Ždrijelo crnih lista (29/43)

O kazalištu se ne sanja samo u metropoli

Duško Lončar: San o kazalištu, Ogranak matice Hrvatske Novska, Novska 2006.

Duško Lončar spada u red samozatajnih, gotovo preporoditeljski nastrojenih, društvenih, prosvjetnih i književnih djelatnika koji žive izvan metropole, čak i u udaljenijim mjestima od metropole, ali koji svojim knjižnim radom, kao i cjelokupnim intelektualnim nagnućima, pokazuju da je provincija duhovna kategorija, odnosno da je provincijalizam stanje duha a ne zemljopisni pojam. On je cjeli je svoj radni vijek posvetio kulturnoj djelatnosti i književnom stvaralaštvu, povezujući zavičaj s metropolom, i ukorjenjujući u toj životnoj sredini književnost i duhovne standarde koji vrijede za veće i «razvijenije» gradove. Lončarova je najnovija knjiga objavljena pod naslovom «San o kazalištu». U njoj autor predočava javnosti svoje književne priloge posvećene kazališnim predstavama koje su se dešavale u Novskoj, odnosno prikaz predstava gostujućih kazališnih skupina i grupa koje su dolazile u ovaj grad. Knjizi prethodi vrlo inspirativan predgovor, pod naslovom «San o kazalištu», u kojem autor na literarno relevantan način govori o svooj opčinjenosti magijom kazališta još od srednjoškolskih dana. Ti su dani započeli u Virovitici gdje je pohađao nižu gimnaziju, nastavili se u učiteljskoj školi, fakultetu i prosvjetarskom pozivu. Snivanje o kazalištu kod ovog samozatajnog književnika još traje.

Knjiga «San o kazalištu» počinje 1947. godinom, što znači da će ove, 2007., moći obilježiti 60 godina vlastite fascinacije kazalištem. Lončarov prvi doticaj s Talijom desio se, kako sam piše, zahvaljujući Krležinoj drami «U agoniji». Sjeća se da je to bila «dvočinska drama kojoj će Krleža kasnije dopisati treći cjeli čin». Izvedena je prilikom gostovanja Hrvatskog Narodnog Kazališta iz Zagreba, u Virovitici. Naš se autor prisjeća svih detalja predstave, između ostaloga i glume čuvene kazališne dive, Vike Podgorske, koja se pravim imenom zvala Hedriga Ćus, i čiju ulogu u ovoj predstavi naš autor opisuje u superlativima. Slijedi niz drugih opisa kazališnog života u to vrijeme u Virovitici, koja također nije veliko mjesto, i svi ti detalji koje autor navodi u predgovoru, doprinos su povijesti kulturnog zbivanja kako u Virovitici, tako i duhovnih gibanja u našim srednjim školama, ali i povijesti kazališta u Hrvatskoj. Kao srednjoškolski profesor Duško Lončar je zadužio kulturni život Novske, potičući rad dramske grupe u školi u kojoj je radio, potičući ljubav prema ovoj vrsti stvaralaštva kod svojih učenika. To je proširio i na KUD «Zora», u Novskoj, gdje je režirao komediju Jože Horvata Prst pred nosom. O tome je u knjizi dosta riječi, zajedno s foto-dokumentacionom građom. Kao srednjoškolac Duško Lončar okušao se i kao glumac i kao redatelj, o čemu, također, svjedoči u ovoj knjizi, slikom i pisanom riječju.

Vrlo je inspirativan opis gostovanja «Teatra u gostima» iz Zagreba u Novskoj, s Krležinom dramom U agoniji, zatim gostovanje glumca Fabijana Šovagovića, jednog od naših teatarskih velikana, s monodramom Đuka Begović. Opis ove monodrame u izvedbi legendarnog Šove, autor je naslovio: Svetkovina Šovagovićeve riječi. Slijedi prikaz kazališne predstave Svijet bez mržnje regionalnog kazališta iz Virovitice, zatim komedije Moram da ubijem Petra Radivoja Lole Đukića, koju je izvelo «Pozorište na točkovima» iz Beograda, slijedi Ožalošćena porodica Branislava Nušića u izvedbi regionog kazališta iz Virovitice, kazališta «Dijalog» iz Zagreba s dokumentarnom dramom Kako da vam kažem drugovi i drugarice, zatim «Pionirskog kazališta Dubrava» iz Zagreba, predstave Gospodin lovac Žorža Sedoa, «Teatra u gostima», slijedi prikaz recitala glazbenih stihova Enesa Kiševića koje su u Novskoj izvele Lada Kos, Lada Leskovar, Kostadinka Nukovska, Darinko Krajač i Jasna Marić kao režiser.

