U okviru desetog nastavka podlistka "Istinom protiv povijesnih neistina - sažeti pogled na Drugi svjetski rat" iz brošure „8. svibnja 1945., Zagreb: okupiran ili oslobođen?, Izvješća sudionika i svjedoka“ (Krug za trg, svibanj 2017.) donosimo tekst "Balada o trgu" iz pisane ostavštine hrvatskog književnika Nikole Pulića i izvadak iz knjige Ivana Šibla "Sjećanja III, Ratni dnevnik Ivan Šibl". (hkv)

Nikola Pulić: Balada o trgu

(Iz pisane ostavštine Nikole Pulića, hrvatskog književnika i vezista u Specijalnom vodu za vezu pri Glavnom štabu Hrvatske u vremenu koje opisuje)

 

Dugo smo stajali pred savskim mostom. Čekali smo da se kolona prorijedi, kako ne bi više kamioni, pretovareni vojnim materijalom, prelazili u isto vrijeme. Inženjerci su procijenili kako most nije siguran pod teretom više teških kamiona, pa su propuštali jednog po jednog. Samo su luksuzne limuzine s političkim i vojnim glavešinama, vozeći polako i oprezno, ne razvlačeći rastojanje, prelazili u normalnoj koloni u kakvoj su vozili i do mosta.

Potom smo i mi, poslije duga čekanja, jedan po jedan, polako trljajući kotačima, prešli na drugu stranu - u grad Nikola Pulic4Zagreb. Pritisnuti zebnjom u srcu, dočekali smo svoj sretni trenutak ulaska u Zagreb devetog svibnja predvečer kad je svibanjsko sunce obliznulo Samoborsko gorje. Svi smo željeli prije mraka ući u središte grada. Bili smo obasuti obećanjima kako nas tamo čeka masa svijeta oduševljena našim ulaskom u hrvatski glavni grad. Takva nam se radost nije osmjehnula. Umjesto obećane oduševljene mase Zagrepčana, dočekale nas prazne ulice i tužne mračne zgradurine.

Moj prijatelj iz minulih ratnih vremena, Frane Spahija, iz Danila podno Trtra, u šibenskom zaleđu, uvijek pjevuši neku našu borbenu pjesmu, ponajčešće rugalicu, skraćenu baladu ili romansu, već prema tome kakvog je raspoloženja. Ovog puta otpjevao je svoj poznati nam pjesmuljak: „U Zagrebu ponestalo masti/sve je polizao kante“. Franina rugalica nije nikoga ostavila ravnodušnim. Nije to bila samo ratna dvostihna rugalica. Bila je to gola stvarnost sviju nas. Zbog toga smo je pjevušili svaki za sebe. Ni ostale njegove rugalice nismo skupno pjevali...
Luksuzne limuzine s glavešinama već su zamakle u centru grada.

Ipak smo Savskom i Frankopanskom bili jedinstvena kolona. Usporavanje nam obećava siguran razlaz poslije kojega ćemo se definitivno razići: od sutra pa sve do kraja života. Glavešine u limuzinama čekaju ispražnjene vile zagrebačkih buržuja protiv kojih smo se „borili“. U prostrane i luksuzno opremljene stanove uselit će malo manje glavešine. Napokon smo se razdvojili prema ranije zacrtanu planu o čemu mi, obični smrtnici, ništa nismo znali.

Vojni saobraćajci, raspoređeni na svim križanjima na kojima će nas usmjeravati prema planu, dobro su znali kamo tko mora skrenuti. Naš specijalni telefonski vod, sastavljen više od starijih maloljetnika, nego od mlađih punoljetnika, u golemu fijatovu teretnjaku, namijenjenu za talijanske okupacijske trupe, usmjerili Ilicom prema Trgu bana Jelačića. Naše očekivanje kako na glavnom trgu Zagrepčani spremaju svečani doček, sasvim se izjalovilo. Šačica znatiželjnika nije nam mahnula rukom. Jedini pozdrav koji me oduševio bio je pozdrav konjanika koji je svoju sablju usmjerio prema sjeveru. Promatrajući hrvatskog konja i konjanika, srce mi se obavilo toplinom. Gledajući ozarena lica našega vodnika Janka Bašića iz Samobora, Frane Spahije iz Danila, Tomislava Lojka iz Rasline i ostale momke našeg voda za vezu, cijelo moje biće je osnažila čudesna toplina. Provozavši se nekoliko puta oko spomenika banu Jelačiću, nastavili smo Jurišićevom i Račkoga na Trg Kulina bana.

Našu zagrebačku adresu, Zvonimirova broj jedan, nismo uspjeli lako otkriti, lako ugao Zvonimirove ljubi najljepši trg u gradu, nigdje našeg broja jedan. Nema ni žive duše koja bi nas uputila i pokazala ulaz u kuću. Frane Spahija na svoj način rješava problem:

- Nakrcali kamiončinu dalmatinskih telaca i poslali ih u svijet bez pravoga čobana.

Kako ništa smiješna i duhovita nije dugo izvalio, svi su udarili u smijeh. Željeli su puno više Franinih dosjetki i šala na račun njihova specijalnog voda za vezu pri Glavnom štabu Hrvatske. Frane je, ustvari, bio škrta rječnika. Jednako je vodio računa što će i kada će reći. Upravo zbog toga svaka mu šala dobro upali. Na svaki izazov ima pravi odgovor.

