Sarkofazi grofova Erdödy u franjevačkom samostanu u Klanjcu
Hrvatsko zagorje ima nekoliko vrhunskih autohtonih proizvoda, no problem je što su sakralnog podrijetla pa ih turističke zajednice i agencije, zbog naslijeđenog mentaliteta "dečeca kaj je jel kuhanu svinjsku glavu" ili neznanja i nesposobnosti, odnosno "nove objave", smatraju kao neku osobito opasnu pojavu. Zato se kmetu željnom "kulturnog uzdizanja" nudi samo obilazak raznih "vugleca" i vinskih cesta. Nastavi li se takva pomalo dosadna, ali i donekle šaljiva pojava carpe diem i kult(t)ura onda se uskoro vraćamo na planet Majmuna. A tamo će država izdvajati za kulturu manje od današnjih 0,47%.
U hrvatskoj feudalnoj povijesti dinastija Erdödy značajno je utjecala na politički i kulturni život u Hrvatskoj. Bila je jedna od najjačih i najutjecajnijih plemićkih obitelji toga vremena u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, dio srednjoeuropske elite koja upravlja političkim procesima i promiče kulturu kršćanskih naroda Europe. Danas u temeljnim aktima EU nema kršćanske Europe, a naša današnja politička elita tradicionalno je vezana uz kulturu Balkana.
Sjedište hrvatske grane obitelji Erdödy bio je dvorac Jastrebarsko, a obiteljska grobnica u Klanjcu.
U kriptama crkve Navještenja Blažene Djevice Marije u Klanjcu, koja slovi kao jedan od najočuvanijih ranobaroknih sakralnih spomenika u Hrvatskoj, pronađena su (1982.) tri metalna sarkofaga grofova Erdödy de Monyorókerék et Montis Clavdii/Monoszló. Uz pomoć Ministarstva kulture RH i Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda obnovljena su dva sarkofaga (1999. i 2004.) u bečkoj radionici Josepha Zieglera. Ova iznimno vrijedna umjetnička djela izložena su u posebno uređenoj kripti franjevačkog samostana, dok sarkofag Nikole IV. Erdödyja (+1706.) još traži dobrotvora za obnovu.
*Monyorókerék – naziv vlastelinstva u ugarskoj županiji Vas (danas naselje Eberau u Gradišću, Austrija);
*Mons Claudius (Klaudijeva gora) ili Moslavačka gora; Moslavina (mađ. Monoszló);
Sarkofazi su rad bečkih majstora (Lauffer, Stumpf) koji su radili sarkofage za Ferdinanda III. Habsburga (+1657.) i njegove dvije žene, caricu Mariju Anu Kastiljsku (+1646.) i Mariju Leopoldinu Austrijsku (+1649.) u obiteljskoj grobnici Habsburga ispod kapucinske crkve Gospe od Anđela u Beču. Erdödyjevi sarkofazi su zapravo skupi grobni spomenici s bogatom grobnom ornamentikom, dokaz društvenog statusa obitelji u Habsburškoj Monarhiji.
Ugarsko-hrvatsko-slovačka obitelj Erdödy je dala nekoliko banova kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije: Petra II. (1557-1567.), Tomu II. (1584-1614.), Žigmunda I. (1627-1639.), Nikolu III. (1680-1693.) i Ivana Nepomuka II. (1790-1806.) –"Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone!"
U Klanjcu su pokopani Žigmund I. i Nikola I., utemeljitelji samostana, zatim Nikola IV., Karlo V., Franjo II., Elizabeta Erdödy rođ. Rákóczy, Henrijeta Erdödy rođ. Harbuval - Chamaré, Amalija Erdödy rođ. Oršić (+1851.). U kriptama crkve su još neka neistražena posljednja počivališta Erdödyja.
*Šimun Erdödy (+1543.), hrvatski ban (1530 - 1534.) i zagrebački biskup (1519. - 1543.) nije iz grane roda Bakač.
Samostan Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda i župna crkva Navještenja Blažene Djevice Marije u Klanjcu
Franjevci su prisutni u Klanjcu od 1630. Najprije su se nastanili uz staru grobljansku kapelu (crkvicu) sv. Leonarda opata, koju su vremenom proširili (1639. - 1655.) i posvetili Uznesenju Blažene Djevice Marije, a poslije pored nje izgradili sebi samostan (1632. do 1667.). Taj je samostan 31. ožujka 1716. izgorio u velikom požaru. Ubrzo su samostan i crkva obnovljeni. Današnji samostan i crkva su temeljito obnovljeni (1773.) zahvaljujući donaciji hrvatskog bana Ivana Nepomuka II. Erdödyja.
Dolaskom franjevaca počeo se razvijati i Klanjec.
1706. - redoviti provincijski studij filozofije i teologije za mlade franjevce trajat će sve do ukinuća redovničkih škola za vrijeme jozefinizma (car Josip II., 1783.). U današnjoj samostanskoj knjižnici nalaze se i tri vrijedne inkunabule (1482-1500.) koje nisu izgorjele u požaru 1716.
1767. - Ljekarna i ranarnička služba u prizemlju samostana kojom se koriste bolesni i siromašniji stanovnici Klanjca i okolice (prvi put se pismeno spominje 1767., no vjerojatno je starija).
1841. - Prva pučka škola otvorena je u samostanu 1. rujna (prvi učitelj Peter Fortunat Horvat)
1847. - podružnica Hrvatsko – slavonskog gospodarskog društva (utemeljeno 1841. u Zagrebu, Antun III. Erdödy)
1851. - Klanjec postaje sjedištem podžupanije unutar Varaždinske županije (općinski ured, oružnička postaja i pošta)
1861.- u Klanjcu je umro i pokopan Antun Mihanović; u Rijeci je napisao stihove pjesme Horvatska domovina (1835.) koja je postala hrvatska himna.
Recimo ovdje da je prva hrvatska operna primadona bila grofica Sidonija Erdödy-Rubido (1835. - pjevala hrvatsku budnicu Još hrvatska ni propala, a 1846. - glavna uloga u prvoj hrvatskoj operi Ljubav i zloba), a njezina sestra Aleksandrina Erdödy-Kulmer (+1877) i brat Juraj VII. Erdody (+1849) također su bili pristaše hrvatskoga narodnog preporoda. Svi su potomci Karla V., sina bana Ivana Nepomuka II. Erdodyja.
1869.- u Klanjcu je rođen i pokopan Oton Iveković (+1939.), Zmaj Repovečki.
1890. - ogranak Matice hrvatske Klanjec
1900.- u Klancu je rođen Antun Augustinčić (+1970.)
Osnutak Franjevačkog samostana u Klanjcu najuže je povezan s turskim pustošenjima u Pounju, Pokuplju i Lici potkraj XV. i početkom XVI. stoljeća. Padom Bosne (1463.), a posebice poslije Krbavske (1493.) i Mohačke (1526.) bitke počelo je veliko iseljavanje Hrvata i hrvatskog plemstva iz Like i Krbave, Bosne i Hercegovine, te dijela Slavonije na slobodna područja Habsburškog Carstva, odnosno mletačke Dalmacije. Papa Klement VII. je 1525. uputio poziv feudalcima da se pomogne franjevcima prebjeglima iz krajeva pod turskom vlasti.
