(Geo)političke teme i mete

 

 

Tema hrvatsko-slovenskog graničnog spora i blokade pregovora s EU ne jenjava iz medija. Nema dana da nas mainstream mediji ne bombardiraju informacijama vezanim uz tu temu, toliko da su se već i najvećim flegmaticima i apolitičnim ljudima popeli na glavu. Svi će se vjerujem složiti kako je ovaj medijsko-politički cirkus poprimio zbilja groteskne razmjere. U nizu novinskih članaka napisanih na ovu temu svakako treba izdvojiti jedan, razlozi su čisto edukativni. «Ne možete se dogovoriti sa Slovencima? U EU ćete sa Srbima». Takav nam naslov donosi Jutarnji list na svom internetskom portalu 14. ožujka 2009 g. Prosječan konzument medija zasigurno će se zgroziti nad ovim naslovom! Pa nije li Hrvatska još do jučer bila balkanski vlak za EU i Zapad?! Nije li Hrvatska faktor stabilnosti u regiji (ili kako bi jedan visoko pozicionirani hrvatski političar rekao – regionu)? U tekstu dalje stoji kako je članicama EU rasprava o granici na moru zamorna i besmislena i kako se oni nemaju vremena podrobno baviti tim pitanjem. Na Hrvatskoj je kaže dalje da postigne kompromis sa Slovenijom ili inače ulaska u EU neće biti. Spominje se i mogućnost da Hrvatska uđe u EU zajedno sa Srbijom jer «bi bilo politički važno da dvije najvažnije države s Balkana budu zajedno primljene u EU».(D.Dijanović)

 

 

Kako mediji izvještavaju na posljednjem saboru Kluba mladih IDS-a predsjednik IDS-a Ivan Jakovčić najavio ja kako će nakon ulaska Hrvatske u EU Istra zatražiti autonomiju. Smatra kako stanovnici Istre imaju “legitimno i demokratsko pravo kao regija otvoriti pitanje autonomije Istre”. Nadalje tumači kako se Istra devedesetih “znala suprotstaviti nacionalizmu, te prihvatila toleranciju, višejezičnost i multikulturalnost”. Kada ne bi znali da takve tendencije kod istarskih političara doista postoje već dugi niz godina, mislili bi da je riječ o predizbornome triku. No ovdje je ipak riječ o mnogo ozbiljnijem pitanju. Ova izjava čelnika IDS-a otvara brojna pravna, politička i ideološka pitanja. Za početak treba podsjetiti kako je tzv. Badinterova komisija, pod predsjedanjem francuskog pravnika Roberta Badintera, potvrdila hrvatsku u avnojevskim granicama te je RH i priznata u tim granicama po preporuci Mišljenja br. 1 od 29. studenoga 1991. te Mišljenja br. 2 i 3 od 11. siječnja 1992 g. Avnojevske granice Hrvatske nedvojbeno obuhvaćaju i Istru (osim nekih manjih dijelova koji su u sastavu Slovenije i Italije).(D.Dijanović)

 

 

Odlukom Sudskog vijeća Okružnog suda u Beogradu optuženicima za Ovčaru određene su 193 godine zatvora što je bezmalo 40 godina manje nego u prvoj presudi iz prosinca 2005 g[1]. Ne treba biti vrsni matematičar kako bi izračunali da za život svakog ubijenog na Ovčari nije dosuđena niti jedna godina zatvora. Unatoč zadovoljstvu dijela vladajuće nomenklature tj. premijera Ive Sanadera koji «smatra kako se pokazalo da je Srbija spremna suditi za ratne zločine[2]», nemoguće se oteti dojmu da je izrečena kazna dobrano premala. Zar je život mučenog, tučenog, ponižavanog i ubijenog čovjeka zbilja tako bezvrijedan? Dakako, nijedna kazna, ma kako rigorozna ona bila, neće majkama vratiti sinove, ali je red da žrtve Ovčare dobiju barem dostojnu povijesnu i moralnu satisfakciju. Konačno, i zastupnik u Skupštini Srbije Žarko Korač složio se kako je kazna premalena i usporedio je s onima koje u Srbiji danas dobivaju «normalni» kriminalci[3]. Međutim, ova presuda neminovno nas vraća na sramotnu presudu Haaškoga suda Vukovarskoj trojci iz rujna 2007 g. Kako znamo Mile Mrkšić osuđen je na 20 godina zatvora, Veselin Šljivančanin na 5 godina zatvora, dok je za Miroslava Radića donesena oslobađajuća presuda[4], a žalbe neće niti biti. Presuda je sama po sebi skandalozna, no još je skandaloznije to da se u presudi krivcima proglašavaju srpske paravojne postrojbe, a ne Jugoslavenska Narodna Armija. U presudi je također utvrđeno da u Vukovaru nije počinjen genocid.(D.Dijanović)

