Bogdan Radica bio je hrvatski povjesničar, jugoslavenski diplomat, novinar, književnik, prevoditelj i publicist. U vrijeme Drugoga svjetskog rata Radica je bio šef Jugoslovenskog novinarskog otseka u Poslanstvu Kraljevine Jugoslavije (tzv. izbjeglička Vlada). U nastavku donosimo „Obaveštenja štampi“ koja je Radica potpisivao kao šef spomenutog Jugoslavenskog novinarskog otseka i izvatke iz njegove knjige „Tragična pouka Jugoslavije svijetu”.

Bogdan Radica, šef Jugoslovenskog novinarskog otseka, Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije. Jugoslovenski novinarski otsek, Obaveštenja štampi

Stockholm, 15. februara (AP) -

"Javljeno je da katolički kler u Zagrebu nosi na rukavu kaputa šestokraku jevrejsku zvezdu u Radicaznak protesta protiv sramotnog postupka nacističkog režima s Jevrejima. Kažu da je rimokatoličko pretstavništvo odlučno protiv nacista. Kada je zagrebački kanonik Lončar bio osudjen na smrt, glava hrvatske crkve, nadbiskup Stepinac, poveo je svoje biskupe korporativno da podnesu protest vlastima. Prema štokholmskom listu "Social-Demokraten", Lončaru je smanjena kazna na 20 godina zatvora."

"Stockholm, Feb. 15 (AP) -

It was reported that the Catholic clergy in Zagreb wear a six-pointed Jewish star on the sleeve of their coats in protest against the shameful treatment of the Jews by the Nazi regime. It is said that the Roman Catholic representatives are firmly against the Nazis. When the Zagreb canon Loncar was sentenced to death, the head of the Croatian Church, Archbishop Stepinac, led his bishops collectively to file a protest to the authorities. According to the Stockholm newspaper "Social-Demokraten," Loncar's sentence was reduced to 20 years in prison. "

Izvor:

Poslanstvo kraljevine Jugoslavije. Jugoslovenski novinarski otsek. "Katoličko sveštenstvo u Nezavisnoj..." Obaveštenja štampi II 66 (17 februara 1942). (Washington, DC), Septembar-Mart 1941-1942. (Stockholm, February 15, 1942 (AP), str. 9.

Obaveštenja štampi II 74/75, 14. marta 1942, Washington, DC

"Današnjim brojem završava se u ovom obliku izdavanje Obaveštenje štampi Jugoslovenskog novinarskog otseka kraljevskog poslanstva. Namerna Obaveštenja štampi bila je da se doseljenoj javnosti u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Južnoj Americi, naročito u Argentini, Brazilu i Čileu, pruže iz dana u dan, slika stanja u otadžbini."

Bogdan Radica, šef Jugoslovenskog novinarskog otseka

Jugoslovenski informacioni centar, New York. "Govor Dr. Grge Andjelinovića 15. augusta 1943. preko radia." Obaveštenja štampi (2. Septembar, 1943, br. 49).

Jugoslovenski informacioni centar, New York 15 maja, 1942, Br. 53.

Obaveštenja štampi maj - juni 1942

Jugoslovenski informacioni centar, New York. "G. Grga Andjelinović o položaju Jugoslavije u svetu." (Radio prijemna služba, London, 5 juna 1942). Obaveštenja štampi (New York). br. 74, 9. juna 1942, str. 4.

Bivši ministar g. Grga Andjelinović, održao je ovaj govor na londonskom radiju:

Jugosloveni, pre kratkog vremena ruski ambasador u Washingtonu, Litvinov, bivši komesar za spoljne poslove Grga AndjelinovicjpgSSSR, kazao je u svom govoru održanom u Ligi za Društvo, Naroda: 'Posle prošlog rata politički vodje Jugoslavije pod kraljem Aleksandrom uložili su sve napore da zemlji obezbede mir koji je bio toliko potreban za napredak zemlje. 'Ali Nemci, i Italijani su smatrali da je politički uticaj Kralja Aleksandra postao opasan na Balkanu za njihove interese, pa su odlučili da ga treba maknuti. Zato je Kralj Aleksandar ubijen 1934 u Marseju. Da je Kralj Aleksandar ostao na vlasti možda bi njegov uticaj i karakter bili toliko jaki da bi Nemci, bili dva put promislili pre nego što bi napali na Balkan.' Te reči sovjetskog državnika pokazuju da Sovjetska Rusija s jedne i Britanija i Sjedinjene Američke Države s druge strane drže do toga da se Jugoslavija kao suverena država uspostavi i obnovi. "Jugoslavija nije samo potreba i kategorički imperativ, naroda Jugoslavije nego i Evrope i čitavog miroljubivog čovečanstva. Ona nam treba ne samo za osiguranje socijalnih, kulturnih i ekonomskih problema i težnje našeg naroda, nego ima i istorisku ulogu da u slobodi i ravnopravnosti okupi narode Balkana, da ih poveže u jednoj Balkansko Konfederaciji. Slobodna i jaka Jugoslavija koja se s jedne strane upire u Jadransko More a na drugoj strani udara na Vardar, garancija je za sve narode Balkana. Povezani i poštujući medjusobna prava, narod Balkanske Konfederacije može obezbediti svima članovima ravnopravnost i mir, koji će nam posle ovoga rata biti potrebniji nego ikada.

Balkanska Konfederacija, kojoj su Jugoslavija i Grčka udarili temelje, pretstavljat će jamstvo narodima koji će biti toliko jaki da će Nemac dobro promisliti pre nego što ponovi svoju igru.

"Ovaj rat je revolucija koja je počela 1914 godine i čija je jedna od prvih posledica bila Jugoslavija. Mi smo bili posledica dogadjaja kosi su potresli celi svet. Jugoslovenski narod ima tu veliku ulogu koju mu je istorija dala u interesu Slavenstva i koju mora da izvrši na Balkanu. Ovo je sudbonosno vreme za naš narod. Treba da budemo dostojni sebe u tome trenutku kao narod koji je dobio tako značajnu ulogu. Svaki i najmanji čovek živo oseća da se naš narod ne bori samo za sebe, nego i za čitav Balkan. Balkan Balkanskim narodima."
Obaveštenja štampi, 9 juna 1942, br. 74, str. 4.

Jugoslovenski informacioni centar, New York. "Dr. Grga Andjelinović o stradanju Dalmatinske Inteligencije pod Hitlerom." Obaveštenja štampi, br. 81, 16. juna, 1942, str. 4. (London, 15 juna 1942, radio prijemna služba).

Jugoslovenski informacioni centar, New York. "Stradanje Dalmacije: Dva govora g. Dr. G. Andjelinovića." Obaveštenja štampi, br. 97, 25 juna, 1942, str. 1. (London, 24 juna, 1942, kablogram Jugoslovenskom informacionom centru).

"Bez obzira na njihova politička i socijalna ubedjenja, stotine su pale za sutrašnju Jugoslaviju koja se radja iz krvi sada prolivene. Pomenućemo nacionalistu Gavrančića, potpretsednika Saveza Sokola u Jugoslaviji, socijalista Adžiju, Doktora Sobola, Musu Grubišića, braću Mrduljaš, Miloša Kneževića, profesora Rivoseki, Doktora Moraveca, Bosnića, Kovačića. Njihova imena svetliće medju generacijama Primorja i Dalmacije. Profesora Ćiru Gamulina ubili su Talijani u Splitu zato što je kazao svojim učenicima, posle proslave godišnjice talijanskog ulaska u Split: da je to dan plača."

....Obračajući se svojoj hrvatskoj braći, Andjelinović je kazao: "Sada vidite gde su nas odveli Pavelić i oni koji su namerno gazili načela našeg jedinstva sa Srbima i Slovencima. Gde su sada, Lukas, Šegvić, Benzon, Perić, Bulat i ustaška vojska da brane Hrvatstvo Dalmacije."

Iza kulisa na Balkanu: Tužna priča za razmišljanje zapadnom svijetu

Tragična pouka Jugoslavije svijetu

Sažeto iz nove knjige Bogdana Radice

Bogdan Raditsa, višegodišnji visoki dužnosnik jugoslavenske vlade, dolazi iz stare hrvatske obitelji. U braku je s Ninom Ferrero, kćerkom Guglielma Ferrera, eminentnog talijanskog povjesničara, a sada se bavi novinarstvom u New Yorku.

Širom svijeta članovi Komunističke partije ispovijedaju strast za "demokracijom." U gotovo svim zemljama izvan SSSR-a pokušavaju se pridružiti članovima drugih stranaka u Nacionalnim Frontama, Narodnim Frontama, Progresivnim Građanskim Udrugama, ili sličnim, zbog navodne promocije "demokracije." Iz vlastitog iskustva u svojoj zemlji poznajem istinsko značenje te lukave i cinične strategije.

Godine 1945. postajem šef stranog tiskovnog odjela Ministarstva informiranja sadašnje jugoslavenske vlade Maršala Tita. Ova Vlada sebe naziva Narodnim Frontom. Pojavio se kao predložena koalicija svih političkih stranaka koje su tražile demokratskiji način života za sve jugoslavenske narode: Srbe, Hrvate, Slovence, Bosance, Hercegovce, Crnogorce i Makedonce. U toj koaliciji je bila uključena i Komunistička partija.

