U petome nastavku podlistka "Istinom protiv povijesnih neistina - sažeti pogled na Drugi svjetski rat" donosimo poglavlje iz knjige Ante Cilige: "Sam kroz Europu u ratu (1939. – 1945.)", koje se bavi problematikom logora Jasenovac te izvješće bugarskog veleposlanstva o posjetu logoru Jasenovac od 7. veljače 1942. (hkv)

Poglavlje iz knjige Ante Cilige: Sam kroz Europu u ratu (1939. – 1945.) – Jasenovac: Ljudi pred licem smrti

Kad sam vidio da ću ići u koncentracioni logor, preda mnom je niklo pitanje: primiti li taj put u logor ili jednim malim i lako provedivim skokom izvojevati si slobodu?

Stvar je bila u ovome: Logoraši su ulazili na zagrebački kolodvor na jedna pobočna vrata i prolazili zatim peronom Ante Ciligaispred glavne zgrade. Pored ostalog, nalazio se tu i ured talijanske Vojne misije. Ja sam ga već bio zapazio kod svog dolaska u Zagreb. Kad budemo prolazili ispred njega — jedan skok iz reda logoraša i ja sam slobodan! Kao talijanski državljanin ja bih tim samim skokom postao «eksteritorijalan», i mogao bih se vratiti s prvim talijanskim transportom u Italiju. No, ta je medalja imala i drugu stranu. Prvo, povratak s pola puta, neobavljena posla, tj. bez dovoljnog upoznavanja prilika u Hrvatskoj i otkaz namjeravanog puta u Njemačku — vrhunca mojeg plana o kružnom putovanju po Europi usred rata. Drugo, činilo mi se nekako nedostojnim, jednog Hrvata spašavati se od svojih Hrvata pomoću Talijana, apelirati pred hrvatskim ustašama na talijanske fašiste.

Odlučih nastaviti svoj put prema cilju, pa makar i preko Jasenovca. «Valjda ne će biti gore nego što je bilo u Sibiriji...» Kod zadnjeg popisivanja u kancelariji na Savskoj cesti nisu mi znali kazati točan rok kazne, ali su me uvjeravali da nije velik, «nekoliko mjeseci...».

Na kolodvoru sve je išlo prema predvidjanju. Ušli smo na pobočna vrata i krenuli u dugom redu jedan za drugim, svaki sa svojim stvarima u ruci, u pratnji svega četiriju stražara: dva na čelu povorke a dva na kraju. Bio je konac lipnja, lijepo sunčano jutro, divan dan.

Brzo smo se približili glavnoj zgradi. Vidim već i otvorena vrata kancelarije talijanske Vojne misije. Još samo desetak koraka pa ćemo se poravnati s njom. Još jedanput: spasiti se ili ne? Mogućnost je idealna. «Cerberi» (stražari) su daleko i ovako ništa ne očekuju.

«Jedan, dva, tri... Da - ne, da - ne, da - ne...» Već smo se izravnali. Još samo dva koraka i vrata slobode će Sam kroz Europuiščeznuti. «Neka! Ne...» Ostao sam u Europi da vidim sve što smatram važnim i zanimivlim, pa kud puklo da puklo... Uostalom, ne vjerujem da su moji Hrvati takove budale da bi me ubili. Da vidimo i to».

Na kolodvoru nas je čekao poseban vagon, slobodno smo se u nj smjestili i po njemu kretali. Prodavači novina i voća slobodno su ulazili i izlazili. Kao obično putovanje... Stražara je bilo tako malo da mi se činilo da bi se vješt čovjek mogao i tu lako izvući. «Ne će ni Jasenovac biti ono što se o njemu priča». Dajem cedulju jednom prodavaču za moju rodbinu u Zagrebu u kojoj im javljam da sam krenuo u logor.

Nakon jednog sata ili nešto više prikopčaše naš vagon k redovitom vlaku i mi krenusmo. Bili smo dvije grupe zajedno: jedni za Jasenovac, a drugi za Staru Gradišku. U ovoj drugoj grupi bilo je i nekoliko žena. Sjećam se jedne od njih: mlade medicinarke sa zagrebačkog Sveučilišta, Fatime Brkić, muslimanke iz Mostara, komunististkinje, navodno je podržavala veze s partizanima. Imala je ozbiljan, zabrinut izgled. Bila je medju njima i ona stara Židovka, kojoj su zajedno s mužem uzimali otiske prstiju kad i meni. Muž je bio u našoj grupi, za Jasenovac.

Kad smo stigli na stanicu Jasenovac, nas su dvanaestoricu skinuli s vlaka. Devčić i još jedan stražar sa Savske ceste ostali su s nama. No nas nisu odmah odveli u logor nego su čekali da dodje po nas logorska straža. Jasenovac je bio «tabu» za sve koji su bili za tamo odredjeni. Čekali smo dugo, vrlo dugo, na logorsku stražu. Primijetio sam tada da na stanici imadu dva osamljena vagona, puna svijeta, žena i djece. Po odjeći mi je izgledalo Jasenovacda su to muslimanke iz Bosne. Pomislio sam: bjegunci ispred četnika čekaju vlak. Kasnije sam doznao da su to bile ciganke, koje su tu čekale noć da budu odvedene, ne u logor, nego odmah na logorsko stratište u Gradinu.

