Ždrijelo crnih lista (34/43)

Akademici pitaju, akademici podsjećaju

Dubravko Jelčić i Josip Pečarić: Povijesni prijepori, Zagreb, 2006.

Akademik HAZU, Dubravko Jelčić, poznati je hrvatski povjesničar književnosti, književni kritičar, teoretičar književnosti, pjesnik, prozaik, saborski zastupnik, čovjek koji je duboku brazdu zaorao u hrvatskoj kulturi, dok je akademik HAZU Josip Pečarić svjetsko ime u području matematike, koji se paralelno s matematikom uspješno bavi i publicistikom, propitkujući probleme s kojima se suočava današnja Hrvatska. On je bokeljski Hrvat koji se nastanio u državi matičnoga naroda, poklanjajući joj bez ostatka svoj rodoljubni potencijal. U javnosti je stekao ime vrsnog polemičara na crti državotvorstva, zbog čega mu u našoj neokomunističkoj tranzicijskoj intrašovinističko klimi lijepe etikete koje su se svakodnevno rabije u Titovoj Jugoslaviji, kao npr. «desničar» i «nacionalista», «konzervativac», «klerofašist», sada dodajući neke nove, kao što su «antieuropejac», kao zamjenu za ranije korištenu: «protivnik jugoslavenskog jedinstva, socijalističke revolucije, bratstva-jedintva...»... podrazumijevajući pod tim pojmovima, dakako, nešto kontrarevolucionarno, što bi trebalo onemogućiti i justificirati, a nositelja tih etiketa izbaciti iz HAZU. «Na đubrište povijesti» - kako bi rekao jedan od njihovih vodećih ljudi, Enver Hodža. No, Pečarić se superiornom logikom matematičkoga uma suprotstavlja svim tezama, izjavama, stavovima i političkim postupcima za koje smatra da ugrožavaju hrvatske državne interese, ne osvrćući se na objede i crne liste s kojima se suočava na osobnoj razini .

Unutar korica iste knjige nađoše se dva hrvatska akademika kojima su na srcu nacionalni interesi (a nema ih previše u ovoj časnoj ustanovi!): jedan književnik, a drugi matematičar, postavljajući teška pitanja iz naše povijesti i sadašnjosti, pitanja koja viviseksijski zadiru u niz bolnih problema hrvatskoga jučer, danas i sutra.

U ovoj neobičnoj knjizi veći dio tekstova napisao je akademik Jelčić. On je svoj dio razvrstao u sljedeća poglavlja: prvo: ''Izgubljene iluzije, 1970. do 1971'', u kojem govori o «Hrvatskom proljeću' u Slavoniji», «zgodama i nezgodama hrvatskih književnika» toga vremena, «kulturnom programu Hrvatskog nacionalnog pokreta – hrvatskog otpora kulturnoj agresiji na Hrvatsku», te o «Hrvatskoj danas, trideset godina poslije 'proljeća', deset godina poslije osamostaljenja''.

U drugom poglavlju, pod naslovom ''4. rujna 1991. (ulomak iz dnevnika)» akademik se Jelčić usredotočuje na politička zbivanja u kojima je osobno sudjelovao. Drugi dio ovog poglavlja nosi naslov ''Osobno stajalište''. Radi se, također, o ulomcima iz autorova dnevnika. U njima govori, kako sam kaže, o «vrućim temama vrućih dana», o «batinašima Hrvata koji su uvijek podobni», o tragediji Škabrnje pod naslovom: ''Od Škabrnje do Amerike'', te o logici dostojnoj mandelizma. Završava tekstom ''Studeni 2003.''

Treće poglavlje nosi naslov ''Riječ koja je prerasla u memento'', a dijeli se na cjeline: ''Riječ priznanja i pohvale''; ''Preporuka''; ''Imperativ trenutka''; ''Matematika i povijest''; ''Pečarićeva pouka o logici''; ''Pogovor';' ''Razgovor Nenada Piskaća s Dubravkom Jelčićem o knjizi Josipa Pečarića 'U Boki Kotorskoj, svaki kamen govori Hrvatski''; «Marginaliziranje Bleiburga u našem tisku» i «Bleiburg u srcu».