Radica

Od samog početka Komunistička partija nije bila usmjerena na suradnju, već na kontrolu. Malo pomalo preuzela je sve centre moći, otvorene ili skrivene. Ishod je bio totalna suprotnost demokratskim načelima. To je bilo izumiranje slobode govora, tiska i misli. Nova je tajna politička policija nadgledala živote svih građana. Počela su proizvoljna uhićenja, zatvaranja, pogubljenja i pokolji. Bila je to diktatura terora i smrti od strane malobrojne klike.

Komunisti na srpskom i hrvatskom jeziku imaju izraz za istinske demokrate koji pristanu surađivati s njima za "demokraciju". Taj izraz je Korisne budale, ili Useful Innocents.

Bio sam jedan od onih Korisnih budala. Priča o mom postupnom buđenju može poslužiti kao upozorenje Korisnim budalama u drugim zemljama.

Godine 1943. bio sam u New Yorku šef službe za tisak Kraljevske jugoslavenske vlade. Služio sam toj vladi od 1928. godine u Beogradu, Ateni, Ženevi i Washingtonu. Ipak sam osjetio da je u predratnoj Jugoslaviji bilo premalo demokracije. U tom raspoloženju pročitao sam vijest o Proglasu Maršala Tita na prvom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije.

Taj Proglas je bio za slobodnu i jednaku "federaciju" svih jugoslavenskih naroda. Bio je za "demokraciju". Osjetio se duh nove zemlje, ponovno se rađala sloboda.

Vagao sam svoju dužnost prema staroj Jugoslaviji i novoj. Više mi se sviđala Demokratska Federativna Republika Jugoslavija od Monarhije kralja Petra. Preferirao sam Tita, a ne Mihajlovića. Dao sam ostavku sa svoju poziciju i stavio svoje pero u službu Tita u američkom liberalnom tisku.

U mom članku u časopisu Nation napisao sam: "Nastala je nova Jugoslavija: federacija koja se temelji na političkoj, vjerskoj i društvenoj jednakosti. Kao jedan skromni radnik, osjećam da je moja podrška pripada Titovim partizanima, jer na njihovim parolama počivaju nade moje zemlje.”

Tada nisam mogao više podnijeti život u progonstvu. U studenom 1944. krenuo sam iz New Yorka. S velikim radošću moja supruga je dovela našu djecu na pristanište kako bi me pozdravili na odlasku. Sanjali smo da će mi se obitelj uskoro pridružiti u Jugoslaviji slobodnih muškaraca i slobodnih žena.

“Zašto si se vratio?”

Kada sam stigao u Beograd, znakovi oslobođenja bili su oko mene - oslobođenje od strane Rusa. Ruske vojne čizme čule su se na svim ulicama. Staljinove slike gledale su iz svih prozora. Nisam puno žalio što su ruski vojnici ukrali moj sat iz moje hotelske sobe. "Predaj nam sat!" bila je poznata naredba ruskih vojnika civilima u Beogradu. Satovi su bili neodoljive stvari ovim osloboditeljima. Ali oni su bili osloboditelji - i braća Slaveni.

Na javnom trgu grubi mladići plesali su tradicionalno srpsko "kolo", iako su riječi koje su pjevali bile nove:

Druže Tito, kad odeš u Rusiju,

Prenesi naše zahvale Crvenoj armiji

I reci Staljinu da je sva naša srpska omladina za njega.

Nije me previse smetalo što se u pozdravima mnogih mojih starih beogradskih poznanika osjećala duboka tuga. Govorili su: "Zašto ste se vratili u ovaj pakao?"

Ali, oni su bili članovi srbijanske vladajuće klase koja je dominirala u Jugoslaviji između dva svjetska rata. Sada su bili slabo odjeveni i oči su im bile pune straha. Žalio sam ih, ali sjetio sam se njihove uloge u zlima prošlosti i prisilio sam se misliti o dobroj slobodnoj budućnosti.

Moj prvi alarm o slobodnoj budućnosti došao je kad sam otkrio da kako bi preuzeo posao kao šef sekcije za strani tisak Ministarstva za informiranje morao sam dobiti karakteristiku. Danas nijedan Jugoslaven ne može izbjeći tajnu dokumentarnu evidenciju o svojim političkim i osobnim pogledima. Slijedi ga od mjesta do mjesta; gdje god odlazi, i određuje postupanje vlasti prema njemu. Ako je njegova karakteristika nezadovoljavajuća, zabranjen mu je posao u svim javnim službama, koja su danas glavni dio svih zaposlenja. Moju karakteristiku pripremioje Sveta Nedelković, djelatnik za kadrove Ministarstva informiranja, i ćlan komunističke partije.

Nedelković me je iznenadio rekavši kako postoji crna oznaka protiv mene jer sam napisao knjigu Agonija Evrope, objavljenoj u Beogradu 1940. godine.

Bila je to antifašistička knjiga i zabranjena od strane njemačkih okupatora. Zašto bi takva knjiga uznemirila Nedelkovića, člana komunističke partije?

Uskoro sam doznao razlog. Knjiga je bila antifašistička, ali nije bila prokomunistička. Bila je prodemokratska. Nedelković me upozorio da će se moja stajališta u budućnosti pomno promatrati.

Tako sam bio upozoren da se u ovoj novoj vladi Narodnog fronta od nekomunističkih djelatnika očekuje da budu podložni komunističkim djelatnicima. Drugi bi trebali biti "Izlog", dok bi komunisti, čak i u pozadini bili šefovi.

Kada sam predložio neke nekomunističke književnike da se uključi u moj odjel za strani tisak, oni su odbijeni. Rečeno mi je: "Ti ljudi će umrijeti, trebaju nam novi ljudi, novi ljudi će brzo zauzeti svoje mjesto".

"Ti ljudi će umrijeti". Ta rečenica će me progoniti.

Novi muškarci počeli su se gurati u moj ured. Jedan, Vuksan, došao je izravno iz tajne političke policije. Trebao se baviti sa stranim novinarima, ali nije znao ni jedan strani jezik. Počeo je praviti tajni policijski dosje za svakog inozemnog dopisnika u Beogradu.

Nisam htio biti samo ukrasna figura. Razgovarao sam s mojim šefom, ministrom za informiranje, Savom Kosanovićem, sada jugoslavenskim veleposlanikom u Washingtonu. Nije bio komunist; bio je glavni tajnik Nezavisne demokratske stranke. I on je bio okružen "novim ljudima" i nije mi mogao pomoći. Stvarni rukovoditelj Ministarstva informiranja bio je njegov “asistent” Veljko Korać, komunist.

Situacija je bila ista, otkrio sam, za svakog drugog nekomunističkog člana Titove lažne Narodne fronte - čak i za Ivana Šubašića, ministra vanjskih poslova.

Šubašić je bio vođa najvećeg demokratskog pokreta u Jugoslaviji, Hrvatske seljačke stranke. Potpisao je Sporazum Tito-Šubašić koji je doveo sve antifašističke elemente Jugoslavije u "demokratsku" koaliciju. ZaSporazum ga je nagovarale Velika Britanija, a do neke mjere Sjedinjene Države.

Sad sam vidio da Šubasić ne upravlja svojim Ministarstvom vanjskih poslova. Upravlja ga Edvard Kardelj, komunist.
Ali ja (kao korisna budala) sam došao do iznenađujućeg otkrića - o samom Titu. Tito ima naslove premijera, ministra obrane, maršala. On je također član sedmeročlanog Politbiroa jugoslavenske komunističke partije. Misli se da je vladar Jugoslavije; ali Tito zapravo ne vlada; on je samo "prednja strana".

Titova "demokracija"

Bio sam šokiran što Tita živi u Bijeloj palači, bivšem domu princa Pavla. Komunisti su obećali da će kraljevske palače biti dane djeci radnika i seljaka. Sada je Tito zauzeo najluksuznije od svih. Bilo je uznemirujuće što je on mi pokazivao lijepe stare slike na zidovima kao da su to priznanja njegovom umjetničkom ukusu. Nastojao je sakriti pljačku svojim osmijehom.

Tito se može smiješiti. Može glumiti. Odijeva se poput Göringa, gestikulira poput Mussolinija te pokušava govoriti poput Staljina. I ima taj osmijeh koji je siguran, snažan, gotovo nasilan smiješak.

Komunizam, poput fašizma, zahtijeva živi simbol. Tito će se osmjehivati pet sati na tribini, dok tisuće radnika i školaraca prolaze kraj njega, vrišteći: "Tito je naš, mi smo Titovi." Ti-to! Ti-to! Ti-to! " To je materijalistički totalitarizam koji pravi boga od čovjeka.

Titove izreke smatraju se kao nadahnuće. I one to jesu. Svaka riječ koju on izjavi u javnim govorima zapisuju dvojica članova politbiroa komunističke partije, Žujović-Crni, ministar financija i Crnogorac Milovan Đilas, prijatelj Staljina.