Dok smo čekali logorsku stražu, Devčić nam je izručio svakomu njegov list sa osudom. Tekst moje osude dvostruko me je presenetio. «Ante Ciliga, tajnik Komunističke Stranke Hrvatske». Ništa više: kao da sam to bio do jučer i na tom položaju uhapšen! Rok kazne: tri godine. Najveća kazna, koju je dekret o osnivanju logora predvidjao!

Od dvanaestorice samo smo trojica bili osudjeni na tu maksimalnu kaznu. Jedan od te trojice radio je u tajnoj komunističkoj tiskari u Zagrebu, a drugi je bio propagandist u jednom partizanskom odredu u Žumberku.

Zamračilo mi se pred očima kad sam vidio u kakovu su me grupu strpali. U taj čas sam požalio što nisam na zagrebačkom kolodvoru skočio u talijansku misiju. «Luda glavo, kuda juriš, kakovu zvijezdu slijediš?»

Došla je najzad i logorska straža. Devčić i onaj drugi stražar sa Savske ceste lijepo su se s nama oprostili, kao da žale — ljudski i bratski — za strašan udes koji nas je ovamo doveo. Njihova do tad vedra lica postala su naglo ozbiljna, skoro tužna. Ako stražar nije sadist, on je prvi koji požali zatvorenika. To je uvijek i svugdje tako.

Od stanice smo išli pustom cestom, valjda kilometar puta, do logora. Ušavši na široka vrata, čuvana po stražarima sa strojnicama u rukama, dospjeli smo odmah na mali trg, sa nekoliko zgrada oko njega. Jednokatnica pred kojom smo se zaustavili, imala je u sredini ploču u obliku štita. Na gornjem rubu čitao sam natpis: Zapoviedničtvo sabirnog i radnog logora Jasenovac. Na donjem rubu stajao je naziv, ne sjećam se već kakav, jedinice, «bojne», kojoj je pripadao Jasenovac.

Težinu atmosfere koja me je nekim nevidljivim načinom poklopila pred tom zgradom nije mogao razvedriti ni smiješak koji mi je izazivao natpis: Zapov i e dničtvo. U prevelikoj revnosti slijedjenja arhaičnog pravopisa, koji je uveo Pavelić, logorska je vlast i sa gledišta tog pravopisa riječ «Zapovjedništvo» krivo ispisala. Nisam još dobro dovršio izučavanje naslova, kad zaori: «Naprijed!» Nadjosmo se pedesetak koraka dalje u nekom polupokrivenom mjestu, kako sam kasnije saznao, «Tunelu» ciglane.

Stojimo u redu, dva po dva. Oko nas tri ili četiri pisara-zatočenika iz logorske kancelarije. Svi Židovi. «Pa zar je ovo židovski logor?», pitam se iznenadjen. Jedan od ovih Židova imao je na prsima natpis: «Nadzornik svega logora».

Mlad i nekako osobito drskog, upravo razbojničkog — kod Židova tako rijetkog — izgleda.

Ispred našeg reda postavi se ustaški časnik, sa popisom u ruci. Prozivlje nas jednoga za drugim. Nakon proziva pisari pregledavaju i oduzimlju svakom prozvanom stvari. Samo lične dokumente posebno zapisuju i pakuju.

Sa prvom dvojicom prošlo je sve mirno i lijepo.

Kad je prozvao trećeg, jednog mladjeg radnika iz Zagreba koji je bio osudjen na šest mjeseci radi dijeljenja partizanskih letaka, časnik ga srdito upita:

«Ah letake si dijelio, komunistička bagro, je li?»

«Nisam, gospodine, samo sam čitao nadjene na ulici letake...», izvinjavao se radnik.

«Lažeš!» I: puf! — udari mu šamar. «Ovamo!» — i ukaže mu mjesto na suprotnoj strani nego onoj prvoj dvojici.

Dalje je išlo kako kome. Negdje u sredini došao je red na mene.

«Doktor Ante Ciliga! Ah, tu si, stari komunisto! Već te tri mjeseca čekam!»

«Pa otkuda je on znao za mene već pred tri mjeseca?» ne mogu da se načudim.

Upeklo me ono «ti»; gledam ga, mlad dečko, ima i nema dvadeset godina. «Šmrkavac! I meni četrdeset i pet godišnjaku da govori — ti! Ja ću ti pokazati s kim imaš posla!»

«Eh, moj mladiću, nekad bilo, sad se spominjalo! Prije nego što si se ti rodio, ja sam prestao biti komunist, i to tamo gdje je bilo opasno, u Rusiji — pod i protiv Staljina!»

Pisari i novodošli zatvorenici, svi su nekako stali, naglo zaustavili dah. «Što će sad biti?», kao da su se u sebi pitali, jer je bilo protiv svih pravila da zatočenici ustaške časnike oslove sa «ti».

No, mladi časnik se nekako smeo, da poslije sekunde tišine nastavi opet oštro:

«A što ono tvoja žena Poglavnika idiotom i razbojnikom naziva?»