- Mogao bi ti, Frane, biti čoban dalmatinskim telcima-reče mu njegov najbolji prijatelj Tomislav Rupski.

- Ništa ne bi pomoglo - odgovara mu Frane.

- Prestari ste da od vas napravim junad. Mogao bih, možda, prodati vas pod volove.

Ni ovaj njegov odgovor Tomislavu Rupskom nije prošao bez smijeha. Zaključili su da je najbolje ne izazivati vraga na višeboj. Svi bi željeli da im Frane Spahija, prije spavanja, ispriča neku uspavanku. Za prvu večer dostatno im je i to što je našunjio pravi ulaz u Zvonimirovu broj jedan gdje će parkirati kamiončinu punu potrepština za uvođenje telefona u „osvojene“ ustaške stanove.

Bio je to kolni ulaz u veliko dvorište iz Lopašićeve ulice u kojoj su sve do jučer radile ekipe automehaničara Ministarstva oružanih snaga NDH. Generali i viši oficiri vojnoga vrha, po ranije skrojenu planu, produžili su na Krešimirov trg na kom je također do jučer bilo ministarstvo. Nas tridesetorica vezista vozikali smo se oko trga Kulina bana, diveći se ljepoti islamskoga sakralnog sklopa u kojem blistaju Džamija i tri minareta isklesani i oblikovani u bračkome kamenu.

Frane Spahija, pozorno i šutljivo promatrajući islamsko svetište, prošapta iz duše.

- Dosad sam mislio da su samo ustaše i četnici lažljivci. Sad vidim da ni naši nisu puno bolji...

Odjednom se svi opreznuli. Izdužili vratove, podigli glave da čuju kako on to misli.

- Rekli nam da idemo u Zagreb, a doveli nas u Carigrad...

Ni ovoga puta nije izostao smijeh, a Frane dobio još jedan punat poštovanja i ljubavi zahvalnih drugova. Kad Frane šuti, šute i njegovi vezisti, u očekivanju što će novo smisliti čime će razgaliti svoju tmurnu ranjenu dušu.

Znao je čovjeka osloboditi tuge i bola. Makar na trenutak.
Takve trenutke nosio je u samome sebi. Sve nevolje koje su grizle pripadnike specijalnoga voda, grizle su i njega. Sve smo znali jedan o drugome. Kad bi jedan ispovijedao svoje nevolje, svi bismo ga pozorno slušali. Govoreći o sebi. govorio je o svima nama. Često nas je znao obradovati, razvedriti. Ponekad i nasmijati. Naše rane, kojih je bilo napretek, zavijao je svojom dušom. Takav je bio Frane Spahija.

Ne znam otkud je izviralo svjetlo, jer u cijelome gradu nije bilo struje. Sveta bjelina bračkoga kamena i umjetnikov duh, nadvladali sveopći mrak koji je te noći zavio Zagreb u crno. Kao da je čitav planet Zemlja izbačen iz Sunčana sustava. Tada se iz mraka oglasio Frane:

- Vidite vi to, momci moji. Borili smo se za svjetliju budućnost, a potpali smo pod mrkli mrak...

Svi su šutjeli. Mrak ih obavio tugom. Kad to izriče Frane Spahija, mrak biva još mračniji.

Zgrada u kojoj trebamo prenoćiti bila nam je na dohvat ruke. Jednim je dijelom okrenuta Kulinu banu, drugim na Zvonimirovu ulicu, trećim na Ulicu popa Dukljanina, četvrtim dijelom na Ulicu biskupa Bauera. Pročelje gleda na jug, na Zvonimirovu ulicu. Ali s te strane nema kolnog ulaza u dvorište zgrade. Našem vozaču i suvozaču vodniku Bašiću nije preostalo ništa drugo nego da kruži oko te zgradurine na početku Zvonimirove ulice, možda otkrije kolni ulaz kako bi naš teretnjak uvezli u veliko dvorište koje pripada Zvonimirovoj broj jedan i Lopašićevoj broj tri. To, jedva vidljivo dvorište služilo je sve do jučer, Ministarstvu oružanih snaga NDH za servisiranje njihova voznog parka.
Nekako smo se, napokon, uvukli u taj dugo traženi labirint koji nam je zagorčio život prvim doticajem sa Zagrebom.

Tu smo parkirali naš golemi fijat koji nam je vjerno služio od Zadra do Gospića, od Gospića do Otočca, od Otočca do Karlovca i, konačno, četrdeset kilometara od Karlovca do Zagreba.

Kako se pomicala fronta tako smo se i mi u Glavnom štabu pomicali prema konačnom cilju.

- Hvala Bogu, napokon smo stigli do cilja - reče Tomislav Rupski.

Postavili smo stražare koji će, njih petorica, odraditi svaki po dvosatnu smjenu. Mene je naš vodnik Janko ovoga puta oslobodio stražarčenja, jer me već sutra ujutro čeka dežurstvo na telefonskoj centrali.

Ništa mi ne bi naudilo da me i nije oslobodio, jer ionako nema nikakva izgleda da će noćas usnuti itko od nas iz specijalnog voda za vezu.

Sve se u nama ispreplelo, izmiješalo, uzburkalo: radost, strah, bol, nada i bezbroj pitanja na koja nismo znali odgovoriti...

Nepregledni i beskrajni dvored Srbijanaca prolazi Zvonimirovom ulicom, od istoka prema zapadu. Nitko ne zna kamo idu, kakvi su im planovi i dokle će stići. Odjenuti u dronjke stare jugoslavenske vojske, u raspadajućim vojničkim cokulama na nogama.