Komunizam je vlada birokracije; i Edward Kardelj je glavni organizator jugoslavenske birokracije, pa i same Jugoslavije. On je Slovenac – nizak rastom, debeljuškast i dojeran čovjek, sa znanstvenim naočalama. Nekad je poučavao u školi. On je argumentativni dijalektičar. Studirao je komunističku metodologiju u Moskvi. Sada je potpredsjednik vlade. On je također šef svih čelnika osoblja svih vladinih odjela. Dvadeset osam ih se sastaje svaki tjedan kako bi raspravljali o osobnom i političkom stavu zaposlenika vlade, s gledišta teorije i politike komunističke partije. Kardelj je zastupao Jugoslaviju na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda i na mirovnoj konferenciji u Parizu. Putem njegovih manipulacija, Moskva u Ujedinjenim narodima kontrolira glasanje Beograda.

Jugoslovenska tajna politička policija poznata je kao OZNA. OZNA znači Odjel za zaštitu naroda. Organizirali su ga ruski stručnjaci za špijunažu i likvidaciju. OZNA-in šef je general-pukovnik Aleksandar Ranković koji je ovlašten vršiti uhićenja bez naloga i vršiti likvidacije bez suđenja, bilo kojeg građanina kojeg se smatra "neprijateljem naroda".

OZNA ima jedan odjel za kontrolu civilnih osoba; drugi za kontrolu vojske; te za kontrolu Jugoslavena u stranim zemljama; i za kontrolu stranaca u Jugoslaviji; i napokon vrlo poseban odjel za kontrolu same vlade - to je za kontrolu svih vladinih dužnosnika, uključujući komuniste. Komunistička partija zapravo provodi kontinuiranu špijunažu na sebe. To je poput luka, u slojevima. Morate skinuti sloj po sloj prije nego što dođete do srži. Jezgra je mreža špijuna.

Za kontrolu zemlje od 14 milijuna ljudi OZNA zapošljava 100.000 špijuna. Također zapovijeda uslugama KNOJ-a, Elite Guard, koja je poput Hitlerovog posebnog SS odjela, s 150.000 članova u odori - najbolje hranjena, i najbolje odjevena te najbolje naoružana vojna snaga u zemlji.

U Jugoslaviji prošle godine nije bilo slobodnih izbora, iako su na konferenciji u Jalti Churchill, Staljin i Roosevelt u ime svojih zemalja zajamčili "slobodne izbore" svim europskim zemljama oslobođenim od Nijemaca.

Prije izbora, novi proizvoljni "sudski" tribunali, pod nazivom Narodni sudovi, brzim su presudama oduzeli pravo glasa tisućuma navodnih "neprijatelja naroda", čija je jedina krivica bila nekomunizam. Vodeći istinski demokratski elementi Jugoslavije bili su stalno iscrpljeni uhićenjima nakon čega su uslijedile zatvorske kazne - ili potpuno nestali što je bilo još više zastrašujuće od samog zatvaranja.

Pitanja i odgovori

August Košutić, podpredsjednik Hrvatske seljačke stranke, uhićen je i nestao iz javnog djelovanja. Ministar vanjskih poslova Šubašić, glavni predstavnik Hrvatske seljačke stranke na Narodnom frontu, zatražio je dopuštenje da vidi Košutića. Njegov je zahtjev odbijen. Dr. Bariša Smoljan, jedan of glavni članova Hrvatske seljačke stranke, prisustvovao je sastanku na kojem je Šubašić bio kritiziran zbog toga što nije mogao osloboditi Košutića. Na kraju sastanka, dr. Smoljan je sam bio uhićen. Tako su završili i drugi izaslanici Hrvatske seljačke stranke.

Kad bi se vođe važnih političkih grupa tako uklonile, bilo je lako ukloniti obične članove. Komunistički dužnosnici održavalisu predizborne sastanke u malim hrvatskim selima. Uznemiren seljaci su znali govoriti.

"Gospodine komesaru, mogu li postaviti pitanje?"

"Naravno."

"Nećete me staviti u zatvor?"

"Svakako ne, oslobođeni ste, slobodni ste."

"Dakle, gdje je predsjednik naše seljačke stranke, dr. Maček? Željeli bismo ga pitati što misli."

"Maček je reakcionar, fašist, izdajica, više nije u zemlji".

Maček, predsjednik najutjecajnijeg demokratskog pokreta u Hrvatskoj, pobjegao je u prisilni izgon u Pariz. Stotine seljaka koji su se raspitivali za njega uskoro su nestali iz njihovih sela.

Tim nekomunistima koji su u zatvoru ili nestali moraju se dodati i oni odmah ubijani. Monsinjor Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup i glavni dostojanstvenik katolicizma u Jugoslaviji, izvijestio je da je 169 njegovih svećenika bilo u zatvoru, 89 ih je nestalo, 243 su ubijeni od strane Titovih partizani.

U Zagrebu je bio poznati liječnik, psihijatar dr. Đuro Vranešić. Bio je hrvatski nacionalist, ali nikada nije surađivao s hrvatskim oružanim fašističkim "ustašama". Spasio je mnoge Hrvate, Srbe i Židove da ih Ustaše ne ubiju. Među ljudima koje je spasio bio je Miroslav Krleža, najveći hrvatski eksponator filozofije Karla Marxa. Kada su ušli u Zagreb, Titovi partizani uhitili su dr. Vranešića. Sudili su mu tri puta. Na trećem su suđenju osudili su ga smrtnom kaznom. Krleža, marksistički pisac, apelirao je na Tita, marksističkog učenika, da spasi dr. Vranešića.

Ali Tito nije mogao kontrolirati vlastite "partizane". Dr. Vraneshich nije bio fašist, ali nije bio ni komunist, Bio je ubijen.

U Zagrebu i okolici, Titovi partizani uhitili su 70.000 građana. Velik broj njih aktivno je pomagao Titovim partizanima. Titove snage su unovačile cijelu mladost najveće povijesne pokrajine Srbije, Šumadije. Oni su bacili ove dječake, gotovo nenaoružane, preko Dunava nasuprot još uvijek koncentriranoj njemačkoj vojsci. Šezdeset tisuća njih palo je pred njemačkim tenkovima. "Ti ljudi će umrijeti ...". Počeo sam shvaćati.

U nekim dijelovima jugoslavenskih zapadnih provincija neki od Mihajlovićevih pomoćnika dogovorili su se s Talijanima kako bi dobili vojnu opremu koju su koristili protiv partizana. Ali, u samoj Srbiji, Mihajlović je personificirao nacionalnu svijest srpskog naroda. Ovo objašnjava zašto je Tito smatrao potrebnim diskreditirati ga suđenjem u Beogradu.

Na putu dugom nekih 500 kilometara po unutrašnjosti zemlje nisam vidio živog bića, već samo sjene, muškarci i žene koji su obrađivali tlo s nekom vrstom automatske čvrstoće. Jedna stara dama u Splitu, mom rodnom gradu, pitala je: "Zašto ste došli na ovu zemlju, gdje su samo mrtvi sretni?"

Bilo je bijede po selima u unutrašnjosti. Jedan seljak mi je rekao: "Komunisti su došli i oslobodili nas, uzeli su 60 naših dječaka i nikad ih nismo više vidjeli. Prije smo znali plesati a sada nitko ne pleše. Svi smo zavijeni u crno. Radimo i sjedimo u našim domovima, to je naše oslobođenje."

Od "oslobođenja" sami komunisti priznaju da su se – hapšenjima, nestankom ili smrću - oslobodili od 500.000 Jugoslavena. Mislim da je jasno da je njihova svrha "likvidirati" cijelu poljoprivrednu, komercijalnu i industrijsku jugoslavensku nekomunističku srednju klasu. "Novi ljudi će zauzeti njihova mjesto dovoljno brzo."

Usred tog terora održani su izbori u studenom prošle godine. Postojala su samo jedna lista kandidata, svi iz Narodnog fronta - svi što je izabrala ili odobrila Komunistička partija. Da bi glasovali protiv bilo kojeg kandidata, bilo je potrebno birati "ne" glasačke listiće i glasati protiv cijele liste. Glasovi "da", nakon nekoliko mjeseci čišćenja i zastrašivanja, bili su pobjednički –s velikom većinom.

Neki "korisne budale" u demokratskom svijetu koji su “promatrali” bili su impresionirani tim izborima. Mogli su shvatiti njihovu istinsku prirodu od generala Rankovića iz OZNA-e. Obraćajući se izabranoj nacionalnoj skupštini Jugoslavije 24. ožujka ove godine, rekao je:

"Oni koji se protive politici sadašnjeg režima ne mogu nikako doći na vlast kroz slobodne izbore.Ne mogu sudjelovati u vlasti. I, niti mogu postojati kao tolerirajuća oporba".

Dva svijeta

Iza ovog terora je moć Rusije. Titove odluke dolaze iz Politbiroa jugoslavenske komunističke partije; odluke Politburoa dolaze iz ruskog veleposlanstva u Beogradu; odluke Veleposlanstva dolaze iz Moskve. Rusija ne tretira Jugoslaviju kao oslobođenu zemlja, već kao pokorenu zemlju.

