Komemoracija u povodu 76. godišnjice partizanskog napada na Jastrebarsko i Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarizama 20. stoljeća (1)
U Jastrebarskom je u subotu, 25. kolovoza 2018. održana treća komemoracija za žrtve svih totalitarizama XX. stoljeća s naglaskom na stradanja djece u ratu koja su u svim ratovima najnevinije i najnezaštićenije žrtve. U programu komemoracije služena je sveta misa koju je predvodio biskup u miru dr. Mile Bogović i mjesni župnik i dekan dekanata Jastrebarsko preč. Stjepan Rožanković. Poslije svete mise položeni su vijenci na Spomenik Domovini – nevinoj patnji hrvatskih žrtava svih ratova. Spomenik su podigli Udruga policije branitelja Jastrebarskoga i Grad Jastrebarsko 2016., autor je vlč. Zlatko Sudac. Vijence su položili i zapalili svijeće izaslanstvo Ministarstva branitelja Republike Hrvatske te Hrvatsko žrtvoslovno društvo i Udruga domobrana iz Zadra. Drugi vijenac položen je na grobu časne sestre Tereze Lukrecije Mlakar a treći na grobu slovenskog svećenika dr. Antona Zdešara i njegova nećaka Stjepana Bastića koji su poginuli pri bombardiranju Jastrebarskog. Zadnji vijenac položen je na spomenik Majke s djetetom u naručju na groblju djece umrle od raznih bolesti tijekom boravka u prihvatilištu od 1939. do njegova zatvaranja. Na komemoraciji je sudjelovao veliki broj udruga i njihovih članova te građana Jastrebarskog dekanata, Zagreba i drugih dijelova Hrvatske i iz iseljeništva. U ime Grada Jastrebarskog nazočne je pozdravio izaslanik gradonačelnika Stipe Bučar.
Poslije položenih vijenaca održana je Tribina u župnoj dvorani a predavači su bili Ante Beljo s temom Otkud djeca s Kozare u Jastrebarskom 1942. godine, Igor Vukić s temom Put djece od Kozare preko Jasenovca i Gradiške do prihvatilišta u Zagrebu, Sisku i Jastrebarskom te Zdenko Vuković Cena s temom Istine i laži o Jastrebarskom, što je naslov i njegove knjige objavljene 2017. u kojoj je obrađena tematika o boravku ratne siročadi u dječjem prihvatilištu u Jastrebarskom. Donosimo izlaganje Ante Belje u nastavcima na osnovi dokumenata i svjedočanstava iz toga vremena.
Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom 1941. – 1945.: Istina i monstruozne laži
Hrvatsku su povijest zbog nedostatka vlastite države uvijek pisali drugi, a mi smo ostajali uglavnom u ulozi objekta njihove povjesnice. U posljednjih 150 godina – a posebice od 1918. pa do danas – hrvatski povijesni sadržaji bili su vezani uz južnoslavensku ili jugoslavensku povijest obilježenu hrvatskom romantikom i velikosrpskom hegemonističkom državnom idejom. Taj nesretni spoj srpske povijesne mitomanije i hrvatskog mazohizma bio je poguban za hrvatski narod, a mnogi ga se ne mogu – ili ne žele! – osloboditi ni danas. Mazohizam je „slatka“ patnja koja ni na što ne obvezuje.
Poslije 26 godina života u vlastitoj državi bilo bi logično da smo se bar odredili prema novijoj povijesti, onoj od 1918. do danas, i o pojedinim događajima pokušali spoznati istinu, ma kakva ona bila, ali uzimajući u obzir dostupne spoznaje svih sudionika u zbivanjima, dostupne dokumente i povijesne okolnosti u kojim su se ti događaji zbili. Sve dotle dok ne ostavimo po strani velikosrpsku hegemoniju i jugokomunističke laži, ne ćemo kročiti naprijed. Ostat ćemo vječno u defenzivi, što je već unaprijed osuda na neuspjeh, a sama uporaba tuđe terminologije već je za njih pola učinjena posla. Vječni čuvari takvog stanja u Hrvatskoj su takozvane nevladine udruge, financirane novcem hrvatskih poreznih obveznika, a širitelji tog zlog sjemena razni su „službeni povjesničari“ i političari koji papiginski ponavljaju njihove klevete.
Raspad Kraljevine Jugoslavije i početak jugokomunističkog ustanka – kronologija
Da bismo mogli razumjeti tijek događanja na području tadašnje Kraljevine Jugoslavije prije, u vrijeme i poslije njezine propasti, trebamo podsjetiti na povijesna događanja koja su prethodila:
1933. – pobjeda Hitlera i nacionalsocijalista na izborima u Njemačkoj.
1938. – njemačka agresija na Čehoslovačku, pripojenje Šleske Njemačkoj, početak Hitlerovih osvajačkih ratova i potpisivanje Trojnog pakta (Njemačka, Italija i Japan).
23. kolovoza 1939. – u Moskvi potpisan sporazum između Njemačke i SSSR-a o nenapadanju, pakt Molotov-Ribbentrop – današnji Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.
25. ožujka 1941. – Kraljevina Jugoslavija u Beču potpisala pristupanje Trojnom paktu.
27. ožujka 1941. – masovne demonstracije u Beogradu protiv potpisivanja pakta.
6. travnja 1941. – Nijemci bombardirali Beograd.
8. travnja 1941. – proglašena hrvatska država u Bjelovaru, zločin u Donjim Mostima koji je počinio II. konjički puk „Car Dušan Silni“.
