Jedinstveni jugoslavenski (ne)kulturni prostor

Oni koji barem nešto znaju o nacionalnoj povijesti Hrvatske, poznato im je da je nastanku prve jugoslavenske države kumovao višegodišnji, pa i višedestljetni napor projugoslavenskih političkih i kulturnih silnica u tadašnjoj Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji i Kraljevini Srbiji, usmjeren na izgradnju političkih i kulturnih pretpostavki za «ujedinjenje južnih Slavena» odnosno za stvaranje «jedinstvene jugoslavenske države». Posebna uloga u tom projektu bila je namijenjena kulturnim radnicima, piscima, slikarima i umjetnicima jugoslavenske orijentacije, kojima je stvaranje zajedničke države bilo u interesu i radi povećanja tržišta i većih honorara. Nastojalo se je, naime, stvoriti privid postojanja «jedinstvene kulture južnih Slavena», koja bi pak poslužila kao legitimacija teze o «narodnom jedinstvu južnih Slovena», koji će stvoriti zajedničku državu. U prvotnim koncepcijama i Bugarska se je spominjala kao dio te zajedničke države, no te su se koncepcije kasnije izjalovile, što zbog srbijansko-bugarskih sukoba u balkanskim ratovima, što zbog činjenice da bi ulazak Bugarske značio slabljenje moći Srbije, čiji su si političari umislili da će pod jugoslavenskom maskom ostvariti plan o «Velikoj Srbiji», kojega su još u 19 st. uobličili velikosrpski voždovi poput Vuka Karadžića, Ilije Garašanina i dr.

Jedan od važnih temelja te «jedinstvene kulture» trebao je predstavljati tzv. hrvatsko-srpski jezik, politički hibrid stvoren u eksperimentalnoj radionici hrvatskih vukovaca i srpskih filologa. Ujednačavanje je, dakako, provedeno štetu hrvatskog jezika, što možemo zahvaliti domaćim servilnim srbofilnim jezikoslovcima koji su hrvatski jezik - jezik koji se je govorio na europskim dvorovima i koji je prema istraživanju dr. Stjepana Krasića normiran još u 17 st. - podredili srpskome jeziku, o kojemu je dovoljno reći da mu je najveći reformator bio već spomenuti Vuk Karadžić, čije su krađe i prisvajanja hrvatskog jezika i kulture nadaleko poznati i elaborirani. Važnu ulogu u izgradnji «južnoslavenske kulture» imali su i susreti hrvatskih i srbijanskih književnika, kao i likovne izložbe «južnoslavenskih slikara» koje je financirala srbijanska kraljevska dinastija Karađorđević.

Hrvatska kulturna i politička elita naivno je prihvatila jugoslavensku koncepciju, misleći da će ona značiti nacionalno oslobođenje hrvatskog naroda i ujedinjenje hrvatskih zemalja. Toj je iluziji podlegao i dobar dio tadašnjega katoličkog klera, koji je u ujedinjenju vidio priliku za širenje katoličke vjere prema istoku, što je bila i tadašnja politika Vatikana. Međutim, ubrzo nakon «ujedinjenja» i brutalnog terora i zlosilja koje je zavladalo već petoga prosinca 1918., a nastavilo se sve do raspada države, većina je tih istih političara i crkvenih djelatnika doživjela naglo otriježnjenje. Tako je jedan od otaca jugoslavenske države, dr. Ante Trumbić, ne samo odbacio jugoslavensku ideju, nego se je pred kraj života zbližio s ustaškim poglavnikom dr. Antom Pavelićem. Katolička crkva postala je, kako je poznato, jedna od najdosljednijih brana protiv velikosrpskog potiranja hrvatske etničke samobitnosti. Nakon ubojstva Stjepana Radića i drugova u beogradskoj skupštini 1928. i oni najnaivniji političari – ako tu ne ubrajamo plaćenike, kukavice i izdajice – uvidjeli su da su je zajednička država Hrvata i Srba čisti promašaj i maska za realizaciju velikosrpske ideje. Hrvatska ne samo da je izgubila svoju državnost i bila podvrgnuta brutalnom teroru, gospodarskoj eksploataciji i drugim oblicima ponižavanja, nego je doživjela strahoviti kulturni nazadak. Od najistaknutije države Srednje Europe prema Balkanu, ona je postala najistaknutija država Balkana prema Srednjoj Europi. Ta psihološka i mentalitetska promjena imala je katastrofalne reperkusije koje se osjećaju i danas. Koliki je samo civilizacijski nazadak predstavljalo ponovno uvođenje torture u kazneni postupak. U Hrvatskoj je, naime, torturu ukinula carica Marija Terezija još 1776., dok je ona u doba Jugoslavije bila sasvim uobičajena. Dovoljno je pogledati kakvim su brutalnim i barbarskim metodama iznuđivanja dokaza bili podvrgnuti Hranilović, Soldin i drugovi u kaznenome postupku kojega je jugoslavensko pravosuđe vodilo protiv njih, da bi se uvidjelo da je stvaranje Jugoslavije u kulturnom pogledu značilo povratak 150 godina unatrag. A da su mito, korupcija, prevare, podmićivanja i brahijalno divljaštvo u Hrvatsku uvezeni zajedno s Acinim opančarima i žandarima, nepotrebno je i napominjati. Prva Jugoslavija nas je iskvarila, druga zaglupila, piše s potpunim pravom akademik Dubravko Jelčić.

