Ždrijelo crnih lista (32/43)

Raisa Talalaj: Priče za djecu i odrasle

O Risi Talalaj

Raisa Talalaj odrasla je u pokrajini Donbas u ruskojezičnoj sredini. Pohađala je rusku školu, a zatim Ekonomski fakultet u Moskvi. Raisa Talalaj pripada srednjem pokoljenju ukrajinskih književnica. U teškim naporima ukrajinskih državotvornih intelektualaca da ukrajinski kao materinski jezik, nasuprot ruskom kao jeziku bivše gospodstvujuće susjedne sile, nakon proglašenja državne neovisnosti učine državnim jezikom, vrlo je znakovit primjer bračnog i književničkog para Raise i Leonida Talalaja. Oboje su ponikli i odrasli u Donbasu, u ruskojezičnoj sredini, vrlo neraspoloženoj prema ukrajinskom jeziku, da bi još u sovjetsko vrijeme prihvatili jezik svojih roditelja kao svoj književni i svakodnevni i priključili se krugu nacionalno i državotvorno djelatnih pisaca.

Gospođa Talalaj književni rad počinje kao pjesnikinja, da bi se posljednjih godina javila u vodećim književnim glasilima proznim djelima u kojima dominira snažna socijalna komponenta. Ta su djela odraz stanja u kome se našla ukrajinska nacija nakon što joj je divlji i mafijaški komunizam zamijenjen divljim i mafijaškim kapitalizam.

Raisa Talalaj je članica Društva ukrajinskih pisaca.

Prijevod: Đuro Vidmarović i Darija Pavlešin

Tajanstveni događaj

Preko ljeta čitava je obitelj živi u vikendici. Došli su i Larisini roditelji iz Donbasa, unučicu prošetati i sebi pored Dnjepra skupiti zdravlja za cijelu godinu.

Djed Timofij pošao je u ribičiju prije zore, i do doručka će, sve dok po njega ne dogega baba Katrja, sjediti na brvnu. A nakon doručka, onda mu se, naravno, spava. Ali spavati u deset u jutro sramota je. Pa, dida uzima novine, kao da će čitati. I uputi se sjesti na kladu u hladovini. Novine stavi ispred sebe, laktove na koljena, rukama podupre čelo i tako «čita».

Alisa je šetala obalom jezera. Nekoliko je minuta pažljivo promatrala umjetničko klizanje vodenih muha, a kada joj je to dosadilo, skočila je iz vrbika na stazu, kako bi otrčala kući. A tamo, gušter šmugnuo joj ispred nosa. Od straha je izgubio i svoj zeleni rep. Lisa ga uhvatila zubima. Vau – miče joj se u ustima!

Još je spasila žabicu od uža. Nenamjerno. Tako je ispalo: Pratila je vilinskog strijelca s prozirnim šuštavim krilima, kad odjednom čuje: netko beznadno stenje. Kre, kre, kre. I to negdje u blizini. Prišuljala se prema glasu, i gle – sjedi žabica kao skamenjena i viče svoje: »upomoć». Preko puta nje už sa žutim uškama. Čara nad njom poput Džune, kako bi mu u usta došla sama. Leži kao da s tim nema nikakve veze – ona, pak, sama želi njemu u usta. Gle, kao da ga moli da što više otvori usta, jer ovako je teško ući, i ne viče: «kre, kre», nego «otvaraj, otvaraj». Kad je ugledao Alisu, uplašio se – i pobjegao prije nego ga ugledaš. A žabica je sjedila kao i prije. Nju je, jadnu, paralizirao strah. Alisa ju je čak diraka šapom, kao da joj je željela kazati: hajde, glupice, bježi, živi dalje. A ona sjedi. Ne može vjerovati.

Sretna zbog takvog događaja, Alisa je preskočila ogradu svog vrta i igrajući se progona nakostriješila dlaku na repu i jureći otrčala stazom kao da za njom juri bijesan pas.

U zaletu je skočila na višnju, s višnje na krov, s krova na štalu, pa opet na stazu, zaletjela se i na kladu...