Ruska komunistička doktrina stalno pokušava gurnuti Jugoslaviju u neprijateljstvo prema Sjedinjenim Državama. Hotel Moskva u Beogradu omiljeno je okupljalište za Ruse i mladu jugoslavensku komunističku elitu. Tu piju zajedno i raspravljaju o pitanjima poput Trsta i britanskog imperijalizma te američkog fašizma.

"Tužno je što su nas Anglo-Amerikanci natjerali da napustimo Trst".

"Nemojte zaboraviti da će uskoro doći dan kad ćemo Rusi i vi Jugoslaveni gurnuti Anglo-Amerikance - a Talijane također - u more."

"Amerikanci su dobro opremljeni."

"Da, ali nisu dobri borci, iskorištavaju ih njihovi kapitalisti, dobivaju loše plaće i lošu hranu, oni su pothranjeni".

"Kako znaš?"

"Čitali smo ga u našim knjigama."

"Svijet je premalen, može imati samo jednog gospodara, Sovjetski savez će biti gospodar."

"Amerika je bolesna, puna je fašista, fašisti će preuzeti moć, uništili smo Hitlerovu Njemačku i uništit ćemo američke Hitlere".

"Američke mase neće se boriti za obranu svojih fašističkih kapitalističkih eksploatatora. A kada pobijedimo Ameriku, imat ćemo narodnu vlast - poput Jugoslavije".

Čuo sam takav razgovor i od Kardelja, koji je najmoćniji političar Jugoslavije. Na početku moje službe u Ministarstvu informiranja, Kardelj mi je rekao: "Između nas i Amerike postoji nepremostivaprovalija. Mi smo dva svijeta.Ne mogu se ujediniti. Mi imamo s nama snagu masa. Kada pobijedimo Ameriku, svijet će biti jedan."

Kasnije sam vidio povjerljive upute koje je prošle godine Kardelj dao čelnicima jugoslavenske komunističke partije.

U njima je rekao:

"Mi smo napravili neke ustupke kapitalističkom svijetu kako bismo dobili na vremenu. Ali kad taj čas dođe, moramo biti spremni preći na ofenzivu. Proleterska revolucija je u punom maršu. Ona je povezana sa Sovjetskim Savezom sporazumima o međusobnoj političkoj i gospodarskoj pomoći.Stvara se, kao što je rekao Staljin, zajedništvo svih mnogih dijelova Revolucije - u Poljskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, možda i u Italiji - u jedan Sustav. Taj će Revolucionarni Sustav ići u frontalni napad protiv Imperijalističkog Sustava."

Takvi osjećaji danas su otvoreno izraženi u javnim govorima. Dana 17. veljače ove godine, Potpukovnik Branko Perović, komunistički politički komesar Četvrte divizije elitne garde, KNOJ-a, obratio se svojim postrojbama kako slijedi:

"Anglo-Amerikanci su na čelu međunarodne licemjerne reakcije i oni prijete svjetskom miru.Možemo se osloniti samo na Sovjetski savez, koji ima jedini demokratske ideale.Do sada smo bili dužni reći: ‘Zajedno s Engleskom i Amerikom za očuvanje mira.’ Sada možemo reći: 'Rat protiv Engleske i Sjedinjenih Država i svih svjetskih imperijalističkih snaga!' "

Gurnuti Jugoslaviju prvo u unutarnji građanski rat, a potom u međunarodni klasni rat istrebljenja: takav je komunistički cilj u Jugoslaviji. Čelnici iskreno demokratskih stranaka u vladi Jugoslavenskog narodnog fronta ne mogu to prihvatiti. Jedan po jedan, ti su se vođe počeli povlačiti.

Milan Grol, potpredsjednik Vlade, čelnik Srpske demokratske stranke, proglasio je prošle godine da oslobođenje nije uspostavljanje komunizma već promicanje proširenja koncepcije demokracije. Napadnut je kao agent reakcije. Odgovorio je da su to komunisti koji su svojim politikama prisile forsirali demokrate i reakcionare u zajedništvo. Molio se da komunisti zamjene politiku prisile sa političkim slobodama. Molio je bez uspjeha. U kolovozu prošle godine podnio je ostavku i otišao u osamu u svojoj kući u Beogradu. Titov partizan, s pištoljem, zauzeo je njegovo mjesto.

Ministar vanjskih poslova Šubašić je vidio kako stvari idu loše za jugoslavensku demokraciju. Odlučio je da se mora posavjetovati s dr. Vlatkom Mačekom, čelnikom svoje stranke, Hrvatske seljačke stranke, koji je bio u progonstvu u Parizu. Šubašić je otišao vidjeti Tita, koji je rekao da je spreman dopustiti Šubašiću da ode, ali da najprije mora razgovarati s glavnim kadrovskim šefom, Kardeljom. Sljedećeg dana Kardelj je rekao Šubašiću da je ovlašten tražiti britansko veleposlanstvo za zrakoplov u Pariz. Sljedeća tri dana vrijeme je bilo vrlo loše.

U međuvremenu se Šubašićprehladio i dobio je telefonski poziv iz Sovjetskog veleposlanstva. Veleposlanstvo je bilo jako uznemireno zbog Šubašićevog zdravlja i poslalo mu je vrhunskoga ruskog liječnika, profesora V. Ognjeva.

Profesor je stigao s dva jugoslavenska liječnika. Oni su pregledal iŠubašića i postavili njegovu dijagnozu: Šubašić je patio od cerebralnog krvarenja. Mora ostati u krevetu, uzeti potpuni odmor, bez posjetitelja. U gotovo istom trenutku 40 oružanih Titovih KNOJ stražara okružilo je kuću. Šubašić je mislio da ga Tito dolazi posjetiti. Tito nije došao, a oružani stražari nisu otišli.

Britanski veleposlanik je čuo za ovu opsadu. Došao je posjetiti Šubašića. Stražari su ga zaustavili ispred kuće. Šubašić je postao zatvorenik vlade u kojoj je bio ministar vanjskih poslova. Nije mogao čak ni vidjeti veleposlanika britanske vlade koja ga je pritisnula u stvaranju Sporazuma Tito-Šubašić i da postane ministar vanjskih poslova. Jugoslovenska vlada "narodne fronte" se sada osjecala sposobnom da prkosi Britaniji i odbaci Šubašića. Oboje su bili prevareni.

Šubašić je tada podnio ostavku. Njegov politički prijatelj, dr. J. Shuty, slijedio ga je. Šubašiću je dozvoljeno da živi u Zagrebu kao privatni nepolitički građanin - pod strogom kontrolom OZNA-e.

"Ne vjerujete u ideale"

Počeo sam biti zabrinut zbog vlastitog statusa. Shvaćao sam da su me komunisti upotrebljavali. Imao sam određeni utjecaj među jugoslavenskim čitateljima. Sada, ako bi objavio članak u jugoslavenskom časopisu, bit će dano čitati mladim intelektualcima koji su bili uhićeni od strane komunista; a komunistička komesar u njihovom zatvoru rekao bi im:

"Vidite, Radica, koji nije komunist, je član vladei prihvaća Titovu demokraciju.Zašto to i ne biste i vi prihvatili?"

Dva mlada komunista bila su ugurana u moj ured. Uz potporu šefa osoblja Ministarstva informiranja Nedelkovića, oni su se trebali baviti inozemnim dopisnicima u Beogradu. Ja bih bio šef sekcije za strani tisak; ali ne bih imao kontakte sa stranom štampom.

Činilo mi se da je cijela Jugoslavija u jednom ludilu od komunističkog bjesnila. U Dalmaciji su mladi komunisti bili izabrani da postanu još bolji komunisti ako ubiju fašističke zatvorenike koji su bili njihovi prijatelji iz djetinjstva. U Crnoj Gori, kada su neki Mihajlovićevi četnici bili zarobljeni, njihovi sinovi, koji su bili partizani, bili su prisiljeni pokazati komunistički karakter pucanjem u svoje očeve.

Shvatio sam da sve što mogu učiniti za moju zemlju nisam mogao učiniti unutar njenih granica. Nisam mogao prikriti svoje nezadovoljstvoi užas. Tada sam bio optužen da sam američki agent, i čuo sam od svojih prijatelja da me slijede agenti OZNA-e.

Odlučio sam dati ostavku, otići u inozemstvo. Ali, rekao mi je jedan dužnosnik: "Kardelj vam zabranjuje napustiti zemlju".

Tada sam predložio da podnesem ostavku, ali da ostajem unutar zemlje, u mojoj pokrajini Dalmaciji. Razgovarao sam s Veljkom Koraćem, pravim šefom Ministarstva informiranja. On je rekao:

"Ako vam se ne sviđa ono što sada radite, možete se upisati u radnički brigaduza obnovu uništenog sela ili se možete mobilizirati u vojsku, ali nitko u ovoj zemlji ne može samo podnijeti ostavku bez dozvole.”
Rekao sam sebi: Moram pobjeći. Moram naći nekoga tko će mi tiho nabaviti putovnicu.