Bježeći pred Turcima franjevci stižu u Samobor i okolicu već 1525. Vlasnica Samobora Jelena Turijeva rođ. Frankopan dobila je od pape Klementa VII. pismenu dozvolu (6. srpnja 1525.) da u Samoboru izgradi i utemelji "samostan Fratarah reda sv. Franje države bosanske". No Jelena iste godine umre pa vlasnik Samobora postane njezin zet Ivan iz obitelji Ungnad koja je imala veliki utjecaj na širenje Reformacije (kalvinizam, luteranizam) u sjevernoj Hrvatskoj.
Protjerane franjevce iz Samobora (1531.) poziva barun Petar I. Erdödy de Monyorókerék et Montis Clavdii (1484 – 1543.) na cesargradsko vlastelinstvo gdje će franjevci u mjestu Radakovo (deset kilometara južno od Klanjca) izgraditi svoj novi samostan i crkvu Sv. Antuna Padovanskog s pet oltara.
*Cesargrad na brdu iznad Klanjca naslijedio je Petar I. Erdödy (1521.) od strica kardinala, ostrogonskog nadbiskupa i kancelara Ugarske grofa Tome Bakača.
Crkva Navještenja blažene Djevice Marije ima sedam oltara.
Franjevački samostan i crkva u Radakovu do temelja su srušeni u potresu 1625. Potom ih grofovi Žigmund I. i Nikola I. Erdödy pozovu u Klanjec gdje će 3. veljače 1630. potpisati zajedničku darovnicu kojom se obvezuju izgraditi novi samostan i crkvu:
„Mi grofovi, Sigismund Erdödy od Monyorokereka, Moslavine i nasljedni grof županije varaždinske, ban kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, svetoga carskog i kraljevskog Veličanstva savjetnik, komornik i vrhovni kapetan Kupske krajine i rečenog kraljevstva Slavonije i Nikola Erdödy od istoga Monyorokereka, doživotni knez spomenute Moslavine, komornik navedenog carskog i kraljevskog Veličanstva i kapetan izvjesnog banskog konjaništva i vojske. Izjavljujemo i priznajemo ovim pismom, obećajemo da ćemo svojom vlastitom brigom i radom na čast serafskoga sv. Franje izvesti i izgraditi samostan u našem gradu Klanjcu ispod grada Cesargrada istoga Reda Manje braće observanata i predat ćemo ga kao što smo obećali i dajemo ga snagom ovog pisma. Dano u tvrđavi našoj Cesargradu na blagdan sv. Blaža biskupa, godine Gospodnje 1630." (prijevod s latinskog)
U isto to vrijeme obitelj Erdödy, koja je dugo vladala ovim dijelom Hrvatskog zagorja, odluči da klanječka crkvi bude i njihova obiteljska grobnica, iako im je glavno sjedište bilo u Jastrebarskom.
*Nikola I. dao je podići kapelu sv. Franje Ksaverskog (posvećena 1658.) u zagrebačkim Šestinama.
Svetište i veliki (glavni) oltar su 1859. oslikali Talijani, braća Tomo i Franjo Fantoni iz Genove, a oltarnu sliku Navještenje anđela gabrijela Djevici Mariji naslikao je Karlo Dietrich iz Graza 1859.
Oltar sv. Antuna Padovanskog podignut je 1762.
Oltar sv. Franje Asiškog je iz 1757.
Oltar srca Marijina
Kult Bogorodice (Mater Dei) dobio je svoj službeni poticaj u Crkvi na Efeškome koncilu (saboru) 431., a Blažene Djevice Marije na Prvom lateranskom saboru 649. godine.
Marijanski kult doživljava svoj najveći procvat u razdoblju visoke mistike – baroka.
U ikonografiju svih franjevačkih redovničkih zajednica utkano je štovanje Blažene Djevice Marije. Njoj su u svojim crkvama podizali bar po jedan oltar, a negdje i po nekoliko njih. U klanječkoj crkvi su dva.
Tradicionalna ikonografija Bezgriješnog začeća Djevice Marije: corona stellarum duodecim - kruna od 12 (šestokrakih) zvijezda u krugu na plavoj pozadini.
Motiv krune s dvanaest zvijezda uzet je iz Ivanovog Otkrivenja (Apokalipse):
"I znamenje veliko pokaza se na nebu. Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda" ... "I pokaza se drugo znamenje na nebu: gle, Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju. Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre Dijete." (Otkrivenje 12:1-4)
U Otkrivenju nije definiran broj krakova zvijezda Djevice Marije, no te su zvijezde tijekom tisućgodišnje tradicije prikazivane sa šest krakova (v. Dura Europos i simboli grba Kraljevine Slavonije).
Isto tako u opisu zastave EU (8. prosinca 1955. zastavu je osmislio Arsen Heitz iz Strasbourga) nije spomenut broj krakova zvijezde, iako se ona od početka prikazuje s pet krakova: "Europska zastava je zajednička zastava, plava sa 12 zlatnih zvijezda; simbolizira cjelovitost. Broj zvijezda će uvijek biti isti, bez obzira na broj članica EU."
Danas se i iz crkvenih krugova mogu čuti izjave "da ih pogled na zastavu EU odmah asocira na Djevicu Mariju" ili "da 12 zvjezdica sa zastave Europske unije simbolizira 12 zvijezda krune Blažene djevice Marije". Moguće su istu asocijaciju imali Adenauer i de Gaulle.
Zvijezda petokraka na zastavi EU mogla bi u igri asocijacija nekoga asocirati i na izum prvog stroja za masovno ubijanje (giljotina), odnosno na poznato pivo iz Nizozemske u kojoj su kalvinisti od 1648. do početka XX. stoljeća zabranili Rimokatolicima javno štovanje vjere. A možda i na "božansko vodstvo" Vladimira Iljiča Uljanova i zabranu javnog isticanja križa, za što se zauzimao i Stjepan Mesić (v. O tome se ne govori – simboli grba Kraljevine Slavonije).
Žigmund [Sigismund] I. Erdödy de Monyorókerék et Montis Clavdii/Monoszló (1596 -1639.)
U grobnu kriptu ispod podnice glavnog oltara prvi je pokopan Žigmund I., sin hrvatskog bana Tome II. Erdödyja (+1624.), veliki župan Varaždinske županije (1618-1639.), a odlukom kralja Ferdinanda II. (20.5.1627.) uveden je u bansku čast "naših kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije" na Hrvatskom saboru (23.10.1628.) u Zagrebu. Umro je bez nasljednika. U braku s groficom Anom Marijom Keglević-Bužinska dobio je sina Tomu IV., no on je umro ali nije zabilježeno kada.
* Žigmundov sarkofag pronađen je 1982., a obnovljen 1999. Izrađen je iz engleske slitine (srebro-olovo).
* Veliki župan županije u ime kralja upravlja svim upravnim, sudskim i vojnim poslovima; predstavlja županiju u Hrvatskom saboru; do 1715. postavlja ga ban, od tada kralj.
Žigmundova sestra Ana bila je supruga hrvatskog bana Nikole IX. Frankopana Tržačkog (+1647.), koji je u Beču umro (otrovan?) i pokopan u franjevačkoj bazilici Majke Božje Trsatske, a sestra Elizabeta udala se za grofa Draškovića.
U skladu s ondašnjom modom natpis na poklopcu sarkofaga urešen je s dvije oslikane anđeoske glave s pozlaćenim krilima.
Ilustrissimus Dominus Dominus comese Sigismundus Erdody de Monyorockereck Montis Claudy et Comitatus Varasdinensis Comes perpetuus,Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae Banus...
