Veliki svetac i rodoljub, Bogdan Leopold Mandić

Don Ante Baković, Naš Bogdan, vlastita naklada, Zagreb, 2010.

Na Portalu Hrvatskoga kulturnoga vijeća 21. kolovoza 2010. objavljena je notica pod naslovom «Leopold Bogdan Mandić», preuzeta iz portala croatianhistory.net, u prijevodu osobe koja se potpisala inicijalima D.J.L.

«Prema katoličkom kalendaru svake godine se 30. srpnja obilježava hrvatski svetac, sv. Leopold Bogdan Mandić (1866.-1942.). Rođen je u Herceg Novom u Boki kotorskoj, a umro je u Padovi, u Italiji. Bio je fizički deformiran i nježan, visok tek 1m i 35 cm, nespretno je hodao i zamuckivao, ali je razvio zadivljujuću duhovnu snagu. Iako je želio biti misionar u Istočnoj Europi, proveo je gotovo cijeli život kao odrastao čovjek u Italiji, živeći u Padovi od 1906. do smrti. Tijekom Drugog svjetskog rata proveo je godinu dana u talijanskom zatvoru ne želeći poreći svoju hrvatsku nacionalnost. Stalno je maštao o odlasku na Istok, no jednog je dana pričestio jednu dobru osobu. I, kako je to sam opisao, po svršetku zahvale Bogu, došla je do mene i rekla mi: "Oče, Isus mi je naredio da vam ovo kažem: Vaš je Istok svaka od duša kojoj pomažete slušajući njihove ispovijesti."

Prilika je upozoriti našu vjerničku, književnu i svekoliku kulturnu javnost na nedavno objavljeno drugo i prošireno izdanje knjige don Ante Bakovića «Naš Bogdan», s podnaslovom «Životopis sv. Leopolda Bogdana Mandića» (Zagreb, 2010.). U ovoj su monografiji na vrlo dobar način prikazani život i djelo velikoga hrvatskoga sveca, te oltari, crkve i kapele na hrvatskome jezičnome prostoru podignute njemu u čast. Knjiga ima 295 stranica većega formata, s mnogo foto-dokumentarnih priloga. Prvo izdanje don Anto Baković napisao je kao župnik u Maglaju, «srcu Bosne», gdje je u vrlo teškim uvjetima, zahvaljujući svojoj poslovičnoj upornosti, imaginaciji i vjeri podigao velebnu crkvu posvećenu tada još blaženome Leopoldu Mandiću. Od prvoga izdanja «Našega Bogdana» prošlo je tridesetak godina. U međuvremenu zbio se Domovinski rat, Maglaj je bio poharan, velebno svetište i crkva, zamišljena kao hodočasničko središte bosanskohercegovačkih Hrvata ranjeno i poniženo, a vlč. Baković umirovljen i preseljen u Zagreb. U «Predgovoru drugom, proširenom izdanju» on podsjeća na 1983. godinu, kada je na sam «dan prvog izdanja, ondašnja milicija zaplijenila cijelu nakladu knjige koja je izišla u pet tisuća primjeraka». Razlog pljenidbe – nastavlja A. Baković – bila je fotografija koja prikazuje Trg. Sv. Petra u Rimu na dan kanonizacije Leopolda Bogdana Mandića. Komunisti su na fotografiji vidjeli malenu zastavu koja ima iste boje kao i hrvatska, ali nije imala u sredini crvenu zvijezdu petokraku.

Drugo izdanje monografije «Naš Bogdan» ima pet poglavlja. Prvo, drugo i treće poglavlje donose svečev životopis od rođena u Herceg-Novom do smrti u Padovi. Četvrto je poglavlje posvećeno maglajskome svetištu podignutome u čast našega sveca, dok peto poglavlje donosi fotografije i prikaz župnih crkava, filijala i kapelica podignutih u čas sv. Leopolda Mandića.

Kao motto knjizi, A. Baković stavlja misli samoga sveca: Ne treba se čuditi ako u ovom svijetu stvari nisu na svome mjestu. Nastojmo da mi budemo u redu. Ne plašimo se! Čovjek žanje ono što sije; i onaj tko uzrokuje plač, taj će jaukati. Gospodin Bog će tražiti račun za svaku suzu koju netko drugome prouzroči.

