Detalji

Objavljeno: 10. svibnja 2010.

U «Mostu», «Biltenu Udruženja useljenika iz bivše Jugoslavije u Izraelu», br. 2 (god, 57.), Tel-Aviv, 2009., str. 29.- 31., objavio je gospodin Ljubo R. Weiss, u rubrici «Reagiranja», članak pod naslovom «Stop providnoj manipulatorici Vedrani Rudan». Pisac članka reagirao je na ispad književnice Vedrane Rudan u emisiji jedne hrvatske privatne TV kuće kojoj je suvlasnik predsjednik Svjetskog židovskog kongresa. Navedena gospođa je ispad učinila hoteći na svoj vulgaran samoreklamirajući i pseudointelektualan način komentirati rat Države Izrael protiv političke stranke «Hamas» koja ima vlast u Gazi. Pored toga što je pokušao obavijestiti čitatelje «Mosta» o navedenom ispadu, gospodin je Weis (kojega osobno ne poznajem, ali ga znadem kao političara iz vremena SFRJ, zatim pjesnika i knjižara u Beču), svoj članak pisao i, očito, s nekim drugim nakanama. To otkriva i potvrđuje nekoliko njegovih neutemeljenih optužbi, en general i enmasse, na račun Republike Hrvatske i cijeloga hrvatskog naroda. Pri tome, slobodan sam upozoriti kako se takvim pristupom sudario s više važnih činjenica i na taj način čitateljima uskratio cjelovitu, objektivnu i dobronamjernu obavijest. Kako je riječ o ozbiljnoj temi, držim kako čitatelje «Mosta» nije dozvoljeno servisirati parcijalnim istinama. Neka mi je dopušteno, uz puno uvažavanje osobe g. Weissa, nadopuniti njegovo izvješće.(Đ. Vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 05. svibnja 2010.

Politički značaj, gospodarska važnost, diplomatska i vojna djelatnost, te književna, jezična i kulturna baština hrvatskih feudalnih i dinastičkih obitelji Šubića-Zrinskih i Frankopan još nisu proučene, tako da je dosta nepoznanica, što znači i novih otkrića koje čekaju na hrvatske istraživače. Sa žalošću moramo priznati da politička i kulturna elita susjedne nam Mađarske više štuje Zrinske nego mi u njihovome matičnome narodu. Kao da je memoricid kojim su Habsburgovci ove obitelji zatirali i nakon što su to učinili fizički zločinačkim istrjebljenjem svih članova obitelji, još na djelu. Brutalnim ubijanjem (nakon što su povjerovali u «carsku riječ Habsburške presvijetle kuće») grofa Petra Zrinskoga (1621.-1671.) i šurjaka mu, kneza Frana Krste Frankopana (1643.-1671.) u Bečkom Novom Mjestu 1671., a potom progoni Petrove obitelji koji su završili njenim fizičkim zatiranjem, Habsburgovci su zadali jedan od više udaraca hrvatskome narodu od čijih se posljedica taj narod nikada nije oporavio. Habsburgovci i njihova kamarila ne samo što su ubili povijesne obitelji s dinastičkim pravima iz doba narodne dinastije, već su opljačkali njihova gospodarski imanja, a to je bila tada većina Hrvatske. Austrijski su vojni zapovjednici pljačkali sve što su mogli jednako okrutno i bespoštedno kao što su to činili i Osmanlije u svojim pohodima. U tu poharu ulazi i uništavanje i pljačkanje kulturnih dragocjenosti, među kojima je i čuvena biblioteka obitelji Zrinski, jedna od najvećih u tadašnjoj Europi. Nakon zločina u Bečkom Novom Mjestu dvorska je kamarila sve do kraja Monarhije 1918. godine, zabranjivala spominjanje Zrinskih i činila zločin memoricida, kako bi ih nestalo ne samo iz povijesti, već i iz memorije hrvatskoga naroda.(Đ. Vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 03. svibnja 2010.