Sarkofag je izrađen je od engleskog kositra, urešen graviranim ornamentima i pozlaćenim lavljim glavama, anđelima, palmama i bobicama Salamonovog pečata (Polygonatum multiflorum). Posmrtni ostatci Žigmunda danas se nalaze u kosturnici Erdödy ispod glavnog oltara.
Nije potpuno jasno zašto su se grofovi Erdödy kroz nekoliko generacija pokazali kao izraziti štovatelji i donatori franjevaca. Početak te snažne veze i zaštite tradicije katoličanstva, te dovođenje franjevaca u razne krajeve Hrvatske, veže se uz Tomu II. Erdödyja koji se zajedno sa svojom ženom Marijom rođ. Ungnad zavjetovao u franjevačkoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Jastrebarskom za uspjeh pobjede kod Siska 1593., "postignuta s Božjom pomoću i milošću", koja je spasila Europu.
Žigmund je utemeljitelj samostana u Klanjcu, a njegova supruga Ana Marija samostana u Krapini čija je izgradnja počela 1644. (v. Franjevački samostan i crkva svete Katarine u Krapini).
Mirko [Emerik] I. Erdödy de Monyorókerék et Montis Clavdii (1620 -1690.)
*Mirko I., unuk bana Tome II. Erdödyja, bio je kapetan Petrinje i Koprivnice, veliki župan varaždinski i veliki mecena u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Dobrotvor franjevačkih samostana u Jastrebarskom i Klanjcu, isusovačkog samostana u Zagrebu i pavlinskog samostana u Lepoglavi. Umro je u Cesargradu iznad Klanjca.
Mirkov sarkofag, dužine 218 cm, vrlo je zanimljiv zbog odabira jelena, neuobičajene "dekorativne" grobne ikonografije za kršćanski sarkofag, naručen od bana Nikole III. Erdödyja (+1693.): Mirka nose/čuvaju četiri jelena (rogovi sa sedam parožaka) i dva orla.
Umjetnička djela pričaju priču, samo ju treba znati pročitati. Često su ispunjena simboličkim značenjem pa valja nešto znati i o vremenu i o društvenim običajima svakodnevnog života u kojem je stvoreno.
Jelen i orao zrače pretkršćanskom simbolikom, ali imaju svoje simboličko značenje i u kršćanskoj ikonografiji: jelen (pobožnost), orao (uskrsnuće, kontemplacija, znakovna oznaka sv. Ivana Evanđelista).
Čini se da jeleni i orlovi (kao povezani simboli) imaju ulogu psihopompa, šamanovih duhova-pomoćnika koji dušu pokojnika (Mirka) odvode u gornje ili donje svjetove. Jelen je gotovo najvažnija i najčešće prikazivana životinja među nomadskim narodima crnomorskih stepa i središnje Azije (temeljni šamanovi atributi su rogovi i orlovo perje). Na skitskim artefaktima i u skitskoj religiji pojavljuju se od 7. st. pr. Kr., a na vučedolskoj akropoli već 3.000 godina prije Krista: u jednom iskopu na Gradcu pronađena je "golubica", a u drugom žrtvovani jelen.
Tumačenje da sedam jelenovih parožaka simbolizira sedam dekada Mirkova života - besmislica je (!) sljedbenika civilne religije, i slika intelektualne prostitucije dobro plaćenog autora.
U broju sedam skriveni su pojmovi i značenja koja obično promaknu manje zahtjevnom čitatelju ili gledatelju. Primjerice, u već spomenutom Ivanovom Otkrivenju nalazimo sedam glava, sedam rogova, sedam duhova, sedam pečata, sedam kruna, sedam svijećnjaka... Kršćani znaju za sedam svetih sakramenata, sedam darova duha svetoga, sedam smrtnih grijeha, a Homer je pisao o sedam najsjajnijih - Atlasovih kćeri Plejada - plavih divova, skupini od sedam zvijezda zviježđa Vlašića (Plejade) u "rogatom" zviježđu Bik!
A sedmokraka menora (svijećnjak), jedan od tri glavna simbola u judaizmu (iz vremena lutanja Hebreja po pustinji, i kasnije u Solomonovom hramu), simbolizira Božju mudrost.
Sedam mačeva boli/žalosti - barokni oltar Žalosne Gospe (Marije od sedam žalosti) u župnoj crkvi svete Ane u Loboru (v. Hrvatski troplet u Loboru)
No vratimo se Erdödyjevim jelenima.
Plemički grb (najjednostavnija verzija) obitelji Bakócz (1459.) i grofovski grb Tome Bakača (1489.)
Zagreb ima Bakačevu ulicu, a da nije bilo Hermanna Bolléa imao bi i Bakačevu kulu.
Ugarska obitelj Bakócz (u Hrvatskoj se udomaćio naziv Bakač) potječe iz mjesta/vlastelinstva Erdöd ispod Istočnih Karpata, na današnjoj tromeđi Mađarske, Rumunjske i Ukrajine. Praotac obitelji je Franjo Bakač, srednjovjekovni obrtnik (kolar - carpenterius Bakocs) na vlastelinstvu Erdöd. Plemički list i grb dobila je obitelj Bakač 1459. od kralja Matije Korvina, a od Franjinih praunuka se posebno ističu Toma i Nikola Bakač, otac Petra Bakača – zvan "praocem hrvatskog odvjetka obitelji" koja je s Nikolom IV. Erdödyjem izumrla 1706. godine.
Grb Tome Bakača kao glavni i središnji element ima lik propetog jelena na polovici kotača. Jelen kao poveznica s okolišem (?) iz kojeg su potekli (baköz - srndač), a kotač s prvotnim zanimanjem obitelji (bakàcs - kolar). Uz ovo objašnjenje se veže i "legenda o slomljenom kotaču putnih kola i čudotvornom jelenu koji unesrećenim putnicima u posljednji čas pokazuje izlaz iz opasne i začarane šume." (Peić-Čaldarović, D., Grbovi hrvatskoga plemstva – činjenice kulturnog naslijeđa i identiteta, Zagreb, 2006.)
*Toma Bakač (1442 – 1521.), kardinal, ostrogonski nadbiskup, mletački patrijarh Carigrada, ugarski kancelar na dvoru kralja Matije Korvina, Vladislava II.(+1516.) i Ludovika II. Jagelovića (+1526.); titulu grofa dobio je 1489.; biskup Zagrebačke (1510 -1518.) i Senjske biskupije (1513-1521.); na zagrebačkom Kaptolu gradi tvrđavu za obranu od Turaka -"Bakačevu kulu";
Grb kardinala Tome Bakača, kralj Matija Hunyadi Korvin (+1490.) i kraljica Beatrica Aragonska (Epithoma rerum Hungarorum, Pietro Ranzano, 1490., Bibliotecha Corviniana Digitalis)
Kad bi vas inkvizitor pitao "A što Vama znači ovaj kotač u grbu?", vi biste odgovorili da je to znak prvotnog zanimanja vaše obitelji, a zapravo ste, možda, mislili na »Kolo sreće« (Fortuna) iz Carmine Burane (v. Beram – "Krasna zemljo, Istro mila"). Korvinov je dvor bio jedinstveno žarište talijanske renesanse u Istočnoj Europi, ugaslo poslije Mohačke bitke (29. kolovoza 1526.).