10. travnja 1941. – u Zagrebu Slavko Kvaternik proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku.
10. travnja 1941. – Politbiro Centralnog komiteta KPJ s Titom na čelu prešao iz Zagreba u Beograd.
12. travnja 1941. – Njemačka vrhovna komanda objavila Hitlerove privremene smjernice za podjelu teritorija bivše Jugoslavije.
13./14. travnja 1941. – Vlada Kraljevine Jugoslavije na Palama kod Sarajeva donijela odluku o povlačenju iz zemlje, koje je počelo 15. travnja.
13. travnja 1941. – A. Pavelić se vratio iz inozemstva, a 15. travnja došao u Zagreb.
15. travnja 1941. – u Karlovcu održan sastanak izaslanstva Kraljevine Italije i vlade Trećeg Reicha na kojem je razmatrano pitanje priznanja NDH i podjele interesnih zona. Demarkacijska crta detaljno je definirana 21. travnja, na sastanku u Beču.
17. travnja 1941. – u Beogradu, u Štabu njemačke II. armije, potpisana bezuvjetna kapitulacija jugoslavenske vojske (stupila na snagu 18. travnja).
11. svibnja 1941. – na Ravnoj gori u Srbiji generalštabni pukovnik bivše jugoslavenske vojske Draža Mihailović s 26 oficira bivše jugoslavenske vojske osnovao Komandu četničkih odreda jugoslavenske vojske.
22. lipnja 1941. – njemački napad na SSSR.
22. lipnja 1941. – Centralni komitet KPJ održao sjednicu pod vodstvom J. B. Tita na kojoj je zaključeno da se narod pozove na opći ustanak, a 27. lipnja u Beogradu je na poziv Kominterne održana sjednica na kojoj je osnovan Glavni štab „narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije“ (26. rujna 1941. preimenovan je u Vrhovni štab), a za komandanta je određen J. B. Tito.
srpnja 1941. – na Dedinju u Beogradu formiran prijedlog sporazuma Tita s Dražom Mihailovićem o zajedničkoj borbi protiv okupatora – vezano uz zajedničku borbu na području zapadne Srbije (tzv. „Užička Republika“ koja je postojala 67 dana, popraćena čestim borbama između Dražinih četnika i Titovih partizana).
12. srpnja 1941. – poziv KPJ na opći ustanak („da se dignu svi kao jedan u boj protiv okupatora i njegovih domaćih slugu“, i da unište „sve što koristi fašističkim osvajačima“.
16. rujna 1941. – J. B. Tito odlazi iz Beograda na „oslobođeni teritorij“ zapadne Srbije.
Četničko-komunistička pobuna na Kozari 1941.
Pobuna na Kozari nastupila je odmah poslije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije i proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Ona u početku nije bila okarakterizirana i kao komunistička pobuna, sve do napada Hitlerove Njemačke na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941., jer do tada su Hitler i Staljin bili u savezu, a KPJ je bila samo podružnica sovjetske Komunističke partije i Kominterne. Ciljevi i način ratovanja bili su im isti, ponajprije rušenje prometnica, željezničkih pruga i mostova i svega onoga što bi moglo poslužiti u uništavanju infrastrukture potrebne tadašnjim vlastima.
Područje Kozare čini planina Kozara (978 m nadmorske visine) i okolni krajevi. Na tom području živjelo je 1941. oko 200.000 stanovnika, a najviše je među njima bilo srpskog življa. Taj je kraj bio uglavnom poljoprivredni i stočarski, ali i s nekoliko privredno važnih središta, kao što su rudnik Ljubija (željezna ruda), rudnik ugljena u Lješljanima, pilana u Gornjim Podgradcima, pilana „Šipad“ u Dobrljinu te gipsara i poduzeće za eksploataciju željezne drozge u Blagaju kod Bosanskog Novog. U tim poduzećima radilo je oko 4 000 radnika i među njima je bila iznimno velika komunističko-četnička indoktrinacija preko sindikalnih organizacija i na razne druge načine. Dvadeset i petoga srpnja 1941., tjedan dana prije službenoga komunističkog izbijanja ustanka, održano je u selu Orlovcima u blizini Prijedora partijsko savjetovanje kojim je predsjedao sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosansku krajinu Đuro Pucar Stari. Doneseni su zaključci da se počne s izvođenjem oružanih akcija i diverzija.
Pripreme su se sastojale od organiziranja manjih pokretnih oružanih grupa koje bi ulazile u sastav jedne jedinstvene partizanske čete na Kozari. Po selima su postavljane seoske straže i seoski odbori, prikupljano je oružje i ratna sprema bivše jugoslavenske vojske.
Napad na policijske postaje i oslobađanje talaca iz zatvora u Velikom Palančištu kod Prijedora, napad na vojne posade u Svodnoj, likvidacija žandarmerijskih postaja, napad na Bosansku Kostajnicu i Dobrljin te zauzimanje tih mjesta, kao i onesposobljavanje željezničke pruge Banja Luka – Sunja, rušenje mostova i cesta, sve to se događalo u akcijama 30. i 31. srpnja 1941. Tada je „zvanično“ i izbila pobuna, što je izazvalo reakciju ondašnjih vlasti usmjerenu na gašenje pobune, nakon čega su uslijedile velike vojne operacije.
Ante Beljo
Hrvatsko slovo
Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
