Hrvatski jugonostalgičari u stroj!

Perom i toljagom: Životna djela Josipa Broza Tita

Zagrebačko glasilo koje orjunaši i jugonostalgičari cijene, «Jutarnji list», u broju od 1. kolovoza 2010. objavilo je članak «Dobro došli u Jugosferu, ona je već odavno tu». Članak je, razumije se, ispunjen političkim trijumfalizmom što se, eto, obnavlja njima neprežaljena Jugoslavija. Pod novim nazivom. Nema veze – važno da se obnavlja! U završnom dijelu ove političke novinarske papazjanije navodi se kultura kao čimbenik obnavljanja ove lešine. Pod naslovom: «Kultura: Dušu hrane pisci, glumci i pjevači» Pavićevi jugosferaši pišu:

«Predsjednik Srbije Boris Tadić prije dva tjedna predao je našem Ivi Josipoviću ikonu Svete Bogorodice ukradenu iz pravoslavne crkve u Dalju. Ocijenili su to snažnim simboličkim, ali i političkim činom, jer je pitanje povrata umjetnina glavno na području kulturne politike između dviju država. Kulturnu je suradnju među prvima otvorio književnik Igor Mandić koji je u Beogradu 1996. objavio knjigu "Romani krize". Na FAK-u, festivalu alternativne književnosti, 2000. i 2001. gostovali su brojni književnici iz BiH, Srbije i Slovenije. Onima koji su se bunili odgovorili su: "Došli smo čitati ljudima, a ne državi".U proboj na TV tržišta regije među prvima je krenula HTV. Već 2004. prodana su prava za prikazivanje hrvatske sapunice "Villa Maria". U serijalu "Ljubav u zaleđu" iz 2005. uspostavila se praksa angažiranja srpskih glumaca u hrvatskim sapunicama. Nakon Doris Dragović, koja je 1999. pjevala u crnogorskom Igalu, Magazin je triput za redom napunio beogradski Sava Centar. Čolić je napunio hrvatske dvorane, a za stalnog gosta Đorđa Balaševića i dalje se traži karta više».

Faksimili dokumenata koji potvrđuju friziranje Brozova životopisa

Jugonostalgičarima nema spasa. Postali su kasta. Kod njih se javlja oblik politički petrificirane svijesti koja se teško mijenja. Upravo zbog toga takva je svijest opasna, jer proizvodi mržnju. Svakoga tko ne dijeli njihovo mišljenje jugonostalgičari bi najradije bacili u Hudu Jamu, Jazovku ili poslali u konc-logor na Golom otoku. Neistomišljenici su im dragi jedino ako su pod zemljom! Jugosi su se nasiljem služili nakon uspostave prve Jugoslavije (žandarski teror, batinanja seljaka, istrebljivanje «zelenaša» u Crnoj Gori, Albanaca na Kosovu i begova u Bosni, pa sve do ubijanja hrvatskih političkih vođa u Parlamentu), institucionaliziranim nasiljem su održavali Titovu Jugoslaviju (Križni putovi, Goli otok, Stara Gradiška), a genocidom treću, Miloševićevu Jugoslaviju. Prva i druga Jugoslavija stvorene su zahvaljujući povijesnoj nezrelosti hrvatske političke elite, te neodgovornim političkim igrama europskih imperijalističkih država i SAD-a.

Naši jugonostalgičari bi trebali biti svjesni slijedećega:

Prvo: još nas ima koji smo stvarali slobodnu i demokratsku Hrvatsku, koji smo sačuvali duh slobode i demokracije. Dok smo živi nećemo biti s njima!

Drugo: još su živi branitelji i dragovoljci Domovinskoga rata. Poništenje onoga za što su bili spremni dati svoj život ne može se desiti bez njihova otpora. Dolazi jesen, a s njome i potreba za branjem kestena.

Treće: u hrvatskoj političkoj eliti još nisu poraženi ljudi kojima su narodna sloboda, državni suverenitet i politička demokracija svetinje.

Četvrto: onaj tko se oslanja na narodne izdajnike, kolaboracioniste, kunktatore i petokolonaše kao na saveznike, nema velike političke mudrosti. A takvi su upravo jugonostalgičari svih boja i fela.

Peto: srpska politička elita je izvukla pouku iz svojih grčevitih nastojanja oko održavanja Jugoslavije. Zahvaljujući upravo njenoj svijesti koja se okamenila u 19. stoljeću, Jugoslavija kao utopistički projekt potonula je u krvi, a ono što je u krvi potopljeno, obnavljati se može samo iz krvi. Osim toga, Srbija je izgubila zemlje koje je smatrala svojima: Kosovo, Crnu Gora, Makedonija, BiH i Hrvatska do crte Virovitica-Karlovac-Karlobag. Srpska politička elita je sve svjesnija da bi se, ukoliko njen razum ne obuzda nacionalnu makromaniju, moglo ostvariti Tarabićevo proročanstvo o Srbima koji će svi stati ispod jedne šljive.