* Dalmacija je "zahvaljujući" Tomi Bakaču i njegovoj politici (Cambreyska liga 1508., Sveta liga 1512.) ostala u rukama Venecije sljedećih 300 godina. Protiv takve promletačke politike Tome Bakača stao je vranski prior hospitalaca Bartol Berislavić. Bakač je Dalmacijom platio obećanje, i od Venecije podržanu spletku, da će biti izabran papom. U predizbornoj kampanji ušao je u Rim 1514. sa slonovima i raznim egzotično odjevenim postrojbama, no na Konklavi nije izabran.
*Aragonska princeza Beatrica, kći napuljskog kralja Ferdinanda I., je 12. prosinca 1476. u Stolnom Biogradu okrunjena za hrvatsko-ugarsku kraljicu te je tako postala jedna u nizu žena tuđinki krivih za sve hrvatske nedaće ("Istina je, da su tu mnogo skrivile i žene tuđinke, a ta je vječna istina, kako vidim i danas; tuđinska žena truje i najboljega čovjeka i stvara od njega prostoga renegata, koji mora i u grobu nositi pravičnu kletvu svoga vremena za •sve vijeke vjekova•" napisao je naš povjesničar Gjuro Szabo u članku o instalaciji nagodbenoga bana baruna Levina Raucha 1869.).
Posjedi Tome Bakača vrijedili su preko 400.000 dukata. Najveći dio imovine (sve njegove posjede u Hrvatskoj i dio u Ugarskoj) ostavio je nećaku Petru Bakaču, utemeljitelju obitelji Erdödy.
Petar Bakač (1484 – 1547.) - Petar I. Erdödy de Monyorókerék - dobio je naslov baruna (1511.) koji daje pravo promjene prezimena: mijenja prezime Bakócz u Erdödy kao sjećanje na Erdöd odakle je obitelj potekla, a novom prezimenu dodaje pridjevak po njegovom posjedu Monyorókerék (današnje naselje Eberau u Gradišću/ Burgenland u Austriji). Od tada su prezime Erdödy de Monyorókerék nosili svi članovi obitelji Erdödy.
*Dodatni pridjevak »od Moslavine« (mađ. de Monoszló) - comes Montis Clavdii – rabe od 1515. kada im kralj daruje posjede u našoj Moslavini.
*Petar I. preživio je bitku na Mohačkom polju, priklonio se Ivanu Zapolji, a 1544. seli u Veneciju, gdje su on i njegovi potomci primljeni u mletački patricijat.
Franjevačka crkva svetog Nikole biskupa (obnovljena nakon potresa 1880.), Jastrebarsko kraj Zagreba.
Petar II. Erdödy de Monyorókerék et Montis Clavdii (+1567.), sin Petra Bakača i Sare Bánffy od Lendave, prvi ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije iz obitelji Erdödy, imao je sinove Tomu II. (1558 - 1624.) i Petra III. (1560 - 1613.). Nasljednu grofovsku titulu (comes) dobio je 1565. od kralja Maksimilijana II. Habsburškog, a nasljedni grofovski naslov sinovima Tomi II. i Petru III. potvrđuje kralj Rudolf II. Habsburški.
*Obitelj Bánffy imala je značajnu ulogu u širenju Reformacije.
*Primož Trubar je o Petru II. napisao (1562.) "da je dobar evangelik", a Emil Laszovsky "ban Petar, poznati prijatelj protestantizmu."
*Kada se Hrvatska 1790. godine podvrgla Ugarskom namjesničkom vijeću, morala je dopustiti slobodu vjere protestantima, tj. kalvinističkoj i luteranskoj crkvi.
Ban Petar II. Erdödy, za čijeg života su turski nasrtaji u okolici Jastrebarskog bili česti, umro je u Jastrebarskom. Pokopan je u obiteljskoj kapeli sv. Petra koju je za života dao izgraditi, na mjestu današnje sakristije župne crkve sv. Nikole biskupa. Župa sv. Nikole spominje se 1257. u povelji Bele IV.
Grobna ploča - Petar II. Erdödy de Monyorókerék et Montis Clavdii (1504 – 1567.).
Petrov grobni spomenik je u vrijeme gradnje crkve (1772. – 1775.) uzidan na unutarnji istočni zid crkve, i to na mjestu vanjskog zida sakristije.
U stručnoj literaturi nitko se ne bavi pitanjem: Zašto je na grobnoj ploči grofovski grb Tome Bakača, a ne grofovski grb obitelji Erdödy (Petru II. potvrđen od kralja Maksimilijana II. Habsburškog 1565.)? Je li to bio odabir Petra ili njegove uže rodbine? Doista neobično.
Erdödyjev dvorac Jastrebarsko
Dvorac u Jastrebarskom je izgrađen između 1483. i 1489. godine. Gradi ga Matija Gereb (Mathias Gereb de Vinegart), hrvatski ban od plemena Kačića koji su izumrli u XVI. st. Izvorni izgled dvorca danas je dosta izmijenjen. Od nekadašnje četiri ugaone kule stoje prema sjeveru samo još dvije. Razlog i godina rušenja kula (1770.?) nije poznata.
U rujnu 1519. Tomo Bakač i Petar Bakač (Petar I. Erdödy) službeno su uvedeni u posjed jastrebarskog vlastelinstva i od tada pa do 1922. obitelj Erdödy je "gospodar Jastrebarske" (a do 1924. i Starog grada/dvorca u Varaždinu).
Potom vlasnik dvorca postaje Petar II. Erdödy; nasljeđuje ga sin Tomo II. Erdödy (od 1567. do smrti 1624.).
Obiteljski grb grofova Erdödy de Monyorókerék et Montis Clavdii (1592., Jastrebarsko)
Kamena ploča uzidana s lijeve strane ulaza u dvorac Jastrebarsko govori da je hrvatski ban Toma II. Erdödy izveo obnovu dvorca 1592.: Thomas Erdedi comes per petuus Montis Claudii ac Regnorum Dal. Cro. et Sclavoniae banus sac. caes. et regiae Mtis consiliarius 1592.
Grofovski grb obitelji Erdödy opisan je u grbovnici koju je potvrdio kralj Rudolf II. Habsburški (1552 - 1612.):
"štit podijeljen na četiri polja, a u sredini štita je peto polje u kojem je na crvenoj podlozi zlatni jelen koji se propinje iznad polovice crvenog kotača; u gornjem lijevom polju na zlatnoj podlozi je crni orao s raširenim krilima; u donjem desnom polju na zlatnoj podlozi bijela utvrda s kulom s dva prozora; u gornjem desnom i donjem lijevom polju modre boje između dvije valovite srebrne grede su dvije zlatne šesterokrake zvijezdice; iznad štita su tri kacige s krunama, a iz njih se diže desnica s mačem i ruka sa zastavom te u sredini crni orao s raširenim krilima."
Petar III. Erdödy (1560 - 1613.), brat Tome II., utemeljitelj je hrvatskog odvjetka ("grane") obitelji Erdödy sa sjedištem u Jastrebarskom. U bitki kod Siska (1593.) zapovijedao je s 500 hrvatskih konjanika. Njegovu četu konjanika razbili su Vlasi potkraj 1592. kraj Lekenika.
*Nikola IV. (1691 - 1706.), posljednji muški potomak hrvatske grane, umro je tijekom školovanja na isusovačkoj gimnaziji u Grazu, a sva imanja prelaze iste godine na ugarsku granu obitelji Erdödy u Hrvatskoj.