Nije mali broj ni onih koji su tapkali i trljali u seljačkim srbijanskim opancima s velikim nosovima naprijed. Doimaju se više nego bijedno.

Osim kisela i nevoljka smiješka, nitko nije progovorio ni riječi o opancima na nogama srbijanskih „partizana“.

Ali pitanje njihova marša duž Zvonimirove ulice nije prošlo bez ozbiljna interesa pa će Frane Spahija ovoga puta vrlo ozbiljno:

- Znade li netko među nama kako su se, tako jadni, goli i bosi, uputili iz daleke Srbije?

- To je bar jasno - javi se Lojko.

Svi se okrenuli prema pametnome Lojku koji se malo, nitko ne zna zbog čega zasramio. Potom je ušutio. Ali Frane i dalje čeka njegov odgovor:

- Reci kad znaš - uzvikne da ga svi dobro čuju.

- Idu na doček svome kralju - odgovori on jasno i glasno.

- Ne pizdi, Lojkane - usprotivi se mali Dume.

- Kad ih njihov kralj vidi tako paradno odjevene i naoružane ruskim mašinkama, brzo će svojim kraljevskim avionom odletjeti u nebo odakle se nikad neće vratiti na zemlju.

- Imaš ti pravo, Dume - upada Frane odsutno kao da se njega baš i ne tiče kamo odlaze srpski „partizani“, dojučerašnji četnici.
Ali ni Lojko nije tako blesav da ne zna što govori.

- Ja vam kažem da ovo nije šala, već ozbiljna i preozbiljna stvar o kojoj nije vrijeme govoriti -svima je bilo bjelodano na što aludira Frane Spahija, najstariji borac među njima.
Napokon, da ne bi otišli predaleko, računajući da među njima ima doušnika Ozne, Tomislav Rupski, tapšući Franu po ramenu, reče tako tiho da su ga jedva čuli i razumjeli:

- Kladim se da ne znaju nijednu partizansku pjesmu.

- Zato ih ti znaš više od stotine - reče Dume.

- Znam samo jednu koja vrijedi za stotinu drugih: „U Zagrebu ponestalo masti/sve je Ante polizao kante“...

- Tu smo čuli stotinu puta - reče Rupski. - Daj nam neku njihovu.

- Njihovu? Zar zbilja želiš da ti otpjevam jednu njihovu pjesmu?

- Da volio bih je čuti.

- Hmmm... Želiš čuti jednu četničku pjesmu. Dobro, kad baš želiš jednu njihovu, dobro napni uši, da čuješ i zapamtiš. Svi napnite uši da je čujete.

- Zaboravio si reći „i zapamtite“- zacvrkuće Lojko.

- Pardon, ne morate je zapamtiti. I oni će je brzo zaboraviti. Poslije Titova pomilovanja svi će četnici brzo naučiti partizanske pjesme. Pljunite mi u lice ako ne naučite onu: „Druže Tito, mi ti se kunemo“.

- Daj zapjevaj već jednom onu njihovu - vikne Tomislav Rupski. - Već si nam je izdeklamirao. „Kralju Petre iz Londona... Pošalji nam aviona. Pošalji nam sve što treba da stignemo do Zagreba...“

- Vidi vraga - reče Lojko. - To je pjesma onih dolje, naših, dalmatinskih četnika.

- Tako je. Oni su je pjevali - potvrđuje Frane. Ali oni nisu došli do Zagreba, nego su prijekim putem žurili prema zapadu. Ovi dolje stižu s istoka. I nije im njihov kralj dao sve što im treba kako bi što prije stigli do Zagreba. Stigli su baš kada i mi.

- Pogledajte koliko ih je - reče Rupski. - Ima ih kao mravi. Kad će već prestati. Htio bih vidjeti zagrebačke ulice čiste, oprane, umivene, bez njih.

- Previše ih je, nikad im kraja. Gdje su naše hrvatske divizije? Nema ih.

- Spavaju - reče Dume.

- Misliš da spavaju? - naivno pita Lojko.

- Vraga spavaju. Budni su naši jastrebovi, samo ne smiju uletjeti u svoje gnijezdo. Zar nitko od vas nije čuo za onu Titovu naredbu kojom zabranjuje ulazak hrvatskih partizana u Zagreb - reče Frane. - Deset naših divizija čeka na prilazima Zagrebu.

Izbijte iz glave, momci, da će naši ikada ući u Zagreb - sa suzama u očima, reče vodnik Janko. - Hrvatske su jedinice oslobodile Beograd, zato nam Srbi vraćaju dug: oslobađaju sve do Zagreba, i sam Zagreb.

Od listopada prošle godine, do ožujka ove, Tito je od Staljina dobio oružja da naoruža sve srpske partizane koji će krenuti na zapad do Austrije.

Kako to u Srbiji nije bilo ljudi koje može uključiti u borbu protiv fašističkog neprijatelja, Tito je pomilovao sve pripadnike Ljotićevih, Nedićevih četnika i četnika Draže Mihajlovića. Umjesto četničkih značaka na šajkače su prisili zvijezde petokrake. O tome govori njihova pjesma koju je naš dobri i pametni Frane teškom mukom kazao.

Eto, sad su došli do Zagreba, ojađeni, prevareni...

Nismo mogli vjerovati ni zamisliti da će na kraju Titovi partizani izgledati tako bijedno.

