Svećenik Josip Gjuran heroj vjere za Boga i Domovinu

Prošle je subote u prelijepom plješevičkom kraju, u Društvenom domu Svetojanske Gorice održano izuzetno značajno okupljanje. Nekadašnji svetojanski župnik vlč. Josip Gjuran, po komunistima zločinački proganjan, posjetio je svoju prvu župu i nazočio predstavljanju knjige 'Život za Boga, Crkvu i hrvatski narod', spomen-djelo na njegovu životnu bitku za istinu, za slobodu hrvatskog naroda, za pravednu i Kristovu Hrvatsku. O knjizi su govorili autor mons. Juraj Batelja, biskup Juraj Jezerinac, Valentina Krčmar i na kraju vitalan 93-godišnjak vlč. Gjuran, posljednji živi svjedok 'krvave kupelji' kroz koju je prolazio zagrebački nadbiskup Stepinac.

Gorica Svetojanska, pogled s Japetića (najviši vrh "Samoborskog gorja", sjeverni masiv Žumberačkog gorja).

Svetojansko groblje

Lovci na mamute su najstariji poznati stanovnici ovoga kraja (paleolitik - starije kameno doba). Poslije turskih prodora (1491.) Žumberak naseljavaju senjski Uskoci, pa je već oko 1534. bilo oko 350 uskočkih kuća s oko 6000 do 7000 žitelja. Doseljeni Uskoci su ovdje prenesli uzgoj crne i bijele murve (duda) i smokve. U Svetoj Jani nalazi se i "vikendica" grofa Erdödya (danas restoran Šumski dvor), izgrađena 1656. godine (opširnije u Šamanovi duhovi-pomoćnici uz sarkofag grofa Erdödyja).

Društveni (vatrogasni) dom u Gorici Svetojanskoj

Vatrogasna kola

Gorica Svetojanska je poznatija kao Sveta Jana, jer je sveta Ana zaštitnica žitelja ove župe

Župna crkva sv. Ane u Gorici Svetojanskoj

Vlč. Josip Gjuran, župnik župe Sv. Jana od 1950. do 1968. godine. Odlukom nadbiskupa Šepera, 1969. godine odlazi u Hrvatsku katoličku misiju u Toronto te tamo djeluje kao župnik u crkvi Naše gospe Kraljice Hrvata u Torontu sve do 1999. godine. (fotografija iz knjige "Život za Boga, crkvu i hrvatski narod")

(fotografija iz knjige "Život za Boga, crkvu i hrvatski narod")

Vlč. Josip Gjuran (93), Gorica Svetojanska 4. srpnja 2015.

(fotografija iz knjige "Život za Boga, crkvu i hrvatski narod")

(fotografija iz knjige "Život za Boga, crkvu i hrvatski narod")

"To je svakako demokracija višega tipa." (fotografija iz knjige "Život za Boga, crkvu i hrvatski narod")

(fotografija iz knjige "Život za Boga, crkvu i hrvatski narod")

Monsinjor dr. Juraj Batelja, autor knjige "Život za Boga, crkvu i hrvatski narod"

Dvojica prijatelja još iz Kanade, obojica su se vratila kad je trebalo – početkom 1991.:Tada pomoćni biskup zagrebački mons. Jurica Jezerinac i dipl.inž. Damir Borovčak, tajnik za iseljeništvo HDZ-a, kasnije pomoćnik ministra za iseljeništvo.

Svečani program predstavljanja knjige počeo je svetojanskom himnom (dio teksta himne vidi se na fotografiji) koju su otpjevali članovi Kulturno umjetničkog društva Sveta Jana.

Slijeva na desno: mons. Juraj Batelja, vlč. Juraj Tomec, vlč. Josip Gonan (sadašnji župnik u Sv. Jani), gosp. Stipe Bučar (dogradonačelnik grada Jastrebarsko), mons. Juraj Jezerinac, vojni biskup, preč. Josip Gjuran

Svećenik s kamerom vlč. Josip Kos, neko vrijeme župnik u Torontu, sada u Hrvatskoj.