Tu je i Krležin Vučjak na Virovitički način, Deset lica Ive Serdara, rano preminulog velikog Hrvatskog glumca satiričara. Slijede nastupi «Omladinskog pozorišta» iz Niša s igrokazom ili satirokazom Ribarenje na asfaltu, zatim gostovanje Željka Vukmirice S povješću moje gluposti. Slijedi Klopka, Krležina drama koju su izveli u Novskoj glumci Zagrebačkog «Teatra u gostima», Irina Levina, ponovno Radivoje Lola Đukić i Njegovi usrećitelji s gostovanjem «Pozorišta na točkovima» iz Beograda, zatim Ljudi Velimira Subotića regionalnog kazališta iz Virovitice. «Teatar u gostima» iz Zagreba gostovao je u Novskoj i sa Hadžićevim djelom Na prvi pogled, slijedi zagrebačko kazalište «Kerempuh» koje se tada zvalo «Jazavac», lutkarske grupe Zlatni dani iz Zagreba s predstavom Sijenka Vande Šestak. «Komorni teatar» iz Zagreba gostovao je također u Novskoj, zatim Lola Stanković i Koštana Amaterskog pozorišta» iz Vranja. Iz navedenog popisa vidljiva je određena kulturna politika, naime zbog znatne srpske nacionalne manjine, nastojalo se angažirati i kazališta iz Srbije. Takav duh kulturne tolerancije postoji i danas, usprkos teškim razaranjima i ljudskim tragedijama koje su Novska i njezina okolica doživjele tijekom Domovinskom ratu. O tome svjedoči i «Zavičajna čitanka», vrlo korisno djelo Duška Lončara.

Na kraju knjige Lončar donosi statistički pregled gostujućih kazališta u Novskoj od 1980. do 1984. godine, u kojemu se nalazi točan popis svih kazališta, režisera, autora i datuma kada su gostovali u Novskoj. Na kraju istaći da je knjiga koju smo predstavili svojim pogovorom popratio naš ugledni akademik Nikola Batušić. On je u svome tekstu pohvalio autorima mišljenjem da je «Lončarev put do otkrića mnogih kazališnih, često i zapretanih tajna, bio dug i zavojit , ali pokazalo se ovom knjigom dosljedan. Znao je gdje mu je stati između pozornice i gledališta, gdje se u susretu tih dviju ključnih pozicija unutar kazališnoga prostora može naći, i čime opterećen, gdje može učvrstiti svoje mjesto, kako bi jednakopravno djelovao i u jednom i u drugom okružju. A uspio je zabilježiti svoj trag i s ovu i s onu stranu rampe», zaglavljuje akademik Batušič.

Na kraju potrebno je istaći da ova knjiga pokazuje koliko je Novska, premda brojčano nevelika i od metropole skoro zaboravljena, grad s razvijenim kulturnim životom, što znači da je kulturno središte južnog dijela zapadne Slavonije. Dokaz tome su i kazališne predstave, pored niza književnih događanja, kao drugih kulturnih zbivanja koja se zbivaju u ovom lijepom mjestu zapadne Slavonije. Prof. Lončar dao je tome vidan doprinos.

Knjiga gorkih prijekora

Ivan Baćo: S prve crte obrane. Razmišljanje hrvatskog branitelja, Novska, 2004.