Prolazi svijet sa svojim olujama, nepravdama i zlom. Samo je Bog vječan i svakome će dati plaću koju zaslužuje. Zbog toga se isplati biti dobar prijatelj sa svima. Nitko ne ostaje na ovom svijetu. Stoga ovo malo dana što smo na njemu nastojmo činiti dobro: ljubimo i pomažimo se!

Monografija «Naš Bogdan» donosi nam mnogo dragocjenih podataka o svetome Bogdanu Leopoldu Mandiću, od kojih su mnogi nepoznati našoj široj vjerničkoj javnosti.

Kao prvo, malo je znano kako naš svetac pripadao hrvatskome plemstvu, čak praplemstvu koje svoj status vuče iz vremena kraljeva narodne krvi, dakle iz vremena srednjevjekovne hrvatske Kraljevine, a potom Kraljevine Bosne. A tim u svezi autor podsjeća na osmanlijsko osvajanje Bosne 1463., u vrijeme sultana Mehmeda II. Osvajača (El Fatih). Taj je silnik, seldžučki vođa i muslimanski Kalif, naredio ubijanje posljednjega kralja Bosne, Stjepana Tomaševića, dok je njegovu djecu zarobio i nasilno islamizirao, odnosno poturčio. Posljednja bosanska Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić uspjela je izbjeći u Rim, gdje je umrla na glasu svetosti, 25 listopada 1478., uzaludno čekajući oslobađanje svoje djece.

S time u svezi dopustite malu ekstemporaciju: Kao baštinica Krune Kraljevine Bosne, a to je bila po srednjevjekovnome pravu ustavno-pravna i međunarodno-pravna činjenica, Kraljica je kraljevska znamenja, što znači i vladarsku čast nad svojom zemljom, oporučno prenijela na Petrova Nasljednika, odnosno Svetu Stolicu. Tim legitimnim pravnim aktom Pape su postali Kraljevi Kraljevine Bosne, doduše države koja se nalazila pod neprijateljskom okupacijom, ali koja se nikada nije prihvatila kao trajno stanje. Dakle, u trenutku oslobađanja ove Države, tadašnji je Papa stjecao pravo na konzumaciju monarhističkih dužnosti, sukladno oporuci Kraljice Katarine. Oporuka kraljice Katarine bila je međunarodno-pravni akt koji ne zastarijeva. Kako što Ugovor Dubrovačke Republike s Otomanskom Imperijom o prodaji Neuma i Sutorine ima pravnu valjanost do danas. Uostalom, Židovi su se prilikom obnove svoje Države pozivali na pravne stečevine još iz doba Antike. Austrijski carevi iz Habsburške loze, premda, čak, strogo katoličkoga opredjeljenja, nisu se pridržavali ovoga pravnoga akta nakon što su Osmanlije morali napustiti Bosnu 1878., već su BiH uključili u svoj dualni sustav kao austro-mađarski kondominij.

Nakon okupacije Kraljevine Bosne od strane Seldžuka dolazi do vala iseljavanja hrvatskoga pučanstva, među kojim su bili i didići, odnosno sitno plemstvo kako se tada zvalo. Didići Mandići skrasili su se u jedinstvenoj seoskoj Poljičkoj Republici, konkretno u mjestu Zakučac kod Omiša na rijeci Cetini. Sredinom 18. stoljeća rod plemića Mandića se pod vodstvom Nikole Mandića, svečevoga pradjeda, iz Zakučca preseljavaju u Boku kotorsku, u grad Herceg-Novi. Nastanjuju se u zapadnome dijelu grada koji se zove Tinturija, u objektu staroga lazareta. Ovaj objekt svojom impozantnošću ukazuje na činjenicu da doseljeni Mandići pripadaju bogatijem društvenome sloju.

