Ždrijelo crnih lista (31/43)

Divot izdanje iz Slovačke

Naše selo Hrvatski Jandrof. Kronika seljana na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, Željezno-Bratislava, 2005.

U izdanju Hrvatskoga štamparskoga društva i Slovenskog narodnog muzeja iz Bratislave, objavljena je 2005. godine monografija hrvatskog sela iz Slovačke koje se zove Hrvatski Jandrof (slov. Jarovce, mađ. Horvát Járfalu, njem. Kroatiosch Jahrndorf). Knjigu su uredili Jan Botik i poznati gradišćanskohrvatski književnik i povjesničar književnosti, dr. Nikola Benčić. Radi se o zapisima domaćega sina Jure Treura, koji je živio krajem 19. i u 20. stoljeću. Tijekom svoga dugoga života opisivao zbivanja u rodnom selu Hrvatskom Jandrofu. Knjiga je objavljena na kvalitetnom papiru s obiljem foto-dokumentarne građe i faksimila povijesnih izvora. Podijeljena je u sljedeća poglavlja: prvo, uvodna riječ Jana Botika: «Iz povijesti i žitka općine Hrvatski Jandrof», slijede:«Treureova obitelj» ; «Gospodarstvo»; »Pčelarstvo»; »Krovopokrivač»; »Selo i hatar»; »Crikva i škola»; »Običaji»; »Liječenje»; »Jan Botik, kroničar Jure Treuer»; Nikola Benčić: «O Treurovom jeziku»; »Ka ima činiti gospodar čez ljeto» Knjiga završava sažecima na hrvatskom, mađarskom, slovenskom i njemačkom jeziku. Slijedi popisom kratica, gradova, sela i majura, te životopis Jure Treuera.

U Slovačkoj živi malobrojna skupina Hrvata, koji su u dijalektalnom, etnografskom i folklorističkom smislu ogranak etničkog arhipelaga koji nazivamo gradišćanski Hrvati. Pod ovim ktetikom obično se misli na hrvatsku manjinu u Austriji. Međutim to nije točno. Nakon raspada Austro-ugarske monarhije zapadnougarski su Hrvati podijeljeni između novouspostavljenih država Mađarske, Austrije i tadašnje Čehoslovačke. Naime, Mađarska je izgubila svoje zapadne krajeve. Najveći dio zapadnougarskih Hrvata našao se u Austriji i gdje se formira posebna administrativna jedinica ili zemlja, odnosno pokrajina, Burgenland, koju Hrvati od 1921 nazivaju na svome govoru Gradišće. Nove granične crte razbile su etnički hrvatski arhipelag koji je kao takav, jer je arhipelag, otežavao homogenizaciju i čuvanje etničke samobitnosti manjine. Nove su državne međe razbile ovaj arhipelag u tri djela. Svaki od tih dijelova krenuo je, bolje rečeno, bio prinuđen krenuti, vlastitim povijesnim putom, oviseći o unutrašnjoj manjinskoj politici novih država. Hrvati u Čehoslovačkoj nisu imali sretnu povijest. Do raspada Čehoslovačke živjeli su u jednoj državi, ali bez posebnih nacionalnih prava. Treba, istine radi, spomenuti, bez nakane da se ikoga proziva, jer se povijesni kotač ne može vratiti, da su Češke državne. vlasti 1948. do 1950. raselile hrvatski etnički otok nedaleko od Brna zbog tobožnje kolaboracije s Nijemcima tijekom Drugog svjetskog rata. Jednostavno su izbacili ljude iz njihovih kuća i prema državnome Dekretu rasipali ih pod policijskom kontrolom, u skoro 150 naselja, kako se nikada ne bi mogli grupirati, ili, eventualno, obnoviti svoj maleni narodnosni kolektivitet. Na sreću, s Hrvatima oko Bratislave to se nije desilo, ali u doba komunizma nisu imali pravo na svoje etničko izjašnjavanje i bili su tretirani od Države većinskoga naroda kao remetilački faktor. Pisac ovih redova sjeća se pojedinih intelektualaca koji su, stjecajem okolnosti, s mnogo straha dolazili u Zagreb i pričali o teškim uvjetima u kojima žive, o ideološkim progonima kojima su izloženi, dakako, oni koji pokušavaju nešto poraditi na svom Hrvatstvu, ili iskazati svoj etnonim Zbog toga je pojava hrvatstva u ovim selima, nakon demografskih promjena, pada Berlinskog zida i stvaranja nezavisne Slovačke države, objektivno gledajući, povijesni fenomen, jer nakon tako teške povijesti moglo se očekivati da je kod tih ljudi historijska svijest zamrla, ili nasilno odstranjena, te da ih je život prisilio na utapanje u većinski narod kako bi izbjegli etiketiranja, diskriminaciju, degradaciju i onemogućavanje socijalne promocije.

