Sanaderovski poučak

Još pred oko dvije godine dr. Ivo Sanader bio je najpopularniji političar u Hrvatskoj i – da se poslužimo novokomponiranim lingvističkim besmislicama – «regiji». Obožavali su ga «liberali» i «konzervativci», «ljevičari» i «desničari», «napredno» i «nazadno», «staro» i «mlado»... Novinari su o njemu pisali samo lijepe stvari, skladali mu panegirike i glorificirali ga kao božanstvo. Divili su mu se čak i njegovi politički protivnici. Pohvale njegovu liku i djelu stizale su iz europskih i svjetskih centara moći. Ivo je slovio kao moderan europski političar kakvoga se ne bi posramile niti veće europske zemlje. Tada je, međutim, preko noći uslijedio prevrat: Ivo je abdicirao s vlasti i povukao se iz politike. Je li se radilo o pritisku domaćih ili – što je izglednije – stranih centara moći, i je li mu pritom od njegovih mentora bilo obećano nešto zauzvrat, pa je na kraju prevaren, posve je svejedno. Posve je svejedno i to tko su Sanaderovi mentori. Je li riječ o Sorosu – koji se je ovih dana pohvalio kako je 2000. izvršio prevrat u Hrvatskoj, ili o kakvom drugom opskurnom tipu, nije previše bitno. Sigurno je jedno: kod Sanadera se nije radilo o dobrovoljnom, već o prinudnom odstupanju s vlasti, jer je teško za očekivati da bi se narcisoidni i moći željan «uglađeni diplomat» - kako se je Ivo sam svojedobno prozvao – tako olako odrekao slave reflektora, crvenih tepiha, bogato prostrtih stolova i državne kasice prasice.

Nakon prinudne abdikacije, na na scenu stupa stara mudrost koja kaže da je vrlo kratak put od apoteoze do anateme, ili što bi se po naški reklo: od slave do prokletstva. Novinari koji su mu do jučer pisali hvalospjeve, danas se natječu u tome koji će ga bolje popljuvati, dojučerašnji skutonoše i stranački drugovi ne samo da su mu okrenuli leđa strasno pužući pred novim stranačkim gazdom, nego mnogi od njih – a u tome prednjače upravo oni koje je Sanader «izmislio» i lansirao u političku orbitu - u njemu vide oličenje sotone. Dojučerašnji navodni prijatelji – a u stvari šefovi i nalogodavci – u stranim centrima moći za njega više ne žele čuti, i nimalo ih ne briga - naprotiv! – što se je ovih dana našao i u zatvoru i što je optužen za teška kaznena djela. Riječ je o fenomenu kakav je u povijesti viđen već stotinu puta, ali – kako je, što reče Einstein, ljudska glupost kao i svemir beskrajna – vidjet ćemo ga i još mnogo puta. No, usprkos tome, iz Sanaderovog slučaja moguće je izvesti poneke zaključke i pouke.

«Poslije izdaje, izdajice više nije potreban», kaže jedna mudra izreka. Ona se u Sanaderovu slučaju potvrđuje u cijeloj svojoj istini. Nakon što je uništio konzervativnu političku opciju u Hrvatskoj, uključujući stožernu stranku kojoj je bio na čelu, nakon što je generale isporučio Haagu, politički rehabilitrao i u vlast uveo velikosrpske (kolokvijalno: četničke) političare, nakon što je proveo inkvizicijski postupak nad Glavašom, za račun stranih centara moći zanemario Hrvate u BiH i dijaspori, prepustio strateške firme strancima, odrekao se primjene ZERP-a, pristao na svaki zahtjev koji je značio odustajanje od elementarnih nacionalnih ciljeva i odradio mnoge druge prljave poslove za koje možda još i ne znamo, nakon svega toga Sanader inozemnim gazdama više nije potreban. Oni će ga možda još eventualno pokušati iskoristiti da bi do kraja uništili HDZ, jer im i ovakav detuđmanizirani i dekroatizirani HDZ smeta već po svom imenu i onome na što evocira, no, generalno gledano, Sanader je za njih potrošena roba, koja im sada samo smeta. Sanaderu krivnja još uvijek nije dokazana, stoga ga ne želimo proglašavati krivim, no osobno sam mišljenja da će on u svakom slučaju biti osuđen. Aktualna će, naime, vlast učiniti sve da se to dogodi (a da je pravosuđe u RH pod utjecajem politike najbolje je ilustrirao predsjednik Josipović svojom alegorijom o loncu i kukurikanju), iz jednostavnog razloga što tako želi dokazati EUropi i svijetu da se bori protiv korupcije, dok bi bivšim Sanaderovim, a i dalje HDZ-ovim nalogodavcima, ta ista presuda odgovarala, jer je ona najjednostavniji način da se Sanadera ušutka. Ako, dakle, čak i ne bude čvrstih dokaza, a veća je ipak vjerojatnost da će ih biti obilje, Sanader će biti osuđen. Time će se se pak ispuniti još jedna stara mudrost: čovjeku se zlo koje čini kad tad vraća, ponekad i s kamatama. Sanader je provodio inkvizicijski postupak nad Glavašom, čija se presuda temelji na iskazima ubojica i kriminalaca, a sada bi i sam mogao biti progonjen od svojih dojučerašnjih skutonoša. Organizirao je lov na Gotovinu, a sada i sam mora bježati. A oni moćnici u europskim i svjetskim prijestolnicama, koji su mu pljeskali i davali oglodane kosti dok je provodio izdajničku politiku, i koji nesumnjivo i sami imaju svoje prste u kriminalnoj mreži koja se sada raspliće, ali koji za nju ne će odgovarati jer spadaju u skupinu za sudska tijela ovoga svijeta nedodirljivih osoba, sada mu se smiju.,

Možemo, dakle, zaključiti, kako se na duge staze ne isplati biti izdajica. To nam zorno pokazuje sanaderov slučaj. Nadamo se da će on biti pouka svim drugim domaćim političarima koji spremaju izdajničke i lopovske udružene pothvate za račun stranih centara moći, a na štetu Hrvatske, ne bi li ostvarili neke svoje bolesne karijerističke ambicije. Neka, dakle, i oni znaju da će strani gazde na kraju s njima obrisati pod, kao što su ga obrisali i sa Sanaderom koji je ovih dana ponižen do krajnjih granica. Tako u konačnici završavaju svi izdajice, što nam povijest zorno pokazuje. To vrijedi i za one koji su izdaju već počinili. Takvi ako danas i misle da su sigurni, varaju se. Račun će i njima stići u poštanski sandučić. Kad tad. Božji mlin melje polako, ali sigurno...

Davor Dijanović