Četvrto poglavlje nosi naslov ''Poema o titulo'', a govori o temama: «Otvoreni poziv Radoslavu Dabi»; «Nastavak davne prakse» i «Iz dnevnika 29. srpanj 2005.».

Peto poglavlje pod naslovom ''Hrvatska u suvremenom svijetu'' obrađuje teme kao što su «Hrvatska i Europa nekad i danas»; «Razmišljanja o fašizmu, komunizmu i liberalizmu»; «Osobno stajalište (ulomci iz dnevnika) drugi niz» i «Uz 13. obljetnicu priznanja Hrvatske.»

U svome dijelu knjige akademik se Pečarić pozabavio temama: ''Znanstveni rat između ''legitimista'' i ''revizionista'', zatim temom: ''Žrtve'' unutar koje su cjeline: «Bleiburg traje do dana današnjega»; «Jugokomunisti i danas krivotvore hrvatsku povijest», te «Partizanski Jasenovac: Svake je noći nova skupina odlazila u smrt».

Slijedeće poglavlje nosi naslov «Crkva u Hrvata». U njemu autor prilaže svoje radove «Srossmayer i Srbija i Crnoj Gora», te slovo prilikom predstavljanja knjige «Medijska eutanazija Crkve u Hrvata».

Slijedeće poglavlje zove se ''Svjetska nadvlada'' u kojoj govori o problemu angloameričkog establišmenta. Potom slijedi ''Hrvatski Domovinski rat'', s tri teksta.

Pretposljednje poglavlje posvećeno je Hrvatima u Boki Kotorskoj. Pečarić je ovdje uvrstio izlaganje koje održao prilikom predstavljanja vlastite knjige: ''U Boki Kotorskoj, svaki kamen govori Hrvatski'', zatim razmišljanje: ''Bokeljski Hrvati priželjkuju istinsku demokraciju'' i ''Bokelji su dio iz istog korpusa Hrvatskog naroda.''

Završno Pečarićevo poglavlje obrađuje intrigantnu temu pod naslovom ''Zabranjena dva Hrvatska akademika!', u kojoj su članci: ''Krivotvorenje Jelčića'', zatim, ''Još uvijek je Hrvatska država najveći Hrvatski grijeh'', te «Neodržani govor akademika Josipa Pečarića u Splitu, 11 prosinca 2005. godine».

Iz navedenih naslova vidljivo je da autori obrađuju politički vrlo vruće teme državotvorne identifikacije hrvatske, njezina ruiniranja i procesa koji se ubrzavaju u tom pravcu. Autori promptno, otvoreno, žustro i argumentirano iznose svoja razmišljanja. Zadržati ćemo se na dijelovima koje smatramo važnima s historiografskog gledišta. To je, prvenstveno, zanimljivo sjećanje akademika Jelčića na Hrvatsko proljeće 1971., budući da je tada bio jedan od čelnika Matice Hrvatske i kao takav, djelatan sudionik prijelomnih zbivanja u Hrvatskoj povijesti toga vremena. Stoga navodimo Jelčićevo mišljenje, zapravo, njegovu ocjenu navedenoga povijesnog vremena iz perspektive hrvatskoga naroda:

''To je bio povijesni trenutak, kada se promjene u političkoj svijesti Hrvata nisu više mogle zabašuriti, kada je ta obnovljena svijest počela otvoreno i javno nastupati, proizvodeći i određene učinke. Otprilike godinu dana kasnije, pokrenuo je Zlatko Tomičić svoj ''Hrvatski književni list'. Oko njega je okupio skupinu publicista i pisaca, spremnih da zahvate u najneuralgičnije teme tadašnje hrvatske političke i kulturne stvarnosti. U njemu se javio i afirmirao mladi znanstvenik i publicist Bruno Bušić.''