U Slovačkoj djelu danas Hrvatski savez. Ljudi vraćaju svojoj duhovnoj i kulturnoj baštini. Oživljavaju svoje narodne pjesme, običaje, svoj materinski govor, u mjeri u kojoj je to moguće s obzirom da se radi o etničkom arhipelagu, što znači da sela nisu međusobno povezana. To su Hrvatski Jandrof, Hrvatski Grob, Ćunovo, Dubravka koja je već asimilirana u Bratislavu i Hrvatska Devinska Ves, kao najveće selo, dok su sva ostala sela, a bilo ih je dvadesetak, asimilirana. U tom povijesnom kontekstu, u takvoj političkoj konstelaciji današnjice, knjiga koju vam predstavljamo pravi je biser s narodnosnog, historiografskog, etnografskog i folklorističkog stajališta.

Monografija Hrvatski Jandrof donosi obolje dragocjene građe. Objavljena je u velikom formatu na bezdrvnome papiru, tako da se može govoriti o divot-izdanju. Dostojno predstavlja malu granu hrvatskoga narodnoga stabla. Nama na ponos, Slovačkoj na čast.

Upoznavanje i ubaštinjavanje

Vesna Kukavica, Iseljenički horizonti, prikazi i feljtoni, Hrvatska Matica iseljenika, Zagreb 2005.

U nakladi hrvatske Matice hrvatskih iseljenika objavljena je 2005. godine poticajna knjiga gospođe Vesne Kukavice, pod naslovom Iseljenički horizonti, prikazi i feljtoni. Gospođa Kukavica je skupila svoje književne i stručne prikaze na temu hrvatskoga etničkoga rasuća, te na temu odnosa hrvatske s nekim od susjednih i prekomorskih zemalja.

O hrvatskoj dijaspori nema mnogo literature, jer sve što je do sada objavljeno na tu temu više je parcijalno ili fragmentarno, nego cjelovito. Vesna Kukavica je od 1994. suradnica Matice hrvatskih iseljenika. Do tada djelovala je kao novinarka i kazališna umjetnica, što joj je pripomoglo da tako da s entuzijazmom stupi na novo radno mjesto. Odlučila je s marom koji treba pohvaliti, na upoznavanje s fenomenom hrvatskog iseljeništva, za koje nemamo još uvijek ujednačen terminološki pristup, tako da koristimo nekoliko usporednih pojmova, kao što su «hrvatska dijaspora», «hrvatsko etničko, odnosno narodnoga rasuće», «izvandomovinsko hrvatstvo», «iseljena Hrvatska» i tsl. Navedena pojmovna razuđenost potvrđuje već na na lingvističkoj, odnosno jezičnoj razini da se radi o složenom fenomenu koji se kao takav, ne može svladati amaterskom dobrohotnošću, već mu se mora prići znalački i studiozno. Gospođa Kukavica je u knjizi koju predstavljamo pokazala poznavanje materije, kojoj prilazi emocionalno, ali i odgovorno. Svi njezini prikazi pisani su u tome duhu. To znači da je autorica svako djelo koje je prikazala ili književno verificirala, proučila (što mnogi književni kritičari, na žalost, ne stignu učiniti!), što je uvjet za objektivno vrednovanje i prikazivanje pred javnošću. Knjigu Iseljenički horizonti pogovorom su popratili istaknuti hrvatski povjesničari, što je na svoj način, pokazatelj njezine ozbiljnosti. To su dr. Željko Holjevac, povjesnik mlađeg naraštaja, te najistaknutiji naš «dijasporolog»-historičar, dr. Ivan Čizmić.