Sad sam tek ostao usupnut. «Pa otkud i ovo zna?» Jer to su bile doslovne riječi koje sam pred pola godine čuo od moje bivše supruge na Lopudu; a i osim toga ona je voljela oštre izraze. Trebalo je odgovoriti brzo, udarno.

«Ej, moj mladiću, pa zar ti ženske u politici ozbiljno uzimlješ?»

U nevolji odrekao sam se, kao Petar Krista, načela ravnopravnosti spolova. Na moju sreću, argumenat je dobro djelovao. Na licu časnika pojavio se prijateljski smiješak, upravo dječje zadovoljstvo. Ja sam stekao najboljeg, najiskrenijeg prijatelja u Jasenocu...

Pisari su pristupili pregledu, tj. oduzimanju stvari. Tri četvrtine sam prepustio, prebolio, a za ostatak sam se počeo s njima boriti. Pisari pogledaju na časnika, kao da traže njegovu podršku, no ovaj okrene pogled u stranu i tim pogledom budu moje stvari spašene. Na koncu sam molio da mi k ličnim dokumentima dodaju i sačuvani, na Savskoj cesti skoro dovršeni, rukopis mojih istarskih pripovijedaka. Časnik se bez daljnjega s time suglasio.
Nakon svršetka proziva i pregleda, osmoricu od nas otpremiše u barake, u središnje odjeljenja logora, «Logor broj 3b».

«Kad ste ovamo stigli, prešli ste sretno Rubikon!» — dočeka me s ovim riječima pomoćnik zapovjednika odjeljenja, jedan profesor, Srbin, iz Pakraca.

Četvoricu su kod pregleda zadržali. Ti su trebali tu noć biti ubijeni. Takav je bio red u logoru: jedni da budu ubijeni odmah, čim udju — drugi, s vremenom, prema prilikama ako i sami dotle ne umru... No, još isto popodne dvojica od njih dodjoše k nama u barake, medju njima i onaj radnik koji je za dijeljenje letaka dobio šest mjeseci.
Za likvidaciju te noći ostavljeni su kod daljnjeg pregleda u Zapovjedništvu samo dvojica, tj. oni koji su imali kao i ja po «tri godine».

«Tri godine, to ti je ovdje isto što i smrtna kazna», objasnio mi je netko od starih zatočenika.

Popodne, pred večer, otpremili su nas, sve novopridošle, «na rad». Na otvorenom polju, iza Zapovjedništva, prenosili smo i sabirali nekakvo staro željezo. Zapovjednik grupe bio je jedan stari zatočenik. Posao nije bio težak, osim za jednoga od nas, onog starog Židova čiju su ženu otpremili u Staru Gradišku. On je zaostajao, pa i sasvim stao, da predahne. Na svoju nesreću...

Zapovjednik grupe nasrnuo je odmah na njega, počeo ga tući bez milosrdja štapom, koji je uvijek držao u ruci.

«Ti misliš da ću ja tebe štediti i protežirati zato što si Židov! Ali ja sam Židov koji radi, obrtnik; čitav sam svoj život u Osijeku pošteno radio, pa ne trpim ovakove Židove špekulante kao što si ti!», te ga nastavio i dalje tući u nekom upravo histeričnom afektu. Starac nije ni riječi progovorio. Šutio je i tiho jecao.

Sutradan starac je već bio oslobodjen rada. Jedan bivši namještenik u njegovoj trgovini u Zagrebu radio je u logorskoj kancelariji i on mu je isposlovao mjesto pazitelja u baraki. Čista sinekura. No, ono prelamanje štapom starca je toliko slomilo, da je umjesto da se popravlja počeo iz dana u dan venuti. Sjeo bih ponekad uz njega, nastojao ga razgovorom rastresti, razvedriti, no uzalud, ostajao je uvijek žalostan.

Drugi dan naša je grupa bila dodijeljena na rad pri bušenju nekog zdenca. Neki toranj s drvenom i željeznom aparaturom. Znojio sam se s ostalima pod sunčanom žegom. Nisam se mogao suzdržati da ne idem piti vodu na česmu, mada su me stariji zatočenici odvraćali uporno jer da je voda nezdrava, zagadjena te izazivlje proljeve, dizenteriju, tifus i: smrt... I od hrane koju smo dobivali, stariji zatočenici su nam savjetovali da ne uzimamo više od jedne porcije, jer da želudac ne probavlja više...

Rušenjem zdenca rukovodio je zatočenik, ing. Rosenberg. Već drugi dan on me je pozvao preda se; nakon pitanja tko sam i kako sam došao u Jasenovac, on me je imenovao «desetnikom». To je bila najniža «šarža» u logoru, najniži nadglednik. Nije sam radio, već je nadgledavao skupinu od tri do deset zatočenika na radu. Hranu i ostali režim imao je isti kao i ostali zatočenici. Samo «stotnici» bila je viša kategorija nadglednika, koji su imali veliku grupu ili čitavu skupinu radnika pod sobom, i oni su uživali posebne privilegije: dobru i posebno pripremljenu hranu, četverostruku porciju kruha, bolja mjesta za spavanje i svakojake druge pogodnosti koje su dolazile «od dobrih veza», od pripadnosti višem, zapovijedajućem sloju logora. Više njih stajali su šefovi odjeljenja, «grupnici», i šefovi glavne logorske pisarne.