Onda nam je naš bistri i oštroumni Frane Spahija rekao kako ni mi nismo, kad smo odlazili u partizane četrdeset druge i četrdeset treće izgledali ništa ljepše od njih.

- Izgledali smo još jadnije - upada Lojko.

- Goli, bosi i gladni - doda Tomislav Rupski.

- Baš ste blesavi - ljuti se Frane. - Uspoređujete ondašnje, naše prave partizane s ovima koji su jučer prilijepili petokraku na šajkaču na kojoj je do jučer bila kokarda ili mrtvačka glava. Uspoređujete godine narodnog ustanka s godinama pomilovanja četnika.

- Mi nismo imali ni oružja - doda Janko.

- Vidi njih, s ruskim mašinkama na prsima - reče Dume.

- Kurče se kao naši osloboditelji. Ustvari mi smo njihovim ulaskom u Zagreb, potpali pod oslobođenje - mudruje Frane.

- Zbilja, što znači potpasti pod oslobođenje? - pita ga komandir voda Janko Bašić.

- Neću ti reći - namrgođena lica odgovara Frane. - Onome koji to ne razumije ni dragi Bog ne može utuviti. Ne želim ni riječi o tome.

I tako je okončana priča o potpadanju pod oslobođenje. A srpski „proleteri“ idu dalje „oslobađati“ Zagreb.

(...)

Blenuli smo u Franino lice. Čekali smo da kaže koju pametnu. Samo je šutio. Gledao je svakome u oči. U cijelo lice. Pratio je naše micanje usana. Nismo ga razumjeli. Nismo znali što traži u našim licima. Frane je zanijemio. Prišao mu njegov najbolji prijatelj Tomislav Rupski i prodrmao ga. Frane koji je dotad sjedio skoči na noge, viknuvši:

- Što me diraš?

- Tako - procijedi Tomislav. - Ne znam što mi je. Oprosti.

Tomislavu brzo na um palo kako je Frane prije sviju njih u telefonskom vodu četrdeset i druge otišao u borbu.

Gledajući ove, dojučerašnje srbijanske četnike, Franu je obuzela mučnina. Svašta mu se motalo po glavi. Stigli su u Zagreb, a nigdje Zagreba. Sve su ulice zakrčili srbijanski četnici. Želio je biti u Zagrebu, želio je vidjeti oko sebe. Želio je biti dio slobodnoga grada. Plakao je. Šmrcao je i brisao suze koje su jednako navirale na oči i nosnice.

Polako se smirivao. Iz lica su mu izvirale življe boje. Kao da se vraća iz smrti u život.

Ulicom je i dalje gmizao nepregledni dvored: s istoka na zapad. Mnogi su se zaustavili na Trgu Kulina bana. Tko su ti jadnici, pitali smo se. Nitko ih u našem vodu nije mrzio. Nismo ih pozvali. Nisu došli sami. Svojom voljom i odlukom. Netko ih je poslao, doveo.

- Strah me - šapne Frane Tomislavu na uho.

- Koga te strah? - uzvraća mu Rupski pitanje. - Možda ovih dolje? Strah te smrti?

- Nije me strah smrti. Strah me života - šapuće Frane. - Tko zna što nas čeka sutra.

- Umoran si, Frane. I ja sam umoran. Svi smo umorni. Idemo prostrti ćebad i leći. Odmah ćemo zaspati, Vidjet ćeš, spavat ćemo kao dojenčad.

Tako su i učinili. Pravili su se da spavaju, a nijedan ni drugi nisu oka sklopili.

Sutradan, prije povečerja, iznenada i neočekivano, dok smo namještali slamarice, u našu sobetinu s dvanaest prozora okrenutih prema jugu, na Krešimirov trg - upada kapetan Pavlović.

Gledajući ga onako ukrućena i uštirkana, više sliči na neki srednjevjekovni oklop nekog viteza, nego na partizana u oficirskoj odori. Svaki njegov pokret završavao je tapkanjem sare o saru čizama jugoslavenskog oficira. U odnosu na oficire Glavnoga štaba koje dugo poznamo i s kojima se hranimo u istoj menzi - iznuđivao je naše strahopoštovanje. Prepoznali smo u njemu školovana oficira koji će svoju vojničku karijeru visoko dogurati.

Na uzvik našeg vodnika „mirno“, učas smo se usvijećili. Potom je pala komanda „na mjestu - voljno“, časkom smo se opustili i zaklatili.

Frane Spahija primijeti kako je počela vojnička zajebancija od koje mora čim prije pobjeći doma i pomoći djedu kopati vinograd. On je imao tu povlasticu da govori u ime cijeloga voda za vezu. To je sasvim razumljivo, jer smo ga smatrali najpametnijim i cijenili kao najstarijeg borca koji je preživio mnoge okršaje: od rodnog Danila, do Sutjeske i natrag. I ostao živ. Nevjerojatno.