Kuća plemičke obitelji Mandić sa zidom i kulama u Herceg Novom e u vrijeme kada se u njoj rodio sv. Bogdan Leopol Mandić

Svečev djed zvao se Ivan (1780.-1838.) i bio je vlasnik flotile ribarskih i trgovačkih brodova i član glasovite hrvatske pomorske bratovštine Bokeljska mornarica. Zbog propadanja brodova na jedra koje zamjenjuju parobrodi, Ivan Mandić doživljava slom svoga poduzetništva, ali ostaje i dalje ugledan, što znači i materijalno situiran čovjek. O tome svjedoči obiteljsko povezivanje sa slavnom hrvatskom trgovačkom obitelji Carević iz Perasta. Petar pl. Mandić oženio je 1845. groficu Dragicu Carević, kćer Antuna i grofice Eleonore Bujović iz Perasta. Perast je jedno od najljepših hrvatskih mjesta u Boki kotorskoj. Ispred gradića nalazi se školj na kojemu je sagrađena crkva posvećena B-D. Mariji, «Gospa od Škrpjela», danas najveće hodočasničko marijansko svetište Hrvata u Boki kotorskoj, a sasvim sigurno najljepše među svim marijanskim svetištima Crkve u Hrvata.

Petar pl. Mandić i Dragica contessa Carević imali su dvanaestoro djece. Kako piše don Ante Baković, «bili su istinski pobožni, pa su tako vlastitim primjerom odgajali svoju djecu». Među njima i Bogdana koji se rodio 1866. godine.

Za život mladoga Bogdana pl. Mandića važna je činjenica što su u Herceg Novome 1688. Kapucini utemeljili svoj samostan. Važno je napomenuti da je etnička slika Boke kotorske do 1918. bila sasvim drugačija nego danas. Do te je godine zaljev bio u sastavu Austro-ugarske monarhije i ovdašnji su Hrvati živjeli u istoj državi s ostalim sunarodnjacima. Stvaranjem Jugoslavije 1918. bokokotorski Hrvati postaju nacionalna manjina, a srpska vladajuća elita tretira ih kao remetilački faktor, potičući njihovo iseljavanje, odnosno razhrvaćivanje ili dekroatizaciju onih koji su ostali na pradjedovskim ognjištima. Tako Herceg Novi još 1939. ima 1457 žitelja Hrvata i katolika, a 2010. samo 668. Danas većinu čine srpski useljenici i bivši pripadnici JNA naglašenoga antihrvatskog raspoloženja.

U životu mladoga Bogdana pl. Mandića veliku su ulogu imali roditelji, poglavito majka. O njoj je govorio: «Moja je majka bila veoma pobožna. Njoj na poseban način dugujem ovo što jesam». Iz ljubavi prema majci, ali i zbog poštovanja njezine obitelji, često se potpisivao kao Bogdan Mandić-Carević. Bogdan je bio najmlađe dijete u obitelji i k tome rođen s tjelesnim manama. Bio je preniskoga rasta, bolesne i krive kralježnice, zbog čega je hramao, a k tome je imao probleme s govorom. Možemo zamisliti tegoban život koji ga je čekao s ovakvim manma u malome mjestu, kako na obiteljskoj, tako i na društvenoj razini? U arhivu venecijanskih kapucina u Padovi pohranjena su mnoga pisana svjedočanstva o djetinjstvu budućega sveca. Ta svjedočanstva otkrivaju da je dječak Bogdan pl. Mandić bio inteligentno dijete, da je vrlo rano emocionalno sazrio i postao, ne samo intelektualno, već i etički superioran svojim vršnjacima, te da je od rane mladosti bio okrenut Bogu i Crkvi. Zbog toga se hrabro i dostojanstveno nosio s tjelesnim nedostatcima i zdravstvenim tegobama. Konačno, preko tih činjenica možemo shvatiti zbog čega se, premda nježan, krhak i boležljiv dječak sa šesnaest godina odlučuje za svećenički poziv, ali kao redovnik i to ne bilo kojega reda – već onoga najstrožega – kapucinskoga. Malo teže razumijemo roditelje koji su mu to dopustili. Međutim i u tome je vidljiv «Božji prst». Ipak, ne čudi skepsa kojom je mali Bogdan dočekan u Udinama 16. studenoga 1882., gdje se nalazio njegov samostan. Nije bilo nerazumno posumnjati kako će ovaj mali invalidni dječak vrlo brzo umrijeti zbog strogih pravila i uvjeta života u samostanu.