 

 

Smrću dr. Franje Tuđmana završila je jedna epoha novije hrvatske povijesti. Epoha je to koja predstavlja kraj četrdesetpetogodišnjeg komunističkog mraka i stvaranja samostalne i suverene Republike Hrvatske. Unatoč nepovoljnim međunarodnim okolnostima i agresiji kojoj je Hrvatska bila izložena, ispunio se tisućljetni neprekinuti san hrvatskoga naroda o samostalnoj i slobodnoj državi. Međutim, kao što je pod vodstvom dr. Tuđmana stvorena Hrvatska država, tako je njegovom smrću ona i pokopana. Napadi na dr. Tuđmana, a time i na hrvatsku državu personificiranu u njegovoj osobi, započeli još za njegova života. Nepotrebno je podsjećati na subverzivno djelovanje sluganskih plaćeničkih piskarala i kojekakvih nevladinih udruga, podudruga i zadruga. Konačno, mnogi od njih i sami su se hvalisali kako im je cilj bio rušenje «Tuđmanova režima». U financiranju rušenja «Tuđmanova režima» strani nalogodavci nisu škrtarili, kao što se domaći izvršitelji nisu zaboravili pohvaliti kako uživaju financijsku i inu podršku izvana.(D.Dijanović)

 

 

Ekonomska kriza započela krajem prošle godine u Sjedinjenim Američkim Državama (iako je de facto započela i znatno ranije!), širi se nesmiljenom brzinom. Svakodnevno nas izvještavaju o recesiji, padu izvoza, otpušanju radnika, sve većem broju nezaposlenih, padu proizvodnje i potrošnje, padu vrijednosti nekretnina kakav nije zabilježen od velike depresije iz predratnoga doba... (D.Dijanović)

 

 

Henry Kissinger, uz Brzezinskog (čiji je kućni prijatelj), najeminentniji je američki geostrateg i centralna ličnost američke vanjske politike. U intervjuu za CNBC’s (6. siječnja 2009.) izjavio je da su globalna previranja i financijska kriza sjajna prilika da se uspostavi "Novi svjetski poredak" (it's a great opportunity, it isn't just a crisis”). Nadalje, tumači kako ćemo krajem Busheve i početkom Obamine administracije moći posvjedočiti stvaranju Novog svjetskog poretka i kako će se tome, parafraziram, morati prikloniti i islamske zemlje. Dalje hvali (jedan republikanac!) Obaminu administraciju [1]. U nedavnom intervjuu za Hrvatski list, William Engdahl, autor knjiga Stoljeće rata I i II i Sjeme uništenja, apostrofirao je kako je Obama projekt "najmoćnijih američkih umova". Simptomatično je također Kissingerovo spominjanje islamskih zemalja i toga kako će se i one morati prikloniti Novom svjetskom poretku. Svakom barem poluupućenom u geopolitička zbivanja na velikoj šahovskoj ploči zvanoj Euroazija, jasno je da je Iran trenutno jedina zemlja u islamskom svijetu koja može pružiti kakav-takav otpor angloameričkoj težnji za globalnom dominacijom tj. postizanjem dominacije punoga spektra. Iz toga proizlazi da je sljedeća američka meta (što je već poduže vrijeme javna tajna, sjetimo se MacCainove "bomb Iran") - Iran.(D.Dijanović)