Znao sam da to ne može biti Korać. Korać me želi zadržati u Jugoslaviji i pozvao me da se priključim Komunističkoj partiji. Rekao sam:

"Ne mogu, partija zahtijeva od čovjeka da se odriče svojih veza s čovječanstvom – kao i obitelji i Boga."

Korać je postao blijed - i vrlo formalan. Više mi se nije obraćao kao drug Radica, već samo kao gospodin Radica.
"Gospodin Radica", rekao je, "vi ste čovjek koji ne vjeruje u ideal".

"Ali vjerujem u ideal, vjerujem u cjelokupno čovječanstvo".

"Gospodine Radica, ne vjerujete u ideal. Ne bi mogli ubiti nikoga zbog ideala."

"Ne, ne bi mogao, vidio sam da su fašisti ubijali, vidio sam da vi komunisti ubijate, vidio sam dovoljno mržnje. Što naša zemlja sada treba je ljubav.”

Korach me pogledao s krajnjom hladnoćom i rekao:

"To, gospodin Radica, je buržujski pogled, kapitalističko shvaćanje."

Požurio sam u lov na putovnicu. Uistinu sam mogao reći da mi je potrebno otići Italiju kako bih riješio neke hitne obiteljske probleme. Prišao sam komunističkom službeniku koji je bio čovjek obrazovanja i senzibiliteta. Bilo bi pogrešno reći da takvi komunisti ne postoje. Oni postoje. Ovaj je čovjek nabavio putovnicu za mene, dajući mi pravo da idem britanskim zrakoplov do talijanske luke Bari.

Gledajući unatrag o svojim iskustvima, neke činjenice postaju jasne:

1. Ruski dugoročni plan u pogledu Jugoslavije je ujedinjenje svih šest naroda s Bugarskom i Albanijom u BalkanskuFederaciju, a potom dovesti tu federaciju u Sovjetski Savez kao "Republiku". Tada će se Sovjetski Savez protezati od Crnog mora do Jadranskog mora i, kroz Albaniju, do Mediterana. Nikada, čak ni u carskim danima, nije Rusija bila u poziciji da razmišlja o tako velikom prodoru na Zapad.

2. Prepreka ovom planu je iznenadna nepopularnost Rusa u Jugoslaviji. Stotinama godina, od vremena turske vladavine, Jugoslaveni su gledali u Rusiju kao osloboditelja. Dva mjeseca ruske okupacije dovoljno su uništili taj san. Ti komunistički Rusi nisu bili superiorni ljudi. Imali su manje obrazovanje, manje kulture, niži životni standard od Jugoslavena. Nisu ništa dodali Jugoslaviji nego brutalnu silu, organiziranu nemilosrdnost, kojoj ih je komunizam obučio.

3. Jugoslavenski komunisti, koji su se, pomoću ruskih vojnika, pretvorili u upravljački element, relativno su malobrojni. Ne bi dobili ni deset posto glasova na stvarno slobodnim izborima. Mnogi Jugoslavenci jasno vide sada afinitet između komunizma i njemačkog fašizma. Beogradski mudrijaši, potiho, nazivaju Tita "Titler", i njegov režim "Ti-totalitarizam".

4. Glavni izvor otpora Titovom režimu u Jugoslaviji je religija. Stoga je rat koji je taj režim provodi protiv crkve.

Jedne noći u Beogradu razgovarao sam s dr. Ljubom Leontićem. Bio je jedan od prvih fašista u Jugoslaviji. Ali komunistima nije zločin biti fašist, pod uvjetom da se kasnije prebacite u savez s komunistima. Dr. Leontić se prebacio. Sada je jugoslavenski veleposlanik u Londonu. On i ja smo razgovarali o monsinjoru Anti Bonifačiću, splitskom nadbiskupu. Bonifačić je tijekom rata u svojim pastoralnimp ismima osudio i fašiste ustaše i komunističke partizane za njihove masakre u Dalmaciji. Spasio je mnoge mlade partizane iz fašističkih ruku, i Dalmatince i Talijane, a OZNA ga je napokon uhitila.

"Bit će potrebno likvidirati ga." Rekao mi je dr. Leontić.

"Zašto, što je učinio?"

"Ono što je učinio nije važno. Potrebno ga je ubiti kako bi se pokazalo da se nova jugoslavenska vlada ne boji crkve".

No, svećenstvo i njihove zajednice nisu zastrašeni. U Zagrebu sam vidio procesiju ljudi koji dolaze u grad iz svetišta Marije Djevice. S njima je bio nadbiskup Stepinac, koji je upravo bio pušten na slobodu nakon tri tjedna sprovedenih u partizanskom zatvoru.Dolazio je u procesiji usred dvadeset tisuća ljudi koji su oduševljeno vikali:

"Neka živi Stepinac! Živio Krist kralj!"

Gotovo svi Jugoslaveni pripadaju ili Rimokatoličkoj crkvi ili istočnoj pravoslavnoj crkvi. A na srbijanskom istoku, kao i na hrvatskom i slovenskom zapadu, religija čvrsto stoji protiv komunističke dominacije.

5. Amerikanci su izuzetno popularni u Jugoslaviji. Ne treba se bojati da se njihovi doprinosi jugoslavenskoj dobrobiti ne prepoznaju. Vlada Narodnog Fronta inzistirala je da glavni izvršni direktor UNRRA-e u Jugoslaviji bude Rus, ali mase Jugoslavena su svjesne UNRRA pomoć uglavnom u cijelosti dolazi iz Amerike te je spasila možda i 5.000.000 jugoslavenskih života.

Jugoslaveni znaju za Ameriku od svojih sugrađana, koji su se u tisućama naseljavali u Sjedinjene Države te pismima i posjetama starom kraju širili vijesti o toj zemlji, njezinoj slobodi imogućnostima u njoj. Danas te vijesti imaju novo značenje. Sada, više nego ikada prije, Jugoslaveni misle o toj zemlji slobodnih ljudipreko oceana. Amerika, a ne Rusija, je san seljaka i radnika.

"Korisne budale"

Amerikanci ne trebaju savjete od mene ili bilo kojeg drugog Jugoslavena o tome što bi trebala biti njihova međunarodna politika. Ipak mislim da ne bih išao izvan granica gostoprimstva ako bih se usudio ukazati na osnovnu pouku koju Amerikanci mogu naučiti, za svoju korist, iz svega što se sada događa u Jugoslaviji.

Ta pouka je pouka o smrtnoj opasnosti namjerno varljivog govora kojeg komunisti i njihovi pomagači koriste posvuda, uključujući i Ameriku, kada nastoje pridobiti svoje sugrađane u gospodarsku i političku suradnju s njima. Cijela tragedija Jugoslavije može se pratiti do te obmane.

Komunisti su obećali Jugoslaviji "federaciju" šestero jednakopravnih naroda organiziranih u šest posebnih samoupravnih "republika". Dali su Jugoslaviji svemoćnu vladu koncentriranu u Beogradu. Kad su komunisti rekli "federacija", oni su mislili na centralizirani diktat.

Komunisti su obećali Jugoslaviji političku slobodu za sve antifašističke stranke. Oni su stvorili političku slobodu u Jugoslaviji samo za Komunističku partiju. A politička sloboda za njih znači potpuna dominacija njihove partije.

Komunisti su obećali Jugoslaviji da neće postojati vladajuća klasa. Danas najbolja hrana, najbolja odjeća, najbolje kuće pripadaju novim komunističkim dužnosnicima. Postoji čak i uvredljivi izraz za ljude kao cjelinu. Zovu ih Siva Masa. Kažu da su oni nužna voda u kojoj komunisti mogu plivati.

Komunisti su obećali mir Jugoslaviji. Oni su dali Jugoslaviji vojsku od 500.000 ljudi, te su indoktriniralivojsku sa beskrajnom propagandom za nove i krvavije međunarodne sukobe.

Omiljene riječi komunista da privuku ljude u njihove mreže za privremenu suradnju i krajnju izdaju su “mir” i “demokracija”. Jugoslavija dokazuje potpuno da kad komunisti kažu“demokracija”to znači nova dominacija, a kad kažu “mir” to znači više klanja, kako unutar pojedinih zemalja i između njih.

Imam drage prijatelje u Americi. Oni vide nadu svijeta u razvoju i usavršavanju demokracije u Americi. Oni su doista u pravu. Ali ja bih im želio reći:

Budite oprezni s kojima ćete podijeliti taj veliki zadatak. Budite opreznis ljudima koji izvrču riječi od njihova značenja i zloupotrebljavaju njihov osnovni kontekst. Budite oprezni s ljudima koji falsificiraju svoja uvjerenja da bi postigli svoje ciljeve. Budite oprezni s ljudima čiji vokabular je vaš, ali čijaprošlost gdje god oni drže vlast je vaša propast. Ne budite Korisne Budale.

Izvor: Raditsa, Bogdan. "Yugoslavia's Tragic Lesson to  the World." Reader's Digest (Pleasantville, N. Y.) 49, no. 294 (Oct 1946): 138-150.