KUD Sveta Jana izveo je nekoliko prelijepih hrvatskih plesova i pjesama.

"Ivica Krčma, naš najmlađi violinist ima samo 88 godina"

Brigadni general Rudi Stipčić (drži fotoaparat), sestra i šogor preč. Gjurana, Josipa i Slavko Antolić iz Zagreba

Preč. Josip Gjuran, Valentina i Vladimir Krčmar iz Toronta

s. Anđelita Šokić, voditeljica muzeja kardinala Alojzija Stepinca na Kaptolu te Željko, Marija i beba Brigita Tomašević

Bila je to svetojanska blistava slava Gospodinova, svjedočena knjigom o jednom posebno časnom i zaslužnom životu, gordom svećeniku koji je neposredno poslije Drugog svjetskog rata započeo svoje gorko iskustvo komunističkog terora podno obronaka prelijepog Japetića. Iako u zabiti, daleko od velikih gradova, bio je stalno na oku komunističkih doušnika, zločudne Partije i njihovih potkazivaća, boljševističkih isljednika i batinaša, koji su nasrtali na sve katoličko, a posebice na svećenike koji nikako nisu bili po titoističkom i komunističkom ukusu.

Dvorana Društvenog doma bila je prepuna, bili su nazočni oni koje je krstio vlč. Gjuran, bili su tu svjedoci njegovog svećeničkog djelovanja iz Toronta, gdje je u hrvatskoj zajednici u Kanadi ostavio neizbrisiv trag po mnogim posebnim dijelima, bodreći i potičući da se nada u hrvatsku slobodu ne smije nikada izgubiti. Život od prisezanja Kristu i njegovoj muci, život trpljenja velikih nepravdi i fizičke torture, život borbe za istinu, nacionalnu pravdu i dokazivanja prava na slobodu Hrvata, povratak u Domovinu i opiranje još uvijek onima koji su na vlasti kao neokomunistički potomci, nasljednici i interesni slijednici, nastavljajući činiti štetu hrvatskom narodu i Hrvatskoj, to je život vlč. Gjurana sve do današnjih dana.

Knjiga 'Život za Boga, Crkvu i hrvatski narod' je spomen-djelo na životnu bitku svećenika Gjurana, za istinu, za slobodu hrvatskog naroda, za pravednu i Kristovu Hrvatsku. O svojim dojmovima o svećeniku Gjuranu i njegovoj ulozi u Torontu govorio je biskup Juraj Jezerinac, koji je poslan na službu u Toronto kao Gjuranov kapelan. Kasnije je velečasni Jezerinac postao župnikom u nedalekoj hrvatskoj župi Presvetog Trojstva u Oakvillu, nedaleko Toronta. Biskup Jezerinac govorio je na temu sjećanja rada i života u hrvatskoj zajednici Toronta i Oakvilla te gotovo tridesetgodišnjem župnikovanju prečasnog Gjurana. Velečasni Juraj jezerinac bio je kapelan hrvatske župe Naše Gospe Kraljice Hrvata u Torontu od 1980. do 1985., zatim upravitelj župe u Oakvillu od 1985. do 1986., a potom postaje župnikom u Oakvillu, te u toj službiu ostaje do 1991.g. Vraća se u Hrvatsku po pozivu kardinala Kuharića, a papa Ivan Pavao II. imenovao ga je pomoćnim zagrebačkim biskupom 11. travnja 1991. godine. Zaređen je za biskupa 8. lipnja 1991. Vojnim Ordinarijem u Republici Hrvatskoj imenovan je 25. travnja 1997., a službu preuzeo 18. kolovoza iste godine. Svećenički rad biskupa Jezerinca u Kanadi dobro je poznat autoru ovih redova, jer je i sam bio tada emigrant u Mississugi, gradu između Toronta i Oakvilla. Iz tih vremena seže i osobno poznavanje župnika Josipa Gjurana i biskupa Jurja Jezerinca. Povratak u obranu ugrožene Hrvatske, autora ovog teksta (D. Borovčaka, op.Lj.Š.), uslijedio je krajem veljače 1991.g. Tada nastavljam suradnju sa oba svećenika, posebice u vremenu mog mandata pomoćnika ministra iseljeništva, pa od tada i moje poznanstvo koje traje sve do ovih dana.