Jao, jao, jao – iznenada je skočila i bolnim glasom zavapila klada. Mačka, sada uistinu prestrašena, otrčala je na višnju.

Ah, nesreća! Pa to nije klada, to je dida! Ona protrčala kao munja po njegovim leđima i glavi.

Na ovo vikanje dotrčali su čak i susjedi. Glasno lajanje proširilo se svim vikendicama. A pospani djed ništa ne shvaća i ne može objasniti zašto se dere.

- Joj, joj, joj, leđa! – stenje.

Skinuli su mu potkošulju, a tamo, kao da je netko prošao gusjeničarom... Na kraju nitko nije shvatio što se to didi dogodilo.

Šapica i Kasjan

Ratoborno «mijau» probudilo je Mirona u cik zore. Skočio je s kauča i pogledao kroz otvoren prozor. Alisa je s napetim leđima nakostriješena i s dignutim repom, uz glavu pripijenim ušima, stajala nasuprot nepoznate odrasle mačke i prijeteći vikala svoje «uuuu».

Mačka je sjedila i netremice gledala je u oči, držeći uzdignutu desnu šapu.

- Šic van! udario je dlanovima Miron.

Mačka je uplašeno ustuknula i nespretno na tri noge otšepala u dubinu vrta.

Šapa za koju je mislio da je spremna udariti, bila je slomljena. A Alisa je pobjednički potrčala za njom. Kako bi izbjegla njezine pandže mačka se morala zaustaviti i okrenuti radi obrane.

- Mijauuu! – opet se za nju uhvatila Alisa.

Miron je morao ustati. Upalio je čajnik i otišao do jezera. Mačke su nos do nosa sjedile pored vrtnih vrata, natječući se u snazi pogleda. Kad je prišao, ozlijeđena mačka je zastala, ali prije nego što će pobjeći pažljivo ga je pogledala u oči. Ako kaže «šic», ona će otići, a što ako ne kaže...

Nije rekao. Pogledao je na slomljenu šapu.

- Ah, jadnice! Ne boj se! Dođi! Uzeo je mačku na ruke. Alisa od Mirona nije očekivala takvu izdaju. Uvrijeđeno je trznula repom i popela se na višnju.

Miron je mačku unio u kuću i položio na kauč.

- Tko ti je učinio takvo zlo?! Dospjela si u neku klopku, ili te je netko pogodio kamenom? Tiho joj je govorio, ne znajući kako prići slomljenoj šapi.

- Dobro, hajmo te liječiti.

Mačka je zastala, priljubila uši uz glavu i čak zažmirila, shvaćajući da će boljeti, ali moraš trpjeti. Posuo je ranu streptomicinom, stavio šapu na čistu klenovu daščicu, podloživši ispod malo vate i tek onda dobro zamotao gazom.

Alisa, koliko ju god Miron zvao, pojavila se tek kad se smračilo. Tugovala je i prestala se ljutiti. Ona ga je silno voljela! I on je volio nju. Da ju nije volio, ne bi zvao, ni tražio, ne bi je hranio svojim najdražim kokošjim bocama – sad joj je dao već treću..., ne, dovoljno je, još će zaspati na pragu. Pola boce pojest će noću kasnije, kada jako ogladni prije svitanja.

Zaslijepljena srećom pomirbe, nije ni primijetila suparnicu, koja se smjestila u dnu kauča, i promatrala ju od bola crnim očima.

Tri dana uvrijeđena usvajanjem Šapice, tako je mačku nazvao Miron – Alisa je čas napuštala dvorište, čas se vraćala. Kad bi bar mogla prestati biti ljubomorna – tada bi joj odlazak čak godio: susjedi su je poznali i poštivali. Neki su od njih išli u ribolov zajedno s njom, netko ju je vidio kod sebe u vrtu s mišem u zubima, a prije tjedan dana, kad se u dvorištu Franciske Pavlivne tukla sa štakorom skoro svoje veličine, i uspjela mu pregristi grlo pred očima prestrašene bake, navečer je o tome znao cijeli njihov otok! Pa i Katerina Kornjijivna zamolila je da joj Miron posudi mačku kako bi kod nje prenoćila, i barem prestrašila bahate miševe. E, pa k njoj će se i preseliti! Tamo ima miševa kao u priči... Neka, neka! Neće ona propasti! To mu neće oprostiti!

