Ždrijelo crnih lista (33/43)

Djelo za pamćenje

Tomislav Marijan Bilosnić: Listopad, «3000 godina za dar», Zadar, 2008.

O našem Domovinskom, obrambenom i oslobodilačkom ratu napisano je premalo knjiga. One koje su do sada napisane, uglavnom imaju historiografski i memoarski karakter. A gdje su književnici? Iz sve četiri književničke udruge? Većina ih šuti. Od onih pera koja su velikoj temi obrane Domovine pristupila kao literarnoj građi, mnoga se borbi za slobodu i ljudima koji su branili Domovinu, rugaju, ili ih prikazuju kroz iskrivljene, pa i neprijateljske naočale. Pjesnička sloboda, dakako! Ukoliko među umjetnike ubrojimo i filmaše, tada moramo priznati kako je ova činjenica postala pravilo. Ta neugodna stvarnost biva jače osvijetljena ukoliko usporedimo odnos umjetničkog nam domaćeg svijeta poslije Drugog svjetskog rata prema partizanima i partizaniji, sa situacijom nakon završetka nacionalno-oslobodilačkog rata Hrvata 1991.-1998. Mnoga hrvatska književna imena stavila su od 1945. na dalje, svoj talent na raspolaganje komunističkim vlastima, stvarajući mit od njihove borbe i ondje gdje to nisu zasluživali, bez obzira na ideološku marksističku isključivost i političko jednoumlje koje su uveli. Nije ih smetala niti politika zatiranja nacionalnog identifikacijskog koda i vjerskih sloboda.

Hrvatski «napredni» pisci pisali su brzo kao munje, utrkujući se tko će uspješnije proslaviti partizane, Tita, Partiju, omladinu, akciju, bratstvo-jedinstvo, proletarijat, a okaljati zle ustaše, klerofašiste, hrvatske nacionaliste, domobrane, kulake, malograđane, popove, mačekovce, etc. Izlazile su poeme, soneti, ode, romani, novele, dnevnici, siječanja, drame, priče i pjesme za djecu o partizanskim herojima kao nad-ljudima, scenariji, skladali se oratoriji, fuge i pjesme, snimali filmovi s najvećim domaćim i svjetskim zvijezdama, a sve s ciljem kako bi se veličali režim i ideologija koji ne samo da nisu bili demokratski, već su ugrožavali opstanak hrvatskog naroda i njegove Države. Da se krivo ne shvati, antifašistička borba imala je povijesno opravdanje, ali ne i uspostava totalitarnog režima u ime te borbe. Laž, povijesni falsifikati, ideologija i politička promičba pomiješali su se s književnim diskursom. Svi su bili nadahnuti da su pucali od nadahnuća.

Ukoliko navedeno nadahnuće usporedimo s ovim, naših današnjih književnika i pisaca, dolazimo do zaključka da je mali broj umjetnika prihvatio Domovinski rat kao veliku prekretnicu u tisućljetnoj povijesti hrvatskog naroda, a veliki broj među njima doživio ga kao negaciju svojih htijenja, političkih želja i ideoloških opredjeljenja. Stoga je odlučio čak udariti po Domovinskom ratu, srušiti njegove etičke konstante, povrijediti sudionike i nacionalne junake, dovesti u pitanje smisao borbe za nacionalno oslobođenje. To znači da je agresorka vojska poražena, ali antihrvatsko, ili anacionalno uvjerenje nastalo impregniranjem jugoslavenskim unitarizmom preživjelo je i regeneriralo se u svijesti dijela hrvatske intelektualne elite, kao njezina trajna vrijednost. Kako im demokracija omogućava slobodnu borbu za svoje ciljeve, Domovinski se rat nastavio na kulturnom i duhovnom polju, žestoko, isključivo i suicidalno. To je rat koji se vodi na sceni i iza scene, grubim gerilskim metodama difamacije, prenošenja laži na međunarodnu arenu, uništavanjem domaćih pera koja pišu rodoljubno i domoljubno. Takav rat iscrpljuje kreativne potencijale, svodeći umjetničku riječ na govor mržnje. Kao da su oživjeli duhovi Radovana Zogovića, Đure Vilovića, Viktora Novaka.

