Komemoracija u povodu 76. godišnjice partizanskog napada na Jastrebarsko i Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarizama 20. stoljeća (9)
U Jastrebarskom je 25. kolovoza 2018. održana treća komemoracija za žrtve svih totalitarizama XX. stoljeća s naglaskom na stradanja djece u ratu. Tom prigodom održana je Tribina; izlaganje Ante Belje Otkud djeca s Kozare u Jastrebarskom 1942. koje je potkrijepio nizom svjedočanstava iz toga vremena te ulomcima iz partizanskih knjiga koje obrađuju te događaje završavamo u ovom broju.
Četničko-partizanski obračun u selu Raduč kod Medaka u Lici - Jadovno
Selo Raduč bilo je rodno selo majke bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića (2004.–2012.) koji je nad Šaranovom jamom (Jadovno) tvrdio da je u nju bačen i njegov djed. Komandant bataljuna „Dinarske četničke divizije“ Mane Pešut u svom članku „Historijska uloga Srba Like, Korduna i Banije u borbi za opstanak 1941. – 1945.“ piše:
Komunistički napadi na Raduč bili su učestali. Četnički položaji su bili gubljeni i vraćani deset puta. Videći da ne mogu zauzeti Raduč borbom prikupili su četničku rodbinu, majke, očeve, sestre, braću, nemoćne i malu djecu i doveli ih ispred prvih četničkih linija. Kuprešanin je rekao četnicima ako se ne predaju „u našem napadu morat ćete najprije ubiti vaše najbliže (najmilije)“. Poznavajući Kuprešanina i Bastu kao bezdušne ljude iz njihovih ranijih obračuna, znali su da bi oni i izvršili ono čime su prijetili. Četnici su dogovorno poslije savjetovanja položili oružje i odlučili žrtvovati sebe s ciljem da zaštite nemoćne.
Poslije Kuprešaninove časne riječi da im se neće ništa dogoditi, znali su da su zakletve komunista i ustaša bezvrijedne. Nisu se prevarili. Stotinu četnika su ubili. Trojicu od četvorice braće su partizani ubili. Najmlađeg brata je pred Kuprešanina doveo jedan partizan i rekao mu. „Trojica njegove braće su ubijena. Što ću napraviti s njim?“. Kuprešanin je odgovorio: „Ubij i četvrtog!“ Ovakve drame su bile česte u široj drami među Srbima u Hrvatskoj. Ne bi bilo kraja ako bismo nabrajali slične tragične sudbine među Srbima u ovom vremenu i prostoru.
Bivši predsjednik Tadić o smrti svojega djeda trebao je pitati Milana Bastu koji je živio u Beogradu do 4. prosinca 2007., a u ono je vrijeme bio politički komesar bataljuna „Krbava“ ili Milana Kuprešanina koji je umro u Zagrebu 20. travnja 2005., a u ono je vrijeme bio zapovjednik gospićkoga velebitskog bataljuna „Velebit“. Obojica su bili rodom iz susjednih sela u blizini Raduča. Oni bi mu zasigurno dali točniji odgovor o smrti njegova djeda, a njegov domaćin Josipović, tadašnji predsjednik Republike Hrvatske, ipak je trebao nešto više znati o Jadovnom, Šaranovoj jami, selu Raduču i o obitelji srpskog predsjednika Tadića. No možda je ipak bilo teško u isto vrijeme biti stručnjak za četnike, ustaše i zmije!
Izvješće četničkog majora Baćovića iz rujna 1942. - Dalmatinska zagora
O usponu četničkog pokreta 1942. pa sve do kapitulacije Italije i njegovim monstruoznim zločinima prema Hrvatima i Muslimanima donosim izvješće majora Petra Baćovića, zapovjednika četničkih operativnih postrojbi u istočnoj Bosni i Hercegovini, Stožeru Draže Mihailovića od 5. rujna 1942.:
KOMANDANT ČETNIČKIH OPERATIVNIH JEDINICA ISTOČNE BOSNE I HERCEGOVINE, 5. SEPTEMBAR 1942.
Od mene je traženo nekoliko puta da objasnim rad četničkog pokreta u istočnoj Bosni i Hercegovini - od Zenice do Dubrovnika, ali poslovi na terenu nisu mi za duže vreme dozvoljavali da se odazovem ovoj želji. Završio sam ovih dana obilazak svih jedinica u Hercegovini i obaveštavam Vas sa velikim veseljem, da je moral stanovništva više nego odličan. Pustoš, koju su napravili Ustaše, a naročito partizani, stvorila je u narodu osnov za novi rad, koji je danas dobio svog izraza u četničkoj organizaciji.
*U Foči, 19. avgusta 1942. četnički odredi: Fočanski, Kalinovički, Nevesinjski, Šavnički i Durmitorski, pod neposrednom komandom načelnika četničke Vrhovne komande, izvršili su pokolj muslimanskog stanovništva, i proterali hiljade Muslimana a njihove kuće opljačkali i spalili.