Kapetan Pavlović nije dugo ostao. Išao je od kreveta do kreveta i pipao naše nove slamarice. Ništa nije govorio. Samo je zadovoljno kimao glavom. Na kraju je sjeo na Lojkov krevet na kojem je zavibrirao guzivom. Potom se je vješto odbacio i otišao. Naš vodnik Janko je uzaludno izviknuo komandu „mirno“, jer nitko nije zauzeo takav vojnički stav. Znali smo da narcisoidni kapetan neće ni mrdnuti glavom. Grdno smo se prevarili. Kapetan je po odjeku naših cokula zaključio da nismo izvršili komandu našeg vodnika. Potom je brzo napustio našu sobetinu s dvanaest prozora i trideset kreveta s novim slamaricama. Svi smo odahnuti u isto vrijeme uvjereni da je napokon otišao. Jest vraga. Vrati se da nam nastavi započetu lekciju vojničkoga rada, reda i ponašanja.
Ustvari vratio se da nam istrese svoju vojničku zajebanciju.

Upozorio nas je da je on komandir cijele naše čete za vezu pri Glavnom štabu. Tri su voda smještena u vojarni u Črnomercu kamo ćemo i mi, specijalni telefonski vod, uskoro preseliti. Najprije nam održao lekciju kako se moramo ponašati u stanovima u kojima postavljamo telefone.

- To su stanovi odbjeglih ustaša u kojima nema telefona. Odnijeli su ih sa sobom uvjereni da će se brzo vratiti i ponovno ih uključiti.

- Ne vjerujem u njihov povratak - reče Frane.

- Naravno - potvrđuje kapetan Pavlović. - Ali vjeruju oni. Povratak im je obećao njihov Ante Pavelić.

„Sve je Ante polizao kante“, zapjevuši Frane Spahija.

- Što kažeš? - pita ga kapetan.

- Ništa ne kažem - ustrašeno prošapta Frane.

- Kazao je samo jedan stih one naše o Anti Paveliću.

- Ponovi da čujem - uporan je kapetan.

- „U Zagrebu ponestalo masti/Sve je Ante polizao kante.“

Spustivši se na slamaricu, kapetan se valjao od smijeha.

Vezisti se nisu smijali, ali su se čudili što kapetan Pavlović nije čuo za rugalicu o ustaškom poglavniku.

Tomislavu Rupskom sve je jasno:

- I on je bio četnik - šapne Frani na uho. - Tito ga pomilovao kao i sve one dolje na ulici.

Sutradan, poslije doručka, krenuli smo s kolutima telefonskog kabla na leđima, s Krešimirova trga prema Džamiji, lako nam je obećao da će nas čekati ispred Džamije, kapetana Pavlovića nije bilo. Naš vodnik voda za vezu ima potrebne papire u koje stanove najprije moramo uvesti telefone.

Vrata od zapadnog minareta zjape razvaljeno. Ni Džamija nije bila zatvorena. Dojučerašnji srbijanski četnici, danas partizani, noćas su provalili u hrvatsko svetište islamske vjeroispovijesti.

- Strah me ući unutra - reče Tomislav Rupski.

- Čega te strah? - pita ga Lojkan.

- Optužit će nas da smo to mi učinili.

Nitko se nije usudio ući u prizemlje minareta, kamoli se njegovim stubištem uspeti do vrha kuda moramo provući telefonsku liniju u zgradu na drugoj strani tramvajske pruge koja još nije proradila, niti će proraditi sve dok ne dođe struja. Tek odvažni Frane Spahija, upalivši džepnu lampu, krene uskom kamenom spiralom, kao kroz volujski rog, prema vrhu minareta. Odmah za njim krenuo je Tomislav Rupski. Zaglavio se na trećoj stepenici.

- Ne znam gdje se nalazim - viknuo je prema vrhu Frani Spahiji jer nije vidio ni njega ni svjetla njegove džepne lampe.

Spahija uperio svjetlo prema dolje. Upravo to svjetlo koje osvjetljava vijugavu nutrinu minareta kao puščanu cijev - utrnulo svaki trunak nade Tomislavu Rupskom da će se izvući iz kamenog labirinta.

- Ne mogu ni gore ni dolje - viče Tomislav Frani iznad sebe.
Frane se spustio nekoliko stepenica niže da pomogne Tomislavu. Otkrio je tehniku penjanja kamenim lijevkom do vrha minareta, kao do neba.

- Hajde, samo polako za mnom - spusti Frane glas do Tomislava ispod sebe.

- Ne mogu - odgovara mu Tomislav plačnim i bolnim glasom. - Šira su mi ramena od ovoga kamenoga crijeva. Ne mogu ni gore ni dolje.

- Slušaj mene pa ćeš uspjeti.

- Kako ću, reci.

- Onako kako se i mujezin penjao.

- Reci, kako se penjao mujezin.

- Lako - reče Frane. - Ovako kako se ja penjem.

- Hoćeš li jednom reći kako se penjao mujezin i kako se ti penješ.

- Slušaj me - reče Frane.

- Slušam te, čovječe - nervozno viče Tomislav odozdo. - Što drugo mogu činiti nego tebe slušati.

- Pazi da ti ne ispadne telefonski kabel. Inače se i ti i ja veremo badava.

- Ne boj se, neće mi ispasti. Svezao sam ga oko pasa. Jedino ako ja ispadnem iz ove kamene trube. A to se neće dogoditi.

- Slušaj me dobro - ponavlja Frane. - Provuci desnu ruku i podigni je iznad glave.

- Provukao sam je i podigao iznad glave.

- Što sada osjećaš?

- Neko olakšanje.

- E, dobro - reče Frane. - Sad ćeš spustiti lijevu ruku i uvući je među noge.

- Jesam - radosno uzvikne Tomislav ispod Frane.

- Tako se penjao mujezin, tako se penjem ja i sad se tako i ti penješ.