Kristofor I. Erdödy (1586 - 1621.), sin Tome II., utemeljitelj je ugarske grane obitelji.
Gabrijel I. Erdödy (1615 - 1650.) - sin Kristofora I. i Barbare Thurzo - utemeljitelj je slovačke grane obitelji sa sjedištem u dvorcu Galgócza (hrv. Glogovac) - danas grad Komárno u blizini Bratislave (Požuna) - u ugarskoj županiji Nyitra. Ova grana obitelji Erdödy izumrla je 1824.
Ivan Nepomuk II. Erdödy de Monyorókerék et Montis Clavdii (1733 - 1806.)
Ivan Nepomuk II. Erdödy, sin Nikole V. iz slovačke grane obitelji Erdödy, hrvatski ban (1790-1806.), veliki župan Varaždinske županije (1793 - 1806.) i podmaršal, na zasjedanju zajedničkog Hrvatskog i Ugarskog sabora u Budimu (1790.) je izgovorio u ime Hrvatskog sabora poznatu rečenicu: Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone! (Regnum regno non praescribit leges!). Iste riječi ponovio je u Hrvatskom saboru (30.5.1990.) prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Spomenimo se i Matoševe - I dok je srca, bit će i Kroacije! (1909.)
*Ivan Nepomuk II. je u Budimu prosvjedovao i protiv prijedloga da se u Hrvatskoj dopusti sloboda vjeroispovijedanja protestantima (kalvinističkoj i luteranskoj crkvi) i protiv madžarskog prijedloga o uvođenju madžarskog jezika u sve javne poslove u Hrvatskoj. Umro je u Zagrebu.
Ladislav III. Erdödy (1746 -1786.), brat Ivana Nepomuka II., je od 1772. bio više od jednog desetljeća član masonske lože (Savršeni savez/Union parfaite) u Varaždinu.
Ljudevit II. Erdödy (1749 -1794.), brat Ladislava III., bio je utemeljitelj masonske lože u obiteljskom dvorcu Monyorókerék (1776.); carica Marija Terezija imenovala ga je 1776. za povjerenika pri izboru profesora Kraljevske akademije znanosti i Glavne gimnazije u Zagrebu, a iste godine dao je izgraditi novi dvorac uz cestu Zagreb -Varaždin, Novi Marof.
*U Ugarskoj su slobodni zidari bili i nositelji ideje nacionalnog buđenja kao reakcija na jozefinski centralizam i germanizaciju. Josip II. je 1785. donio odredbu kojom se slobodni zidari stavljaju pod državni nadzor.
*Ivan Nepomuk III. Erdödy (1794 -1879.) - bio je zadnji nasljedni župan Županije varaždinske iz obitelji Erdödy. Na županijskoj skupštini 30. svibnja 1848. donesena je odluka da se grofovima Erdödy više ne prizna nasljedno pravo na obnašanje časti velikih župana Županije varaždinske. Zbog događanja 1848. kao uvjereni mađaron napustio je Hrvatsku.
Josip IV. Erdödy de Monyorókerék et Montis Clavdii (1754 - 1824.)
Sredinom XVIII. stoljeća obitelj Erdödy ima u Hrvatskoj oko 4.000 kmetskih obitelji, a Josip IV. Erdödy upravljao je zajedničkom upravom obiteljskih posjeda u Hrvatskoj (Prefectura bonorum Croatorum).
*Josip IV., sin Ivana I. Nepomuka, bio je veliki župan ugarskih županija Hont i Nyitra te Požeške županije, kancelar Ugarske kancelarije i vitez Reda zlatnog runa - "Konjanik zlatnog runa kneza Svetog Rimskog Carstva"- (vidi odličje na slici), kancelar Reda sv. Stjepana i meštar kraljevskih nadstolnika. Njegovom smrću izumro je slovački ogranak Erdödyja.
U ono doba su odjeću od skupocijenjenijih materijala čistila, a prali su samo donje rublje (rubeninu) u otopini pepela i octa – onodobnom Ajaxu ili Persilu. Aristokracija je imala i posebnog čistaća odjeće zaduženog samo za uništavanje uši i njihovih gnjida.
*Viteški Red zlatnog runa utemeljen je 1430., Red zmaja 1408., Red zlatne ostruge 1342. Redu zlatnog runa pripadao je najveći broj članova obitelji Habsburg, ali i hrvatski ban Nikola Zrinski koji je to odlikovanje dobio 1664., za izvanredni ratni uspjeh protiv Turaka, od španjolskog kralja Filipa IV.
* Krsto III. Erdödy, ujak Josipa IV., zakartao je u Genovi ukupno 1.430.000 forinti (Spis »Instrukcija za parnicu Genovežana pred Hrvatskim sudom« koji su Krištofu Erdödyju posudili 1.430.000 forinti, žele dobiti pravo na ovrhu na hrvatskim posjedima obitelji Erdödy; Spis signiran olovkom: »1771. - 6* Decembris« - i isprava Zagrebačke županije od 6. XII. 1771., kojom se potvrđuje da je na zahtjev magistrata Genove uknjižen dug Krištofa Erdödyja od 500.000 forinti na njegova dobra u Hrvatskoj; svi njegovi posjedi u Hrvatskoj zaplijenjeni su mu 1777/78.; Izvor: Središnji arhiv obitelji Erdödy u Državnom arhivu Slovačke u Bratislavi).
Mirko I. Erdödy bio je član sudskog vijeća "Judicium delegatum" (1670 - 1671.), posebnog suda koji je sudio optuženima u zrinsko-frankopanskoj uroti: osuđuje grofove Frana Krstu Frankopana, Petra Zrinskog (ban), Franju Nádasdyja (dvorski/državni sudac) i Erazma Tattenbacha te Franju Bonisa (istaknuti predstavnik sjevernougarskih protestanata) na smrt.
*Urotnike su "otkucali" Englezi, a zrinsko-frankopanska urota je kod Hrvata sve do danas ostala simbolom otpora protiv tuđinske vlasti.
Zbog nasilnih postupaka i nametanja novih poreza sukobljavao se Mirko (kao i većina "tadašnjih velmožah, srca okrutna i duše pohljepne za bogatstvom") ne samo sa stanovnicima trgovišta Jastrebarsko, već i s kmetovi na vlastelinstvu. Tako je na vlastelinstvu Novigrad u Posavini izazvao opću pobunu (1653-1659.), koja se ponovila 1670-1671. On i Toma II. Erdödy "bijahu upravo grozni nasilnici....".
Ivan Kukuljević Sakcinski pak piše o ponašanju Tome II. Erdödyja u Samoboru: "Ovakove čine nasilja Erdödova i Ungnadova moći bi nanizati od godine, do godine i skoro od dana do dana, u čitav jedan otrovni vienac samoborskih mukah i nevoljah. Ali ja ostavljam to djelo gada i sramote našega višega plemstva drugim hladnijim piscem, koji će i u tih neplemenitih činih naći možebiti koju kriepost, i hoću ..."
*Danas kmetovi ni ne pomišljaju na pobunu zbog nametanja novih poreza (čak 245 parafiskalnih nameta!). Strpljivo trpe nasilje namjesnika u Banskim dvorima (velmožah srca okrutna i duše pohljepne za bogatstvom), u Zagrebu zmaja od Kamenitih vrata IV., a velika županica sisačka uredno prima plaču u zatvoru.