U oblasti istočne Bosne i Hercegovine, koja stoji pod mojom komandom, koju mi je poverio naš Ministar vojske i mornarice - đeneral Gospodin Draža Mihailović, a to su srezovi: Mostar, Konjic, Nevesinje, Gacko, Bileća, Trebinje, Ljubinje, Stolac, Ljubuški, te Foča, Čajniče, Rogatica, Sarajevo, Visoko, Zenica, Žepče, Kladanj, Vlasenica, Srebrenica i Višegrad, ima 50.000 ljudi pod oružjem. Ta je vojska pod jedinstvenom komandom Draže Mihailovića. Nijedna druga komanda ili štab, kao na pr. doskorašnji štab bosanskih četnika, prema novoj organizaciji Vrhovne komande u Otadžbini, ne priznaje se. Očistili smo od partizana ceo ovaj teren. Pre osam dana oduzeli smo Foču od ustaša. Tom prilikom poginulo je 1.200 ustaša u uniformi i oko 1.000 kompromitovanih muslimana, dok smo mi imali samo četiri mrtva i pet ranjenih. Ovakva pobeda, sa ovako malim našim žrtvama, do sada nije poznata. Imali smo ogromni ratni plen. Naš je cilj bio da osiguramo vezu sa Srbijom i to smo postigli. Juče se povratila naša vojska, koju smo poslali kao kaznenu ekspediciju u srez Ljubuški i Imotski i njihovu okolinu. Zadatak ove ekspedicije bio je potpuno uništenje partizana i ustaša. Naši četnici prošli su te krajeve s pesmom i srpskom zastavom i došli na obalu našeg Jadranskog mora gde su na obali poboli našu zastavu. Preko 1.000 ustaša pobijeno je, dok mi nijesmo imali ni jednog mrtvoj ni ranjenog.
(...)
Obilazeći sve srezove u Hercegovini sa svojim saradnicima naišao sam na sledeće stanje u narodu:
1) Posle zločinačkih nedela, prvo ustaša, a zatim partizana koji su bili zaveli naš narod, narod se brzo osveštava. Moral kod naroda i četnika je odličan. Partizana više nema, osim po koji pojedinac, koji negde osamljen čeka svoju sigurnu smrt. Nema više nikakve bojazni od ove narodne napasti;
2) U srezu Nevesinjskom nema na selu nigde muslimana, osim nešto u selima u severnom delu Nevesinjskog polja i u varoši. U Gatačkom srezu ima ih samo u Kuli, Gračanici i u varoši. U Bilećskom srezu nema ni jednog muslimana na selu. U varoši ima svega oko 320. U Trebinjskom srezu ima ih samo još jedna trećina, osim izvesnog broja koji se nalazi u varoši. U Stolačkom srezu ima muslimana samo nešto u varoši i u selu Dabrici. U Ljubinjskom srezu nalazi se svega tri muslimanske porodice i to u selu, dok u varoši nema ni jednog. U Konjičkom srezu nalaze se muslimani još samo u Bjelimiću i okolici, te nešto u varoši Konjicu i njegovoj najbližoj okolini. U Mostarskom srezu stanje je nepromenjeno prema stanju od 6. aprila prošle godine, osim što su samo mnogi Srbi stradali, što i sami znate. Četnici, međutim polako se uvlače i u ovaj srez, vrše organizaciju i svaki dan i noć smanjuju - brojno stanje muslimana i katolika. U Fočanskom srezu nalazi se neki nepoznati ostatak muslimana u strahu i paničnom bjegstvu. U svim varošima, osim Foče, nalaze se od prilike po jedan bataljon italijanske vojske i mali broj hrvatskih domobranaca. Četnici su potpuni gospodari svuda osim u varošima.
No i u varošima mi odlučujemo i Talijane pametno iskorišćavamo za našu stvar. Hrvati nemaju nikakve vlasti. Sede i dremaju u svojim kasarnama u varošima. Od Srba četnika nesmeju da mrdnu. To isto važi i za muslimane. Po selima, glavnim putevima, varošima pa i u samom Mostaru, ori se srpska pesma i kliče Kralju i Ministru Draži Mihailoviću. Nove četničke pesme opevale su već naše nove heroje i narodne prvake.
(…)
Naknadno dodajem, u vezi odlaska naše kaznene ekspedicije u Ljubuški i Imotski, da su naši četnici od velikog ogorčenja za nedela koja su ustaše počinili prema Srbima, između Ljubinja i Vrgorca oderali živa tri katolička sveštenika. Naši četnici ubijali su sve muškarce od 15 godina na više. Žene i deca ispod 15 godina nisu ubijana. 17 sela je potpuno spaljeno.
Posle našeg zauzimanje Foče, jedna četa od oko 140 domobranaca, koja se nalazi u Kalinoviku, ponudila je da nam preda oružje i molila da ih ne napadamo i da im spasimo živote. Ja sam oficiru te čete odgovorio: Kad mi budemo našli za potrebno, mi ćemo Vam oružje i protiv vaše volje oduzeti.
Uskoro ćemo, ako Bog da, napasti i Fazlagića Kulu, tu poslednju muslimansku tvrđavu u Hercegovini. Posle toga u Hercegovini neće biti ni jednog muslimana na selu.
Jednom reči naša situacija u Hercegovini, Fočanskom, Čajničkom i u većem delu Višegradskog sreza je vrlo dobra. Najteže pitanje je prehrana stanovništva u Hercegovini.
(…)
S VEROM U BOGA ZA KRALJA I OTADŽBINU!
NEGDE U SLOBODNIM PLANINAMA HERCEGOVINE,
5. IX. 1942. godine
KOMANDANT
OPERATIVNIH JEDINICA
ISTOČNE BOSNE I HERCEGOVINE,
MAJOR,
(AOS, Ča, k. 170 reg. br. 51/3)
Ante Beljo
Hrvatsko slovo
Svršetak podlistka)
Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