Ali predveče Alisa više nije tako razmišljala – čula je kako Miron glasno doziva njeno ime, osjećala je preko susjedove ograde njegov, njoj tako dragi miris i oprostila.

Kasnije, nakon tjedan dana, već se počela družiti sa Šapicom. Šapica – odrasla i iskusna mačka, znala je koketirati Mironu i istovremeno biti majčinski naklonjena Alisi. Znala je kako može pridobiti prkosnu pubertetsku Alisu: jednom ujutro dok je ona slatko sanjala, došla je bez dopuštenja, i počela joj lizati leđa, rep i iza ušiju. To je bilo tako slatko, tako dirljivo: još nedavno je malu Alisu tako dotjerivala mama. Alisa se probudila, ali se pravila da spava – željela je da ovo blaženstvo traje što duže.

Svakog jutra i svake večeri Miron je premotavao šapu. U početku mazao je ranu smrdljivom mašću, zatim je stavio vatu s daščicom i premotavao tako jako, da ne može zavoj strgnuti zubima. Od bolova mački su treperili brkovi, ali nije se otimala. Miron ju je zvao umnicom, češkao iza uha i častio nečim ukusnim.

Jednom je Šapica sjedila na ganjku usred treperavih sunčevih zraka i drijemala. Nije ni čula kako se ušuljao veliki riđi mačak. Taj je ničiji skitnica znao sve o svima na otoku. Pa, naravno, uskoro će hladna gladna zima – mora znati gdje su čiji miševi i koliko ih ima, ispod čije se kuće skrivaju ježevi, gdje noće sjenice i vrapci, gdje se mogu loviti krtice, a gdje štakori. Isto je tako poznavao i sve ribare: kako one kod kojih može izciganiti dvije ribice i one kod kojih može bez posljedica ukrasti koju ribu... Znao je i svaku koketu prelju, sve svoje suparnike, s većinom od njih odmjeravao je snagu. Neke od njih znao je samo pogledom paralizirati.

Šapica ga je, vjerojatno, poznavala od ranije, jer se digla na tri noge, druželjubivo zažmirila i mijauknula.

Mačak je pomirisao njenu vlažnu njušku, bolesnu šapu, rep i raskomotio se. Šapica je, trljajući se o njegovu glavu, legla pored, pokazavši bijeli trbuh.

Alisa je s negodovanjem sve pratila s višnje: samo im je još treći nedostajao! Ne, to neće moći tako! Ona ne namjerava još s nekim dijeliti svog Mirona! Kao ris skočila je s drveta mačku na leđa. Mačak se od iznenađenja trgnuo i pobjegao s ganjka. Mislio je preskočiti zdjelu s vodom, ali ju je dotaknuo i ona je pojurila za njim. Baabah. Alisa je režala za njim sve do ograde. I tek potom uplašeni je mačak pogledao tko tako bijesan ovdje živi?!

Taj riđi div došao je u njihovo dvorište ponovo, kada Šapice ondje više nije bilo. Gdje ju samo nije Miron tražio! Alisa je prije tri dana čula kako je njihova susjeda Franciska Pavlivna u povjerenju govorila Nini Jakivnoj, kako je vidjela ustrijeljenu mačku pored kontejnera za smeće, i molila je da se o tome ne govori Mironu.

- Mačku nećeš vratiti, a bolje s Bidjuginim nemati posla.

- Taj gad može i vikendicu zapaliti.

One su se još uvijek sjećale kako je on okrutno postrijeljao vidre koje su se doselile na njihovo jezero. Nitko mu nije smio ništa prigovoriti. Svi su se bojali tog smeća i šutjeli, trpeći njegove bezobrazluke: svaki drugi dan napio bi se rakije i psovao zajedno s punicom, tako da se čulo po čitavom otoku, do ranog jutra. Nije poznavao normalne riječi.