No, unatoč tim činjenicama, unatoč svim kasnijim zvjerstvima i krvoprolićima koja su bila posljedica stvaranja prve i druge Jugoslavije, unatoč svim teritorijalnim i demografskim gubitcima, neki bi Hrvatsku i danas htjeli vidjeti na Balkanu, u «balkanskoj krčmi» zajedno sa Srbijom. I danas se dadu pronaći pisci i umjetnici koji servilno hodočaste u Beograd i tamo za šaku judinih škuda lažima vrijeđaju Hrvatsku i ulizuju se Srbima, a neki hvaljenjem Draže Mihailovića čak i velikosrbima. I danas će se bez ikakvog problema naći novinara koji će ustajati protiv svake ideje koja bi značila afirmaciju hrvatskih interesa, a zagovarati svaku koja je antihrvatskog karaktera. I danas – nakon svih žrtava podnesenih u borbi za priznanje hrvatskoga književnog jezika - naći će se domaćih lingvista koji će zagovarati hrvatsko-srpski jezik i negirati hrvatsku jezičnu samobitnost. I danas će sve navedene ništarije i protuhe udruženim snagama propovijedati zajednički «jugoslavenski kulturni prostor». I dok se Trumbić, Supilo i drugi političari koji su utrli put u prvu Jugoslaviju još mogu manjim dijelom opravdati neznanjem i naivnošću, kasnije komunističke, a još više današnje jugosferaške trube, nemoguće je ičime opravdavati za takve postupke. Oni svjesno rade protiv Hrvatske i ne može ih se označiti nikako drugačije nego kao obične izdajice. Riječ je o osobama koje zagovarajući projekte koji su se povijesno pokazali zločinačkima otvaraju vrata novim ratovima, zločinima i mržnji. Riječ je, zapravo, o verbalnim ubojicama.

Prošlost nam u prvom redu ne može reći što trebamo raditi, nego što trebamo izbjegavati, piše španjolski filozof Ortega y Gasset. Stvaranje jedinstvenog «jugoslavenskog kulturnog prostora» u prošlosti nam je donijelo brutalni velikosrpski teror u monarhističkoj Jugoslaviji, donijelo nam je Bleiburg, Vukovar, Škabrnju, Srebrenicu... Današnji apostoli jugosferaške politike i zagovaratelji novoga «jugoslavenskog kulturnog prostora» donijet će nam vrlo slične darove, ako ih ne spriječimo u njihovim izdajničkim pohvatima. Kao i u povijesti, tako i danas, «kulturna suradnja» koja se agresivno potiče između Hrvatske i Srbije, samo je jedan od instrumenata za izgradnju ponovne zajedničke države, ma kako to neki od domaćih jugosferaša uspjenjeno pokušavali demantirati u svojim tekstovima. Jer, da je istima do hrvatskoga kulturnoga razvitka, onda bi u svojim tekstovima zagovarali suradnju sa zapadnim zemljama. Po kojoj bi to, naime, perverznoj logici Hrvatska – koja je oduvijek, za razliku od Srbije, bila okrenuta Zapadu - nužno morala biti u balkanskoj regiji sa Srbijom i Makedonijom, a ne recimo s Mađarskom i Austrijom, zemljama s kojima je stoljećima živjela u kulturnoj i pravnoj državi kakva je bila Dvojna monarhija? Znade se po kojoj: po logici domaćih jugofila, orjunaša i londonskih slugu.

«Hrvatskoj naciji mjesto je na Zapadu i uz Zapad. Hrvatskoj naciji nema mjesta na Balkanu. Tko je veže proti Zapadu, radi proti hrvatskoj povijesti. Tko srlja na Balkan, taj truje hrvatsku krv». Riječi su ovo dr. Milana Šufflaya iz 1924., kojima se ni danas nema što dodati. Hrvatska je uvijek bila i bit će zapadna zemlja; svaka konepcija koja bi Hrvatsku gurala na Balkan nužno je protuhrvatska i osuđena na propast. «Zapad je na hrvatskom tlu apsolutno nadmoćan i ova zapadnjačka dominanta ostaje karakteristikom hrvatske nacije kroz sva poznija vremena», dodaje Šufflay. Ako je netko veliki ljubitelj Balkana i Srbije, nitko ga ne sprječava da se kao i Ivo Andrić posrbi, ode živjeti u Beograd i poštedi hrvatski puk svojih srbofilnih i protuhrvatskih psihotičnih ispada. Siguran sam da srbijanska diplomacija i danas traži nove kadrove! Pa neka mu je sretan put!

Davor Dijanović