Kada se u našoj književnoj povjesnici govori o Ivi Andriću ili Maku Dizdaru često se, pretežito paušalno, diskutira i polemizira o tome, kojoj književnosti oni pripadaju? U knjizi koju predstavljamo akademik Jelčić donosi, kao prilog za odgovor na ovo pitanje, dragocjen podatak, sjećajući se zajedničkoga književnog nastupa 1971. godine. S nadnevkom 21. studenoga on piše:

''Bilježim to zato, što nam se toga dana, kao što već rekoh, pridružio Mak Dizdar. Doputovao je iz Sarajeva i ostao s nama do kraja turneje. Kako sam zajedno s Cvitanom bio nešto kao vođa puta, pitao sam Maka:'Kako želiš da te predstavljamo? Kao predsjednika Udruženja književnika Bosne i Hercegovine (što je on tada bio), kao književnika iz Bosne i Hercegovine, kao pjesnika iz Sarajeva – reci, kako ti kažeš, tako će i biti.' Mak mi je odgovorio kratko, jasno i jednostavno: ''Hrvatski pjesnik iz Bosne''. I mi smo ga tako predstavljali i najavljivali na svim književnim večerima, čega se sigurno sjećaju i svi sudionici te turneje. Spominjem to i kao svjedočenje o Makovu opredjeljenju kojoj književnosti pripada (Ovome dodajem i opasku, da mi je Mak Dizdar, samo dva tjedna prije svoje smrti, u Zagrebu, u kavani 'Dubrovnik', najavio da će se za mjesec-dva sasvim preseliti u Zagreb. Smrt ga je pretekla).''

U članku «Kulturni program hrvatskog nacionalnog pokreta –hrvatski otpor kulturnoj agresiji na Hrvatsku», koji je akademik Jelčić pročitao na znanstvenom skupu o Hrvatskom proljeću, u organizaciji «Školske knjige», u Zgrebu, 18. i 19. prosinca 2001. godine, nalazi se, po našem sudu, ispravna ocjena povijesnog razvoja nacionalnog pokreta, odnosno točno određenje vremena njegova započinjanja. Zbog toga vrijedi citirati dio ovog rada:

''Val buđenja nacionalne svijesti i demokratskog preobražaja tada uvijek još krutog ideološkog jugokomunističkog sustava pokrenut je ispod površine dnevnog života već sredinom šezdesetih godina, padom Aleksandra Rankovića. Evo i konkretnog primjera: 1. srpnja 1966. na brijunskom plenumu uklonjen je Ranković s vlasti, a već u rujnu priređene su u Vinkovcima prve ''Vinkovačke jeseni'', pučka kulturna manifestacija izrazito hrvatske orijentacije, a njeni sudionici nisu bili samo folklorni ansambli nego i brojni hrvatski književnici! Na toj će manifestaciji doći otvoreno do izražaja zatomljeni nacionalni osjećaji. I ne samo to! U isto vrijeme bit će, u okviru proslave 100-te obljetnice Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, u Vinkovcima organiziran i znanstveni simpozij «Doprinos Slavonije hrvatskoj književnosti», na kojem se o zanemarenim temama iz naše književne baštine govorilo na dotad neuobičajen način. Pa ni to još nije sve! Tom prigodom je dogovoreno, između predsjednika Akademija akademika Grge Novaka i predsjednika grada Vinkovaca Dragutina Žanića, a uz svestranu potporu akademika Dragutina Tadijanovića, Marijana Matkovića i Ive Frangeša, da se u Vinkovcima osnuje Akademijin Centar za znanstveni rad, koji je i uskoro otvoren; a taj Centar, na čelu s Dionizijem Švageljem, zahvaljujući istraživačkim temama kojima se bavio, postao je vrlo brzo centar Hrvatske znanstvene misli i nacionalne svijesti u cijeloj istočnoj Slavoniji.''

Za historiografiju su zanimljiva sjećanja akademika Jelčića i na sastanak predsjedništva Matice hrvatske i Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, koji je sastanak održan ''jedne kasne večeri u 'Kockici', na Prisavlju»:

«Imao sam pun notes bilježaka sa te sjednice», piše Jelčić, «na kojem sam bio po našem međusobnom dogovoru iako nisam bio ni član Predsjedništva Upravnog odbora Matice Hrvatske, ali sam taj notes poslije Karađorđeva tako dobro spremio, da ga sad kad ga tražim ne mogu naći. Međutim, sjećam se, sjednica je trajala duboko u noć, Josip Vrhovec je cijelo vrijeme držao maramicu na obrazu, jer ga je, navodno, bolio zub (a ja sam bio uvjeren da skriva crvenilo jer ga je Šime Balen prokazao kao krivotvoritelja, koji je nešto ranije, dok je bio urednik «Vjesnika», ili sam napisao ili dopustio da se objavi u nekom članku, kako u dokumentu ZAVNOH-a iz rujna 1943. piše da se Istra pripaja majci domovini Jugoslaviji, a on je, Balen, svojom rukom – kaže - pisao taj dokument o ZAVNOH-u i zna, što je u njemu pisalo; a pisalo je, da se Istra pripaja majci domovini Hrvatskoj i preko nje zajednici naroda Jugoslavije.''