Korisno je što su se povjesničari prihvatili ovog zadatka. Međutim, treba priznati da se osim prikaza djela povijesnog sadržaja, u ovoj knjizi nalaze prikazana i djela književnog i likovnog sadržaja. Treba pohvaliti multidisciplinarnost gospođe Kukavice, koja se time prihvatila odgovornog posla, jer prikazati s jednakom pažnjom i kvalitetom djela različitih struka nije jednostavno.

Prvi prikaz u knjizi gospođe Kukavice, tiče se djela poznatoga američkoga (SAD) povjesničara, pjesnika i kritičara, dr. Jure Georga Popića, objavljena 1997., pod naslovom Hrvati u Americi. Knjigu je objavila Matica hrvatskih iseljenika. Ovaj dugogodišnji sveučilišni profesor dao nam je vrijedni historiografsko djelo, i slažemo se sa gosp. Kukavicom koja za ovu knjigu kaže:

«Doktor Jure Prpić naprotiv, u ovoj knjizi argumentira tezu da su sva hrvatska iseljavanja, sve naše emigracije, zapravo, bile političke. Naime, zbog političkih prilika i zbog tuđih vladavina po hrvatskim su zemljama nastale teške gospodarske prilike koje su prisiljavale Hrvate da se rasele po svim krajevima svijeta».

Poticajan je i prikaz knjige dr. Antona Bozanića Iseljenici Cresko-Lošinjskog otočja u New Yorku i okolici, objavljen 1998., u izdanju gradova Cres i Mali Lošinj, te Čakavskog sabora Cresa i Malog Lošinja u New Yorku.

Jedan od zanimljivijih dijelova ove knjige predstavlja prikaz studije australskog slavista Jona Felixa Klisa, podrijetlom moliškog Hrvata, koji je objavio u Australiji dvojezično djelo na engleskom i moliško-hrvatskom jeziku. Hrvatski dio zove se Česma i orguljice. Moliški Hrvati, jedna su od najstarijih hrvatskih manjina, nastala kao posljedica turskih osvajanja u 15. st., kada su morali bježati negdje iz neretvanskog kraja. Ova knjiga prikazuje njihovu reemigraciju, naime iz talijanske pokrajine Molise gdje su žive više od 500 godina. Oni krajem 19. st., i sredinom 20. st. iseljavaju iz Molisa u velike evropske zemlje i Australiju. U Australiji, u gradu Freemantlu postoji veća zajednica moliških Hrvata. Profesor Kliso je uspio okupiti starije ljude upravo iz te zajednice, i dobiti od njih obavijesti na osnovu kojih je rekonstruirao moliško-hrvatski govor, običaje i tradiciju. Osim toga upustio se u stručna istraživanja njihova jezika, a na osnovu toga i podrijetla, koristeći se radovima profesora Milana Rešetara.

Gospođa Kukavica je dosta pažnje posvetila našim sunarodnjacima u Argentini. Upoznala na s je s knjigom Radovana Latkovića Živjeli smo i borili se za hrvatsku, koju je 2001. u Zagrebu objavila «Naklada Jurčić». Zatim je objavila rad poznate čileanske arheologinje Vjere Zlatar Mounten, o povijesti hrvatskog naseljavanja pokrajine Terapaka u Čileu, pod naslovom Hrvati, salitra i Terapaka. Sljedeće djelo koje je pokriva ovaj dio svijeta, knjiga je čileanskog književnika hrvatskoga podrijetla, Huana Hernandeza Mihovilovića, Njezine bose noge po snijegu, koju je 2004. objavila «Naklada Bošković» iz Splita.

Među historiografskim djelima prikazana u našoj knjizi, ističemo rad poznatog hrvatskog povjesnika, dr. Ljubimira Antića, Hrvati i Amerika, konkretno, njegovo dopunjeno izdanje koje se pojavilo Zagrebu 2002. godine. Već sama činjenica što se prvo izdanje prodalo, nakon čega se moglo prijeći na drugo, dopunjeno izdanje, ukazuje na vrijednost knjige, kao i na interes koje je to djelo izazvalo. Zanimljiv je rad Radovana Tadeja U potrazi za izgubljenim zlobinjanima koje se pojavilo u «Bakarskom zborniku» 2002.