Na položaju desetnika proveo sam nekoliko dana. Odmorio sam se i umirio. Poslije završetka radnog dana osjetio sam opet snagu i želju da čitam i pišem. Kad sam jednog dana sreo onog, od dana mojeg dolaska, poznatog mi časnika, ja sam se i opet obratio na njega i zamolio ga da mi vrati rukopis i zadržane knjige. Mislio sam u prvom redu na «Male pjesme u prozi» od Baudelairea; imao sam strastvenu želju da taj suptilni pariški cvjetak zla čitam tu u logoru. Bez ikakvog objašnjenja mladi me časnik povuče za rukav i odvede u Zapovjedništvo.

U sobi za stolom sjedio je čovjek od kojih tridesetak do četrdesetak godina, jaka i zdrava izgleda, ali već posve ćelav.

«Gospodine zapovjedniče, evo Cilige, moli da mu vratimo rukopis i knjige...».

«Gospodine zapovjedniče» — počeo sam i ja objašnjavati žurno i najbolje što sam smogao moju molbu.

«Knjige se ne mogu vratiti, čitanje nije dozvoljeno u logoru, ali pisanje se dopušta. Vratite mu rukopis i neka piše dalje... Režim neka mu bude kao i Rašanu: oslobodjenje od rada, hrana stotnika, pripisanjevrtljarskoj grupi, a stan neka mu Slobodan da posebno...» govorio je zapovjednik, više okrenut prema mladom časniku nego prema meni.

Dobio sam daleko više nego što sam tražio, više nego što sam mogao i sanjati. «Pa kako da ne budem optimista?... Jasno, rodio sam se pod sretnom zvijezdom, huraaa!...»

(Ante Ciliga, Sam kroz Europu u ratu (1939. – 1945.), Na pragu sutrašnjice, Rim, 1978., str. 217-223.)

 

Izvješće bugarskog veleposlanstva o posjetu logoru Jasenovac

Dokument br. 81

Izvješće Petra Lungova Jordanu Mečkarovu o posjeti stranih dužnosnika akreditiranih u Zagrebu hrvatskom koncentracijskom logoru Jasenovac

Br. 40/ Т. А.   
Povjerljivo
                                 

Zagreb, 7. veljače 1942. g.


Predmet:
Koncentracijski logori u Hrvatskoj


Gospodine Ministre,

Jučer, 6-ogo.m., petak, odjel za tisak Ministarstva vanjskih poslova pozvao je nas, skupinu predstavnika stranih zemalja, u posjet koncentracijskom logoru u Jasenovcu – danas najvećem i najpoznatijem logoru u Hrvatskoj. Očito, svrha ovog posjeta bila je pokazati kako koncentracijski logori u Hrvatskoj nisu mjesta za mučenje nego mjesta za rad u kojima se izoliraju osobe koje opasno ugrožavaju javni red i mir do popravljanje njihovog ponašanja.
U posjetu logoru sudjelovalisu: njemački ataše za tisak gosp. Malberg, gosp. Rekuard pobočnik njemačkog opunomoćenog ministra Kaschea, jedan njemački bojnik, gosp. Schuster – predstavnik GTA, dopisnici njemačkih novina gosp. Gruber i gosp. Hörhager, predstavnica Associated Press-a gđa Hausberger (Njemica) koja sada radi za neke južnoameričke agencije, predstavnik "Stephanie" gosp. Solari-Boci, dopisnik "CorrieredellaSerra" gosp. Benedetti, predstavnik papinskog nuncija u Hrvatskoj i još jedan katolički kanonik, voditelj ureda za tisak u mađarskom poslanstvu gosp. Fr. Grof, dopisnik mađarske novinske agencije gosp. Bolgar, dopisnik rumunjske novinske agencije "Rador" gosp. Ksifta, crnogorsko-hrvatski publicist gosp. Lipovac, gosp. Micura – voditelj odjela za tisak Uprave za tisak i kulturne veze Ministarstva vanjskih poslova – i bugarski ataše za tisak Lungov.

Voditelj grupe bio je sam ravnatelj Ravnateljstva za javni red i sigurnost gosp. Eugen Kvaternik. Naime, pod nadležnošću toga Ravnateljstva nalaze se kako koncentracijski logori tako i policijska "sudišta" koja odlučuju tko i na koliko vremena mora biti poslan u te logore. Formalno, Ravnateljstvo za javni red i sigurnost predstavlja sektor Ministarstva unutarnjih poslova, ali gosp. Eugenu Kvaterniku je uspjelo dobiti skoro potpunu neovisnost. Zbog nadležnosti njegovog ureda, posebice po pitanju progona Židova, u zadnje vrijeme je nastao sukob između gosp. Kvaternika i ministra unutarnjih poslova gosp. Artukovića te je bilo glasina o ostavci gosp. Kvaternika. Međutim, Poglavnik je u međuvremenu promaknuo gosp. Eug. Kvaternika u čin bojnika Poglavnikove tjelesne bojne, što je bio jedan od znakova stabilizacije njegova položaja. Izgleda da su i Eug. Kvaternik i Artuković – oboje bivši emigranti i borci protiv Jugoslavije – jednako vrijedni i potrebni Poglavniku, zbog čega je odlučio da ne će razriješiti niti jednoga. S druge strane, postojeća međuresorna previranja daju Paveliću jako dobru mogućnost da uvijek bude arbitar, pogotovo u tako osjetljivom području kao što je policija u autoritarnim državama. Posjeta stranih dužnosnika, koju je g. Eug. Kvaternik sada priredio u jedan od njemu podređenih logora, nesumnjivo predstavlja manifestacija njegovih postignuća pred svijetom, a time i dokazivanje koliko je potreban režimu.