Navodimo ove riječi zbog toga što, glede navedenih datuma i danas možemo pronaći različita mišljenja, premda je jasno o čemu se radi. Riječ je o naporima ideološki orijentiranih povjesničara da se povijesna istina dovede u procjep pragmatičnih političkih htjenja.

U članku «Hrvatska danas, trideset godina poslije 'proljeća, deset godina poslije osamostaljenja», akademik Jelčić, stvarno neugodno i bolno zadire u neke teme koje se nameću iz odrednica hrvatske povjesnice, a koje su, kako za Hrvatsku kao suverenu državu, ali i kao fenomen induciran u kolektivnu svijesti hrvatskog naroda. Naime, akademik upozorava na jedan hrvatski sramotni unicum u europskim razmjerima: jedino se kod Hrvata javljaju pojedinci bez historijske svijesti, kojima je etnički identifikacijski kod jednostavno presušio, koji su kao pojava svojevrsna aberacija, čudo u civiliziranom društvu, jer takvi pojedinci, suprotno moralnim stečevinama zapadne uljudbe, umjesto da šute ili da kriju svoje stanje svijesti kao sramotnu činjenicu, nastavljaju slobodno i prodorno raditi na štetu vlastite zajednice.

Evo što o tome misli akademik Jelčić:

''Najveće zlo što ga je danas itko mogao nanijeti Hrvatskoj, a aktualna joj ga je vlast nanijela, to je obnova pomalo već stišanog nacionalnog razdora, nejedinstva, međusobne nesnošljivosti, nepomirljivosti, koja i retorikom, a pomalo već i metodama, ponavlja poznatu komunističku paradigmu iz sedamdesetih godina poslije Karađorđeva. (...) Pitanje je surovo, teško ga je već i samo izgovoriti bez osjećaja boli i srama, a nekmoli još obrazlagati, ali iskustvo ga potvrđuje i pred njim ne smijemo zatvarati oči. Ima li još u svijetu ikoji narod u kome se pojedinci stide što mu pripadaju? I još više, koji će se i narugati svakome koji izražava privrženost istom narodu ili, ne daj Bože, još i ljubav prema njemu? Ima li Francuza koji se ruga drugom Francuzu kad nečim pokaže da je Francuz i francuski domoljub? ima li takvih Engleza, ili Španjolaca, ima li takvih Danaca ili Šveđana, Iranca ili Mađara? Ako ih možda ima, dvojim se da bi tako hrabro hvalili u javnosti takvim stajalištem. Bili bi izrugani, izolirani i onemogućeni. Ali u Hrvatskoj takvi pojedinci javno istupaju gdje god im se ukaže prilika (u ime demokracije, kao da je izdaja zaštićena demokratskim pravom!), oni već tvore i organizirane skupine unutar pojedinih stranaka, udruga, institucija i drugih društvenih slojeva. Ima li itko među nama kome se netko od takvih nikada nije narugao da je nacionalist, da je državotvorni političar, da je državotvorni pisac, s time, dakako, što taj pridjev ''državotvoran'' oni uvijek izgovaraju tako da se osjećaju navodnici.»

Ista pitanja, puna osobne dramatike, nalaze se u dnevniku koji Jelčić objavljuje pod naslovom ''Osobno stajalište - ulomci iz dnevnika». Dne 2. kolovoza 2000. g., akademik je zapisao:

''Malo je reći da sam razočaran ili ojađen. Užasnut sam. Kakav smo mi to narod? Imali smo jednu od najsvjetlijih epizoda u svojoj višestoljetnoj povijesti ako ne i najsvjetliju: to je Domovinski rat. I sada dopuštamo da ga neki među nama, za tuđi račun, ogade i kriminaliziraju. Jesmo li svjesni što radimo? Hoćemo li biti prvi i jedini narod na svijetu, koji se odriče svoje pobjede, kako bi ugodo tuđincima i zadržao o sebi u tuđim očima predodžbu ''krjeposnog naroda'' apotekarski čistog moralnog lika? Borili smo se protiv prljavog neprijatelja, najprljavijeg od svih što su se na ovome prostoru ikada sukobili s nama, neprijatelj koji nije birao sredstva, pa nije ni prezao ni od najzvjerskijih zločina ne bi li nas uništio. I pobijedili smo ga. A kada čačkamo po vlastitim ranama, istražujemo je smo li uvijek bili na razini moralne uzvišenosti, iako je cijeli današnji svijet, a pogotovo oni protiv kojih smo se borili, od nje još puno dalje nego mi. Od nas traže moralnu osjetljivost onih koji sami nisu nikada pokazali ni minimum moralnosti!'

Akademik Jelčić je pozitivno recenzirao Pečarićevu polemičnu knjigu ''Brani li Goldstein NDH''. U recenziji se nalaze aktualni zaključci koje vrijedi citirati:

''Okrivljavati Hrvatsku i Hrvate u cjelini za događaje tijekom drugog svjetskog rata, slijedimo li željenu logiku, implicira i okrivljavanje Države Izrael za aktualna nasilja protiv Palestinaca. Židovi se pozivaju na svoje pretpovijesno, biblijsko pravo na taj teritorij, koji oni sada brane svim raspoloživim (i na baš uvijek uzornim) sredstvima. I Hrvati imaju povijesno pravo od ranog srednjeg vijeka na svoj teritorij, i oni su ga branili svim raspoloživim sredstvima. Ali nikad nisam čuo da je profesor Ivo Goldstein digao glas protiv nedavnog brutalnog, zločinačkog razaranja Janina, čuo sam kad je još u jeku srbo-četničkih napada, na jednom skupu u Hrvatskom kulturnom klubu, u Muzeju za umjetnost i obrt, prigovorio generalu Tusu zbog jedne spaljene srpske kuće negdje na tadašnjoj crtu bojišnice. S takvim dvostrukim mjerilima ne može se biti objektivni promatrač, još manje znanstveno vjerodostojni povjesničar, koji pretendira na pravorijek».''.

Vrijedi zabilježiti i misli koje je izgovorio, tj. napisao, u pogovoru knjizi Ivana Kordića «ovi svjetski totalitarizam»:

'' Umjesto da prionemo marljivo svako svojim poslovima i svakodnevnim zadaćama, kako bi naša domovina, čije se ljepote ne mogu nagledati i nahvaliti toliki stranci, bila još ljepša a život u njoj skladan i siguran, dopustali smo, nakon svih pobjedničkih zanosa, da nam tuđinci, pomoću svojih provjerenih plaćenika, razaraju naše tradicionalno kršćansko nacionalno biće, zatruju duhovnost, nametnu dileme, koje mogu imati kobne posljedice za hrvatsku državu i cijeli hrvatski narod. Bijeg od drevnih i neprolaznih ljudskih vrijednosti, provala iskonske mržnje svakoga prema svakome, klevete i sebičnosti, pseudoliberalizam i lažno čovjekoljublje, slobodarstvo, pravo kao pokriće naopake pravednosti, dvolična tumačenja plemenitih ljudskih ideja i ideala, spremnost da se odreknemo vlastitoga u korist tuđinskoga: sve je to danas žalosna i mučna Hrvatska stvarnost''.

U članku ''Hrvatska i Europa nekad i danas'' pod naslovom ''Odnos Hrvatske prema Europi i Europe prema Hrvatskoj'' nalaze se upozoravajuće Jelčićeve paralalele:

''Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan ocijenili su da, je u interesu Kraljevine Hrvatske ne preostaje drugo nego pokoriti se Habsburgu i krenuli su dobrovoljno u Beč. Ali čim su stigli, Habsburg je pogazio svoju riječ: zatočio je obojicu hrvatskih dostojanstvenika te ih u – danas bismo rekli – političkom procesu osuđeni na smrt. Odsjekli su im glave. A nakon toga poslao je svoje vojničke odrede u Hrvatsku koji su je doslovce poharali: željeli su zatrti sve materijalne i duhovne tragove smaknutih hrvatskih velikana, pa i samu uspomenu na njih, a Hrvatsku doslovce materijalno uništiti i onesposobiti za bilo kakav slični pokušaj osamostaljenja, barem u idućih stotinu godina.