Sveti Bogdan Leopold Mandić kao mladi redovnik

Kapucini su ogranak franjevačkoga reda kojega je 1208. utemeljio sv. Franjo iz Asiza. Bitna pravila reda su siromaštvo i poniznost. U 16. stoljeću u Redu dolazi do stanovitoga raskola. Dio redovnika smatrao je kako i na izvanjski način treba iskazivati odanost pravilima sv. Franje, što je značilo odijevati se u što grublje ruho, napustiti određene uljudbene običaje, kao npr. brijan je i sl. Odjeća im se sastojala od vrlo gruba hrapava habita, ispod kojega su nosili također vrlo grubu halju, koja im je sezala do koljena. Potkošulje i košulje nisu smjeli nositi, zbog čega im je grubo platno neprestano iritiralo i ugrožavalo kožu. Nisu smjeli nositi niti čarape, bez obzira na hladnoću. Nosili su sandale, a noge su im bile gole i za najveće hladnoće. Kapucinski se samostani tada nisu grijali, na prozorima nisu imali stakla, nego su ih prekrivali tvrdim papirom. Uvijek su spavali u habitu, na slamnjači i bez plahte. Budili su se u ponoć i dva sata provodili u molitvi. Vrlo su često dugo postili. Nikada nisu doručkovali, pa im je ručak zapravo bio jedini objed, jer su večerali samo komad kruha uz čašu vina. Uz to redovnici su bili obvezatni na šutnju, a u pokoru ulazilo je i samobičevanje. Papa Klement VII. dopušta Kapucinima samostalnost, a 1574. papa Grgur XIII. dopušta im osnivanje samostana izvan Italije. Tako su već 1610- osnovali samostan u Rijeci, a 1618. u Zagrebu, a 1688. u Hereceg Novom.

Bogdan Mandić ne samo da nije umro zbog teških uvjeta života, već je u redovničkome životu našao ostvarenje svojih vjerničkih ideala. No, trpio je teške bolesti koje su bile uzrokovane uvjetima života u samostanu. Postao je savršeni uzor redovničkoga života, strpljiv, pokoran, uzvišen, predan Bogu bez pričuve, ispunjen ljubavlju za sve ljude... Dakako, priznajemo kako je samo po sebi čudo što je dijete iz imućne i aristokratske obitelji prihvatilo strogi redovnički život koji mu je mogao u svakome trenutku ugroziti zdravlje i život, te kako je u tim uvjetima doživio duboku starost. Nije ga pokolebala grozna odjeća, oskudna hrana, hladnoća, bose noge, nesanica i fizičko kažnjavanje. Što više, odrekao se plemićkoga naslova i svih udobnosti s radošću. Godine 1883. ušao je u sarafinsko sjemenište u Udinama. Kako bilježe njegovi biografi, već kao mladi redovnik svoje je «tjelesne nedostatke i mane nadoknađivao ljubaznošću u ponašanju i unutarnjom ljepotom»

Godine 1884. odijeva kapucinski habit i mijenja ime. Uz krsno ime dobiva i redovničko Leopold po istoimenome austrijskome svecu (1095.-1136). Studira filozofiju i teologiju u Padovi. Želja mu je završiti studij i postati misionar među pravoslavcima kako bi djelovao na sjedinjenju kršćana. Za svećenika je zaređen 1890. godine.