- Da si se bar prije sjetio.
- Nikad nije kasno - odgovara mu Frane. - Nikamo se ne treba žuriti. Rat je završio još jučer.

- Ha, mogu se čak i okretati - razveselio se Tomislav. - Ruke mi više ne smetaju.
Osvojili smo minaret. Himalaju bismo još lakše svladali. Imao je Lojko samo jednu manu: bojao se visina. Zato su ga uvijek ostavljali na zemlji gdje se pripremalo uvođenje telefona u stanove prognanih hrvatskih obitelji...

Napokon je izolirana tanka žica, poput duge tanke zmije, progmizala kroz minaret, spustila se na ledinu obraslu žutim maslačkom i rascvjetalom ružičasto bijelim cvjetovima tratinčice. Višebojne mesnate latice magnolije svojom ljepotom uljepšale travnjak ispod krošnje...

Frane i Tomislav spuzali su se niz ljevkastu dušu minareta. Ispali su kao vreće meljiva iz mlina.

S druge strane crnog asfaltnog nogostupa u obliku kruga, umanjena ekvatora, dočekao nas kapetan Pavlović. Čim smo ga pozdravili vojničkim pozdravom, jednako nam je tako odzdravio i učas nestao u kući preko puta. Pročitali smo njegove namjere čim se pojavio na prozoru visokog prizemlja. Pod vodstvom našeg vodnika Janka Bašića, prebacili smo stručno i uredno telefonski vod preko tramvajske žice. Nemalo smo se iznenadili, zapravo stresli, kad nam je kapetan Pavlović prigovorio što smo žicu prebacili preko višenaponskog tramvajskoga voda.

- Zašto ste telefonski vod moga telefona prebacili preko žice.
Svi smo šutjeli. Nismo ga razumjeli što nam govori.

- Tako mora biti, druže kapetane - odgovori mu komandir našeg voda Janko Bašić iz Samobora.

- Bit će onako kako ja naredim - reče kapetan - a ne kako je vas volja. Jesi li razumio?

- Razumio sam, druže kapetane - disciplinirano odgovara Janko.

- Tako ima da radite.

- A tko će, druže kapetane, biti kriv kad proradi tramvaj i pokida vašu telefonsku liniju? - nasmiješeno ga pita Frane Spahija.

- Jebo te tramvaj. Naredio sam tvome vodniku, a ne tebi!

- Razumijem, druže kapetane - kroza smijeh cikne Frane.

Nije nam dopustio da mu telefon postavimo na stol, nego na prozor, kako bi mogao, dok telefonira, gledati prolaznike. Kako su među prolaznicima bivši srpski četnici koje je Tito, svojom milošću, pretvorio u partizane, njegovu mahanju i pozdravljanju neće biti kraja. Ali, kapetan se nije previše pozdravljao s prozora kojeg je upravo okupirao, jer je već sutradan proradio tramvaj. Tramvaj je polako vozio, jer je na trgu bilo okretište. Svejedno kapetanov je telefon, upravo dok je s nekim razgovarao, poletio s prozora na tramvajske tračnice na kojima se toliko raspao da ga nije imalo smisla kupiti i sastavljati.

Novi mu telefon nismo uvodili. Kome je povjerio taj strogo povjerljivi posao nije nam bilo poznato. Svejedno kapetan Pavlović je telefonirao dnevno dvadesetak puta. Najprije smo ga prisluškivali iz čiste znatiželje. Onda smo ga prestali prisluškivati, jer je mljeo svakakve gluposti.

Badava smo se radovali krevetima s novim slamaricama u zgradi Glavnoga štaba blizu radnome mjestu gdje smo po redu dežurali na telefonskoj centrali.

- Dugo ćemo čekati krevete s novim slamaricama - oglasio se Frane Spahija na njemu blizak ironičan način.

Nitko se zbog toga nije uzrujavao.

Naprotiv, uživali smo u ratnoj raskalašenosti, pa će neki od nas odmagliti kući i zaboraviti krvave događaje. Neki to nikad neće zaboraviti. Ovi koji su upravo došli s istoka, učvršćuju u nama odlučnost da nikad ne zaboravimo ono što su nam činili. Ne! Ne smijemo zaboraviti! Niti smijemo oprostiti. Imamo svoju vjeru. Ona nas vodi i uči, obvezuje, da se ne osvećujemo. Hrvati se nikad ne osvećuju. To je svetije od oprosta i zaborava.
Naš komandir voda Janko Bašić čezne za demobilizacijom. Noćas nije spavao. Nitko nije spavao. Izveo nas na ulicu prije svanuća. Pritisnuti događajima na Trgu Kulina bana, pred džamijom i oko nje. Zora je tek ciknula s Medvednice. Oko džamije živi obruč četnika. Bilo ih je oko minareta.

- Srušit će islamsko svetište - reče Frane ozbiljno.

- Znade li to drug Tito? - javi se najmlađi među nama: naše plašljivo dijete, Franin rođak Dume.

Nije mu imao tko odgovoriti, jer nitko nije znao zašto su donedavni četnici došli oslobađati slobodni Zagreb, niti itko znade dokle će ostati. Nismo ni sanjali da su došli zauvijek.