Valentina Krčmar, dugogodišnja urednica glasnika Hrvatska iskra u Torontu, rekla je slijedeće o knjizi i o župniku vlč. Josipu Gjuranu, župniku u Torontu crkve Naše Gospe Kraljice Hrvata:

"S osobitim zadovoljstvom pozdravljam sve ovdje nazočne na predstavljanju knjige o prečasnom Josipu Gjuranu. Zahvaljujem mons. Jurju Batelji, piscu ove važne knjige ponajprije što je knjigu napisao, a onda mu zahvaljujem što je meni povjerio progovoriti nekoliko riječi o toj knjizi. Istina, nakon domovinskoga rata uređivala sam kanadsko-hrvatski vjesnik – Hrvatska iskra – i imala čast izbližega upoznati torontskoga župnika Josipa Gjurana. Iz susretanja s brojnim župljanima naše župe »Naša Gospa Kraljica Hrvata u Torontu« saznala sam brojne pojedinosti o Sv. Jani i njezinom neprežaljenom župniku Josipu Gjuranu. Sve ono što su Svetojanci o njemu govorili, mi, torontski župljani, imali smo prilike osjetiti i doživjeti u stvarnosti. Stoga ga i večeras od srca pozdravljam i njemu zahvaljujem ne samo za uzorno svećeničko služenje u torontskoj župi nego i za osobno prijateljstvo koje ga je povezalo s mojom obitelji.

Za vrijeme Domovinskog rata velečasni Gjuran bio je naš stup. Sjećam ga se s jednog velikog prosvjednog skupa Hrvata u Ottawi, glavnom gradu Kanade, kad se tamo našlo tisuće i tisuće Hrvata. Bilo je jako hladno, no njemu to, izgleda, nije smetalo. Svojim gromkim glasom i snažnim riječima bodrio je sve nas. Svima nama je ulijevao snagu i vjeru u budućnost.

Nekoliko godina kasnije u jednom razgovoru rekao mi je da sam ja nekakva hrvatska Svjetlana. Začuđeno sam ga pogledala i on je komentirao moj pogled riječima: "Vi vjerojatno sada mislite kako sam se ja zabunio u Vašem imenu! Nisam se zabunio uopće. Ja znam kako se Vi zovete, no važno je reći Vam da su Vas odgajali isto kao i Staljinovu Svjetlanu da bude svjetlo komunizma, a ona je pošla, baš kao i Vi, potpuno na drugu stranu i postala vođom pokreta protiv Staljina. Tako ste i Vi danas, dijete komunizma, koji se sada bori za pravdu i one koje je komunizam pobio." Kad se god sjetim tih riječi velečasnog Gjurana, suze su mi u očima, jer on mi je pokazao pravi put i uvijek me usmjeravao kuda moram poći.

Taj put doveo me večeras u Svetu Janu i meni je čast progovoriti o knjizi koja javnosti predstavlja osobu i činjenice iz prošlih vremena, a to su i danas jako suvremene teme. Naš autor, dr. Batelja, knjigu je podijelio u pet poglavlja. U uvodnom dijelu progovorio je o svojem upoznavanju župnika Gjurana i te uvodne stranice kao da u nekoliko redaka žele nagovijestiti buran svećenički život, ali i biti povijesni prikaz događaja u kojima se našla Katolička Crkva u komunističkome režimu nakon 8. svibnja 1945.