Mandić je kraće vrijeme boravio u Rijeci, Zadru i Kopru, ali nije mu se ostvario san o ekumenskome djelovanju među pravoslavnima. Kako nije imao predispozicije za oratorstvo, posvetio se ispovijedanju, a jedno je vrijeme djelovao i kao profesor. On je i ispovijedanjem postao apostol ekumenizma. Dramatični trenutci nastali su u životu o. Bogdana Leopolda Mandića 1917. kada je talijanska Vlada zatražila da primi talijansko državljanstvo. On taj zahtjev odbija riječima «Ne, krv nije voda! Ne može se izdati krv!» Slijedi izgon iz samostana i potucanje od nemila do nedraga kako bi našao braću koja će ga primiti. No, rat završava, Austro-ugarska se raspada, na Balkanu je stvorena nova jugoslavenska država, a njegova rodna Boka kotorska došla je pod vlast Srbije. Bogdan se vraća u Padovu. Ponovo izgovara domoljubne riječi: Iz Padove ne mogu pobjeći, hoće me ovdje, ali ja sam kao ptica u krletki, moje je srce uvijek tamo preko mora». Tuga za Domovinom nikada nije prestajala. Ovo je potrebno kazati svima našima hodočasnicima i zamoliti ih da u knjizi utisaka u Padovi u kapucinskome samostanu gdje počivaju zemni ostaci velikoga sveca hrvatske krvi, napišu riječi protesta zbog toga što ga njegova današnja subraća vrijeđaju time što mu taje etnicitet i mjesto rođenja. Herceg Novi pišu Castelnovo kao da je riječ o talijanskome gradu, tako da hodočasnici koji nisu iz Hrvatske misle, a što bi drugo, kako je riječ o Talijanu. Natpis na sarkofagu glasi «Beato P. Leopoldo Da Castelnovo cappuccino 1866-1942». Bilo, ako ništa drugo građanski pristojno, da ne kažemo kršćanski neophodno, da na sarkofagu postoji i natpis na materinskome jeziku velikoga sveca: Sveti O. Bogdan Leopold Mandić, Herceg Novi, Boka kotorska, danas Crna Gora (1866.-1942.). Zar bi im pala kruna s glave da stave ovakav natpis? U životopisu, koji tamošnji samostan daje hodočasnicima, bilo bi normalno napisati, jer je to povijesna istina, kako je svetac bio samo Hrvat i to hrvatski plemić, po ocu pripadnik praplemstva, a po majci venecijanski conte, te da se svoga naroda nije želio odreći niti onda kada mu je o tome ovisila budućnost. No, izgleda, moram kazati sa žaljenjem, kako iredentistička sjećanja teško iščezavaju.

Papa Ivan Pavao II. Na grobu sv. Bogdana Leopolda Mandića (U pozadini tendenciozan natpis na sarkofagu)

Herceg Novi danas – turistička razglednica

Na žalost državne vlasti u današnjem Herceg Novom ne dopuštaju čak postavljanje spomen-ploče na svečevu rodnu kuću, a kamo li pretvaranje mjesta u hodočasničko odredište svih koji traže zagovor velikoga sveca Bogdana Leopolda Mandića. Riječ je o glupoj i ružnoj politici, jer je padre Leopoldo bio iskreni ekumenist, iskreni prijatelj pravoslavaca, i ako je netko od katoličkih svetaca zaslužio poštovanje i s njihove strane, onda je to sigurno on.

U Padovi se o. Bogdan Leopold Mandić razvio u ispovjednika čudesne energije i snažne vjere, izvanredne «učinkovitosti» glede spašavanja duša, tako da se glas o njegovoj svetosti proširio ne samo izvan zidina samostana, već i po cijeloj Italiji. Bakovićeva monografija puna je svjedočenja o tome.

Umro je na glasu svetosti 30. srpnja 1942. godine.

Treći dio Bakovićeve monografije posvećen je «štovanju sv. Leopolda Bogdana Mandića u hrvatskom narodu.» Autor je ustanovio da je vijest u čudesnome kapucinu našega roda u Padovi došla u Hrvatsku još za Mandićeva života. Nadbiskup Alojzije Stepinac već 1944. ističe njegov svetački lik. Godine 1946. domaću javnosti sa svetačkim životom o. Bogdana Leopolda Mandića počinje upoznavati tadašnji administrator Kotorske biskupije, dr. Pavao Butorac. U Herceg Novom je 1977. održana Bogdanova općenarodna domovinska proslava.

Sveti Bogdan Leopold Mandić bio je nadahnuće poznatim hrvatskim slikarima i kiparima, npr. Ivi Dulčiću (1916.-1975.), Gabrijelu Jurkiću (1886.-1974.), Bruni Buliću (1903.-1990.), Jozi Kljakoviću (1889.-1969.), Vladimiru Filakovcu (1892.-1972.), Josipu Vaništi (1924.-2010.), Jospu Bifelu (1933.), Mili Wod (1888-1968), Lojziki Ulman ( ),Pavlu Vojkoviću (1912.-2006.), Ivanu Tomljanoviću (1951.), Josipu Botteriju (1943.), Davoru Runtiću (1941.), Vilko Gecan (1894.-1973.) Mati Tijardoviću (1947.).

