Udruženi zločinački pothvat protiv Hrvatske

Samostalna i nezavisna hrvatska država od samih je početaka bila neželjeno čedo međunarodne zajednice. Radi očuvanja svojih geopolitičkih, strateških i gospodarskih pozicija u ovome dijelu Europe, kojima je ujedinjenje Njemačke predstavljalo opasnost, velike su sile – prije svega Velika Britanija i Francuska – bile spremne bez imalo obzira Hrvatsku izručiti velikosrpskim memorandumskim teoretičarima i njihovim koljačkim praktičarima. Nakon što je Hrvatska unatoč svim opstrukcijama uspjela postići međunarodno priznanje, u inozemnim se je središtima moći govorilo o njenom "preuranjenom priznanju", dok su neki domaći diplomati u međunarodnim krugovima širili priču da će samostalna Hrvatska biti tempirana bomba u srcu Europe. Kad im nije uspjelo spriječititi hrvatsko priznanje, jugofilni i srbofilni političari na Zapadu odlučili su Hrvatskoj onemogućiti normalno funkcioniranje. Britanski pisac i bivši časnik britanske obavještajne službe (MI6) dr. John Coleman u knjizi "Diplomacija prijevarom" piše kako je velikosrpski projekt osvajanja Hrvatske i BiH obavještajno i financijski bio podržavan iz Velike Britanije, SAD-a i Francuske, i kako prava svrha pozivanja "mirovnih snaga" nije bilo razdvajanje zaraćenih strana, već su snage UN-a stacioniranjem svojih snaga zapravo prihvatile teritorij kojega je zauzela jugoslavenska vojska, kao teritorij koji sada pripada Srbiji. Hrvatskoj su namijenili "polako umiranje".

Međutim, kad je međunarodna zajednica već odlučila priznati stanje stvoreno velikosrpskom okupacijom hrvatskih krajeva, uslijedile su vojno-redarstvene akcije Bljesak i Oluja, kojima nije poražena samo velikosrpska i jugoslavenska ideja, nego i planovi određenih inozemnih centara moći. Kako planovi prosrpskih zapadnih snaga predvođenih perfidnim Albionom ne bi doživjeli potpuni krah, hrvatskim je i muslimanskim snagama pod prijetnjom sankcija zabranjen ulazak u Banju Luku, što bi de facto prestavljalo krah Republike Srpske. Tim je činom ne samo nagrađena velikosrpska genocidna politika – i time stvorene psihološke pretpostavke za sutrašnje ponovne pokušaje realizacije velikosrpske ideje - nego je i namjerno ostavljeno jedno "krizno žarište", kojega "gospodari kaosa" u inozemnim centrima moći uvijek po potrebi mogu aktivirati radi ostvarenja svojih interesa. Sličan je obrazac bio uporabljen u 20 st., kad je ishod Prvoga svjetskog rata bio takav, da je bilo posve jasno da će u daljnoj budućnosti dovesti do novih sukoba.

Nakon završetka rata i mirne reintegracija Podunavlja, koja uz svoje prednosti ima i velike nedostatke (aboliranje četnika, činjenica da neki krajevi u istočnoj Slavoniji ni danas u vrijednosnom smislu nisu dio RH) formiran je novi udruženi zločinački pothvat srbijanskih i srbofilnih krugova moći, kojemu je cilj vratiti stare odnose snaga na "Balkanu" i Hrvatima se osvetiti za to što su kao narod "odbili nestati iz povijesti". Taj se projekt odvija na najmanje dvije razine. Jedna od njih je ona pravosudna, gdje se presudama Haaškoga suda – unatoč svim zamornim kokodakanjima o "individualnoj odgovornosti" – nastoji s jedne strane amnestirati velikosrpsku politiku (slučaj Šljivančanin samo je komadić sramotnog mozaika), dok se s druge strane vojno-politički vrh Hrvatske koji je stvorio RH nastojati okvalificirati kao "udruženi zločinački pothvat". Pod ruku s presudama Haaškoga suda ide i djelovanje hrvatskog (nomen non est omen!) pravosuđa, koje amnestira brojne srpske zločince, dok s druge strane – ako treba i na temelju izmišljenih optužbi te iskaza ubojica, ništarija i kriminalaca – progoni hrvatske branitelje; i to ne bilo koje branitelje, već one koji su odigrali ključnu ulogu u obrani Hrvatske i oslobađanju hrvatskih krajeva (Vukovar, Gospić, Osijek, Varaždin, Bjelovar itd). Ciljevi takvog udruženog zločinačkog djelovanja potpuno su razvidni: 1.osobe koje su odigrale ključnu ulogu u oslobađanju Hrvatske i rušenju zločinačke Jugoslavije, valja prikazati ako ne kao ubojice i kriminalce, a onda svakako kao suspektne osobe 2. konstantnim potenciranjem malobrojnih hrvatskih zločina te prešućivanjem i opravdanjem srpskih zločina psihološki slomiti hrvatsko stanovništvo; za to su zadužene jugosferaške novinarske trube i tobožnje udruge za "ljudska prava", za koje nismo čuli da su se do sada ikada zainteresirale za brojne neistražene i nesankcionirane zločine nad hrvatskim civilima.