U ruci mi je izdanje nevelike knjižice, (meni) malo poznatog autora Ivana Baće. Djelo na naslovnoj stranici nosi naslov S prve crte obrane, dok na unutrašnjoj stranici naslov glasi drugačije, S prve crte obmane, s podnaslovom Razmišljanje Hrvatskog branitelja 1990. do 1992. godine. Knjiga je objavljena kao samostalno autorsko izdanje 2004., a posvećena je svim preživjelima i poginulima braniteljima, pripadnicima 125. brigade Hrvatske vojske, Novska. Ova dihotomija između naslova S prve crte obrane, odnosno Razmišljanje Hrvatskog branitelja, možda je namjerna, a možda je slučajna, premda se iz teksta koji slijedi čini namjerna. Autor je zapisao svoje, na određen način, filozofske poglede na život, na rat, na domovinu, na oslobođenje, pa čak i svoje shvaćanje određenih Biblijskih tema. Na žalost, premalo je u ovoj knjizi svjedočenja o konkretnim zbivanjima na terenu, u tom krvavom ratu koji je na našeg dragovoljca i pisca ostavio dubok trag. Dakle, premalo je tu ratne biografije a previše filozofskih, teoloških i svjetonazorskih razmišljanja, od kojih mnoga zadiru u područje znanosti, gdje ne bi mogla podnijeti oštriju znanstvenu kritiku. Autor polazi s pozicije duboko razočaranog običnog, tzv. malog i siromašnog čovjeka, koji je ušao u rat pun ideala i ljudske čestitosti, dok u isto vrijeme, s druge strane uočava one koji su se tijekom rata bogatili, postajali utjecajni i ugledni građani Lijepe Naše. Ti «drugi» siromašne hrvatske ratnike ne samo da ne shvaćaju, već i zloupotrebljavaju. Autor podvrgava kritici, s razlogom i bez razloga, i u tzv. Međunarodnu zajednicu, ali i Vrhovništvo Republike Hrvatske, pa i samog predsjednika Tuđmana. Premda mu to ne smeta da na koricama knjige otisne spomenicu domovinskog rata kojom ga je odlikovao upravo predsjednik, dr. Franjo Tuđman 24. svibnja. 1994 godine. No, treba prikazati ovo djelce iz dva razloga. Prvi, što je to, koliko mi je poznato, prvi zapis dragovoljca iz Domovinskog rata s našeg područja, i drugi, što u knjizi pored neuspjelih svjetonazorskih solilokvija nalazimo i pojedine literarne iskre. One ukazuju na književnu nadarenost autora. Navesti ću jedan dramatični ulomak koji opisuje osjećaje koji su prožimali autora uoči Božića.

«Raduje se Hrvatski narod, veseli se Hrvatski vojnik, dolazi Hrvatski Bog. Nije to više onaj mali Bog koji je po zemlji hodao sitnim koracima, to je sada novi Bog. Možda je to Krležin Bog Mars. Nije Bog Mars. Novo je to Betlehemsko djetešce koje se ima roditi. Svi se raduju i brinu o tom novorođenom Mesiji. Za Hrvatsku djecu koja će se, možda, noćas roditi, za stotine njih bez krova nad glavom. Tko će pitati? Hoće li ih se netko sjetiti? Hoće stotine tisuća onih, koji će Božić dočekati u nekoj šupi, daleko od rodne kuće. Njima će Caritas uručiti Božićne paketiće da utješi beskućnike. Hoće li oni tako biti utješeni? Neće! Ti paketići i poklončići još će više otvoriti ranu u srcu, ranu koja krvari za izgubljenim djetinjstvom, kućom, psom, mačkom i svim onim sitnim stvarima koje nas vuku tamo gdje smo učinili one prve korake. Znate li vi gospodo iz Caritasa i vi drugi humanitarci, zašto je Bog stvorio siromašne, prognane, kljaste i uboge? Zašto je stvorio prosjake? Ne znate. Kad i sami budete prosjaci i prognanici, tada ćete znati odgovor. Zato da bi iskušao savjest bogatih. Naša savjest kao i uvijek dosada rana je novih. Zbog pohlepe i oholosti stići će vas kazna Božja».

Na kraju, treba izraziti žaljenje što je autor ove knjige, Ivan Baćo, rezigniran, ogorčen, što pripada onoj skupini dragovoljaca koji nakon pobjede nisu u stanju osjećati se pobjednicima, dijelom pobjedničke vojske, dijelom suverene države koju su oni stvarali, već obratno, osjećaju se poniženi, izdani, pa čak u toj mjeri razočarani da su mnogi (oko 1800) od tih hrabrih ljudi, u ovim mirnodopskim uvjetima, kada se gradi novo društvo u suverenoj Hrvatskoj državi, za koju su kanili dati svoj život, u tim mirnim uvjetima izvršilo suicid. Ivan Baćo nastavio je živjeti i želimo mu da na svoj papir zapiše istinska sjećanja na svoj ratni put, bez svjetonazorskih i filozofskih solilokvija, jer osjećamo da ima u njegovom peru književnoga potencijala.

Prilog zavičajnoj povijesti

Antun Herman: Povijest župe u Međuriću, vlastito izdanje, Lipovljani, 2006.