O svetome Bogdanu Leopoldu Manduću pisali su Jeronim Korner (1909.-1976.).Anka Petričević (1929.).

Josip Bifel: Sveti Bogdan Leopold Mandić u nazočnosti B-D. Marije i Maloga Isusa, pokazuje na svemirskoga patrijarha Athenagorasa I (grč.: Αθηναγόρας Α') i Papu Pavla VI. kao na realizatore ekumenizma kojemu je sam težio. Mozaik se nalazi u župnoj crkvi sv. Bogdana Leopolda Mandića u Osijeku

Peti dio monografije «Naš Bogdan» don Anto Baković posvetio je Svetištu sv. Bogdana Leopolda Mandića u Maglaju. Taj dio ima autobiografski karakter. Izgradnja ovoga svetišta, njegovo projektiranje, umjetničko opremanje, okoliš, ideja o Majci Božjoj Bosanskoj kojoj dolaze iskazati štovanje sva tri bosanska naroda koja Nju štuju, impresivni su dijelovi životne priče ovoga fascinantnoga bosanskoga svećenika i mučenika. Svojim je idejama često išao ispred svoga vremena.

Don Anto Baković rođen je 1931. u Goraždu. Zbog postojanosti u vjeri i narodnosnoj samosvijesti doživio je teške progone od komunista, proživio deset godina robije i fizičku torturu koja ima elemente martirija. Usprkos teškoj bolesti vrlo je plodan autor. Hrvatsku povjesnicu, Crkvu i cijelu naciju zadužio je fundamentalnim historiografskim djelom «Hrvatski martirologij XX. Stoljeća» na kome je radio 17 godina. Rezultat toga napora je temeljito i iscrpno djelo enciklopedijskoga formata u kojemu su navedena ne samo imena, već životopisi i fotografije svih ubijenih hrvatskih svećenika, sjemeništaraca, redovnika i redovnica. Na našu sramotu ovo je djelo ostalo bez odjeka koje objektivno zaslužuje, a autor bez priznanja koja bi dobio u svakoj civiliziranoj zemlji. Za ovako kvalitetan i sveobuhvatan historiografski rad, koji sam po sebi ima povijesno značenje, rađen prema uzusima povijesne znanosti i enciklopedijske struke, u drugim bi zemljama uslijedilo članstvo u nacionalnoj Akademiji znanosti. Ističem s posebnom pažnjom Bakovićevu knjigu «Drinske mučenice» u kojoj je, ponovo historiografski precizno, «kao na tanjuru» podastro sve argumente za beatifikaciju časnih sestara koje su ubili Četnici. Umjesto da se što uspješnije povede taj proces, dozvoljava se da vrijeme protječe, tako da se stječe dojam kako bi sve bilo daleko ubrzanije da su navedene časne sestre ubili Ustaše.

S literarnoga aspekta Bakovićeve knjige autobiografskog karaktera «Dječak s Drine» i «Batinama do oltara» uspješna su književna ostvarenja. Posljednja je dramatično i potresno štivo koje nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Obje su knjige pisane lijepim književnim jezikom i s potrebnom literarnom relevancijom.

Don Anto Baković će u povijest Hrvata ući i kao svećenik među pripadnicima hrvatske manjine na Kosovu. Ondje je u potmulo doba komunizma, u toj siromašnoj i civilizacijski zanemarenoj sredini, osnovao dječji zbor «Bijeli anđeli Janjeva» s kojima je snimio ploču i nastupao čak pred svetim Ocem u Rimu.

Danas je Ante Baković na ćelu «Hrvatskog populacijskog pokreta» koji izdaje i mjesečnik «Narod». Donkihotovski se bori za zaustavljanje demografskog umiranja hrvatskoga naroda. Na žalost, bez potrebne i očekivane podrške.

Đuro Vidmarović