Ptice (prepelice, jarebice, divlje patke, golubi, gnjurci, labudovi, čaplje, ždralovi) su bile osobito česte "tvari namijenjene želucu" na aristokratskim stolovima onoga doba (oko 1643.), dok su svinjetinu (jer svinja ruje po blatu) smatrali hranom kmetova. Ptice lete prema nebu, a Bog je i prirodi dao hijerarhijsku strukturu, pa su krilate životinje smatrane hranom za kraljeve i vladare.
*Krumpir (i Amerika) je Europu spasio od gladi, a u Hrvatsku je donesen tek 1769./1780. (Gorski kotar i Lika) i bio je toliko "popularan" da je Marija Terezija morala dekretom narediti njegov uzgoj. Nešto kasnije (oko 1840.) dekretom je naređena i sadnja kukuruza u Hrvatskom zagorju. U vrijeme baroka počinju se uzgajati trešnje i mušmule (Mespilus germanica L.).
*Pitamo li se zašto svi govorimo o "švedskom stolu" (svatko se slobodno posluži jelom koje je doneseno na stol), a zapravo je riječ o "francuskom stolu" i francuskom načinu posluživanja hrane "izumljenom" na francuskom dvoru između XVI. i XVII. st.?
Prednja strana sarkofaga s epitafom: "Danas meni – sutra tebi"
Prelomljena svijeća simbol je prekid života na Zemlji, klepsidra vremena koje protječe, a mrtvačka glava srednjovjekovni simbol prolaznosti.
Jedan sudski spor oko ostavštine Tome Bakača trajao je od 1521. do 1644., a završio je tek kada je Vuk I. Erdödy (+1645.) sklopio sporazum sa zagrebačkim Kaptolom.
Outsourcing i outsourcanje kmetova: "Varaždin, 12.01.1676. – Gašpar Gotal i supruga Katarina Makar zalažu nekoliko kmetova i njihovih selišta na imanjima Kapolna i Dubovica Ivanu Draškoviću i supruzi Mariji Magdaleni de Nadasd za 2.700 rajnskih forinti."
Ovrhe su svakodnevna pojava: "1.10.1684.– Dogovor između Suzane Ballagovich, udovice Ladislava Gotala, i oca Ivana Merskrautta, rektora isusovačkog samostana u Varaždinu: Suzana dobiva nazad svojih 5 jalžabečkih kmetova koji su joj bili zaplijenjeni zbog duga isusovačkom samostanu pod uvjetom da do određenog roka plati dug od 272 rajnske forinte i kamate." (Izvor: Državni arhiv u Varaždinu)
Ni ondašnjim fiškalima nije bilo lako. Franjo Petrović, "fiškal Krištofa III. Erdödyja, napadnut je u Zelini te mu je oteta evidencija prihoda hrvatskih posjeda. U spisu »1766.7.VII« su pisma gdje opisuje kojim je sve neprilikama, napadima (pa čak i trovanju) bio izložen kad je nastupio u službu Krste III." (njemu je "mafija" u Genovi posudila 1.430.000 forinti).
Zbog razvrgnutih zaruka i preudavanja između plemstva vodile su se brojne parnice pred duhovnim stolom/sudom u Zagrebu.
Grofovski grb Mirka I. Erdödyja (1690.)
Zamršena i zagonetna je igra zvijezda na grbu grofova Erdödy. A simbolika je važna.
Smije se pretpostaviti da je obiteljski grb na Erdödyjevu sarkofagu ("... četiri šesterokrake zvijezde ...") dao izraditi Mirkov nasljednik ban Nikola III. Erdödy (+1693.) i da je kao učen čovjek znao što radi.
No i pavlini su vrlo učeni (1582. gimnazija; 1656. studij filozofije i teologije; 1674. dozvola za dodjelu doktorata iz filozofije i teologije u Lepoglavi) pa ostaje pitanje: "Zašto je grb (Mirka) Erdödyja nad vratima crkve u Lepoglavi različit od grba na njegovom sarkofagu?"
Grofovski grb Mirka I. Erdödyja (1676.)
"... četiri petokrake zvijezde ..."
Zašto je promijenjen izgled zvijezda? Znači li to da se dogodilo nešto važno?
Grb Mirka I. Erdödyja nad ulaznim vratima pavlinske crkve Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Lepoglavi.
Mirko I. bio je naručitelj gradnje pavlinske crkve, pa je u skladu s običajem uklesan grb dobrotvora na novu crkvu, dovršenu 1676., a "svečanom otvaranju" zasigurno je nazočio i sam Mirko.
*1652. hrvatski ban Nikola Zrinski darovao je daću zvanu "dica" (kraljevski porez), i to kroz deset godina, za izgradnju pavlinskog samostana u Lepoglavi.
*Pregradnjom dvijesto godina starog samostana i crkve izgrađen je, od 1650. do 1676., novi pavlinski samostan i crkva sv. Marije, najveći pavlinski samostan u Hrvatskoj. Cijeli kompleks predstavlja jedan od najznačajnijih graditeljskih pothvata u arhitekturi i umjetnosti sjeverozapadne Hrvatske do kraja XVIII. stoljeća. (v. Fosilni vulkan i špilja Vindija u Hrvatskom zagorju)
*1504. hrvatski ban Ivaniš Korvin (+1504., Krapina), nezakoniti sin kralja Matije Korvina, pokopan je ispod glavnog oltara.
Stara ulazna vrata Franjevačkog samostana u Klanjcu i grb obitelji Erdödy.
Izvorni dokumenti o gradnji samostana nisu očuvani i vjerojatno su stradali u požaru 31. ožujka 1716. godine. Nakon požara 1716. obnovljeni su na istim temeljima samostan i crkva, a današnji izgled dobili su obnovom 1773. zahvaljujući donaciji hrvatskog bana Ivana Nepomuka II. Erdödyja (+1806.).
"... šest šesterokrakih zvijezda ..." u grbu iznad ulaznih vrata samostana.
Kako je već spomenuto, utemeljitelji samostana su Žigmund I. i Nikola I., no grb iznad ulaznih vrata samostana nije grb utemeljitelja. U literaturi se može nači podatak – "da je grb utemeljitelja iznad ulaza u samostan", a povod takvom površnom zaključku bio je navodni, danas nevidljiv latinski natpis "Fundatores" ispod grba.
Samostan i crkva obnavljani su postupno, od 1716. do 1773., donacijama članova obitelji Erdödy, osobito Ivana I. Nepomuka (veliki župan Varaždinske županije 1770 - 1784.) i Ivana II. Nepomuka. Ali i njihovi grbovi su istovjetni Žigmundovom! Dobrotvor samostana bio je i Antun I. (veliki župan Varaždinske županije 1760 - 1767.), i to u vrijeme kad je Marija Terezija 1763. podijelila grb Varaždinskoj županiji (grb obitelji Erdödy, 2+2 šestokrake).
*Grbovnica kojom Marija Terezija podjeljuje Varaždinskoj županiji pečatni grb i dopušta uporabu crvenog voska, 1763.
Oblik knjige s tekstom na latinskom jeziku
DAVŽ, ...................,..........