Poznato je da su mnogi Hrvati kao strani stručnjaci postali vrlo cijenjene i vrijedne osobe u raznim znanstvenim disciplinama. O tome je napisao knjigu Janko Herak pod naslovom Ugledni hrvatski znanstvenici u svijetu. Izdavač je Matica hrvatskih iseljenika iz Zagreba i Hrvatsko-američko društvo, 2003 godine. Zaslužuje pozornost prikaz knjige Hrvati na jugu Afrike od 1757 do 1997 godine, Tvrtka Andrije Mursala, poslovnog čovjeka koji je mnogo godina živio u Južnoafričkoj republici a nakon demokratskih promjena bio izvanredni i opunomoćeni veleposlanik republike Hrvatske u ovoj zemlji.

Književni časopis »Hrvatska revija» čuvao je hrvatsku materinsku riječ, duhovnost, pa čak i etničku samobitnost hrvatske etničke elite, posebno one političke, u zapadnome svijetu. Uz nju je vezano i ime marnoga književnika Vinka Nikolića. Zahvaljujući radu stručnjaka u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža objavljena je bibliografija «Hrvatske revije 1951.-2000. godine», a zajedno s Leksikografskim zavodom u ovom je projektu sudjelovala i Matica hrvatska. Djelo je objavljeno u Zagrebu 2003. godine.

Skrećemo pozornost na prikaz knjige akademika Branka Franolića o hrvatskoj bibliografiji u Londonu od 1960. do 2003., koja je objavljena 2004. godine. Djelo ima temeljno značenje za proučavanje naše nazočnosti na engleskom govornom području i nezaobilazno je štivo za sve koji žele ući u ovu problematiku. Ovom prilikom želim podcrtati da je gospođa Kukavica dio knjige pisala ne kao povjesničarka, već kao književni kritičar. I tu mogu s punom odgovornošću ustvrditi da je pokazala potrebnu kvalitetu. To se vidi u prikazu slijedećih djela: romana Vladimira Gosa, Nagodba, koji je u Zagrebu objavljen 2003., knjige dr. Šimuna Šite Ćorića, S one strane granice, izabrani intervjui i dokumenti, Zagreb-Mostar 2005., studije Branke Kalođere, Pisci između dviju domovina, koju je objavilo 2003. u Rijeci Hrvatsko filološko društvo. Tu su dobro napisani prikazi prvog djela poznate hrvatske književnice iz Novog Zelanda Amelije Batistić............., i in memoriam i poznate novozelandske književnice našeg podrijetla, Floride Vela pod naslovom Croatia mine. Gospođa Kukavica je prikazala putopis ili biografski putopis o bijegu iz Hrvatske, Bogumila Hustića pod naslovom Ilegalno preko Alpa u Južnu Ameriku, koju je objavila Matica hrvatska 2004. godine. Prikazana je i knjiga Idemo kući ,prošlogodišnji dobitnik nagrade za najbolje djelo na temu života Hrvata u rasuću, čiji je autor Drage Šaravanja.

Da zaključimo: sve koje zanima problematika hrvatskog izvandomovinstva, knjiga Vesne Kukavice, Iseljenički horizonti zanimljiv je i vrijedan putokaz. U njemu se nalaze prve informacije o važnijim djelima. Nakon čitanja tih obavijesti može se prijeći i na sama djela. Konačno, preko ove knjige čitatelj može upoznati pojedine radove koji u našim knjižarama i nisu tako česti, a mnogi od njih prođu i nezapaženo. Dakako, ovdje je gospođa Kukavica prikazala i neke knjige koje su objavljene na jezicima zemalja u kojima naši ljudi žive, što je i dodatan napor i dodatna vrijednost. Svakako, pohvalio bih i estetsku opremljenost zbornika Iseljenički horizonti, Priznanje ide i Matici hrvatskih iseljenika.

PS

Teme vezane uz hrvatsko rasuće teško se probijaju u našu javnost. Šteta. Duhovna Hrvatska ima dva plućna krila. Ako želi opstati i živjeti normalno potrebna su joj oba krila, i to zdrava.

Đuro Vidmarović