(Poznata je činjenica da knjige treba prikazati na vrijeme. Spadam među rjeđe članove Društva hrvatskih književnika koji se prihvaćaju ovoga nezahvalnoga posla. Da bih neku knjigu prikazao u razumnome roku, potrebni su neki uvjeti, kao prvo, moram posjedovati dotično djelo, i to na vrijeme, drugo, moram imati vremena i zdravlja za takav posao i treće, moram pronaći novine ,ili časopis koji će prihvatiti moj tekst, ili u kojem sam voljan surađivati. Na žalost, s knjigom vlč. Antuna Hermana nije se ostvario, prvi uvjet. Budući da se radi o djelu poticajnom s aspekta lokalne povjesnice, želio bih ostaviti traga o njezinome objavljivanju i kvalitetama. Ali dobro djelo zaslužuje pažnju i s malo zakašnjenja.)

Velečasni Antun Herman bio je dugogodišnji župnik u župi Međurić. Nakon umirovljenja nastanio se u Lipovljanima, gdje nastala knjiga koju predstavljamo. U nevelikom djelu, pod naslovom «Povijest župe u Međuriću», vlč. Herman opisao je povijest mjesta i Župe, ali i razdoblje svojega djelovanja u ovom lijepom zapadnoslavonskom selu. U Međurić je prvi puta stigao 3. ožujka 1978. godine, a kao upravitelj župe ondje je boravio više od 20 godina.

Knjigu je podijelio u sedam poglavlja. Prvo poglavlje nosi naslov ''Ovi krajevi prije provale Turaka'', drugo, ''Pod turskom upravom'', treće, ''Obnova župe u Međuriću'', četvrto, ''Povijest župe u Međuriću'', peto, ''Stanovništvo župe Međurić'', šesto, ''Škole u župi'', sedmo, ''Vatrogasna društva'' s dodatcima «Slovaci u Međuriću», ''Žrtve drugog svjetskog rata i poraća iz Janje Lipe'', i ''Ljudmila Herman rođena Stolar».

Prvo poglavlje govori o povijesti kraja u kojem je Međurić nekada bio sjedište velike gospoštije. Od Međurića kao srednjovjekovnoga grada u posjedu moćne obitelji Svetački, gotovo nije ostalo ništa, niti je sačuvan u povijesnoj memoriji današnjega pučanstva. Međutim, povijesna vrela puna su dokumenata o ovom važnom srednjovjekovnom lokalitetu.

Selo Međurić, piše autor, prvi se puta spominje u povijesnim vrelima 1238. godine. Zatim slijede informacije iz arhivskih izvora koji ga spominju 1334. do 1501., pa 1525. kao gospoštiju ili općinu s 43 zaseoka. Podaci su korišteni iz studije Vjekoslava Klaića «Plemići Svetački ili Nobiles de Zempche».

Slijedi dio ''Pod turskom upravom'', u kojem g. Herman, oslanjajući se na povijesne podatke i dalje donosi niz važnih statističkih obavijesti, jer je Međurić bio vezan uz Kraljevu Veliku, tako da pišući o Međuriću neizbježno se doticao povijesnih obavijesti o ovom drugom važnom naselju iz vremena prije otomanske okupacije. Autor navodi da su Međurić zauzeli Turci 1544., što je poznati povijesni podatak, kao i činjenica da su se zadržali 130 godina, nakon čega počinje novo naseljavanje ovoga područja, sada od strane austrijskih vojnih vlasti. Novodoseljeno pučanstvo nije imalo mogućnosti primanja povijesne memorije od svojih prethodnika, zbog izostanka kontinuiteta nastavanja. Očito je došlo do depopulacije stanovništva koje je, izbjeglo, ili je poginulo tijekom ratnim operacija.

Vrijednost Hermanove knjige svakako je u opisima mjesne crkve, župnoga dvora, groblja, te podizanju kapelica u susjednim selima, Poljana, Johovača, Gaj i Brekinska, odnosno u povijesnim podacima koji se tiču Župe i njezinih filijala. Dio na koji želimo posebno skrenuti pozornost je popis svećenika koji su službovali u Župi sve do samoga autora. Popis je ponekad intrigantan, zanimljiv, dinamičniji sve što idemo bliže samom autoru, jer vrlo otvoreno govori o određenim u vrijeme kada je preuzimao Župu.