Druga razina udruženoga zločinačkog pothvata odvija se uglavnom na razini institucija Hrvatske, Srbije i drugih zemalja pokojne Jugoslavije. Riječ je o ponovnom integriranju zemalja bivše Jugoslavije odnosno o projektu "Zapadni Balkan" odnosno "Jugosfera". Taj projekt – kojemu se je pokojni dr. Franjo Tuđman oštro suprostavljao, zbog čega si je priskrbio etiketu "izolacionista" - ima za cilj stvoriti ponovnu balkansku uniju, koju bi sačinjavale države bivše Jugoslavije minus Slovenija + Albanija. Dakako, da bi ta Unija bila samo transmisija prema ponovnom zajedničkom državnopravnom okviru, suvišno je i napominjati. U taj su projekti uključene ne samo vlade i predsjednici zemalja bivše Jugoslavije, nego i športaši, književnici, umjetnici, lingvisti, filmaši, kulturni radnici, pjevači, poduzetnici... svi oni koji na bilo koji način koriste novome regionalnom povezivanju, koje se, međutim, više ne prodaje u istrošenoj sentimentalno-romantičnoj ambalaži bratstva i jedinstva, već pod krinkom zajedničke ekonomske koristi. Dakako, čitav taj plan ne samo da se za većinu "pasivnog stada zbunjenih promatrača" odvija tajno, nego su i jugosferaški novinari dobili zadatak da u svojim kolumnama negiraju i ismijavaju njegovo postojanje, smiješnim isticanjem toga da je Hrvatska pred vratima EU. Uostalom, da taj projekt postoji mogli smo jednom čuti i u njihovim medijima. Naime, nakon posjeta europskog povjerenika za proširenje Olija Rehna Hrvatskoj u ožujku 2008. tj. nekoliko dana nakon primopredaje ovlasti s Pakta o stabilnosti na Vijeće za regionalnu suradnju mediji su prenijeli: "Politički koncept zapadnog Balkana opet je u javnom zamahu. Oli Rehn, koji danas dolazi u Hrvatsku, sa sobom nosi i dokument pod nazivom Zapadni Balkan i poboljšanje europske perspektive. Iako domaći diplomatski izvori tvrde da je karta pogrešno ucrtana, opći dojam nepogrešivo podsjeća na shemu 6-1+1, osmišljenoj u Londonu početkom devedesetih. Tada je naime rođen politički koncept zapadnog Balkana. On dugoročno u Balkanskoj uniji vidi zemlje bivše Jugoslavije minus Slovenija plus Albanija" (http://dnevnik.hr).

Plod projekta Jugosfere je i ponovno bahato ponašanje srpskih političara u Hrvatskoj, kojima nije dovoljno što su četnički pobunjenici amnestirani i što im se kao nagrada što su rušili Hrvatsku obnavljaju stanovi i osiguravaju radna mjesta (a kao posljedica veleizdajničkog Sanaderovog sporazuma sa SDSS-om, čije je čedo i četnički spomenik u Srbu), nego žele u Hrvatskoj ponovno voditi glavnu riječ, pa tako nema broja velikosrpskog tjednika "Novosti" u kojemu se - ne znam na temelju čega i gdje u svijetu postoji takav primjer - traži priznanje Srbima konstitutivnosti u RH i u kojemu se ne izruguju hrvatske svetinje. U koriste tome ide i ponovno rehabilitiranje zločinačke zavnohovštine u RH, na temelja koje su prema Bakarićevim riječima Srbi u SRH imali status konstitutivnog naroda. Sljedeći korak je, nakon predvidljivih haaških presuda Gotovini, Čermaku i Markaču, vjerojatno novi plan Z4? Uostalom, pokušaj mini-Z4 plana ne tako davno spriječila je – dakako iz svojih interesa, a ne iz velike ljubavi prema Hrvatskoj – Vesna Pusić, tako da će ga se u budućnosti nesumnjivo nastojati ponovno realizirati.

Velikosrpski književnik Dobrica Ćosić, "otac srpske nacije", koji je u romanu "Deobe" priznao da je laž "vid srpskog patriozma" i "potvrda njihove urođene inteligencije" ("lažemo stvaralački, maštovito, inventivno"), poznat je po svojoj tvrdnji da Srbi dobivaju u ratu, a gube u miru. U točnost te tvrdnje ne ćemo ovdje ulaziti, no činjenica je da su prethodni rat dobili Hrvati, ali da plodovi te pobjede – zahvaljući ponajviše domaćih izdajicama i ništarijama koji su na vlasti nakon 2000. – gotovo više i ne postoje. Hrvatska država danas je jedna groteskna karikatura i dobra prilika bivšim udbašima i kriminalcima da napune svoje džepove valutom koju su svojedobno nazivali "fašističkom". Da bi se takvo stanje promijenilo i da bi se Hrvatska očuvala na karti svijeta, potrebno je okupiti sve taštinama i privatnim interesima razdvojene državotvorne snage, formirati jake nacionalne medije i pomesti s vlasti čitavu izdajničku, nesposobnu i mediokritetsku klatež koja za račun stranih kroatofobnih nalogodavaca upravlja Hrvatskom i parazitira na grbači hrvatskih radnika. Je li upravo rođeni pokret "Hrast" – "Hrvatski rast" onaj koji će izvršiti taj pothvat, pokazat će budućnost. Do nacionalne katarze će, međutim, svakako doći. Kad tad.

Davor Dijanović
Hrvatsko slovo