Naime, u drugom dijelu knjige dr. Batelja govori o obitelji, župi i školovanju vlč. Josipa Gjurana. On se rodio 5. kolovoza 1922. u Kućanu Ludbreškom. Osnovnu školu završio je u Ludbregu, gimnaziju i bogoslovski fakultet u Zagrebu, za svećenika ga je zaredio biskup Salis-Seewis na Petrovo 1948. Najprije je bio kapelan u Novoj Kapeli, a potom u Kloštru Podravskom. U veljači 1950. dolazi za župnika u Sv. Janu. Pisac knjige dr. Batelja služeći se pisanim svjedočanstvima te izjavama još živućih svetojanskih župljana te osobnih razgovora s vlč. Gjuranom prikazuje okolnosti čudesnog određenja da on ne bude župnik u Krašiću, nego u Sv. Jani. On ne samo da je došao u Sv. Janu nego se zaljubio u Sv. Janu, štoviše, dušom i srcem prihvatio je svakog njenog stanovnika i suživljavao se sa sudbinom svakog svoga župljanina. Opisani događaji njegova progona zorno opisuju kako ga se željelo nasilno udaljiti sa župe da bi se stvorilo Crkvu odvojenu od Rima. Tako su detaljno i živopisno opisani da nukaju na stvaranje filma o tim događajima i bila bi šteta da ti događaji ne budu i filmom obrađeni. Doista se isplati prisjetiti tih događaja u kojima su katolički svećenik i Kristovi vjernici objedinjeni Isusovom žrtvom bili spremni umrijeti jedni za druge.

U trećem poglavlju dr. Batelja govori o premještaju vlč. Gjurana na službu u Karlovac-Hrnetić godine 1968. U tom poglavlju prikazuje i njegova pastirska pastoralna nastojanja da upozna župu kako bi joj što djelotvornije mogao služiti. Išao je od vrata do vrata, od srca do srca da bi povjerene mu duše vodio k Bogu. Tu u Karlovcu kao i u Sv. Jani vlč. Gjuran se ponio hrabro i velikodušno. Nikoga osim Boga nije se bojao, a svima je, poput Sv. Pavla, htio biti sve.

Već u lipnju godine 1969. vlč. Gjuran premješten je za župnika u župu Naša Gospa Kraljice Hrvata u Torontu. To je četvrto poglavlje ove knjige. Dr. Batelja se usredotočio na glavne smjernice Gjuranova pastoralnoga rada. Vjeronauk za djecu i mlade, pouke za pripravnike za brak, brigu za bolesne i umiruće, ozbiljnu pripravu za Prvu Pričest i sakrament Svete Krizme te čuvanje nacionalne svijesti kod iseljenih Hrvata.

U svijesti kanadskih Hrvata i katolika u nezaboravnoj uspomeni ostao je njegov poklik: »Na noge hrabri junaci« kojim je pozvao sve žitelje Ontarija na prosvjed zbog uvrede hrvatske zastave i hrvatskog naroda. Njegov hrabar stav pridonio je da su se najčitanije kanadske novine Toronto Star ispričale za uvredu koje su nanijeli hrvatskom narodu i njegovoj zastavi.

Dr. Batelja nas opširno izvješćuje i o promjeni imena ulice u kojoj se nalazi središte naše župe u Torontu koja se zaslugom vlč. Gjurana danas naziva Croatia Street – Hrvatska ulica. "Tu su, reče velečasni Gjuran, na tom komadu te ulice hrvatski doseljenici postavili svoje središte, svoj dom. Tu je jedini vidljivi znak hrvatske prisutnosti u ovom velikom gradu. Tu mi Hrvati slavimo Boga; tu mi prenosimo naše trinaestvjekovno kulturno i vjersko nasljeđe mlađim pokoljenjima ovdašnjih Hrvata; tu se Hrvati okupljaju na svoje društvene i kulturne aktivnosti; iz ovoga se središta ovdašnji Hrvati uključuju u multikulturno društvo Toronta i Kanade; tu je naše srce, tu je naš dom; tu je naše središte!"

Autor knjige je progovorio i o borbi za hrvatski jezik jer je budno oko župnika Gjurana uočilo da bi se hrvatsko-srpskim jezikom zapravo uništio hrvatski narod u Kanadi. Naš pisac nije propustio spomenuti važnu ulogu časnih sestara koje su zaslugom župnika Gjurana došle u Toronto, uspostavu nove župe »Hrvatskih mučenika u Mississaugi«, uređenje župnog parka »Dr. Dragutin Kamber«, značenje radija »Hrvatska straža«, koji je Hrvate dva sata nedjeljom okupljao oko programa i osim nedjeljnih misa bio vrijeme u kojem su svi Hrvati bili na okupu. I ovo poglavlje je dr. Batelja potkrijepio izjavama torontskih župljana, ali i brojnih članaka pronađenih i sačuvanih u Župnom vjesniku torontske župe.