Šesto: obnovljena Jugoslavija značila bi ujedinjavanje nezavisnih država: Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Republike Kosovo i Republike Makedonije, a u nekim vrućim glavama tome bi se pridružila Republika Albanija. Svatko politički pismen može shvatiti da Republika Kosovo, Bosna i Hercegovina i Crna Gora ne žele obnovu Jugoslavije. U Srbiji su svjesni da albanski narod na Kosovu koji je do države došao uz velike žrtve, neće ni pod koju cijenu vratiti se pod vlast srpskih žandara. Osim toga, u nekoj četvrtoj obnovljenoj Jugoslaviji došlo bi do ujedinjenja demografski ekspanzivnoga albanskoga naroda koji sada živi u Albaniji, Makedoniji, Kosovu, Crnoj Gori i Srbiji, s posljedicama koje srpskoj političkoj eliti nisu nepoznate. Za sada nema šanse niti izdvajanje Republike Srpske kao entiteta u BiH i njenoga pripajanja Srbiji, ma koliko trbuhozborci vikali na sav glas.

Sedmo: u Europi i SAD-u postoje obrazovani ljudi koji dobro znadu povijest naroda južne Europe, dakle svega što im je blisko, ali i oceana krvi koji je između njih. Nikoga se batinom ne može utjerati u raj. Nasilno guranje naroda u propalu zajednicu vodilo bi u nove sukobe i ratove.

Osmo: hrvatski su jugonostalgičari zapravo sekta naivaca. Politički su bučni i vjeruju da poput majmuna urlikavaca bukom ostvaruju svoje planove. Oni su opsesionirani Srbijom i Srbima, ideologijom barbarogenizma, i time još jednom dokazuju da su politički na razini 19. stoljeća. To što se predsjednici Tadić i Josipović ljube i u obiteljskom druženju krkaju janjetinu i natakaju se viskijem u Beogradu na Brijunima i gdje već stignu, nema veze s raspoloženjem naroda. Istine radi trebamo priznati kako se Tadić pokazao obrazovanijim i vještijim političarom od našega jugosa. Moramo priznati i to, premda je naš neprijatelj, da imponira znanjem, pojavom, nastupom i shvaćanjem duše svoga naroda. Nesumnjivo da po tome nadvisuje glazbenika Josipovića, a o gazda Stefanu da se i ne govori. Ovo nam nije drago, ma kakvi bili, naši su, ali istina je istina. Tadić je toliko pametan da (glasno) ne razmišlja više o utopiji zvanoj Jugoslavija. Njemu je u ovome trenutku najvažnije da Hrvatska povuče tužbu za ratnu odštetu, a BiH za genocid, da se sačuva Kosovo u nekakvoj državno-pravnoj membrani unutar Srbije, da se pred svijetom i dalje stvara uvjerenje o građanskome ratu u Jugoslaviji i podjednakoj krivnji svih, o isprici svih svima, kako bi eskulpirao velikosrpske agresore, odnosno čini sve ono što može izvući njegov narod iz povijesnog đubrišta u koji ga je gurnuo vožd Sloba. Zbog toga će se i dalje smijati od uha do uha, ili koliko bude potrebno, pa i više od toga. Plesati će, ako će to pomoći njegovoj zemlji, čardaš na trepavicama. Ne zaboravimo da je 1992. na mitingu koji je održan na ušću Save u Dunav bilo oko milijun i pol Srba, koji su kao jedan skandirali u transu «Slobo Srbine Srbija je uz tebe!». Bili su ondje i tata akademik i njegov sinek.

A sada malo o kulturi u duhu papazjanije Jutarnjega lista:

1. «Predsjednik Srbije Boris Tadić prije dva tjedna predao je našem Ivi Josipoviću ikonu Svete Bogorodice ukradenu iz pravoslavne crkve u Dalju. Ocijenili su to snažnim simboličkim, ali i političkim činom, jer je pitanje povrata umjetnina glavno na području kulturne politike između dviju država».

- Budaletine hvale lopova koji je vratio ukradeno, pljačkaša koji se smilovao vratiti opljačkano. Kome je to Tadić vratio ikonu? Pa Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, dakle svojima! Nije ju vratio Hrvatima! Uostalom, kako je ta ikona dospjela i zašto, u Srbiju?

2. «Kulturnu je suradnju među prvima otvorio književnik Igor Mandić koji je u Beogradu 1996. objavio knjigu "Romani krize".

- Kakve veze ima stari skandalist i danas tužan čovjek, Igor Mandić, s hrvatskim suverenitetom? Nikakve. On je, kako je sam više puta naglasio: «Obrtnik» koji je objavio knjigu u Srbiji zbog svojih obrtničkih razloga, a ne zbog toga što mu je stalo do ujedinjenja Hrvatske i Srbije. Osim toga, njegovo je vrijeme prošlo.

3. «Na FAK-u, festivalu alternativne književnosti, 2000. i 2001. gostovali su brojni književnici iz BiH, Srbije i Slovenije. Onima koji su se bunili odgovorili su: "Došli smo čitati ljudima, a ne državi".

- FAK je potonuo u nihilizmu i nedostatku nadahnuća. Ljudi njihovoga književnog usmjerenja ne mogu ništa stvarati, već samo razarati.