Pergamena, 8 listova
Grb: Štit razdijeljen na četiri polja sa srcem štita. 1. polje: u crvenom polju jednoglavi zlatni orao s krunom, isplažena jezika i raširenih kila, glavom okrenutom udesno; 2. i 3. polje: u plavom polju dvije valovite srebrne grede. Između greda dvije šesterokrake zlatne zvijezde; 4. polje: na crvenoj podlozi srebrni zid izgrađen od isklesanih kamenova. Iz zida se, iznad zatvorenih vrata, izdiže kula s dva prozora, a na njezinu se vrhu nalaze tri kruništa. Srce štita: na zelenom trobrijegu polovica kotača iz koje se izdiže jelen obojen prirodnom bojom. Izvor: Državni arhiv u Varaždinu (DAVŽ)
Nikola III. Erdödy de Monyorókerék et Montis Clavdii (+1693.), nagrobni spomenik u zagrebačkoj katedrali (Ivan Kommersteiner, 1693.)
"... pet petokraka i jedna šesterokraka zvijezda ..."
*Nikola III. Erdödy (banski namjesnik od 1670. do 1680. i hrvatski ban od 1680. do 1693.) sudjeluje u gušenju zrinsko-frankopanske urote.
Što se tu zapravo zbiva? Ban Nikola III. je samo tri godine prije svoje smrti naručio sarkofag za Mirka I., a sada obiteljski grb na njegovom nadgrobnom spomeniku ima čak šest zvijezda, i to pet petokraka i jednu šesterokraku!
Obzirom da postoji isprava iz 1691. ovjerena pečatom hrvatskog bana Nikole III. Erdödyja, na kojem je izvorni obiteljski grb grofova Erdödy (2+2 šestokrake), postavlja se pitanje po čijem naputku ili odobrenju, te u koju svrhu je slovenski ranobarokni kipar i drvorezbar Ivan Kommersteiner krivotvorio obiteljski grb na nadgrobnom spomeniku bana Nikole III. Erdödyja? Tvrdoglavo radoznao malen čovjek pod zvijezdama i njegova pitanja!
Ova zagonetka (kodirane informacije) traži razložno objašnjenje.
Ista neobična kombinacija zvijezda nalazi se na srebrenoj kovanici izloženoj u Muzeju bitke na Mohačkom polju (1526.) u Mohaču (mađ. Mohács).
Srebrenjaci pronađeni u masovnim grobnicama na Mohačkom polju.
Iz natpisa na jedinstvenom srebrenjaku s petokrakama može se zaključiti da je iskovan u vrijeme Maksimilijana I. Habsburga (+1519.), rimsko-njemačkog cara i hrvatsko-ugarskog kralja.
Mohačko polje, spomen-park povijesnoj bitki u kojoj je poginulo oko 1.700 ugarskih i hrvatskih vojnika.
Nakon mohačke tragedije Stari grad Varaždin je postao ključna obrambena tvrđava Srednje Europe. Kasnogotičku tvrđavu (1454.- 1524.) započeo je obnavljati i dograđivati (renesansne kružne kule, novina u gradnji koja topovske kugle odbija od zaobljenih zidova) novi vlasnik barun Ivan III. Ungnad Weissenwolf od Sonnega (+1564.), a obnovu je dovršio 1576. njegov sin hrvatski ban i veliki župan varaždinski Kristofor Ungnad (+1587.). Kristoforova kći barunica Marija (1569 -1611.) udajom za bana Tomu II. (1585.) donijela je Erdödyjima Stari grad u miraz (ali i grad Samobor), a potom i trajno vlasništvo obitelji do 1924. godine.
*Ivan III. Ungnad (1493. – 1564.) je s groficom Anom Thurn (1500–1555.) imao dvadeset sinova i četiri kćeri (!) od kojih je na životu ostalo pet sinova (jedan od njih je Kristofor) i tri kćeri. U svojoj 62. godini ponovno se ženi (1555.) i to s mladom groficom Magdalenom Barby (1530–1565.) koja mu rodi još dva sina. To se zove zdrava prehrana!
*Ivan III. Ungnad bio je promicatelj i mecena Reformacije (od 1541.); vlasnik gradova u Koruškoj, Štajerskoj i Hrvatskoj – Waldenstein, Wolfsberg, Sonneg, Samobor i Varaždin; veliki župan varaždinski (1543 -1556.) i od 1553. prvi ratni zapovjednik Slavonske granice (Varaždinski generalat);
*Ivan III. Ungnad zbog strogih protureformacijskih zakona napušta svoje posjede u habsburškim zemljama (1556.) i seli k Prusima, prvo u Sasku, a potom u Würtemberškoj pokrajini otvara protestantsku tiskaru u Urachu (od 1561. do 1565.) – uraški krug (Trubar, Konzul, Vlačić i dr.) – iz koje se preko Metlike u bačvama s vinom kalvinizam širio u kajkavsku Hrvatsku (ozaljski krug i »glagolitica protestantica croatica«; Nikola Frankopan Tržački; grof Juraj Zrinski u Nedelišću otvara protestantsku tiskaru 1572-1586.).
Grbovi obitelji Erdödy i Rákóczy na zidu južne kule dvorca Varaždin, 1705.
Četiri zvijezde petokrake s dva kraka okrenuta prema gore(!) u grbu (Jurja III.) Erdödyja.
*Juraj III. Erdödy je nakon smrti bana Nikole III. bio skrbnik njegove djece.
Nakon Velikog rata za oslobođenje 1683 -1699., i mira u Srijemskim Karlovcima 1699., granica s Turskim Carstvom pomaknuta je na istok, pa stara varaždinska granična utvrda gubi stratešku važnost. Godine 1705. Juraj III. Erdödy (+1712.) iz Gálgocza i supruga Elizabeta Rákóczy (+1707., pokopana u Klanjcu) temeljito preuređuju Stari grad u reprezentativan barokni dvorac Varaždin/Erdödy.
U svjetlu onodobnih događanja neobično je da na zidu iznad ulaza u kulu vidimo i grb obitelji Rákóczy. Je li on dodan kasnije, 1925.?
Naime, Franjo (Ferenc) II. Rákóczy, sin Jelene Zrinske i Franje I. Rákóczyja (koji je sudjelovao u zrinsko-frankopanskoj uroti) u lipnju 1703. stao je na čelo ugarskog ustanka (1703-1708.) protiv Austrije i Habsburgovaca. Hrvati (hrvatski staleži) u tom ustanku ugarskog (protestantskog) plemstva ne sudjeluju. Hrvatski ban grof Ivan Palffy, zapovjednik carskih snaga u Ugarskoj, prešao je 1704. Dravu i kod Murskog Središča porazio Rákóczyjevu vojsku.
Grb Gradeca/Zagreba iz 1499. (manja slika, Muzej grada Zagreba) i replika postavljena na zapadno pročelje crkve svetog Marka na Gradecu u Zagrebu (2013.).
Petokraka s dva kraka okrenuta prema gore u najstarijem kamenom grbu Gradeca (glavnom gradu Kraljevine Slavonije)!
Heraldička poruka petokrake zvijezde nije sasvim jasna, dok bi lava (koji je zajedno s okrenutom petokrakom nestao 1896. u prvom službenom grbu grada Zagreba) mogli dovesti u svezu s Mletačkom ulicom na Gradecu ili možda s Frankopanima/Baboničima. Svaka dopuna objašnjenja je dobrodošla.
Grofica Elizabeta Drašković - Erdödy (detalj slike nepoznatog autora, dvorac Trakoščan)
Elizabeta Erdödy (1598–1653.) – kći Tome II. Erdödyja i Marije Ungnad; obiteljski grbovi Draškovića i Erdödyja (2+2 šesterokrake zvijezde).