Navedene sumorne misli nameću se piscu ovih redaka, nakon čitanja romana «Listopad», jednog od najsvestranijih hrvatskih književnika, Tomislava Marijana Bilosnića (Zemunik kod Zadra, 1947.). To djelo nadahnuto Domovinskim ratom, zapravo, strahotama koje je proživljavao Zadar zbog neprijateljskog granatiranja i dugotrajnog držanja pučanstva u stanju permanentne uzbune. Bilosnić je velikoj temi Domovinskog rata pristupio na «mirnodobski» način. Nije se upustio u razčlanjivanje povijesnosti zbivanja, u politička i kronološka određenja, već se usredotočio na opis tragike običnog čovjeka koji je u stalnom strahu za goli život. Taj strah glavni lik romana opisuje tijekom dvadeset i četiri sata. Upravo takva jednodnevna «porcija» užasa nameće čitatelju pitanje: kako se moglo preživjeti u tome užasu godinu i više dana?

Strah je primordijalna ljudska emocija. On je nagon za opstankom, on je dio života. Kao takav, velika je književna tema koja traje od početaka književnog stvaralaštva.

Bilosnić si je zadao naoko ograničavajuću, pa i sputavajuću situaciju, prvo, literarnim diskursom odlučio je opisati stanje straha, a drugo, radnju romana smjestio je u dvadeset i četiri sata, od zore do zore. Snažno književno pero, koje se dosada isticalo u hrvatskoj prozi neponovljivim ironijskim jezikom, uspjelo je na optimalan način progovoriti o temi koja ne trpi ironiju. Oslonio se na dosege hrvatskog jezika, na njegovo leksičko bogatstvo i na vlastito pjesničko i slikarsko iskustvo, kako bi opisao zlo u kojem se nalazio. Pri tome ne bježi od transcendencije, jer ona pomaže shvatiti misterij mržnje.

Roman «Listopad» počinje slikarsko-filmskim prikazom mjesečine koja se povlači pred nadolazećom zorom, i granatiranja grada koje se pojačava dolaskom svjetla. U Zadru je zlo pojačavalo svoj ples smrti ne dolaskom noći, već dana. Desio se kozmički obrat. Svjetlo kao znak radosti i slobode zamijenilo je ulogu s noću. Znalci kršćanskog nauka shvaćaju o čemu je riječ. Lucifer je svjetlonosac. Kako bi simbolika bila snažnija, autor uvodi u «radnju» toponim Križ kao signum temporis i signum mundi. Tako smo dobili trijadu: svanjivanje (Ljubav) – granatiranje (Mržnja) – Križ. Možemo zaključiti: zadarska, a time, dakako, i hrvatska Golgota:

«Još je punih sat vremena do svanuća, do granjivanja sunca iznad Križa, pa me tek zloćudno podignuta obrva mjeseca odaje na pustoj obali. Granatiranje se pojačava i povećava, a mjesec se sve više smanjuje i iščezava pred nadolazećom sunčevom svjetlošću. Njegov mi se položaj čini podjednako patetičan mojemu, činjenici da sam iz skloništa od straha pobjegao na otvoreno. Počelo je ranom zorom, u pet sati ujutro. Točno u taj sat grad je obasut granatama, projektilima, bombama, mecima, požarima, detonacijama, bukom, svim zvukovima, pucnjima i štektanjem koje mogu proizvesti demonske sile. Zvukovi tajnih sila koje su okružile grad svrdlali su i probijali zemlju, ulazili su kao užareni mačevi u naša beskrvna tijela zbijena u prostoru male drvarnice.»

Impresivan je osjećaj straha, opisan u ovoj knjizi. Bilosnić kontrapunktira strah i more, odnosno grad-kopno izloženo užasu granatiranja i more kao praiskonski ljudski uterus, prostor slobode, mira i zaštićenosti:

«O Bože, da mi je zaroniti u tu vodu, u to more i nestati, sad dok nitko ne vidi, dok nitko i ne zna za mene, niti misli na mene, dok su svi zaokupljeni sobom, svojim strahom, svojom mukom, svojim izborom i njegovom neizvjesnom sudbinom. Sve moje sada je samo more.»

Zadar je žestoko razaran. Književnik opisuje jedna trenutak iz tog pakla koji oslikava atmosferu u kojoj je živio:

«Avionska bomba podigla je cijeli zapadni dio Foruma otvarajući rupu posred trga. Iznad Stupa srama poletjeli su falusni tuljci. Kamene svijeće kao šiljci munja letjeli su preko moje zgrade i padali u more. Meteoriti podignuti s pločnika, s crkvenih portala i gradskih palača, padali su tako blizu skloništu kao da sam ih privlačio svojim dahom. Ili je to kamen tražio utjehu kod mene, tražio moje krilo, moje ruke i zaštitu, bilo kakvo sklonište. Pa on i jest najizloženiji. Sve što je padalo na grad, palo je na kamen. Sve što su neprijatelji bacili, dočekao je kamen. Pomogao je svakoj eksploziji, učinio je bržom i snažnijom. (...).»