From behind the scenes in the Balkans: A grim story for the western world to ponder

Yugoslavia's Tragic Lesson to the World

Condensed from a forthcoming book by Bogdan Raditsa

Bogdan Raditsa, for many years a high ranking official of the Yugoslav Government, comes from an old Croatian family. He is married to Nina Ferrero, daughter of Gugliemo Ferrero, the eminent Italian historian, and is now engaged in journalism in New York.

All over the world the members of the Communist Party profess a passion for "democracy". In almost all countries outside the Soviet Union they try to join members of other parties in National Fronts, People's Fronts, Progressive Citizens' Committees, or the like for the alleged promotion of "democracy". From my own experience in my own country I know the true meaning of this cunning and cynical strategy.

In 1945 I become chief of the foreign press section of the Ministry of Information of the present Yugoslav Government of Marshal Tito. This Government calls itself a People's Front. It came into existence as a proposed cooperative union of all political parties that were seeking a more democratic way of life for all Yugoslav peoples: Serbs, Croats, Slovenes, Bosnians, Herzegovinians, Montenegrins, Macedonians. Included in this union was the Communist Party.

From the beginning the Communist party aimed not at cooperation but at control. Little by little it absorbed all posts of power, open or hidden. The outcome was the very opposite from democracy. It was the extinction of the freedom of speech, press and thought. It was the supervision of the lives of all citizens by a new secret political police. It was arbitrary arrests, imprisonments, executions, massacres. It was a dictatorship of terror and death by a tiny clique.

In the Serbo-Croat language the communists have a phrase for true democrats who consent to collaborate with them for "democracy". It is Koristne Budale, or Useful Innocents.

I was one of those Innocents. The story of my gradual awakening may serve as a warning to Innocents in other countries.

In 1943 I was stationed in New York as head of the press service of the Royal Yugoslav Government. I had served that government since 1928 in Belgrade, in Athens, in Geneva, in Washington. I nevertheless felt that in prewar Yugoslavia there had been too little democracy. In that mood I read the news that Marshal Tito's "First National Liberation Assembly" had made an electrifying Declaration.

This declaration was for a free and equal "federation" of all Yugoslav peoples. It was for "democracy". It breathed the spirit of a new country, reborn to freedom.

I weighted my duty to the old Yugoslavia and to the new. I preferred the Democratic Federated Republic of Yugoslavia to King Peter's Monarchy. I preferred Tito to Mikailovich. I resigned from my position and put my pen at the service of Tito in the American liberal press.

An article of mine in The Nation said: "A new Yugoslavia has arisen: a federation based on political, religious and social equality. As one humble worker, I feel that my support belongs to Tito's Partisans, because on their banner rests the hopes of my country."

I then could no longer bear to be in exile. In November 1944 I sailed from New York. In great happiness my wife had brought our children to the pier to see me off. We dreamed that soon she would join me in a Yugoslavia of free men and free women.

“Why did you return?”

When I arrived at Belgrade the signs of liberation were all about me - liberation by the Russians. Russian military heels clicked in all streets. Pictures of Stalin looked out from all the windows. I did not much mind that Russian soldiers stole my watch from my hotel room. "Hand over the watch!" was a familiar order by Russian soldiers to Belgrade civilians. Watches were irresistible novelties to these liberators. But they were liberators - and fellow-Slavs.

In a public square ragged young man were dancing the traditional Serbian "kolo," though the words were new:

Comrade Tito, when you go to Russia,

Give our thanks to the Red Army

And tell Stalin that all our Serbian Youth is for him.

Nor did I much mind that there was deep sadness in the greeting of many of my old Belgrade acquaintances. They said: "Why did you return to this hell? "

But they have been the members of the Serbian ruling class which dominated Yugoslavia between the two World Wars. Now they were poorly dressed and their eyes were full of fear. I pitied them, but I remembered their role in the evil past and made myself think of the good free future.

My first alarm as to the freeness of the future came when I found that in order to be installed as chief of the foreign press section of the Ministry of Information I had to acquire a karakteristika. Today no Yugoslav can get away from that secret documentary record of his political and personal actions. It follows him from locality to locality; wherever he goes it determines the treatment he receives from the authorities. If it is unsatisfactory he is barred from all public employment, which today is the major part of all employment. My karakteristika had been prepared by SvetaNedelkovich, the personnel officer of the Ministry of Information, a member of the Communist Party.

Nedelkovich startled me by saying that there was a black mark against me for having written a book, The Agony of Europe, published in Belgrade in 1940.

It was an anti-fascist book and it had been suppressed by the occupying Germans. Why should such a book be challenged by Nedelkovich, a communist?

I was soon to learn. The book was anti-fascist, but it was not pro-communist. It was pro-democratic. Nedelkovich warned me that my attitudes in the future would be watched.

I was thus put on notice that in this new People's Front government the non-communist participants were expected to be satisfactory to the communist participants. The others were to be the "Front" while the communists, even in the background were to be the bosses.

When I suggested various non-communist literary men for inclusion in my press section, they were rejected. I was told: "Those men will die. We need new men. The new men will take their place quickly enough."

"Those men will die." That sentence was to haunt me.

The new men begun to be thrust into my office. One, Vuksan, came directly from the secret political police. He was to deal with foreign journalists yet he did not know even one foreign language. He started a secret police file for every foreign correspondent in Belgrade.

I did not want to be merely a figurehead. I spoke to my chief, the Minister of Information, Sava Kosanovich, now Yugoslav Ambassador in Washington. He was not a communist; he was the Secretary General of the Independent Democratic Party. He, too, was encircled by the "new men" and quite unable to help me. The actual manager of the Ministry of Information was VelkoKorach, a communist.

The situation was the same, I discovered, for every other non-communist member of Tito's false People's Front - even for Ivan Subasich, the Minister of Foreign Affairs.

Subasich has been a leader of Yugoslavia's largest democratic movement, the Croatian Peasant Party. He had signed the Tito-Subasich Agreement for bringing all Yugoslav anti-fascist elements into a "democratic" coalition. He had been urged into that by Britain, and, to some degree, by the United States.

Now I saw that Subasich was not operating his Ministry of Foreign Affairs. It was being operated by EdvardKardelj, a communist.

But I (as an Innocent) was still to make my most surprising discovery - about Tito himself. Tito holds the titles of Prime Minister, Defense Minister, Marshal. He is also a member of seven-men Politburo of the Yugoslav Communist Party. He is thought abroad to be the ruler of Yugoslavia; but Tito does not really rule; he is only a "front."

Tito's "Democracy"

I was shocked to find Tito living in the White Palace, the former home of Prince Paul. The communists had promised that the royal palaces would be given to the children of the workers and peasants. Now Tito was occupying the most luxurious of them all. It was distressing to have him point out to me the lovely old pictures on the walls as if they were tributes to his own artistic taste. He strove to gloss over his plunder with his smile.

Tito can smile. He can act. He dresses like Göring, gesticulates like Mussolini, tries to talk like Stalin. And he has that smile. It is a confident, vigorous, an almost violent smile.

Communism, like fascism, requires a living symbol. Tito will smile for five hours on a reviewing stand while thousands of workers and schoolboys file past him, screaming "Tito is ours; we are Tito's. Ti-to! Ti-to! Ti-to!" It is a materialistic totalitarianism enshrining a human god.

Tito's utterances are thought to be inspired. And they are. Every word he speaks in his public orations is written by two other members of the Communist party Politburo: Zuyevich-Tserni, the Minister of Finance, and the Montenegrin Milovan Djilas, a friend of Stalin's.

Communism is government by bureaucracy; and Edward Kardelj is the mastermind of Yugoslav bureaucracy, therefore of Yugoslavia itself. He is a Slovenian - a short, dumpy, dapper man, with scholarly eyeglasses. He used to teach school. He is an argumentative dialectician. He studied communist methodology in Moscow. Now he is Vice Prime Minister. He is also chief of all the personnel chiefs of all the government departments. Twenty-eight of them meet with him each week to discuss the personal and political attitude of government employees, from the standpoint of Communist Party theories and policies. Kardelj has represented Yugoslavia in the General Assembly of the United Nations and at the peace conference in Paris. Through his manipulation Moscow's vote in United Nations controls the vote by Belgrade.

The Yugoslav secret political police is known as the OZNA. OZNA means Department for the Defense of the People. It was organized by Russian specialists in espionage and liquidation. Its head, Lieutenant General Aleksander Rankovich, is empowered to arrest without warrant, and to execute without trial, any citizen deemed to be "an enemy of the people."

OZNA has one section for the control of the civilians; another for the control of the army; another for control of Yugoslavs in foreign countries; another for control of foreigners in Yugoslavia; and, finally a very special section for the control of the government itself - that is for the control of all government officials, including communists. The Communist Party actually conducts continuous espionage upon itself. It is like an onion. It is in layers. You have to peel off layer after layer before you come to the core. The core is a network of spies.