Od Zagreba do Jasenovca, što je udaljenost od oko 120 km na liniji Zagreb – Zemun (Beograd), putovali smo posebnim vlakom koji je krenuo u 6,30 sati ujutro te se istim vratili nazad u 8 sati navečer. Jasenovac je selo s oko tisuću stanovnika. Od kolodvora su nas odveli do velike zgrade u centru sela – bivše privatne kuće – u kojoj se sada nalazi središnja uprava logora. (Sam logor se nalazi izvan sela).

U središnjoj upravi logora su nam najprije pokazali ured s osobnim podatcima. Ovdje su, na prvom mjestu, detaljni dosijei o svim ustašama koji su na službi u logoru, uglavnom kao čuvari. U logoru radi sveukupno 800 ustaša, od kojih su stalno prisutni oko 300, a ostali su ili na odmoru ili na terenu, tj. u pokrajini (Bosna), gdje ratuju protiv četnika. Dakle, dvije-tri satnije ustaša-čuvara logorasu stalno zauzeti borbom, što održava njihov vojnički duh i čuva ih od mentalne opuštenosti. Dosije svakog ustaša sadrži detaljni životopis, u kojemje posebno označena njegova politička prošlost; opis imenovanja koja su mu dodijeljena tijekom službe u ustaškom pokretu; opis eventualnih povreda službene dužnosti i disciplinskih sankcija; podatke o njegovoj obitelji, osobito o prošlosti supruge; izjava da ne će piti alkohol i ne će se kockati. 

Zatim, bitan dio ureda s osobnim podatcima je kartoteka svih zatočenika, koji su bili ili se još uvijek nalaze u logoru. Dosijei ove kartoteke se izrađuju na temelju izvješća o svakoj osobi poslanoj na prisilni boravak u logoru. Izvještaj je u tri primjerka, od kojih se jedan šalje u središnji ured Ravnateljstva za javni red i sigurnost u Zagrebu, drugi ostaje u središnjoj upravi logora, a treći se šalje u sektor rada, gdje je zatočenik upućen na rad. U dosije svakog zatočenika najprije je slovima zabilježena njegova politička "boja". Tako, na primjer, slova "ŽCI" znače "Židov-cionista", "ŽK" – židov-komunista, itd. Slijedi još "prekršaja": Židov spolno krivim (tj. imao je spolni odnos s arijkom); Srbin-četnik, Srbin-komunista, Srbin-nacionalista, naštetio hrvatskim interesima, Hrvat-komunista, Hrvat-masona, itd. Kao što se vidi u logoru ne nedostaje i Hrvata, protivnika režima. Posebnom oznakom navedena je stručnost svakog zatočenika i tako se upravi logora olakšava određivanje posla za bilo kojeg zatočenika te ubrzava proces pronalaženja odgovarajuće osobe za obavljanje novog posla u "novoj grani proizvodnje." U dosijeima su i bilješke o ponašanju osobe u logoru – ponekad uzornim ponašanjem zatočenik može olakšati svoj položaj, odnosno bude prijevremeno pušten. Naposljetku u dosijeu je zabilježen i rok na koji je osoba poslana na prisilni boravak u logor. U jednom dosijeu, kojeg su nam predočili kao primjer, vidio sam da je rok "zatočeništva" do siječnja 1945. – tj. tri godine! Na koliko vremena i koga se mora kazniti slanjem u koncentracijski logor, odlučuje Ured gosp. Eugena Kvaternika u Zagrebu – temeljem dobivenih podataka i na prijedlog njegovih tijela u metropoli i drugim gradovima.

Zatim su nama pokazali odjeljak za pohranu središnje uprave logora. Prvo su nam pokazali sobu za pohranu dokumenata i dragocjenosti zatočenika. Još po dolasku, svaka nova osoba mora predati sve svoje dokumente i dragocjenosti. Dokumenti se stavljaju u paket i pohranjuju u ormare, a novac, satovi i sl. se popisuju i predaju na blagajnu. Na paketu se upisuje samo broj zatočenika. Nakon ulaska u logor osoba prestaje biti osoba s imenom i prezimenom, ona je već samo broj. Taj broj je napisan na traci koju zatočenik nosi na lijevoj ruci i za svoje kolege po sudbini ta osoba više nema ime nego broj. Niti jedan zatočenik, kako smo saznali, nema pravo reći drugom zatočeniku svoje ime, odakle je, što je bio u životu i slično. Dakle, osoba izašla iz logora ne može nekim zainteresiranim ljudima dati informacije tko su osobe u logoru, iz koje društvene skupine potječu, itd.

