Hrvatima u Boki kotorskoj oduzima se etnička samobitnost

Momir M. Marković: Crnogorski rat. Ogled o četiristogodišnjem crnogorskom ratu (peto izdanje), Podgorica, 2007.

U nakladi podgoričke izdavačke kuće «Pobjeda» objavljeno je djelo «Crnogorski rat. Ogled o četiristogodišnjem crnogorskom ratu», domaćega autora Miomira M. Marković.

Marković je istaknuti borac za samostalnu Crnu Goru i jedan od utemeljitelja Liberalnoga saveza i crnogorskoga PEN-a. Po struci ekonomist, na dužnosti je urednika «Pobjede». Član je Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (DANU). Piše poeziju, dokumentarnu i pripovjednu prozu...Napisao je veći broj ogleda na društvene, povijesne i kulturne teme, nekoliko radio drama i monodrama i jednu monografiju. Bio je pokretač i glavni i odgovorni urednik časopisa Doclea, koji je izlazio u Podgorici 1994/95. Pjesme su mu prevođene na slovenski, makedonski, rumunjski, ruski, armenski, francuski, talijanski, engleski, turski, albanski...

Iz navedenih je podataka vidljivo kako je riječ o istaknutome predstavniku etničke elite crnogorskoga naroda.

U ovom slučaju želimo upozoriti na historiografski rad akademika Markovića, odnosno na njegovu knjigu Crnogorski rat. Ogled o četiristogodišnjem crnogorskom ratu, i to na njezino peto izdanje iz 2007. godine. U CIP-u stoji kako naklada ovoga izdanja navedene knjige iznosi 6000, što znači, ako je točno da isti broj vrijedi i za prethodna izdanja, da je do sada 30.000 primjeraka ove knjige plasirano na crnogorsko tržište. Ako, pak, uzmemo u obzir da Crna Gora ima 620.145 stanovnika (prema popisu pučanstva iz 2003.), te da matični narod nije ujedno i većinski, uočava se impozantnost prodaje ove knjige, odnosno činjenica da je riječ o izvanrednoj knjizi-uspješnici. Kako bi naglasili uspješnost Markovićeve knjige navodimo etnički sastav Crne Gore po popisu iz 2003.:

Crnogorci: 267.669 (43,16%); Srbi: 198.414 (31,99%); Bošnjaci: 48.184 (7,77%); Albanci: 31.163 (5,03%); Muslimani: 24.625 (3,97%); Hrvati: 6.811 (1,1%); Romi: 2.601 (0,42%); Jugoslaveni: 1.860 (0,3%); Makedonci: 819 (0,13%); Slovenci: 415 (0,07%); Mađari: 362 (0,06%); Rusi: 240 (0,04%); Egipćani: 225 (0,04%); Talijani: 127 (0,02%); Nijemci: 118 (0,02%); ostali: 2.180 (0,35%); neizjašnjeni/neopredijeljeni 26.906 (4,34%); regionalno opredijeljeni: 1.258 (0,2%); nepoznato: 6.168 (0,99%)

Nesumnjivo da 30.000 tiskanih primjeraka nije rezultat odnosa ponude i potražnje, već planske podrške knjizi od strane društvenih i državnih čimbenika koji su željeli njezinu što širu rasprostranjenost. Za pretpostaviti je kako je nakladniku bio cilj da ovo djelo dođe u svaku crnogorsku kuću, školu, fakultet, knjižnicu, u svaku javnu ustanovu, kako bi s njezinim sadržajem bio upoznat najveći mogući broj čitatelja. Teško je pretpostaviti da su knjigu koju predstavljamo s jednakim oduševljenjem kao što su je prihvatili Crnogorci, prihvatili i crnogorski Srbi. Ukoliko je to točno, tada navedeni tiraž ukazuje na mudar potez Vlade Crne Gore, jer knjiga ima cilj ojačati državotvornu i historijsku svijest crnogorskoga naroda, a time djelovati na stabilizaciju današnje Države. Dakle, riječ je o knjizi od posebne važnosti za Crnu Goru. To nas prisiljava da upozorimo na historiografski neutemeljeno, a politički diskriminirajuće tretiranje bokeljskih Hrvata u ovome djelu. U sadržaju djelu ovakvoga značaja, iza kojega stoji državna politika, ništa nije napisano napamet i slučajno.