U ožujku 2009., predstavljena je u «Društvu hrvatsko-izraelskog prijateljstva» vrijedna knjiga historiografskog sadržaja, «Spas u Albaniji», s podnaslovom «Sto posto Židova u Albaniji spašeno je od holokausta». Pisac ovog djela je Amerikanac Harvey Sarner, a predgovor Van Christo. Prijevod s engleskog izvornika učinili su Đurđica Ramqaj i Tahir Ramqaj, a kao nakladnik javlja se «Forum albanskih intelektualaca u Zagreb». Predsjednik ove udruge, mr. sci. Muhamet Morina, napisao je uvodno slovo. Recenzentske zadaće prihvatio se prof. dr. Ivo Goldstein, hrvatski povjesničar i predsjednik Židovske vjerske općine «Bet Israel». Kako piše Harvey Sarner, autor navedenog djela, Albanija je bila «jedina okupirana zemlja koja je izbjegla nacistički progon Židova i koja ima jedinstvenu stopu preživljavanja od 100 %. Bila je to – nastavlja autor – jedina okupirana zemlja koja je imala više židovskog stanovništva nakon Drugog svjetskog rata nego prije njega». Albanski Židovi pripadali su malo poznatoj subetničkoj skupini poznatoj pod imenom Romanoiti. Riječ je o potomcima «drevne židovske kulture» (...) koji imaju «neke jedinstvene običaje, ali nema sumnje da su Židovi». Autor ističe da su Židovi Romanoiti došli u Albaniji iz Soluna krajem 14, stoljeća, a pridružila im se manja grupa iz Mađarske. Inače, po legendi Židovi su u Albaniju pristigli prije 2000 godina. Arheolozi su, međutim, otkopali ostatke sinagoge u Dardaniji, drevnoj luci antičke Ilirije. Smatraju da ruševine ive sinagoge potječu iz vremena 1-2 stoljeća nove ere.(Đuro Vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 28. travnja 2010.

Putopisi po Svetoj Zemlji imaju dugu tradiciju u hrvatskoj književnosti. Možemo ih podijeliti u tri skupine. 1. Putopisi po Svetoj Zemlji čija nakana nije literarna već vjerska. Nazivamo ih i hodočasnički putopisi. Unutar ove skupine zasebnu cjelinu čine hodočasnički vodiči. Može se govoriti i o konfesionalnoj obojenosti ovakvih putopisa. 2. Putopisi po Svetoj Zemlji koji uz hodočasničku nakanu sadrže i literarnu dimenziju. Mogu biti hodočasničko-literarni i literarno-hodočasnički. 3. Putopisi po Svetoj zemlji kao literarna ostvarenja. Javljaju se u dva vida: kao kombinacija hodočasničkih sadržaja i književne proze, te kao «čista» putopisna proza lišena hodočasničkih i biblijskih sadržaja. Naravno, među hrvatskim putopisima po Svetoj Zemlji najzastupljeniji su oni namijenjeni hodočasnicima. Prvi takav putopis na hrvatskom jeziku napisao je fra Jakov Pletikosa 1752. godine, pod naslovom «Putovanje k Jerusolimu». Rukopis ovog djela ležao je u arhivu sve do 2000., kada je objavljen zahvaljujući dr. Liscu i gradu Šibeniku.(Đ. Vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 26. travnja 2010.

Pišući pogovor za knjigu «Pašmanske elegije» suvremenog hrvatskog pjesnika Zlatka Tomičića, prvi put osjećam tijekom ovakvog posla tugu, tjeskobu i strah. Tugu zbog toga što je bard hrvatske poezije umro 16. lipnja 2008. godine, ne dočekavši objavljivanje ove zbirke. Tjeskobu osjećam zbog kašnjenja. Znao sam da je Zlatko ozbiljno bolestan, ali nisam računao da će smrt biti brža od naših nada. Želio sam ga obradovati, misleći da imam vremena, a na kraju pišem svojevrsni memento pjesniku i prijatelju. Posmrtno ulaženje u nečiji život ne može ostati bez posljedica, kako je jednom napisala Vera Horvat-Pintarić. Zbog toga strah. Više sam puta prilazio računalu namjeravajući započeti prikaz, no svaki me put «presjekao» početni stih: «Duša prodire u novo tijelo», a iza njega početak drugog stiha: «Njezina svijest treperi». Navedeni stihovi kao da su naviještali pjesnikovu smrt. Ali nisu jedini koje sam tako doživljavao. Dosta ih je u ovoj poemi. Navodim tek neke: (Đuro vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 21. travnja 2010.