Kasnije smo u odjelu računovodstva vidjeli ustaše koji vode ured za opskrbu logora. Iz jedne proračunske šeme, koje su nama pokazali, vidi se da je za koncentracijske logore u Hrvatskoj iz državnog proračuna za ovu godinu predviđen iznos od 120 milijuna kuna (oko 200 milijuna leva) i to posebno za opskrbu namirnicama. Taj iznos se predviđa za 20.000 zatočenika, što je vjerojatno sadašnji broj, odnosno to je projekcija za broj poslanih u logor ove godine. Kako nam je rečeno, sada u Hrvatskoj ima pet koncentracijskih logora. U logoru Jasenovac smješteno je oko 1.500 ljudi. Logori za žene odvojeni su od onih za muškarce. Za hranu svakog zatočenika predviđa se takva količina obroka kakav dobiva jedan vojnik jer zatočenici se bave teškim fizičkim radom i uz manje hrane neće biti sposobni izvršavati svoje obveze. Na moje pitanje dobivaju li zatočenici nagrade kako bi pripomogli vlastitim obiteljima, Eugen Kvaternik mi je rekao da je naknada za rad iznimka i da sudbina obitelji zatočenika policiju ne zanima: neka rade što god hoće.

Nakon što je nam pokazana središnja uprava logora, odvezli su nas na desetak sanjki u sam logor, koji se nalazi izvan sela u blizini željezničke pruge i rijeke Save. Za potrebe logora koriste se zgrade ciglane i pilane koje se nalaze u neposrednoj blizini. Oba objekta su u posljednje tri godine bila zapostavljena – tamo se nije radilo ništa; sada su ponovno stavljeni u funkciju. Samu cestu, koja vodi do logora, čuva ustaška straža naoružana teškim strojnicama. Tom cestom i u logor ne može ići nitko od mještana: u sabirni logor idu samo ustaše koji ga čuvaju; naša grupa je bila posebna iznimka. Logor, osobito dio u kojem su barake gdje žive zatočenici, odnosno dio gdje provode noć, najvjerojatnije zbog pokušaja bijega okružen je bodljikavom žicom. Taj zid od bodljikave žice doseže dvije ljudske visine (dva ljudska uzrasta), s unutarnje strane zida je bodljikava žica križana dijagonalno – na takav način da je pristup do samog okomitog žičanog zida, u pokušaju prodora kroz njega, nemoguć. Osim toga, na kutovima tog dijela logora, izvan ograde izgrađeno je 5-6 velikih drvenih kula – karaula, u kojima je straža stalno na dužnosti. Unutar logora na svakih 50-60 koraka i na svakom uglu stražare ustaše s bajunetom na puški. Ustaške satnije koje čuvaju logor smještene su u posebnim barakama-vojarnama izgrađenim ispred logora, koje mi nismo imali mogućnosti vidjeti.

Naša grupa te posebno gosp. Eug. Kvaternik, bili smo snažno čuvani. Na putu u logor, na čelu procesije sanjki išle su sanjke s ustašama naoružanim automatskim puškama i strojnicama. A lijevo i desno od nas jahali su ustaše s puškama na ramenima. Štoviše, dok smo se kretali unutar logora ispred i iza nas, a posebno oko Eug. Kvaternika stalno su bili ustašesa strojnicama u ruci, spremni u svakom trenutku ukloniti svakogod "zatočenika", koji bi mu pokušao prići s bilo kojim alatom, lopatom, itd.

Za vrijeme razgledavanja radnih prostorija logora, najprije smo došli u željezarsku radionicu. U nju su dovezeni strojevi iz različitih dijelova zemlje, posebno iz Bosne –  zaplijenjeni nakon borbi s četnicima koji su uništavali tvornice – i od njih je stvorena cijela nova tvornica. Usput, ima i snažan mehanički bat. Ovdje se proizvode različiti željezni proizvodi, posebno oni najpotrebniji vojsci za razne namjene te rezervni dijelovi za automobile, bicikle, pisaće strojeve, itd. U susjedstvu se nalazi i stolarska radionica, u kojoj radi nekoliko desetaka ljudi.

Kao što sam već naveo, svaki od "zatočenika" nosi na svojoj lijevoj ruci traku s brojem. Traka je različite boje prema podrijetlu: Židovi nose žute trake, Srbi – plave, Hrvati (komunisti) - crvene. Židova u svim radionicama je najviše. Oni loše izgledaju, iscrpljeni su i blijedi. Kao što su nama objasnili razlog tome je što nisu navikli na fizički rad. Naprotiv, Srbi i Hrvati-komunisti izgledaju dobro, živahno i čak rumeno. Kao što smo prethodno obaviješteni, bilo kakvi razgovori sa zatočenicima su zabranjeni. Međutim, i samim zatočenicima je zabranjeno međusobno razgovarati. Nekim zatočenicima je preko ustaša koji su nam bili u pratnji postavljena nekoliko pitanja. Ali, kako je njima rečeno da nikome ne smiju reći svoje ime, na pitanje "Kako se zoveš", zatočenici su samo pokazivali svoj broj. Jasno je da su svi zatočenici terorizirani unutarnjim strahom da svakog trenutka mogu izgubiti svoj život. Njihovo ponašanje je vrlo ropsko, oni kad im prilaze ustaše ili posjetitelji već s više od desetak metara udaljenosti skidaju kapu, dugo stoje bez kape na glavi, ne stavljaju je i kada im je rečeno da to učine.