To control a country of 14,000,000 people OZNA employs 100,000 spies. It also commands the services of KNOJ, the Elite Guard, which is like Hitler’s special SS outfit, with 150,000 members in uniform - the best fed, best clothed, best armed military force in the country.

In Yugoslavia last year, there were no free elections, although at the Yalta conference Churchill, Stalin and Roosevelt, on behalf of their respective countries, guaranteed "free elections" to all European countries liberated from the Germans.

Before the elections, new arbitrary "judicial" tribunals, called People's Courts, by summary verdicts disfranchised thousands of alleged "enemies of the people" whose only fault was non-communism. The leadership of Yugoslavia's truly democratic elements was steadily depleted by arrests followed by detentions - or by disappearances even more intimidating than detentions.

Questions and Answers

August Kosutich, vice president of the Croatian Peasant Party, was arrested and lost to public view. Minister of Foreign Affairs Subasich, chief representative of the Croatian Peasant Party in the People's Front, asked to be allowed to see Kosutich. His request was denied. Dr. BarisaSmolyan, an outstanding member of the Croatian Peasant Party, attended a meeting at which Subasich was reproached for not being able to free Kosutich. At the end of the meeting, Dr. Smolyan was himself put under arrest. So were the other delegates of the Croatian Peasant Party.

When leaders of important political groups could be thus eliminated, it was easy to eliminate more rank-and-file peasants. Communist officials would hold pre-election meetings in Croatia's little villages. A rash peasant would speak up.

"Mr. Commissar, may I ask a question?"

"Of course."

"You won't put me in jail?"

"Certainly not. You have been liberated, you are free."

"Well, then, where is the president of our Peasant Party, Dr. Machek? We would like to ask him what he thinks."
"Machek is a reactionary, a fascist, a traitor. He is no longer in the country."

Machek, president of Croatia's most authentically democratic movement, had fled into a forced exile in Paris. And hundreds of peasants who inquired after him were soon missing from their villages.

To non-communists jailed or missing there must be added those killed outright. Monsignor AloisStepinets, Archibishop of Zagreb, and Catholicism's chief dignitary in Yugoslavia, reported that 169 of his priests had been jailed, 89 were missing, 243 had been killed by Tito's Partisans.

In Zagreb, there was a famous physician, a psychiatrist, Dr. GyuroVranesich. He was a Croatian Nationalist but never collaborated with the Croatian armed Fascist "Ustashi." Among the men he saved was MiroslavKrleza, the greatest Croatian expunger of the philosophy of Karl Marx. Entering Zagreb, Tito's partisans arrested Dr. Vraneshich. They tried him three times. On the third trial they condemned him. Krleza, the Marxist writer, appealed to Tito, the Marxist disciple, on behalf of Dr. Vraneshich.

But Tito could not control his own "Partisans." Dr. Vraneshich was no fascist but he was no communist. He was executed.

In Zagreb and its neighborhood, Tito's Partisans arrested 70,000 citizens. Great number of these had actively helped Tito's Partisans. Tito's forces conscripted the whole youth of Serbia's most historic province, Shumadija. They threw these boys, virtually unarmed, across the Danube into the face of the still undispersed German army. Sixty thousand of them fell before the German tanks. "Those men will die..." I began to understand.

In some parts of Yugoslavia's western provinces some of Mikailovich's aides made deals with the Italians in order to obtain military equipment which they used against the Partisans. But in Serbia proper, Mikailovich appeared to personify the national conscience of the Serbian people. This explains why Tito felt it necessary to discredit him by the trial at Belgrade.

On a 300-mile trip through the countryside I saw not living human being but only shadows, men and women wrestling with the soil with a kind of automatic fortitude. An old lady in Split, my home town, asked: "Why did you come to this land, where only the dead are happy?"

There was misery throughout the villages and the countryside. One peasant told me: "The communists came and liberated us. They took 60 of our boys. We have never seen them since. We used to dance, now nobody dances. We are all in black. We work and we sit in our homes. That is our liberation."

Since the "liberation," the communists themselves admit that - by detention, disappearance or death - they have got rid of 500,000 Yugoslavs. I think it clear that their purpose is to "liquidate" the entire agricultural, commercial and industrial Yugoslav non-communist middle class. "The new men will take their place quickly enough."

In the midst of this terror the elections of last November were held. There was only one slate of candidates, all of them of the People's Front - all picked or approved by the Communist Party. To vote against any candidate it was necessary to cast a "no" ballot against the whole ticket. The "yes" ballots, after months of purging and intimidations, were victorious - overwhelmingly.

Some "Useful Innocents" in the onlooking democratic world were impressed by those elections. They can learn their true nature from General Rankovich of OZNA. Addressing the elected national Assembly of Yugoslavia on March 24 of this year, he said:

"Those who oppose the policy of the present regime cannot possibly put themselves into power through free elections. They cannot participate in the government. And they cannot even exist as a tolerated opposition."

Two Worlds

Behind this terror is the power of Russia. Tito's decisions come from the Yugoslav Communist party's Politburo; the decisions of the Politburo come from the Russian Embassy in Belgrade; the decisions of the Embassy come from Moscow. Yugoslavia is treated by Russia not as a liberated country, but as a subjugated country.

Russian communist doctrine steadily tries to push Yugoslavia into hostility to the United States. The Hotel Moscow in Belgrade is a favorite meeting place for Russians and the young Yugoslav communist elite. There they drink together and discuss such matters as Trieste and British imperialism and American fascism.
"It is sad that the Anglo-Americans have made us leave the Trieste."

"Never mind. The day will soon come when we Russians and you Yugoslavs will push the Anglo-Americans - and the Italians, too - into the sea."

"The Americans are well equipped."

"Yes, but they are not good fighters. They are exploited by their capitalists. They get bad wages and bad food.

They are undernourished."

"How do you know?"

"We read it in our books."

"The world is too small. It can only have one master. The Soviet Union will be the master."

"America is sick. It is full of fascists. The fascists will seize power. We destroyed the Hitler of Germany and we will destroy the Hitlers of America."

"The American masses will not fight to defend their fascists capitalistic exploiters. When we have beaten America it will have a People's Government - like Yugoslavia."

I heard such talk also from Kardelj, who is Yugoslavia's most powerful politician. At the start of my service in the Ministry of Information, Kardelj said to me: "Between us and America there is an unbridgeable chasm. We are two worlds. They cannot be united. We have with us the strength of the masses. When we are victorious over the American world, the world will be one."

I subsequently saw the confidential instructions given last year by Kardelj to the Yugoslav Communist Party's leaders. In them he said:

"We have made certain concessions to the capitalist world in order to gain time. But when the hour strikes we must be ready to pass to the offensive. The Proletarian Revolution is on the march. It is linked to the Soviet Union through agreements of mutual political and economic assistance. It is creating, as Stalin has said, a union of all of the many parts of the Revolution - in Poland, in Romania, in Bulgaria, perhaps in Italy - into one System. That Revolutionary System will go into frontal attack against the Imperialistic System."

Such sentiments are today expressed openly in public speeches. On February 17, this year, Lieuenant Colonel BrankoPopovich, communist political commissar of the Fourth Division of the Elite Guard, the KNOJ, addressed his troops as follows:

"Anglo-Americans are the head of the international hypocritical reaction and they are menacing world peace. We can rely only on the Soviet Union. It alone has democratic ideals. Up to now we have been obliged to say: 'Together with England and America for the preservation of peace.' Now we are able to say: 'War against England and the United States and all of the world's imperialist forces!' "

To plunge Yugoslavia first into a domestic, the into an international class war of extermination: such is the communist aim in Yugoslavia. It could not be accepted by the leaders of the sincerely democratic parties in the Yugoslav People's Front government. One by one those leaders began to retire.

Milan Grol, vice Prime Minister, leader of the Serbian Democratic Party, declared last year that the liberations was not to establish communism but to promote an enlarging conception of democracy. He was attacked as an agent of reaction. He replied that it was the communists who by their policies of coercion were driving the democrats and the reactionaries together. He pleaded with the communists to replace coercion with political liberty. He pleaded to no avail. In August of last year he resigned and went into seclusion in his house in Belgrade. A Partisan of Tito's, with a tommy gun, took up his post at the door.

Minister of Foreign Affairs Subasich saw how badly things were going for Yugoslav democracy. He decided that he must consult with Dr. VlatkoMachek, the leader of his Party, the Croatian Peasant Party, who was in exile in Paris. Subashich went to see Tito, who said that he was willing to let Subasich go but that he must first speak to the personnel chief, Kardelj. The next day Kardelj told Subasich that he was authorized to ask the British Embassy for a plane to Paris. The next three days were the days of bad weather.

Meanwhile Subasich had caught a cold, and there came a phone call from the Soviet Embassy. The Embassy was greatly disturbed over Subasich's health and was sending over a top-rank Russian physician, Professor V. Ognjev.

The professor arrived, with two Yugoslav physicians. They examined Subasich and pronounced their verdict: Subasich was suffering from a cerebral hemorrhage. He must stay in bed, take a complete rest, have no visitors. At almost the same moment, 40 armed KNOJ guards of Tito's surrounded the house. Subasich thought that Tito was coming to see him. Tito did not come. The armed guards did not go away.