Momir M. Marković, kako sam svjedoči, dijete je roditelja koji su tijekom Drugoga svjetskoga rata sudjelovali u postrojbama Titovih partizana, ali otac mu je, poput mnogih crnogorskih partijskih kadrova, stradao nakon Rezolucije IB-a 1948., kada je Staljin odbacio Tita kao istomišljenika, a ovaj odgovorio represijom prema svima za koje je držao da mogu simpatizirati Džugašvilija i biti na njegovoj strani, kako bi spriječio sovjetski utjecaj u Jugoslaviji. Bio je optužen kao staljinist i otjeran u koncentracioni logor na Golom otoku. Majka je dobila zatražiti rastavu braka, tako da je obitelj doživljavala razne oblike diskreditacije. Ipak, Momir završava fakultet, a iz JNA izlazi s činom rezervnoga kapetana. Ovaj je moment značajan, jer je kao časnik 1991. pozvan u JNA, odnosno u postrojbe crnogorskih rezervista koje su dobile zadatak osvojiti Konavle i Dubrovnik. Crnogorski rezervisti su to činili s mnogo upornosti, okrutnosti i pljačkaškoga elana. Konavle su uspjeli ne samo osvojiti, već opljačkati i popaliti, hrvatsko pučanstvo protjerati, a zarobljenike staviti u konclogor Morinj i ondje ih tretirati kao životinje. Dubrovnik nisu osvojili, ali su barbarski bez milosti i elementarne sućuti, bombardirali i granatirali taj biser svjetske kulture. Samo Bog znade što bi se desilo s Dubrovčanima i s Gradom da su crnogorski rezervisti uspjeli slomiti hrvatske branitelje i okupirati ga. Momir M. Marković u razgovoru za jedno slovensko glasilo ovako opisuju ovu epizodu u svome životu:

Po hudih doživetjih so me kot rezervnega kapetana mobilizirali v vojsko za napad na Hrvaško. Poveljevati bi moral enoti elitnega partizanskega tipa. Nepričakovano, ko so vojaki kosili v neki vaški šoli, sem dobil povelje, naj razdelim vojakom bojne naboje in jih pripravim za bojni pohod. Ukaz sem predal svojemu namestniku, sicer učitelju vaške šole, mu rekel, da to ni moja vojna in nemudoma odkorakal iz enote. Prvih petdeset metrov sem se oziral z roko na revolverju, saj sem vedel, da lahko naboj prileti tudi v hrbet... Uspelo mi je priti v Podgorico, kjer sem ženi vse pojasnil. Nato sem odšel k bratu v Danilovgrad in sva skupaj krenila v naše gore. Mati mi je dejala: ‚Če je častno, za kar si se odločil, naj bo srečno. Daj, da popijemo - nihče od naših ni preživel veka, da se ni vsaj enkrat umaknil v gozd.' Zatekel sem se v gore od Garča do Lovčena."

Navedeno svjedočenje Momira Markovića jasno ukazuje da je ordinarna laž koju danas šire na sve strane ti isti crnogorski rezervisti, kako su, tobože, morali sudjelovati u ratu i kako oni ništa nisu krivi, već je za zločine kriva JNA.

Želim upozoriti na još jednu izjavu Momira M. Markovića, koja kazuje, urbi e orbi, da su ljudi s dovoljno čestitosti mogli izbjeći sudjelovanje u velikosrpskim osvajačkim pohodima tzv. JNA.

Dne 29. rujna1991. na Visu je izvršio samoubojstvo kontraadmiral Vladimir Barović, Crnogorac po nacionalnosti, dan nakon što je razriješen dužnosti zapovjednika («komadanta») Pulskog garnizona i postavljen za zamjenika zapovjednika Vojno-pomorske oblasti Split, viceadmirala Mila Kandića. Trebao je preuzeti dužnost načelnika štaba VPO Split umjesto kontraadmirala Fridricha Morettija, koji je umirovljen tih dana na vlastiti zahtjev. U trenutku kad je promaknut na višu dužnost Barović je izabrao časnu smrt. U oproštajnom je pismu, između ostalog, napisao da je „agresija JNA protiv Hrvatske za njega djelo suprotno crnogorskoj časti". Momir M. Marković je na zasjedanju Skupštine općine Podgorica 1996. godine rekao sljedeće: "Jedini metak, u ovom ratu ispaljen, na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj admirala Barovića, komandanta JRM. Njegovo crnogorsko shvatanje časti nije mu dozvolilo da izda zapovijest Floti da bombarduje primorske gradove i naselja u Dalmaciji kad mu je to naređeno. Ispalio je samo jedan hitac iz pištolja i to sebi u sljepoočnicu."

