visoko pod nebom ptice kruže
i njihovom letu nema kraja.

Život je teška spoznaja.

Nema ni sunca, ni pakla, ni raja.
Ni majke nema da nas tješi.
Tako smo sami – živi i mrtvi.
Uvijek je isto.

Počivaj tiho.
Visoko nad nebom ptice kruže
i njihovom letu nema kraja,
moj mrtvi druže.

II.

Topli je svibanj prosuo
bijele cvjetove.
Na mnogoj grani sitno ptiče
gnijezdo svija.
Ne žali, druže.
Tako će svibanj proći kroz sve vjekove.
Skoro ću doći i ja.

Tomislav Prpić

(1898. – 1987.)

MOLITVA GREŠNOG NARODA

Otpušći grešnom narodu
Jezuš.

Kaj nam se živeti ne če.
Mi zato vužgamo sveče.
Kurimo tamjane dišeče.

Kajti mi znamo:
na svetu je zlo.
I baš je tak.
A samo sunce još sveti jednak.

Mi smo bili na fronti.
Z oštrim okom
mi smo videli blato svačije.
(Mi nosimo zlatnu žnoru
šicersku z soldačije).

I mi smo se tukli.
I kleli.
I krv smo puščati šteli.

Istina.

Vezda?
Idemo.
Gori plavi.
Gologlavi.

I če smo zgrešili slabi,
naj nas kaštigati,
Jezuš,
grešnom narodu zabi.

I če smo opali mi
trudno noseč si križ,
napravi tak,
da žal nam ne bu
za niš.

(PUT KROZ NOĆ: antologija poezije hrvatskog ekspresionizma, priredio: Branimir Donat, DORA KRUPIĆEVA, Zagreb, 2001.)