The British Ambassador heard of the siege. He came to call upon Subasich. The guards barred him from the house. Subasich was the prisoner of the government in which he was the Minister of Foreign Affairs. He could not even see the Ambassador of the British government which has pressured him into making the Tito-Subasich agreement and into becoming Minister of Foreign Affairs. The Yugoslav "People's Front" government felt itself able now to defy Britain and to discard Subasich. Both had been dupes.

Subasich then resigned. His political friend, Dr. J. Shuty, followed him. Subasich is permitted to live in Zagreb as a private non-political citizen - under strict observation by OZNA.

"You Do Not Believe in an Ideal"

I began to be concerned about my own status. I had long perceived the use that the communists were making of me. I had a certain following among the Yugoslav readers. Now, if I publish an article in a Yugoslav periodical, it would be given to read to young intellectuals who had been arrested by the communists; and the communist commissar in their prison camp would say to them:

"See! Raditsa, who is not a communist, is in the Government, accepting Tito's democracy. Why should you not accept it, too?"

Two young communists had been thrust into my office. With the support of the chief of personnel of the Ministry of Information, Nedelkovich, they undertook to deal with the foreign correspondents in Belgrade. I was to be chief of the foreign press section; but I was to have no contacts with the foreign press.

It seemed to me that all Yugoslavia was being driven into madness by the communist frenzy. In Dalmatia young communists were chosen to become perfected communists by being obliged to shoot such fascists prisoners as happened to be their childhood friends. In Montenegro, when certain of Mikailovich's Chetniks were seized, their sons who were Partisans were schooled to communist reliability by being made to shoot their fathers.

I realized that whatever I could do for my country I could not do within its borders. I had been unable to disguise my unhappiness, my horror. Thereupon I was accused of being an American agent, and I learned from friends that I was being followed by agents of OZNA.

I decided to resign, to go abroad. But I was told by an official: "Kardelj forbids you to leave the country."

Then I proposed to resign but remain within the country, in my home province of Dalmatia. I talked to Velko Korach, the Ministry of Information's real chief. He said:

"If you do not like what you are doing now, you may enlist in a labor battalion to rebuild the destroyed village, or you may be mobilized into the army. But you cannot just resign. Nobody is free in this country to resign without permission."

I said to myself: I must escape. I must find someone who will quietly get me a passport.

I knew it could not be Korach. Korach wanted to keep me in Yugoslavia, and urged me to join the Communist Party. I said:

"I cannot. The Party requires a man to renounce his ties to humanity - and indeed to family and to God."

Korach became pale - and very formal. He no longer addressed me as Drug (Comrade) Raditsa, but only as

Gospodin (Mr.) Raditsa.

"Gospodin Raditsa," he said, "you are a man who does not believe in an ideal."

"But I do believe in an ideal. I believe in total humanity."

"GospodinRaditsa, you do not believe in an ideal. You could not kill anybody for an ideal."

"No, I could not. I have seen fascists kill. I have seen you communists kill. I have seen enough hate. What our country needs now is love."

Korach looked at me with an ultimate coldness and said:

"That, GospodinRaditsa, is a bourgeois view, a capitalistic conception."

I hastened my hunt for a passport. I was able to say, truly, that it was necessary for me to go to Italy to settle some urgent family matters. I approached a communist official who was a man of education and of sensibility. It would be wrong to say that such communists do not exist. They do. This man obtained a passport for me, entitling me to go on a British plane to the Italian port of Bari.

Looking back over my experience, certain facts seem clear:

1. The Russian long-range design regarding Yugoslavia is to unite its six peoples to Bulgaria and Albania in a Balkan Federation and then to bring that federation into the Soviet Union as a "Republic." Then the Soviet Union would stretch from the Black Sea to the Adriatic Sea and, through Albania, to the Mediterranean. Never, even in the Czarist days, has Russia been in a position to contemplate so large a sweep into the West.

2. An obstacle to this design is the sudden unpopularity of the Russians in Yugoslavia. For hundreds of years, ever since the days of Turkish rule, the Yugoslavs have looked to Russia as a deliverer. Two months of Russian occupation sufficed to destroy the dream. These communist Russians were not the superior people. They had less education, less culture, a lower standard of living, than the Yugoslavs. They added nothing to Yugoslavia but the brute force, the organized ruthlessness, in which communism has trained them.

3. The Yugoslav communists, who, by means of Russian soldiers, have made themselves into the governing element, are relatively few. They would not pool ten percent of the votes in the really free elections. Many Yugoslavs see clearly, now, the affinity between communism and German fascism. Belgrade wisecrackers, behind their hands, call Tito "Titler", and his regime "Ti-totalitarianism."

4. The chief source of resistance to the Tito regime in Yugoslavia is religion. Hence the war conducted by that regime against the church.

One night in Belgrade I was talking with Dr. LyuboLeontich. He had been one of the first outright fascists in Yugoslavia. But to communists it is not a crime to have been a fascist, provided you afterward go over to an alliance with the communists. Dr. Leontich had gone over. He is now the Yugoslav Ambassador to London. He and I were talking about the Monsignor Ante Bonifachich, Archibishop of Split. Bonifachich, during the war, in his pastoral letters, had condemned both the fascist Ustashi and the communist Partisans for their massacres in Dalmatia. He had saved many young Partisans from fascist bands, both Dalmatian and Italian, and had finally been arrested by OZNA.

"It will be necessary to execute him." Dr. Leontich told me.

"Why? What has he done?"

"What he has done is not the point. It will be necessary to execute him in order to show that the new Government is not afraid of the church."

But the clergy and their congregations are not intimidated. In Zagreb I saw a procession of people coming into the city from a shrine of the Virgin May. With them was Archbishop Stepinac, who had just been released from a three-week arrest by Partisans. He came along in the procession in the midst of 20,000 who tumultuously shouted:
"Long live Stepinac! Long live Christ the King!"

Virtually all Yugoslavs belong either to the Roman Catholic Church or to the Eastern Orthodox Church. And in the Serbian East, as in the Croatian and Slovenian West, it is religion that stands staunchest against communist domination.

5. Americans are extremely popular in Yugoslavia. They need not fear that their contributions to Yugoslav welfare are unrecognized. The People's Front government insisted that the UNRRA's chief executive in Yugoslavia should be a Russian, but the mass of Yugoslavs are fully aware that it was chiefly from America that UNRRA help came that saved perhaps 5,000,000 Yugoslav lives.

Yugoslavs know of America from their fellow-countrymen, thousands of whom have settled in the United States and by letters or visits home have spread the news of American liberty and opportunity. Today that news has a fresh meaning. Now, more than ever Yugoslavs think of that land of the free beyond the ocean. America, not Russia, is the dream of peasants and workers alike.

"Useful Innocents"

Americans are not to be advised by me or by any other Yugoslav as to what their international policies should be. I nevertheless think that I would not go beyond the bounds of hospitality if I ventured to point out the basic lesson that Americans can learn, for their own benefit, from what has been happening in Yugoslavia.

That lesson is the deadliness of the deliberately deceptive language used by communists and their accomplices everywhere, including America, when they strive to trap their fellow-citizens into economic and political cooperation with them.

The whole tragedy of Yugoslavia can be traced to that deception.

The communists promised Yugoslavia a "federation" of six equal peoples organized into six separate self-governing "republics." They have given Yugoslavia an omnipotent government concentrated at Belgrade. When the communists said "federation" they meant centralized dictation.

The communists promised Yugoslavia political liberty for all anti-fascist parties. They have produced political liberty in Yugoslavia only for the Communist Party. And political liberty for them means complete dominance by them.

The communists promised Yugoslavia that there would be no ruling class. Today the best food, the best clothes, the best houses go to the new communist officials. There is even a derisive phrase for the people as a whole. They are called the Siva Masa, the "Gray Masses." They are said to be the necessary water in which the communists can swim.

The communists promised Yugoslavia peace. They have given Yugoslavia an army of 500,000 men, and have indoctrinated that army with ceaseless propaganda for new and bloodier international conflicts.

The favorite words of communists in enticing people into their web for temporary cooperation and ultimate betrayal are "peace" and "democracy." Yugoslavia proves utterly that when communists say "democracy" they mean a new domination, and when they say "peace" they mean more slaughter, both within nations and between them.

I have dear friends in America. They see hope of the world in the development and perfecting of democracy in America. They are indeed right. But I should like to say to them:

Be careful with whom you share that great task. Be on guard against people who wrench words from their moorings and send them against their meanings. Be careful about people who falsify their beliefs in order to arrive at their objectives. Be careful about people whose vocabulary is yours but whose record wherever they hold power is your destruction. Do not be KoristneBudale. Do not be "Useful Innocents."

Source: Raditsa, Bogdan. "Yugoslavia's Tragic Lesson to  the World." Reader's Digest (Pleasantville, N. Y.) 49, no. 294 (Oct 1946): 138-150.

priredio: dr. sc. Miroslav Međimorec

 

Čet, 22-08-2019, 15:06:00

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.