Kamen je za Bilosnića simbol samobitnosti, kulturološka i nacionalna konstanta. Mogli bi smo pojam kamen u «Listopadu» usporediti s istim pojmom u «Baščanskoj ploči» Mile Pešorde.

Opisujući atmosferu straha i neizvjesnosti koji su vladali u Zadru, Bilosnić zadržava potrebnu mjeru, što više, naglašenu udaljenost od medicinskog pristupa temi. Stoga se koristi reminiscencijama, razmišljanjima i opisom stvarnog života koji se odvijao u podrumskim skloništima, jedenju tripica, spavanju u cipelama, u sudaru s miševima, štakorima, jer «što sam mogao učiniti ovako zatvoren u skloništu pod zemljom?» S druge strane, autor je začuđen tolikom snagom orgijanja zla, da mu preostaje, kao jedini način obrane vlastitog ljudskog integriteta, reagirati na kršćanski način: «Neodlučan sam čak i u namjeri da se protivnik uništi, pa zar i on nema čovječju glavu. Poput miša ovdje među jelovim i hrastovim drvima, na vlažnom betonskom podu posutom slamom, pitam se je li ovo već pobjeda neprijatelja, ili je to samo prolazna, banalna i trajno glupa igra miša i mačke, onih što nikad ništa nisu radili nego samo lovili sve oko sebe, od buha i ušiju, preko zečeva i janjaca, pa sve do čovjeka, svog prvog susjeda, kuma prijatelja».

Smrt je vrebala na svakom koraku:

«Krenuo sam prema izlazu napuštajući sklonište, pokretom glave i ruke pozvao sam vojnika da izađe sa mnom. Izišli smo popušiti cigaretu. (...) Penjući se u visine dim je sa sobom nosio i našu neizvjesnost, strah i molitve u daleke prostore, uzdižući nam istodobno i duše koje su vapile za Svevišnjim. (...)

I upravo je u tom trenutku grunulo.

Eksplodiralo nam pred očima.»

Roman «Listopad» djelo je snažnog emocionalnog naboja, štivo zahtjevne estetske relevancije, knjiga koja čitatelju koji nije prošao autorovo iskustvo rata, pomaže i shvatiti i osjetiti kako se osjećao čovjek kao jedinka, čovjek kao Božje stvorenje suočeno sa smrću, s mržnjom na koju nije računao i kojoj je ne razumije uzrok. Ovo se književno ostvarenje može promatrati s više aspekata, kao ispovijed, krik, optužba, ali prije svega kao svjedočenje pred Bogom i narodom. Premda se radnja dešava tijekom dana i noći, što je zahtijevalo korištenje ekstemporacija, a djelo je relativno obimno (220 stranica), roman je pisan virtuoznom čitkošću, što znači da oduševljava vabrantnim uzletima hrvatskog jezika kao literarnog građevinskog materijala, poetskim i slikarskim pasažima, metaforama, psihološkim impostacijama i reminiscencijama.

Prilika je kazati da je roman «Listopad» bio u konkurenciji za književnu nagradu Društva hrvatskih književnika «Ksaver Šandor Đalski» za 2008. godinu. No, bez obzira na politikantstvo koje prati naše književne nagrade, «Listopad» Tomislava Marijana Bilosnića ostaje jednim od najboljih književnih djela s temom o Domovinskom ratu. Gledano izvan ratnog konteksta, ovaj roman pripada blistavim trenucima suvremene hrvatske književne produkcije.

PS

Ždrijelo crnih lista igra nemilosrdnu igru s knjigama Tomislava Marijana Bilosnića. «Listopad» je bilo najbolje djelo na temu domovinskog rata, ali nagradu nije dobilo. «Molitve» je morao objaviti na vlastiti trošak, a nakon što su dobile «Tina Ujevića» Ministarstvo kulture otkupilo je tek dvadeset primjeraka. Ovo je jedan od načina na koji ždrijelo crnih lista uništava našu književnost. Stoga ne čudi što prikaz «Listopada» nisam mogao objaviti u integralnoj verziji.

Đuro Vidmarović