Ovo svjedočenje pozdravljamo kao mudar i moralan čin. No, u knjizi koju predstavljam nalaze se riječi akademika Markovića koje afirmiraju povijesnu laž i antihrvatstvo prema pripadnicima ovoga naroda koji žive u Boki kotorskoj. Navodim ulomak iz akademikove knjige (str. 60.) koji je razlog mojih dvojbi:

«... Visoko mišljenje o živom boračkom materijalu iz Crne Gore vladalo je još od dubokog srednjeg vijeka. Ali, status izuzetno rešpektovanih boraca Crnogorci uživaju od 16. vijeka i početka nacionalno-oslobodilačke revolucije. Takav status uživaju, naravno, i Crnogorci izvan slobodnog dijela zemlje. Ilustrovan je primjer učešća crnogorskih pomoraca iz Boke u sastavu mletačke flote u bici kod Lepanta 1571. godine. Tada se kotorska galija 'Sveti Tripun' pod zapovjedništvom Jeronima Bizantija, sa još tri galije, borila u predpolju savezničke hrišćanske flote, sa zadatkom da razdvoji u dva dijela borbeni raspored turske flote. Boreći se sa posadama četiri turske galije, u borbi prsa u prsa svi su Kotorani izginuli, ali je na svakog kotorskog marinca palo sedam do osam mrtvih Turaka. U bici su Peraštani imali posebnu čast, koja im je dugo pripadala, da budu počasna straža glavnoj ratnoj zastavi sv. Marka 'Gonfoloneri', na admiralskoj kapitani Sebastijan Veniera. Od 15 čuvara zastave, predstavnika 12 peraštanskih bratstava, sedam ih je poginulo u bici. A i pilot na brodu glavnog zapovjednika hrišćanske armade Don Huana bio je Peraštanin Petar Stjepkov Marković. No, predmet ovoga ogleda je ponašanje crnogorskog boračkog potencijala na svojoj zemlji.»

Napisane tvrdnje nema potrebe pobijati historiografskim argumentima. Iz navedenoga ulomka vidljivo je da akademik Momir M. Marković Hrvate Boke kotorske smatra Crnogorcima, a sukladno tome i njihovu povijest drži integralnim dijelom povijesti crnogorskoga naroda. Naglašavam: naroda, a ne Države. On sigurno znade činjenice, a povijesne su činjenice slijedeće:

1. Kotorani i Peraštani o kojima piše nisu Crnogorci već Hrvati i

2. Boka kotorska je tek 1944. ušla u sastav Republike Crne Gore.

Do 1918. Boka je bila dio Kraljevine Dalmacije kao jedne od krunskih zemalja Austrijskoga dijela KuK monarhije. Kraljevina Dalmacija je hrvatska pokrajina nastanjena Hrvatima kao većinskim pučanstvom. Imala je svoj pokrajinski Sabor u Zadru, a slala je i zastupnike u Carevinsko vijeće u Beču. Tek 1918., stvaranjem Kraljevine SHS Hrvati u Boki kotorskoj pretvoreni su nacionalnu manjinu. No, tada je i Crna Gora izgubila državno-pravni status i bila pretvorena u srpsku pokrajinu. U svjetlu ovoga povijesnoga nasilja smijemo postaviti pitanje: Kako je moguće da crnogorski državotvorni akademik, ponosan na obnavljanje nezavisnosti svoje Domovine, koji je kao nacionalno svjestan čovjek osjetio što znači etnička diskriminacija, kada se radi o hrvatskoj manjini zaboravi na svoja ranija osjećanja i, kao da je riječ o drugoj osobi, učini Hrvatima nepravdu koja se ničim ne može opravdati. Na ovu knjigu upozorio me Hrvat iz Boke kotorske uz zamolbu da njegovo ime nigdje ne spomenem kako ne bi imao problema u svome gradu. Zar i ta zamolba nije znakovita i zabrinjavajuća? Bokeljski su Hrvati, moramo to kazati, premda desetkovana, ušutkana i donedavno obespravljena manjina, bez mogućnosti učenja u vrtićima i školama svoga materinskoga jezika, diskriminirani na stotinu načina, ipak glasovali za nezavisnost Crne Gore, upravo kao njezini državljani hrvatske nacionalnosti. Umjesto zahvale, sada su doživjeli u jednoj važnoj knjizi poniženje, jer im se prešućuje ono što je osnovno za opstanak svakoga manjinskoga etničkog kolektiviteta: nacionalno ime; etonim, što znači da im se oduzima njihova povijest, kulturna baština i pravo na iskazivanje pripadanja hrvatskome narodu. Takav nemoralan čin nisu zaslužili. Zar nakon vremena srbizacije slijedi vrijeme crnogorizacije? Znadem da crnogorska službena politika to nikada ne ističe, ali bio sam u politici i poznato mi je lukavstvo političkoga uma. Stoga neka se ne kaže: niste nas upozorili!

Đuro Vidmarović