Prešli smo preko asfaltnog „meridijana“ koji opasuje čitav trg. Odatle smo mogli vidjeti što se događa ispred džamije i oko nje. Uz zvuke harmonike dugmetare poskakuju neko srbijansko kolo. U isto vrijeme dok su oni poskakivali, s minareta je zavijao prodoran glas mujezina. Ništa nismo razumjeli sve dok nismo vidjeli kako o vratima džamije visi čovjek. Ubrzo smo doznali da su objesili vrhovnog muftiju. Gore na minaretu bio je mujezin koji je posljednji put pozivao islamske vjernike na jutarnju molitvu. Njegov se glas izgubio u nebu. Iščupali su mu jezik i bacili ga dolje na ledinu pokrivenu bijeloružičastim sagom rascvjetanih tratinčica. Kad je palo njegovo mrtvo tijelo, tratinčice su zatvorile cvjetove. Ostala je čista slika zelene površine Kulina bana.

Ivan Šibl: Ulazak u Zagreb

(Iz knjige Sjećanja III, Ratni dnevnik Ivan Šibl, Globus, Zagreb, 1986., str. 13, 14, 17-20)

Bio je 8. svibnja 1945, dan oslobođenja Zagreba. Službeno, u grad je prva ušla II. armija pod zapovjedništvom Koče Popovića, no zagrebački partizani iz jedinice X. korpusa „Zagrebačkog“ tvrde, i to s pravom, da su II. armiju nešto malo pretekli borci Posavskog odreda. Zagreb nije branjen. Nijemci i ustaše su se povukli. Čak ni Savski most nisu stigli razoriti, pa se u grad i moglo ući bez poteškoća i osvojiti ga. Glavni grad Hrvatske. A kako se taj spomenuti Posavski odred inače stalno zadržavao i borio se u njegovoj neposrednoj blizini, prirodno je da je pretekao sve veće i bolje naoružane brigade i divizije. Dokaz za takvu tvrdnju jesu i dvije priložene fotografije, uostalom već odavno objavljene i poznate. Na prvoj, partizani tog odreda u koloni po jedan prelaze Jelačićevim Ivan Sibl sjecanjatrgom, na drugoj stoje u skupini. Jedan od njih ima povijenu ruku. Ranjen je kod radio-stanice u Vlaškoj ulici, odakle je nekakva zaostala skupina neprijatelja još pucala.

Iskreno govoreći, smiješno je uspoređivati odredić od kakve dvije stotine boraca i cijelu armiju naoružanu lakim i teškim topovima, minobacačima i tenkovima. I slaba je utjeha. Taj ulazak Posavskog odreda u Zagreb čak ni historiografija ne uzima u obzir. Nevažan je i jedva spomena vrijedan. Borbe za grad, i to žestoke, zbile su se dan-dva prije. I. i II. armija probijale su i probile takozvanu Zvonimirovu obrambenu liniju, posljednju zapreku pred Zagrebom. Tu je neprijatelj dao relativno jak otpor. Štitio je povlačenje svojih snaga prema Austriji, ne bi li se dokopale zarobljeništva zapadnih saveznika. II. armija nadirala je južnom obalom Save nešto brže od I. armije i tako prije nje, osvojivši Karlovac, stigla u Zagreb. Sve je to jasno i nedvojbeno. Jedino ostaje pitanje zašto X. korpusu „Zagrebačkom“ – kada se već tako zvao, a i regrutiran je od stanovništva Zagreba ili iz njegove bliže i dalje okolice – nisu omogućili da uđe prvi, što bi po mojemu mišljenju bilo politički pametno i pravedno, te ne bi izazvalo gorčinu i zlovolju kod sviju nas zagrebačkih partizana. Budući da znam vojsku i štapski način razmišljanja, kombinatoriku, objektivno ne mogu isključiti mogućnost da se postupalo jednostavno vojnički, ne razmišljajući i ne vodeći računa o političkim finesama, i ne samo o njima nego i o dubljim razlozima. X. korpus „Zagrebački“ pridodali su III. armiji, a ona je nadirala smjerom Varaždin-Maribor, doduše preko dijela teritorija Zagrebačke oblasti, između Drave i Bilogore, ali ne i prema Zagrebu. Iz borbi za svoj grad X. korpus „Zagrebački“ je bio isključen. Možda je u svemu tome bilo i one više politike, u kojoj želje nekakvih lokal-patriota i emocije nemaju nikakva značaja. O toj višoj politici ne namjeravam na ovom mjestu razglabati...

Borci Korpusa bili su, osim manjeg dijela, Hrvati. Usuđujem se ustvrditi kako se bez masovnog sudjelovanja stanovništva spomenutih hrvatskih krajeva u NOB-i ne bi moglo reći da se cijela Hrvatska podigla na ustanak.

Ipak se već tada osjećalo da uspjesi i pobjede, iako izvojevani u već opisanim neobično lošim i teškim uvjetima, nisu dobivali zasluženo priznanje, a ni širi publicitet. Ne mogu se oteti dojmu da su nas silom htjeli tretirati kao neku, makar i djelomice, propagandnu jedinicu. Postojala je Češka brigada, Mađarski bataljon, Njemačka četa, pa zašto ne bi bio i Zagrebački korpus. (Eto, neka se zna, čak i Zagrepčani se bore na našoj, partizanskoj strani). Neka mi bude oprošteno za te heretičke riječi! A X. korpus se borio, primjerice, na virovitičkom mostobranu više od mjesec dana, u frontalnom ratu, i imao kadikad i do pet stotina boraca izbačenih iz stroja – što mrtvih, što ranjenih. Možda nekima atmosfera nije bila dovoljno obasjana crvenilom. Jer u tim krajevima jakih radićevskih i HSS-ovskih utjecaja, antifašističke parole Narodne fronte uzimane su krajnje ozbiljno. Ljudi su se borili uistinu za bolju, pravedniju i napredniju novu državu negoli je bila Kraljevina Jugoslavija. I čvrsto su vjerovali da će ta nova država biti uspostavljena na ruševinama stare. Borili su se za dostojnije mjesto i ravnopravan položaj svoje hrvatske domovine u novoj Jugoslaviji. To je bio preduvjet općeg narodnog ustanka. Stara Jugoslavija bila je za njih tamnica naroda i to stajalište još Dresdenskog kongresa nikada ovdje nije prestalo vrijediti. Ne samo za nepartijce nego i za organizirane komuniste. Pa i među brigadama, jedna je, primjerice, nosila ime braće Radića, druga Matije Gupca. dobre su to bile zamisli političkih vodstava i još bolje provedene u djelo!