Mačak je lutao dvorištem i označavao teritorij kao da je njegov, nije zaboravio ni jedan kut.

Alisa je sjedila na krovu, gledala i nije se žurila braniti svoje pravo na imanje. Kakav bezobrazluk: ništa se ne boji – došao je u kuhinju i žvače njezin doručak!

Ali nije se htjela svađati. Tiho je sišla sa svog postolja, došla do označenog kuta i počela njušiti njegovu posjetnicu: «Zdrav, hrabar, pametan, neovisan, iskusan, lovac, ribar, ljubavnik...» Kakav mačak! Evo zašto se Šapica trljala o njega!

Alisa se na prstićima ušuljala i legla na ganjku, zagradivši mačku izlaz.

- O! to si ti?.. – promrmljao je iznenađeni mačak.

Ona je za svaki slučaj ustala i malo uzmaknula.

- Ti bi mogla vragove u pakao tjerati, - prisjetio se njihovog posljednjeg susreta.

- Hm...

- Sviđaš mi se.

- Mr-r-r.

- Samo nemoj dolaziti u Bidjuginov vrt...

- Znam.

- Bok.

- Dođi večeras na obalu. Među kamenjem je neviđeno puno miševa!

- I gadova... - prekinuo ju je mačak. – Ako bi se što desilo – zovi. Ja sam Kasjan, - i ne okrećući se ponosno otišao.

Alisa ga je otpratila pogledom do ograde, došla do označenog kuta i njušila, njušila njegov miris, jak, magičan... Već ga je zavoljela. Isto tako kao i Mironov miris. Mačka je prislonila uho na označeni ugao i uzduž cijelog vrata namazala si krzno. Neka svi znadu – ona je prijateljica samog Kasjana!

Sada je Alisa svakog dana sjedila na ulaznim vratima i čekala mačka. Ponekad ga je tako željela vidjeti da su joj trnci prolazili po koži! Padala je na užaren pijesak i okretala se s boka na bok, odguravajući se zadnjim šapama, klizila vratom i trbuhom po pijesku. Nakon toga trčala bi do Kasjanovog znamenja, već davno izblijedjelog od nje same, i iz sve snage trljala se, zažmirivši.

- Da se nisi zaljubila? – iznenadio ju je Miron.

- Mr-r-r. - trljala se o njegovu nogu Alisa.

Po noći nije mogla zaspati. Popela se na vrh krova, trenutak promatrala izmaglicu na mjesecu, nakon toga viknula na cijeli svijet:

- Kas-jaaa-ne!

Vaa-u! odgovorio je mačak. – «Cura je sazorila!»

Miron je već peti dan tražio svoju mačku.

- Gospodine umjetniče! – pozvao je preko ograde susjed. – Čuo sam da ste izgubili mačku. Evo, malo prije sam vidio neku s bijelom mrljom na vrhu repa, na kraju otoka, na obali zaljeva. Hoda s riđim mačkom...

Istina, to je bila Alisa. Mačak je sjedio na kamenu, a ona se pred njim sretno prevrtala s boka na bok. Kad ju je Miron pozvao, zbunila se, jer je voljela obojicu: i Mirona i Kasjana. Ali Miron je sve riješio umjesto nje – podigao ju je na ruke, privio na grudi i odnio kući.

Iz knjige Raise Talalaj: «Trobojna Dusja» (Триколірна Дуся), Київ, 2005.

PS

Raisa Talalaj je ugledna ukrajinska književnica. Potrudili smo se dobro prevesti njezine sjajne priče u kojima su glavni likovi životinje. Bio sam uvjeren kako takve priče trebaju «Modroj lasti» iz Zagreba. Prevario sam se. O sudbini ponuđenog teksta nije mi javljeno niti s «Da», niti s «Ne». Tipično za grgoljanje ždrijela crnih lista.

Đuro Vidmarović