U petom poglavlju knjige govori se o umirovljenju župnika Gjurana što je zapravo pravni čin jer se svećenika ne može staviti u mirovanje. On je, veli sveto Pismo, svećenik dovijeka. U svoje ime i u ime svoje obitelji i cijele torontske župe želim reći: »Hvala Vam, velečasni Gjuran! – Ljudi bivaju 'prozivani' po svojim djelima, a ta djela su, i po ovoj knjizi, vječno zapisana ne samo u srcima naših župljana i cijele hrvatske zajednice u Torontu, nego su dana na uvid mnogim dragim čitateljima.

Čestitam piscu ove posebne knjige, dr. Batelji. Hvala mu za ljubav kojom je knjigu pisao, za ljubav koju ima prema Bl. Alojziju Stepincu i vlč. Gjuranu. Ovom knjigom on je želio da takovom ljubavlju oplemeni i sve nas koji ćemo tu knjigu čitati da bi smo rasli u vjeri, pouzdanju i ljubavi prema Bogu, njegovoj Crkvi i hrvatskom narodu.

Čast mi je što sam mogla pred ovako brojnim Svetojancima i uzvanicima u nekoliko misli ukratko sažeti jedan opširan sadržaj, 436 stranica knjige – o jednom posebnom životu jednog posebnog svećenika, a osobito mi je drago što sam nakon toliko godina mogla susresti Vas, Svetojanke i Svetojance koji župnika Gjurana pamtite u svojim glavama i nosite u svojem srcu baš kao i mi, župljani Toronta."

Autor knjige mons. Juraj Batelja, postulator postupka za proglašenje svetim kardinala Alojzija Stepinca na predstavljanju knjige o preč. Josipu Gjuranu rekao je slijedeće:

"Na poticaj brojnih župljana Sv. Jane i Toronta sastavio sam ovu knjigu ne kao spomenar nego ogledalo u kojem se vidi i prepoznaje ljepota i stvarnost kršćanskog života u Sv. Jani, na širem području Hrvatske i među iseljenim Hrvatima. Prvotna misao pri pisanju ove knjige bila je da se sačuva svjedočanstvo jednoga župnika i njegovih vjernika u obrani Katoličke vjere u vremenu kad ju se željelo iščupati iz srdaca i svijesti ljudi jer da je opijum naroda i štetna za napredak ljudi. Štoviše, kao promicatelj postupka za proglašenje svetim kardinala Alojzija Stepinca u vlč. Josipu Gjuranu otkrio sam neizbrisiv trag kojim Duh Sveti združuje i jača Isusove učenike u čuvanju svjedočanstva vjere u uskrsloga Isusa, promičući navještaj toga uskrsnuća i jačajući jedinstvo Crkve. Već od najranijeg djetinjstva imao sam prigode baš kroz odlučnu i jasnu riječ vlč. Gjurana upoznati, zavoljeti i slijediti tako zacrtani put koji je i kardinal Franjo Kuharić učvrstio svojim odlukama presudnima za život vlč. Gjurana ali i za moj život posvećen uzdignuću kardinala Stepinca na čast oltara.

Priznajem, bilo je neprospavanih noći u pisanju ove knjige, ponajprije vlč. Gjuran nije dopustio da se knjiga piše i objavi dok je on živ, drugo zabranio mi je spominjanje bilo kojega imena u kontekstu njegova progona u Sv. Jani, treće Toronto je od Zagreba udaljen 6.000 kilometara i dokumenti mi nisu bili pri ruci. Sada moram reći da su milošću Božjom i dobrotom ljudi pa i pristankom župnika Gjurana sve te poteškoće nestale i knjiga je pred nama. To je knjiga svećeničkoga života, to je knjiga ljubavi prema Isusu Kristu i njegovoj Crkvi, ali je to i knjiga koja u svakom dobronamjernom čovjeku budi osjećaj ponosa što se rodio u hrvatskom narodu i sakramentom krštenja preporodio u Katoličkoj Crkvi.