Značajan dio knjige posvećen je Domovinskom ratu. Župnik Herman svjedok je stradanja nedužnog civilnog stanovništva. Ostavio je popis ljudi koji su izgubili život, ili na drugi način stradali tijekom agresije.

Svećenik Herman u posebnom je poglavlju obradio arhiv Župe, s maticama umrlih, dnevnicima u arhivu matice krštenih, stanjima duša, što je posebno vrijedan prilog zavičajnoj povijesti.

U petom poglavlju, pod naslovom ''Stanovništvo župe Međurić'' vlč. Herman donosi pregled kretanja stanovništva prema popisima u župnom arhivu, od 1760. do 1795. godine. Abecednim redom navodi žitelje Međurića, zatim Banove Jaruge, Jamarica, Janje Lipe, Brekinske, Gaja, Johovače odnosno Marinog sela i Pakračke Poljane. Zatim donosi pregled kretanja stanovništva od 1760. do 1769., također, na temelju konzultacije povijesnih vrela. Slijedi kretanje vjerničkoga puka u Župi, prema popisima 1775. - 1795. godine, i konačno, popis stanovništva u 19. stoljeću. Ponovno abecednim redom navodi prezimena žitelja Međurića, Banove Jaruge, Jamarice i Janje Lipe. U završnome dijelu doneseno je završno kretanje broja stanovnika u župi prema službenim državnim popisima 1880. - 2001., kao suma sumarum.

Šesto poglavlje posvećeno je školi u Međuriću, vrijedan prilog zavičajnoj povijesti, dok su u sedmome predstavljena ''vatrogasna društva.''

Dodaci se tiču, poglavito Slovaka u Međuriću. Danas je Međurić značajan i po tome što u njemu živi znatna zajednica pripadnika slovačke nacionalne manjine. U drugom dodatku opisane su žrtve drugog svjetskog rata i poraća iz Janje Lipe koje velečasni Herman navodi s punim imenom i prezimenom, te oznakom gdje je dotična osoba poginula, kako je poginula, odnosno da li je ubijena ili je nestala. Posebno poglavlje autor je posvetio svojoj rođaci Ljudmili Herman rođenoj Stolar, gospođi koja mu je pomagala mu u radu župe, i on je nosi u sjećanju kao osobu obdarenu kršćanskim krijepostima. Budući da se radi o autorovoj privatnosti izvan povijesnog konteksta, smatramo da je ovo poglavlje trebalo izostaviti, ili ga objaviti u autobiografiji.

Na kraju knjige velečasni je Herman donio popis vrela, te literature kojom se služio, čime je cijelo djelo dobilo karakter rada s historiografskim ambicijama.

Premda je knjiga «Povijest župe u Međuriću» obimom nevelika, ona je sadržajem jedinstvena, zbog toga što je to djelo prvo takve vrste u Međuriću, a ozbiljnošću kojom je napisano predstavlja značajan prilog zavičajnoj povijesti. Gospodin je Herman javnosti podastro osnovne informacije potrebne čovjeku koji pripada ovoj Župi. Dakako, za detaljnije istraživanje neophodan je znanstveno istraživački rad u arhivima, a to je veliki pothvat, posebno glede srednjovjekovnog Međurića, jer se o njemu povijesna građa nalazi u Mađarskom državnom arhivu, te u Ratnom arhivu u Gracu. Takav projekt nadilazi mogućnosti velečasnog Hermana kao umirovljenika. Ovakav projekt treba postati zadaća nekih novih istraživača, koji će voljeti Međurić i njegovu okolicu.

Treba s posebnim uvažavanjem istaći činjenicu da je vlč. Herman izdao ovu knjigu na vlastiti trošak. I zahvaliti mu na uloženom znanju, trudu, ljubavi i sredstvima.

Zagreb, 3. prosinca 2006. godine

PS

Tri navedena prikaza pripadaju sramoti moga zavičaja. Naime, u Novskoj su pokrenute privatne novine. Zamoljen sam za suradnju. Nakon što sam im poslao priloge sa zavičajnom tematikom, oni su se predomislili i odlučili objavljivati reportaže o vježbama DVD-a i seoskih vatrogasnih zabava. Da ne bude zabune: vatrogasce izuzetno cijenim. Ali i književnost. Naravno, od obavijesti glede sudbine mojih rukopisa nije bilo niti «o».

Đuro Vidmarović