Okamenjeni lik Tome II. Erdödy de Monyorókerék et Montis Claudii (+1624.), »IN DEO VICI« (U Bogu pobijedih), nagrobna ploča u zagrebačkoj katedrali.
Sprovod Tome II., od Krapine do Zagreba, opisao je Ivan Kukuljević Sakcinski:
"Ali jur sljedeće godine vidiše Samoborci posliednji krat svoga silnika hladna i mrtva, kad ga iz Krapine, gdi je mjeseca siečnja 1624. umro, svečano preko Samobora u Zagreb vodiše, praćena od 300 konjanikah s kopjem, sa više konjah zlatom urešenih, i s pratnjom njegovih sinovah, nećakah i množtva velmožah i plemićah.
Godine 1624. bavio se opet u gradu Krapini bivši slavni ban Toma Bakač Erdödi, posjetivši Kegleviće kao rodjake svoje, jer mu nećakinja Mara, kći Petra brata Tome, bijaše udata za Stjepana Keglevića. Bivši Toma tad jur 66 godinah, oboli iznenada i umre u Krapini, odkuda mu tielo, iza kako je osam danah na odru izloženo bilo, svećanim načinom odvedoše u Zagreb.
Njegov suvremenik Ratkaj kaže da se kod njegova sprovoda sabrala velika svjetina. Osim njegovih mnogobrojnih rodjakah biahu tri sto kopjem oružana konjika u crno obučena, pred kojim vodjahu sluge bogato zlatom nakićene konje. Pred dragocienimi mrtvačkimi koli jezdjahu sinovi pokojnoga, medju kojimi bijaše njegov ljubimac najstariji sin Sigismundo.
Najprije odvedoše mrtvaca u njegov grad Samobor, a odovuda u gornji grad Zagreb, gdje izložiše mrtvoga preko noći u crkvi sv. Marka. Drugo jutro u osmoj uri bijaše pravi sprovod.
Na čelu bijahu barjaktari i barjaci trojedne kraljevine i porodice Erdödah, zatim štitonoše sa dva ogromna štita, na kojih bijahu izdjelani i bojama urešeni grbovi porodice; za ovimi nosjaše jedan plemić na crnom jastuku red sv. spasa, što ga pokojnik bijaše dobio od Filipa II. kralja Španjolskoga za slavnu pobjedu nad Turci, stečenu kod Siska g. 1593.
Sliedjahu zatim konji crnim suknom sasvim pokriveni, noseći sa strane slikane grbove. Za množinom plemstva i uglednih ljudih idjahu nećaci pokojnoga, za njimi svećenstvo, za ovim kola mrtvačka s liesom, napokon sin pokojnoga Sigismundo s braćom i s velikom hrpom velikašah i različitih poslanikah.
Bijaše tolika pratnja ljudih, idućih u redu po dva i dva, da kad bijahu prvi jur u stolnoj crkvi sv. Stjepana, zadnji još neostaviše vrata gornjega grada. U samoj crkvi bijaše jur priredjeno bogato nakićeno mjesto za mrtvački odar. Kod zadušnicah progovori mrtvačko slovo sam biskup Petar Domitrović. Napokon sahraniše mrtvoga u raku stolne crkve u kapeli sv. Marije, gdje mu kasnije postaviše liepi mramorni spomenik s izvajanim kipom i grbom pokojnoga, a iznad spomenika obesiše njegovu kacigu, mač, bansko žezlo, barjak i štit.
Tako pokopaše Hrvati praunuka brata onoga kardinala, koj podignu svoju porodicu na vrh bogatstva i ugleda, dočim je svoju domovinu i crkvena dobra izsisao, a državu za vrieme Vladislava i Ludovika II. do dna nesreće strovalio."
*Tomina kaciga, mač, bansko žezlo, barjak i štit čuvaju se u Riznici zagrebačke katedrale.
*Tomu II. Erdödyja je ugarsko-hrvatski kralj Matija II. predložio 1608. kao svog kandidata za mjesto ugarskog palatina (potkralja), ali je Ugarski sabor izabrao kandidata mađarskog plemstva - protestanta Stjepana Illésházyja.
*Ivan III. Drašković (+1648.) imenovan je ugarskim palatinom, čast koju ni jedan Hrvat u Habsburškoj Monarhiji nije imao ni prije ni poslije.
*Toma II. Erdödy na zasjedanju Hrvatskog i Ugarskog sabora u Požunu 1608.: "Ovim ću mačem istjerati tu Luteransku kugu iz naše zemlje, prije ćemo se odvojiti od Ugarske, nego dopustiti, da se ona ukorijeni u našim krajevima."
*Toma II. Erdödy i njegova prijetnja širenju protestantizma izrečena na zajedničkoj sjednici Hrvatskog i Ugarskog sabora u Požunu (Bratislava) 1608.: »Ovim mačem, ako drugačije ne bude moguće, iskorijenit ćemo tu kugu. Još imamo tri rijeke: Savu, Dravu i Kupu, iz njih ćemo dati novim gostima da piju vodu.«
Crkva Sveta Tri Kralja i skulptura Ive Kerdića "Majka i dijete", Velika Erpenja
Crkvu Sveta Tri Kralja dao je izgraditi (1650.) grof Mirko I. Erdödy, posjednik vlastelinstva Velika Erpenja. Danas je to spomen područje hrvatskoj majci. Prva proslava Majčina dana u organizaciji Družbe Braće hrvatskoga zmaja održana je 10. lipnja 1998.
Družba BHZ postavila je (1997.) na vanjskom zidu spomen-ploču: prvoj pučkoj školi u ovom kraju otvorenoj u drvenom župnom dvoru (15.9.1842.); župniku, zagrebačkom kanoniku, hrvatskom preporoditelju i prvom predsjedniku Hrvatskoga književnog društva svetoga Jeronima Tomi Gajdeku (1809 -1886.) te Justini Mihanović Petropolski (1774 -1858.), majci pjesnika Antuna Mihanovića, pokopanoj u grobnici pokraj crkve.
Drvene klupe (klecala) su pod zaštitom ministarstva kulture Republike Hrvatske.
I za kraj još jedna zanimljiva crtica:
Mirko I. Erdödy oporučnom zakladom, koja je 31. svibnja 1690. g. sastavljena u Cesargradu (ili Novim dvorima Klanječkim?), daje 3.000 rajnskih forinti za adaptaciju napuštenog dominikanskog samostana u franjevački samostan i crkvu u Jastrebarskom. Spomenutu svotu je njegov nasljednik, grof Nikola III. Erdödy, predao Stjepanu i Ivanu Hervoy te ih zadužio da se brinu za gradnju. No, oni su 2.000 forinti dali na kamate od 6% grofu Jurju III. Erdödyju (koji obnavlja dvorac Varaždin), a s 1.000 forinti je kasnije produljena crkva i postavljene orgulje. Nakon Jurjeve smrti nasljednici su naslijedili dugove i kamate, a Mirko II. Juraj Erdödy je 1727. vratio samostanu naslijeđen dug od 1.500 forinti i 30 denara kamata od duga.
Pogled s brda na kojem se nalazi Crkva Sveta Tri Kralja.
Klanjec (strjelica) je iza brda, 5 km udaljen od Tuheljskih Toplica. O orogenezi i termalnim vrelima opširnije u: Krapinske Toplice - na čast domovine u korist čovječanstvu
Ljubomir Škrinjar