Možemo li vjerovati , da se, mutatis mutandis, nešto sasvim slično ne sprema i danas?»

Alademik Pečarić u svom je dijelu «Povijesnih prijepora» objavio članke koji su već od ranije poznati, a ističu se, po našem mišljenju, sadržajima koji imaju svoju historiografsku, političku i polemičku usmjerenost. Poglavito se to odnosi na otvoren govor o svome zavičaju – Boki Kotorskoj i preostalom dijelu hrvatskog pučanstva koji ondje još smije živjeti. Naime, profesor Pečarić se energično zalaže slobodno pisanje o etničkoj pripadnosti Hrvata Boke Kotorske, ukazujući na kobne posljedice neprijateljske politike u kojoj su živjeli od stvaranja Jugoslavije do najnovijih dana. Pečarić tako otvoreno nastupati može jer živi u Zagreba, dok njegovi sunarodnjaci u Boki Kotorskoj još uvijek se nelagodom javno izgovaraju etnonim Hrvat, a svoju narodnosnu pripapdnost kriju iza lokalnog zemljopisnog naziva, ili ktetika «Bokelj», kako ih nitko ne bi optužio, eventualno, za nacionalizam i nelojalnost. Ovakva je situacija na psihosocijalnoj razini oblik nasilja i put u asimilaciju. Zbog toga Pečarićevi članci, koji su pisani u nešto jačem «tempu», naglašenije polemično nego što bi bilo «uobičajeno», u navedenome kontekstu imaju smisla, jer upozoravaju na težak položaj naših sunarodnjaka, a prema toj činjenici Hrvatska kao država matičnoga naroda nema moralno pravo ostati indiferentna. Nadamo se, kao što i profesor Pečarić misli, ako demokratizacija prožme raspolovljeno crnogorsko društvo u suverenoj Državi. Nadamo se da će se tako i desiti. Do tada teško možemo sa sigurnošću predviođati kakav će biti daljnji povijesni život Hrvata u Boki Kotorskoj, odnosno hoće li ono malo što ih je ostalo imati sve potrebne uvjete za čuvanje svoje narodnosti i samosvijesti. A njihova narodnost i samosvijest može se očuvati jedino sveobuhvatnim i kvalitetnim odnosima Crne Gore s Hrvatskom. Zatim, potrebni su im uvjeti za nesmetan politički razvoj hrvatskih manjinskih institucija, kako narodnosnih tako sportskih i književnih. Potrebno im je ozračje u kojem ih država većinskog naroda neće smatrati remetilačkim faktorom. Ozračje u kojem etnonim Hrvat neće pripadnicima crnogorskoga naroda i Srba u Crnoj Gori, zvučati nekome zazorno, odnosno «ustaški», niti će etničko izjašnjavanje Hrvatom biti minus u socijalnoj promociji onoga koji se tako izjasni.

Na kraju, kažimo da je knjiga «Povijesni prijepori», vrlo intrigantno, dojmljivo i korisno zanimljivo štivo. Štivo koje su napisala dva eminentna Hrvatska intelektualca. To je poticajna knjiga, koja se na trenutke se teško čita, jer nas suočava sa aktualnim, vrlo neprijatnim pa i deprimirajućim problemima s kojima se Hrvatska kao država, i Hrvati kao etnička zajednica, suočavaju u ovom prijelaznom, kako pobornici hrvatskoga kao birokratskog esperanta kažu «tranzicijskom razdoblju». Ostaje pitanje recepcije. Tko će od ljudi iz političke elite pročitati i potom se zamisliti nad pročitanim u ovoj knjizi. Neće biti vajde ako stalno ponavljamo Šegedinovu sintagmu «Svi smo odgovorni». Postoji Matošev stih: «Štefa, mi smo frigani!»

PS

Akademici Jelčić i Pečarić imaju tu sreću što su zaštićeni od progona besmrtnošću svoga članstva u HAZU. Njima ždrijela malo mogu. Mogu im dodijavati kao što krpelji dodijavaju lavovima. Za razliku od moje malenkosti čije tekstove nemilosrdno gutaju, a nisam siguran kako danas-sutra isto se ne će dogoditi i s mojom osobom.

Đuro Vidmarović