Zatim smo vidjeli kako se radi u ciglani i pilani. Još do početka zime u ciglani je proizvedeno puno opeke i crijepa koji su se u međuvremenu osušili i sada se peku. Za potrebe ciglane popravljen je jedan lokomobil, a sada se popravlja i lokomotiva, kojom će se na proljeće dovoziti ilovača za proizvodnju opeka i crijepa. U pilani se isto radi ozbiljno. Dio proizvedenih dasaka, kao i opeke i crijepa, ići će za gradnju baraka, a zatim i za zgrade logora. Svugdje, u svim radionicama, posao vode osobe koje su među sobom izabrali zatočenici, tako da ustašama ostaje samo kontrola i nadzor logora. Poslovođe, i sami zatočenici, u svojoj želji da se istaknu i na taj način poboljšaju vlastiti položaj u logoru, čak pretjeruju sa zahtjevima prema svojim kolegama po sudbini, ovaj način rada daje, za upravu logora, vrlo dobre rezultate. Poslovođe koji su se svojim radom posebno istakli, nagrađeni su boljom hranom i blagovanjem u zasebnoj blagovaonici, tamo imaju priliku čitati i novine. Svi ostali zatočenici potpuno su odsječeni od vanjskog svijeta. Ne čitajući novine ne znaju ništa o događajima u svijetu i u državi. Zabranjeni su im posjeti članova obitelji, uz vrlo rijetke iznimke. Isto tako je zabranjen unos hrane izvana. Dozvoljeno je primiti tek nešto odjeće i deke.

Planove za nove zgrade u logoru napravili su također sami logoraši. Tu je i posebna radionica u kojoj su se okupili inženjeri, tehničari i sl. koji crtaju i planiraju, kao i komercijalni zaposlenici i sl., oni izračunavaju količine potrebnih materijala, rade popise i sl. U jednoj prostoriji smo pronašli logoraše, koji se bave keramikom: izrađuju figurice, vaze, pepeljare i sl. Među njima ima i umjetnika. Mladi Židov, studirao u Beču, crta već treći portret Poglavnika, a u odjelu keramike drugi logoraš, studirao u Italiji, radi skulpturu koja predstavlja borbu ustaša s četnicima. U željezarskoj radionici pronašli smo logoraše koji izrađujuznačke s natpisom: "Sve za Poglavnika". Doista, i život u koncentracijskim logorima ima svoje ironije...

Zatim su nam pokazali stambene prostorije logoraša. Oni su smješteni u barakama tankih zidova koji ne stvaraju gotovo nikakvu prepreku hladnoći i vlagi. Istine radi, u njima ima peći, ali grijanje je gotovo simbolično. Logoraši spavaju na ležajevima po troje u svakom odjeljku, širine oko 1,20 metara, a još troje spava na daskama iznad njih. U svaku baraku stane oko 150 ljudi. Nabrojio sam desetak baraka. U ovom trenutku, međutim, gradi se još oko 25 baraka – kolci su već zabijeni u zemlju. Snijeg se čisti da bi se kolci poravnali, a zatim će se na njih postavit drveni podovi. Pored ovih nedovršenih baraka u proljeće će se graditi pedesetak novih baraka u polukrugu, jer je, kao što su nam objasnili, tako čuvarima najlakše promatrati. Jedna od već izgrađenih baraka je bolnica. I ovdje gotovo da i nema grijanja. Liječnici i medicinske sestre isto su zatočenici. Postoji i nešto kao stomatološka ordinacija.

Kuhinja logora je u posebnoj baraci. Ona je i blagovaonica. Druga prostorija služi kao klaonica, za skladištenje mesa i sl. Tu su i staje za krave, ovce, farma svinja, kokošinjcii sl., sušara za meso, pekarnica itd. Pokazali su mi jednog pijetla kojeg je jednom ustaši donio njegov prijatelj, borio se u Bosni; u dvorištu nekog četnika uhvatio je pijetla i čuvao ga četiri dana tijekom bitke koju su vodili. Vjerojatno su i druge ptice i životinje dostavljene na sličan, iako ne uvijek na tako herojski način.

Privremeni zapovjednik logora (poslan iz Zagreba kako ga bi organizirao) – "Maks" – iznio nam je detaljne planove za širenje logora, prema kojima će nastati gotovo cijeli grad i prebacit će se i na drugu obalu Save. Graditi će se nove zgrade za vojarne, stambene zgrade, gospodarske zgrade (novi mlinovi, pekare i skladišta hrane su u izgradnji), stvoriti će se veliki povrtnjaci, sijat će se pšenica itd, itd. Tako će se – kao što je "Maks" rekao – postići puna samodostatnost. Osim toga logor će "bacati i robu na tržištu", na primjer, mogao bi izniti cigle na tržište dva mjeseca ranije nego što je to uobičajeno i sl.