Poslije proboja Srijemske fronte naš je korpus, inače u sastavu Glavnoga štaba Hrvatske, dodijeljen III. armiji (Kosta Nađ, Branko Petričević, načelnik štaba Vukašin Subotić). Sudjelovao je zajedno s III. armijskim (vojvođanskim) divizijama u borbama za Viroviticu, Koprivnicu, probijao neprijateljske postave i tako 8. svibnja 1945. izbio na prostor između Varaždina i Zagreba. Štab Korpusa smjestio se u selu Sveti Petar Orehovec, u najbolju kuću, vlasništvo seoskog trgovca i gostioničara. Moj komandant Mato Jerković i ja već smo danima prije toga moljakali svoje više zapovjedništvo, tj. štab II. armije, da nas puste u borbu za Zagreb. Uzalud! Istinu govoreći, mi u ono doba i nismo željeli prvi ući u svoj grad prvenstveno iz političkih razloga, nego više iz sentimentalnih poriva. Nije li prirodno da mladići i djevojke čeznu da se poslije ilegalnog odlaska u šumu (tako se govorilo), poslije nekoliko godina borbi i odsutnosti slavodobitno vrate kao pobjednici i osloboditelji? Svi mi zagrebački partizani nadali smo se tome danu i času za sve vrijeme borbe, pod pretpostavkom da ostanemo živi. A bilo nas je koji smo u ratu postigli visoke činove, odlikovanja i položaje. I htjeli smo se dičiti. I zagrebačko građanstvo nas je očekivalo. Među stanovništvom Zagreba bili su naši očevi i majke, braća i sestre, bliži i dalji rođaci, mnoštvo prijatelja i znanaca – ako nisu zaglavili u logorima. I kada danas razmišljam o tome, da su imali sreće ugledati nas prve na gradskim ulicama to nikako ne bi bilo na uštrb njihova oduševljenja, a ni povoljnog političkog odjeka. Nisu nas ugledali. Umjesto svojih dočekali su nepoznate, premda također s crvenim petokrakim zvijezdama na kapama.

Toga sudbonosnog 8. svibnja 1945. napokon su nam ipak odobrili krenuti na Zagreb. Jednom kolonom preko Sesveta, drugom preko sljemena. Nadnijeli smo se nadobudno i važno nad topografske karte i počeli razrađivati plan napada. U tom se času odjedanput začuo uzbuđen glas sa zagrebačke krugovalne postaje (radio-stanice). Najprije kratka slabo razumljiva prepirka, valjda oko mikrofona, zatim pozdrav: „Građani, poslije četverogodišnjeg ropstva Zagreb je slobodan!“ Javio se komandant ili zamjenik komandanta bataljona II. armije. Koliko se sjećam, zvao se Devčić. Inače, ima nekoliko njegovih kolega iz raznih divizija i brigada koji taj povijesni čin svojataju i pripisuju sebi – ako su još živi, i nisu zaboravili.

Smjesta prekinusmo pripreme. Izdana je zapovijed da se sve jedinice Korpusa skupe na zbornome mjestu. Sveti Petar Orehovec udaljen je od Zagreba oko 60 kilometara pa smo stigli u grad tek drugoga dana, 9. svibnja, poslijepodne, preko Dubrave. Svi borci, osim viših oficira, bili su odjeveni u nove odore engleske vojske (u Korpusu je bila engleska misija), no naravno, s crvenim petokrakama na trorogim kapama ili titovkama. Špalir građana bio je dug koliko i naš put kroz grad. Neću opisivati dirljive susrete, prolivene suze radosnice i duboku tugu za onima koji se nisu vratili.

No ipak, uza sve to u sebi smo ponijeli ogorčenost i osjećaj razočaranosti, pa i stida, što nismo ušli prvi i što X. korpus „Zagrebački“ nije oslobodio svoj grad.

Moje majke i sestre nije bilo. Primile su pogrešnu obavijest da sam poginuo, pa nisu ni došle. Uspio sam ih pronaći tek nakon dva dana.

Odmah nakon ulaska, već 10. svibnja, Korpus je preuzeo dužnost Zagrebačkog garnizona, a već 15. svibnja, dakle samo pet dana poslije, on je rasformiran. Njegove su jedinice i divizije bile raspoređene u armije. Prestala je i moja dužnost političkog komesara.

Eto, Korpus je tako završio. Radosno ili žalosno? Ne znam.

priredio: dr. sc. Miroslav Međimorec

 

 

Sri, 17-07-2019, 17:27:55

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.