Pisanjem i objavljivanjem ove knjige želio sam oteti zaboravu brojne činjenice koje pomažu i omogućuju istiniti, pravedan i objektivan pristup povijesnim činjenicama kojima ste mnogi od ovdje prisutnih još živi svjedoci. Stoga vas molim da i knjigu prihvatite otvorenoga srca i raspoloženjem da uvijek činimo dobro i borimo se samo za dobro imajući uvijek na pameti da na zemlji sve prestaje, a nebo ostaje.

Istina, možda će vlč. Gjuran jednog dana snažnije progovoriti o svom svećeničkom životu u vremenima kad su svi tražili potrebnu pomoć, a udbaši su šetali tražeći žrtve. Možda ćemo o tome nekad čitati u njegovim memoarima. Ta knjiga bi sigurno postala 'bestseller'. A možda o tome i neće ništa reći, pa će ova knjiga barem naznačiti bogatstvo jednoga života oplemenjena sakramentom krštenja i sv. Reda svećeništva.

Knjiga je svjedok kroz kakve se kušnje probijala hrvatska samosvijest u takozvanom demokratskom svijetu. Skrećem pozornost na obranu hrvatske zastave, tog simbola našeg hrvatskog naroda i odgovornost svećenika, torontskog župnika, u očuvanju tog simbola koji je vjerom spoznat i krvlju obranjen. Ovim se riječima obratio hrvatskim iseljenicima u Kanadi:

"Braćo i sestre, djeco hrvatska, hrvatski mladići i djevojke, hrvatski očevi i majke! Ja sam obični i jednostavni svećenik ove naše hrvatske župe. Domovinska me je Crkva vama poslala ne zato da vam budem nekakav politički ili teroristički vođa, nego pastir i dušobrižnik. Ovo je prvi put da vas pozivam na ovakav javni nastup. Po savjesti ne mogu i ne smijem drugačije. Našu majku Domovinu kao i majku Crkvu moramo čuvati i braniti i »sve što po njoj gazi, po mom srcu pleše«! Po mom i po tvom srcu!

U ime te osramoćene majke Domovine naše, u ime Božje i u ime Domovine ja vam zahvaljujem već sada za tu vašu vjernost i ljubav. Ove nedjelje, 4. svibnja u 4 sata poslije podne neka ne ostane kod vaših kuća nitko doma; moramo se svi okupiti pred zgradom Toronto stara. I pojedinci, i društva, i organizacije, i klubovi, i đaci naših škola. Tko god ima neka dođe po mogućnosti i u našim dičnim narodnim nošnjama i sa našim dičnim hrvatskim zastavama (ne stranačkim).

»O rode moj, o mučenički rode, . . .
U nevolji i svojoj teškoj bijedi
Ne zdvajaj ipak bez kraja i mjere:
Ta svaki narod bolju kob zavrijedi,
Koj' u se nikad ne izgubi vjere!
Ne kloni duhom, trpi i podnosi,
Pa makar bijedan – i ti se ponosi!
Slabića svaki vihor o tle baci,
Na muci tek se poznaju junaci!
O, budi junak, sjekni voljom živom,
I sad bogac – bit ćeš opet divom! (A. Harambašić)«

I doživio je hrvatski narod ispriku protuhrvatskih medija, a župnik Gjuran satisfakciju za svoj hrabri stav u obrani časti svoga naroda.

Osim toga želio sam objavljivanjem izvornika i prijepisa Stepinčevih pisama sačuvati od uništenja njihov sadržaj. Naime, to je tek jedan dio iz pisane ostavštine kojom je u Krašiću zasužnjeni kardinal hrabrio svetojanskog župnika u danima komunističkog progona. Brojna od tih pisama, koja je on spremio na tavan župne kuće i kod selidbe iz Sv. Jane u Karlovac zaboravio uništena su prigodom pregradnje župnoga dvora i tako zauvijek uništila njihov sadržaj. A važna su ta pisma i za povijest hrvatskog naroda i Katoličke Crkve u njemu. Zapravo ova je knjiga dokaz svetosti bl. Alojzija Stepinca prema svjedočanstvu jednoga od vjerodostojnih svjedoka.