Ime "Maks" prikriva pravo ime zapovjednika logora. Taj nadimak ostao mu je iz emigracije. Ime zapovjednika drži se u tajnosti kako nitko ne bi mogao tražiti, preko njegovih rođaka van logora, da se zapovjednik zauzme za bilo kojeg zatočenika; da se ne bi netko od rodbine zatočenih osvetio zapovjedniku ili njegovoj rodbini; da ne bi zatočenik, po izlasku iz logora znao reći tko je upravljao logorom, itd. Samo u emigraciji, u Mađarskoj, "Maks" je oko 15 puta bio u raznim zatvorima. Putovao je i u druge zemlje, uvijek vjeran i u službi Poglavnika. Sada, s vremena na vrijeme odlazi na teren, odnosno u krajeve, gdje se vode borbe s četnicima. "Maks"-ov pomoćnik – "Ljubo" (još jedan nadimak) - bavi se poslovnom stranom logora, posebno s proizvodnjom, rekao mi je da je novinar po struci. Nedvojbeno je, međutim, da mu je njegova encikopedijska struka pomogala da se dobro nosi sa svojim zadatkom. Ostali najbliži pomoćnici "Maks"-a – kao što mi je rekao Eug. Kvaternik – u većini su Bošnjaci (ali katolici). Oni su inteligentni, djeluju odlučno i očito rade u ime jedne ideje. Ovi mladi ljudi su pravi pretorijanci režima.

Eugen Kvaternik, kojeg sam bio u mogućnosti promatrati punih 14 sati, nikako ne izgleda odbojno, ili kao što je kolega Bolgar rekao, "ne ostavlja loš dojam." To, naravno, ne spriječava da se o njemune pričaju legende i da njegovo ime stvara strah i strepnju u nekim krugovima. Zapovjednim tonom prema podređenima, on je blag u odnosima s drugima. U razgovorima o raznim temama Eug. Kvaternik svojom inteligencijom ostavlja dojam. Tečno govori njemački, talijanski i francuski. Diplomirao je pravo, a do doktorata mu je ostao jedan ispit. Rođen 1910. godine, on je do travnja 1941. bio osam godina u emigraciji – godinu dana je studirao u Parizu. Njegova impresivna tjelesna građa izaziva respekt: gotovo za dvije glave je viši od ostalih.

U prilično detaljnom razgovoru koji sam s njim vodio za ručkom, Eug. Kvaternik mi je rekao da je organizacija logora temeljena na iskustvu Nijemaca, ali da je uzimajući nešto od njih, dodao i nešto novo; posebno dobre su kartoteke zatočenika u Hrvatskoj.

Eugen Kvaternik je meni rekao da sada u Zagrebu živi još 4000 Židova (od 15 tisuća ranije). Dio onih koji više nisu u Zagrebu pobjegli su u inozemstvo, drugi su strijeljani, a treći su u koncentracijskim logorima. Isto tako, u Zagrebu je živjelo 20.000 Srba, a od travnja 1941. godine njihov broj se povećao; to objašnjava činjenicom da se zbog progona u nekim pokrajinama Srbi ipak osjećaju najsigurnije u glavnom gradu. Nakon pokolja 50.000 muslimana (od strane Srba) u Bosni, a zatim čistke nad Srbima, broj Hrvata u Bosni, prema E. Kvaterniku, sada je gotovo jednak onom Muslimana i Srba. Na moje pitanje što misli o sada razvijenoj teoriji da pravoslavci u Hrvatskoj nisu Srbi nego Hrvati - „pali“ pod utjecajem srpske propagande – gosp. E. Kvaternik je rekao da se ta teorija razvija samo "pro forma", sve u svemu u Hrvatskoj ostaje još milijun Srba. Na moje pitanje što se događa s čistkom četnika, rekao je da se ne može provesti preko zime. U proljeće hrvatska vojska će biti jača i još bolje organizirana. U Njemačkoj se sada školuju 150 časnika i 600 dočasnika, a potom, njihovom pomoću, formirat će se dvije nove divizije. Osim toga, od Poglavnikovih bojni nastat će još jedna divizija. O jugoslavenskim časnicima koji su pristupili hrvatskoj vojsci,  E. Kvaternik je rekao da su zbilja opasni, a o bivšim austrijskim časnicima je rekao da su vrlo stari te na taj način nije izrazio baš laskavo mišljenje i o svome ocu maršalu Slavku Kvaterniku, bivšem austrijskom časniku...

Prilikom odlaska iz logora, jedan ustaša nam je skrenuo pažnju na dva mala spomenika u dnu zbornog mjesta. To su bili grobovi desetorice ustaša koji su prekršili prisegu i kažnjeni su strijeljanjem. Sada na ovom mjestu prisegu polažu novoprimljeni ustaše. Sudbina ustrijeljenih služi kao upozorenje da se prisega točno izvršava, ona je i najbolja lekcija mladima.

Fotoaparati sudionika posjeta prikupljeni su još prije odlaska u logor. Tako je otklonjena mogućnost slikanja ne samo života u logoru, nego i srušene pravoslavne crkve u selu, na putu prema logoru. U Jasenovcu je bilo dosta pravoslavaca. Od crkve sada strši samo jedan zid i nekoliko greda...

Gospodine Ministre, prihvatite molim Vas, moje osobito poštovanje prema Vama.

Petar Lungov

pripremio: dr. sc. Miroslav Međimorec

Pon, 16-12-2019, 13:40:23

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.