Godine 1993. Dubravko je Horvatić objavio knjigu pod naslovom «Nepostojeći hrvatski pisci» (Sisak, Ogranak Matice hrvatske). Naslov se doimao kao oksimoron, jer pojam pisac isključuje nepostojanje. Ako je netko pisac tada to podrazumijeva njegovo pojavljivanje u javnosti, odnosno objavljivanje knjiga. Ali navedeni oksimoron u Hrvatskoj je postao duhovna i politička stvarnost. Kod nas postoji fenomen nepostojećih pisaca. Postavlja se pitanje: na koji način neki autor može zaglibiti u ovu metafizičku situaciju, po kojoj je u isto vrijeme i pisac i nepostojeći pisac. Dakako, slijedeći principe koje je lijepo definirao veliki engleski novinar i književnik Eric Arthur Blair (Motihari, Bengal, 25. lipnja 1903. – London, 21. siječnja 1950.), poznatiji pod pseudonimom George Orwell, u čuvenom političkom, a neki kažu antiutopijskome, romanu 1984. Dobri stari Orwell upozoravao je na futurističko totalitarno društvo, za koje su mnogi držali kako je riječ o kritici samo boljševičke i nacističke varijante totalitarizma. Međutim, pridjev "orvelijanski" tiče se mehanizma kontrole misli od strane države u svim vremenima i prostorima. Kod starih Egipćana nalazimo bezbroj zapisa i spomenika na kojima su pobrisana ili istucana imena vladara i ličnosti. Time se te ličnosti i njihova djela činilo nepostojećima. Naravno, s aspekta vlasti režima konkretnog faraona. Njegov je nasljednik mogao isto učiniti s njegovim imenom. (Đ.Vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 15. travnja 2010.

Predsjednik Josipović posjetio je BiH i ondje se 13. travnja 2010. ispričao za tobožnju krivnju RH što je «dijelila Bosnu». Poklonio se žrtvama u Ahmićima za koje je okrivio RH! Time je via facti RH proglasio agresorom, a hrvatski narod zločinačkim. O čemu je zapravo riječ? Je li ovo čin neobaviještenoga, nesposobnog i glupog političara nesvjesnog što radi? Ili ratnog huškača? Nitko razuman u Hrvatskoj nije protiv mira i dobrosusjedskih odnosa. O tomu se ne treba sporiti. Kada je o miru riječ nestaju podjele na lijeve i desne, žute i smeđe... U ovom slučaju riječ je o nasilju nad povijesnom istinom, odnosno pokušaju da se ta istina zbog nečijih stranačkih, a ne nacionalnih interesa, preoblikuje u svoje naličje i kao takva ponudi svijetu kao prava istina. Mi koji duže pamtimo dobro se sjećamo kako su komunisti vješto i uspješno vršili orwelizaciju prošlosti. Zločin je postao dobro djelo, opravdan i poželjan, laž je ustoličena na pijedestal istine, a svatko tko se s time ne bi složio bio je represiran. I demokratski je svijet zbog svojih državnih interesa to verificirao.(Đ.Vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 13. listopada 2009.

U ponedjeljak, 5. listopada održana je u organizaciji Hrvatskoga kulturnog vijeća tribina pod naslovom «Tko je na crnim listama u demokratskoj Hrvatskoj». Predavači su bili književnici Marija Peakić Mikuljan i Đuro Vidmarović. Izlaganje Đure Vidmarovića donosimo u nastavku."Govoriti o crnim listama, danas, 2009. godine, 20 godina nakon pada Berlinskog zida i 19 godina nakon pada komunističkog političkog i ideološkog ustroja u Hrvatskoj, sumorno je, tužno, ali neophodno. Zbog mlađih ljudi potrebno je ukratko objasniti što se podrazumijeva pod sintagmom «crne liste». U vrijeme bivše države SFRJ vodstvo KPJ, odnosno vodstva njezinih ekspozitura u pojedinim tzv. Socijalističkim republikama, budno su bdjela nad ideološkom i političkom ispravnošću svih tekstova koji odlaze u javnost. Zbog toga su novinari imali status društveno-političkih radnika, bili posebno educirani na partijskim školama i kursevima, provjeravani s aspekta ideološke i sigurnosne besprijekornosti, kako bi pisali onako kako režimu odgovara. Oni koji bi se tome suprotstavili odstranjivani su s posla i na razne načine disciplinirani. KPJ je u tome imala velikoga uspjeha."