Neka mi bude dopušteno, u ovom složenom trenutku za Katoličku Crkvu u hrvatskom narodu i pred svojevrsnom bukom koja bi željela potamniti svetost bl. Alojzija Stepinca, tog, prema riječima sv. Ivana Pavla II. »najsvjetlijeg lika u Hrvata« pročitati dalekosežno i proročko promišljanje vlč. Gjurana, koji je u jednom opširnom članku pobijao napad jednog američkog novinara na bl. Stepinca.

»Taj američki novinar [piše], a što [mi] doista ne razumijemo jest njegova tvrdnja da je kardinal Stepinac 'simbol svega što Srbi pravoslavne vjere mrze kod hrvatskih katolika'. Zbilja je teško razumjeti što taj američki novinar misli pod tim riječima, jer tu nije govor o Srbima koji su komunistički ateisti ili o tzv. jugoslavenskim Srbima, nego je riječ o jednom doista prastarom narodu koji vjeruje u Boga i u evanđeosko slobodoljublje; riječ je o Srbima pravoslavne kršćanske vjere. Za tu svoju vjeru i za svoju slobodu taj je vjernički kršćansko-pravoslavni srpski narod stoljećima vodio tešku borbu »za krst časni i slobodu zlatnu«, baš kao i katolički hrvatski narod. Nerijetko su se u povijesti i zajednički borili za iste svoje ideale.

A kardinal Stepinac je doista simbol, ali ne simbol nečega što Srbi pravoslavne vjere mrze, nego simbol snažne i nepokolebive vjere, velike vjere u Boga i neustrašive borbe za pravdu i slobodu, za istinsku pravdu i odgovornu slobodu. Geslo kardinala Stepinca jest: 'In Te, Domine speravi – u Tebe se, Gospode, uzdam!' A kardinal Stepinac se je doista pouzdavao u Boga svom dušom i nije se postidio. Da, nije pravo da ga drugi žele postidjeti radi toga! Pa kako bi srpski kršćanski vjernici uopće mogli mrziti tako istinskoga vjernika kakav je bio kardinal Stepinac?! Kardinal Stepinac je simbol i ustrajne vjere i iskrene vjere u narod i u slobodu naroda, a srpski pravoslavni kršćani također vjeruju u Boga, vjeruju u svoj narod i u slobodu svojega naroda, koji kao i hrvatski narod, krvari i pati pod ateističkom strahovladom.«

U pisanju ove knjige imao sam ne malene poteškoće u odabiru slika. Odlučno sam bio protiv toga da ova knjiga bude slikovnica, jer je tekst ozbiljan i predstavlja gotov scenarij za jedan pravi film. Pa ipak, radi lakšeg shvaćanja uloge vlč. Gjurana u vršenju svoje službe te slike su dokumenti o njegovom suživotu s povjerenim mu dušama.
Zahvaljujem svima koji su mi ustupili i one fotografije koje nisu uvrštene u ovu knjigu. Osobito zahvaljujem brojnim svetojancima i torontskim župljanima koji su iznijeli svoja svjedočanstva o vlč. Gjuranu svjesni da zajedno sa mnom pridonose povijesti tih župa, ali i hrvatskog naroda. Zahvaljujem dobročiniteljima koji su pripomogli u pripremi i izdavanju ove knjige. Osobito hvala vlč. Krunoslavu Novaku te obitelji Valentine i Vlade Krčmar kao i torontskom župniku dr. Mladenu Horvatu, svetojanskom župniku Josipu Gonanu, gosp. Nikoli Ivčecu, voditelju KUD-a Sv. Jana, kao i KUD-u Sv. Jana u sudjelovanju u predstavljanju ove knjige te za pripravu domjenka nakon ovoga predstavljanja.