4. «U proboj na TV tržišta regije među prvima je krenula HTV. Već 2004. prodana su prava za prikazivanje hrvatske sapunice "Villa Maria". U serijalu "Ljubav u zaleđu" iz 2005. uspostavila se praksa angažiranja srpskih glumaca u hrvatskim sapunicama».

- HTV jest jedna od tvrđava jugounitarizma. Odande jugosi dobivaju veliki dio svoje energije, ali onaj tko misli da bi sapunice mogle obnoviti Jugoslaviju ima inteligenciju dostojnu sapunica. HTV- maheri na puno učinkovitiji način ostvaruju svoje ciljeve.

5. «Nakon Doris Dragović, koja je 1999. pjevala u crnogorskom Igalu, Magazin je triput za redom napunio beogradski Sava Centar. Čolić je napunio hrvatske dvorane, a za stalnog gosta Đorđa Balaševića i dalje se traži karta više».

Crna Gora nije isto što i Hrvatska. A što se tiče srpskih pevaljki kao što su Lepa Brena, Neda Ukraden, Severina, Ceca, Caca, Dara Bubamara i Rada Čokolada, te srpskih šund-pjevača kao što su Čolić, Bajaga, etc., oni i one su specijalisti za grabljenje love. Njima nije do politike. Tko im plati za toga pjevaju, pa i gaće skidaju. Ako hrvatski glupani zbog svoje jugonostalgije žele platiti, evo njih. Primjer Varaždin: pozvali Bajagu u barokni grad, doduše bez dragačevskih trubača i medvjeda koji plešu!

Pisci jutarnje papazjanije imali su priliku progovoriti o kulturi na ozbiljniji način. Nitko u Hrvatskoj, govorim kao književnik, nema ništa protiv suradnje s Društvom književnika Srbije (DKS). No, ako smo nezavisne države koje su uspostavile pune diplomatske odnose na razini veleposlanstava, tada takvoj suradnji mora prethoditi nešto što se zove civilizirani početak, ili diplomatski pregovori o modalitetima suradnje. Nitko nema pravo skakati ispred diplomacije. U ime Hrvatske ne mogu nastupati nikakvi FAK-ovci, marginalci, politikanti, književni obrtnici, porno-pjevačice, a najmanje nacionalni izdajnici i petokolonaši.

Između DHK i DKS potrebi su civilizirani i politički mudri razgovori. Ti bi razgovori morali, s naše strane, uzeti u obzir slijedeća pitanja:

- Odriče li se DKS velikosrpskih programa u smislu amputiranja hrvatskog državnog teritorija do linije Virovitica-Karlovac-Karlobag?

- Priznaje li DKS suverenitet i teritorijalni integritet Republike Hrvatske?

- Priznaje li DKS hrvatski i srpski kao dva odvojena slavenska jezika?

- Priznaje li DKS cjelovitost hrvatske književnosti i kulture od srednjega vijeka do danas, na cijelom hrvatskom etničkom prostoru?

- Priznaje li DKS da su JNA i četničke paravojne snage izvršile agresiju na Republiku Hrvatsku, te da su u tome kao idejni pomagači i podstrekači sudjelovali i neki vodeći srpsku pisci, poput Mome Kapora, Milorada Pavića, Brane Crnčevića, Matije Bečkovića, Vuka Draškovića, Vojislava Šešelja, Radovana Karadžića, a od čijih s nastupa DKS nije ogradilo?

- Je li DKS spremno preporučiti svojim članovima odustajanje od antihrvatskih nastupa?

- Je li DKS spremno potpisati s DHK Memorandum o dobrim namjerama?

- I jedna i druga strana svjesne su da su se tijekom protekla dva desetljeća i hrvatska i srpska književnost razvile bez ranijega jugoslavenskoga konteksta.

- Obje strane teže miru i nastojati će obeshrabrivati bilo koji oblik nacionalnoga sučeljavanja, diskriminacije ili govora mržnje.

Sve dok za suradnju ne bude spremno vodstvo Društva književnika Srbije i SANU, suradnje biti neće. Sve dok se u Zagrebu ne pojave, s nakanom obnavljanja suradnje na bazi potpune ravnopravnosti i međusobnoga uvažavanja, vodeći srpski pisci, kao što su Dobrica Čosić, Matija Bečković, Milorad Pavić, Brana Crnković i Vuk Drašković, međusobne normalizacije biti neće. Npr. Matiju Bečkovića ili Milorada Pavića ne može zamijeniti neki trećerazredni pisac, premda su prema Hrvatima nastupali i pisali o njima s pozicija četničke ideologije. Moramo biti pošteni k kazati: Nama u Zagrebu, kao predstavnici srpskih književnika nisu potrebni njihovi izdajnici, karijeristi, ili petokolonaši. S takvima se suradnja ne stvara. Oni su roba za jednokratnu uporabu. Njih trebaju političari za svoje dnevnopolitičke potrebe. Vjerujemo da tako misle i normalni kolege u Srbiji. Valjda ih nisu sve istrijebili!

Đuro Vidmarović