Hvala Valentini Krčmar i mons. Jezerincu za riječi kojima su nam predstavili ovu knjigu i samom preč. Josipu Gjuranu koji je prihvatio i odobrio njeno objavljivanje. Na kraju hvala svima Vama ovdje nazočnima i Vašima bilo da su živi ili već pokojni koji su mi svojim svjedočanstvom vjere omogućili upoznati vjeru i po njoj živjeti."

Naposljetku priliku osvrta publici dobio je i sam prečasni Josip Gjuran. Izuzetno vitalan za svoje 93 godine života, vrlo jasnog i preciznog sjećanja iznosio je podatke i detalje svog života u Svetoj Jani i Torontu. Rekao je kako je Duh Božji htio da on bude upravo župnik ovdje u Sv. Jani, a ne u Krašiću, za koji je također imao mogućnost odabira, još onda kada se nije znalo da će tamo završiti kardinal Stepinac u svom kućnom pritvoru. Nije to bilo suđeno ni jednom drugom župniku, koji je spriječen također komunističkom torturom. Tako je Duh Božji odredio da tamo postane župnik Vraneković, koji je ponio taj odgovoran i težak križ brige o bolesnom uzniku kardinalu Stepincu. Upravo njemu zahvaljujemo na njegovim pisanim svjedočanstvima o sužanjstvu kardinala Stepinca i bilježenju kardinalovih riječi sve do njegove smrti.
Gjuran je zaključio kako je njegov život potvrdio da društveno-gospodarska vlast i crkvena vlast trebaju složno surađivati za dobro naroda. A to su općina s nekog područja i župa na tom području, koje trebaju zajednički voditi brigu za one koji živi na tom području. To je sustav kao majka i domovina, koji trajno brine o svom naraštaju i potomcima. Lijepa Hrvatska ima sve uvjete da bude i bogata Hrvatska, zaključio je Gjuran. Radosno se odazvao zajedničkom fotografiranju sa potomcima onih svetojančana čiji je bio župnik te se kao mladić popeo i posjeo među njih na pozornicu.

Knjiga 'Život za Boga, Crkvi i hrvatski narod' novi je uspješni pothvat izuzetno plodnog i uspješnog autora od povijesnog značaja mons. Jurja Batelje, iznimno zaslužnog svećenika u bitci za istinu o Stepincu i sve što je vezano uz njegovo herojstvo vjere i domoljublja, istine i pravde. Mons. Juraj Batelja u svom Glasniku Alojzija Stepinca vrlo je često iznosio nepoznate i strašne podatke, dapače dokumente o petokrakatim krvavim tragovima Titovog terora i njegovih staljinističkih tortura, o režimskim tužiteljima, raznih blaževića i 'narodnih' sudova. Samo ti tragovi su dostatni da se petokraka i titoizam, u nazivima ulica i trgova, pločama, spomenicima, kipovima i slikama za vječna vremena ekološki očiste iz svih hrvatskih sela i gradova, mjesta i ulica, šumskih proplanaka i dolina. A posebice i zauvijek, od Plješevice do Sošica, do Hrvatskog zagorja i Maclja, sve do zlokultnog kipa u Kumrovcu. Konačno, treba ozakoniti sankcioniranje svih onih pobornika petokrakaških okupljanja, onih koji se još i danas u ime tog krvavog totalitarizma igraju pionira malenih, slaveći štafete i rođendane, pjevajući laži o mrtvom zločincu bijelih rukavica. Ako je lustracija osoba zakašnjela, ali lustracija krvavog komunističkog režima je krajnje nužna, pa petokraku i veličanje krvnika Tita treba konačno zakonski zabraniti.

Davno zaboravljeni miris domaćih kolača vrhunske kvalitete, užitak za nepce, nos i oko.

Prim. dr. Stjepan Bačić (predsjednik Udruge Macelj 1945.) i dr. Snježana Borovčak

Vladimir i Valentina Krčmar, Stanko Trtanj hrvatski domoljubni djelatnik iz Toronta i Zdenko Mlakar iz Zagreba

preč. Josip Gjuran i gosp. Stipe Bučar, dogradonačelnik grada Jastrebarsko

preč. Josip Gjuran i brigadni general Rudi Stipčić

Ljubomir Škrinjar i Damir Borovčak