Razgovor s našim dugogodišnjim suradnikom Damirom Borovčakom

Damir Borovčak (67), rođen u Zagrebu, diplomirani inženjer strojarstva, povratnik u veljači 1991. iz Kanade, ratni tajnik za iseljeništvo HDZ-a, pomoćnik ministra iseljeništva, ratni humanitarni djelatnik, novinski izvjestitelj, urednik i voditelj radio emisija, gotovo 15 godina urednik i voditelja emisije "Vjera u sjeni politike" na Radio Mariji, urednik knjiga drugih autora, nakladnik, tekstopisac, povijesni istraživač, predavač, publicist, autor 13 knjiga.

Poštovani gosp. Borovčak, suradnik ste HKV-portala od osnivanja i samog početka pa sve do danas. Što Vas motivira cijelo to vrijeme, kako uspijevate...?

Uskoro će biti 10 godina mojih priloga za HKV-portal. Objavio sam mnoge tekstove eksluzivno za HKV-portal koje su kasnije prenijeli i neki drugi portali ili tiskovine. Motivira me zapuštena hrvatska povijesna istina i baština, zbog čijeg nepoznavanja neki izmišljeni antifašisti i dandanas jaše po hrvatskoj kralježnici sa svim negativnim posljedicama. Ne dopustiti istini dospjeti u javnost, na taj su se način Hrvati držali u pokornosti u dvije jugotamnice, a to se s istim ciljem nastavlja sve do danas. Dapače, u medijski prostor vrlo lako prodiru svi mrzitelji Hrvatske i njihove podvale, zagovornici nikad prežaljenog bratstva i jedinstva, odnosno partizansko-komunističkih ideologija i nezamislivih privilegija.

Damir Borovcak razg 1

Kad se je u vrijeme Sanaderove vlade počelo uočavati kuda ide njegova koalicijska politika sa SDSS-om, nekako u tom vremenu je osnovano Hrvatsko kulturno vijeće. Uz zaslužne poticatelje i članove osnivače Hrvoja Hitreca, Mariju Peakić Mikuljan, Ante Belju, biskupa Mile Bogovića, Đuru Vidmarovića, Kuzmu Kovačića, Miroslava Međimurca..., posebno treba zahvaliti pokojnom akademiku Slavenu Barišiću i njegovom sinu Osoru Barišiću, bez čijeg informatičkog znanja i izuzetnog životnog odricanja, ovaj portal ne bi ni počeo, a kamoli se održao. Sve je to volonterski rad, veliki broj sati i truda, pa zar sam onda ja nešto posebno? HKV-portal je medij koji se duhom, voljom i samoprijegorom odupirao cijeli niz godina sadržajima i politici onih koji su plaćani iz državnog proračuna za rastakanje i uništavanje Hrvatske.

Potrebno je zahvaliti i svim ostalim suradnicima, posebice onima od samog početka. Valja istaknuti neprocjenjiv doprinos reportaža Ljubomira Škrinjara, zahvaliti također svima koji su se kasnije uključili, na trudu kako bi hrvatska istina svijetlila u nametnutom mraku laži iz boljševističke prošlosti.

Prošle godine je izašla monografija „Macelj 1945.“ čiji ste autor i urednik. Kako ste zadovoljni sa širenjem istine i medijskim praćenjem tog izdanja, koje razotkriva najveće stratište križnih puteva u Republici Hrvatskoj?

HKV-portal popratio je prvo predstavljanje monografije 3. lipnja prošle godine u dvorani Vijenac na Kaptolu u Zagrebu s izvrsnom reportažom i fotografijama upravo Ljubomira Škrinjara. Gosp. Škrinjar je napisao da se o Maceljskoj šumi i o monografiji Macelj 1945. još dugo ne će čitati u novinama. I doista bio je u pravu. Pozivnice za predstavljanje monografije bile su poslane predsjednici RH, predsjedniku Vlade RH, svim ministrima u Vladi RH, predsjedniku Sabora RH, svim zastupnicima u Hrvatskom saboru, svim biskupima u RH, svim biskupima u BiH, apostolskom nunciju u RH, svim veleposlanicima zemalja EU i veleposlanicima: SAD, Rusije, Kanade, Australije, Švicarske, Norveške, Izraela, Židovskoj općini u RH, svim predsjednicima političkih stranaka, svim županima u RH i gradonačelnicima većih gradova u Hrvatskoj. Naravno i svim glavnim urednicima svih najvažnijih medija u Republici Hrvatskoj. Odazvali su se dr. sc. Osor Barišić, urednik portala HKV-a i urednik Radio Marije p. Stjepan Fridl, kao jedini predstavnici "sedme sile" prisutni na predstavljanju monografije. Dvorana je bila puna zainteresirane javnosti, ali tv-kamera koje bi to zabilježile nije bilo.

Kasnije smo morali urednika jednog popularnog domoljubnog tjednika "podsjetiti" sa slanjem primjerka monografije u redakciju, kako bi ipak nešto bilo primjereno napisati o pojavi monografije. Ne zbog mene kao autora, već zbog istine o zločinu bez presedana, koja se skriva od javnosti, a monografija o tom opsežno i dokumentirano svjedoči. Pri tome mislim na skupno ubojstvo 21 svećenika, franjevca i bogoslova koje zapravo ukazuje strategiju partizansko-komunističkog ratovanja, koja je imala za cilj upravo istrijebiti svećenstvo, s pokličem – "vjera je opijum za narod"!

Zakazala je u potpunosti IKA (Informativna katolička agencija) koja uopće nije izvijestila o događaju, kao da se ništa nije ni dogodilo, a sve preko puta njezine redakcije na Kaptolu. Glas koncila je donio samo kratku naznaku, HKVDa nije HKV-portala malo bi se podataka našlo o strašnom maceljskom zločinu na internetu. Na taj način ipak nešto ostaje od informacija, no hrvatska javnost nije ni izbliza informirana koliko to zavrjeđuje ta strašna istina o maceljskoj tragediji.uobičajenu kod pojave svake nove knjige. Ipak se radi o monografiji sa 650 fotografija, enciklopedijskog formata, s vrlo važnim podacima o stravičnom ubojstvu 21 svećenika u jednoj noći, u jednoj jami, od jednog ubojice, pa se čovjek upita kako to da katolički mediji ne zbore malo više o tom zločinu bez presedana u hrvatskoj povijesti.

Inače, nitko se nije ni zainteresirao za intervju povodom izlaska monografije, osim Laudato TV koja je predsjednika Udruge Macelj 1945. dr. Stjepana Bačića i mene kao autora pozvala u studio i s voditeljicom Nadom Prkačin profesionalno napravila emisiju. Ipak je prikupljanje građe za monografiju trajalo punih desetak godina, a sadrži veliki broj fotografskih zapisa i desetak dokumenata po prvi puta objavljenih. O odnosu medija prema događajima predstavljanja monografije u više gradova napisao sam prilog za HKV-portal. Naime, da nije HKV-portala malo bi se podataka našlo o strašnom maceljskom zločinu na internetu. Na taj način ipak nešto ostaje od informacija, no hrvatska javnost nije ni izbliza informirana koliko to zavrjeđuje ta strašna istina o maceljskoj tragediji.

Nakon niza predstavljanja u Hrvatskoj i Hercegovini nedavno ste u Beču s članovima Udruge Macelj 1945. predstavili Vašu monografija „Macelj 1945.“ Kako je publika u Beču reagirala na tu knjigu?

U Beč smo išli prvenstveno iz razloga jer je to glavni grad Austrije, zemlje na čiji su se teritorij sklonili hrvatski izbjeglice u svibnju 1945. Zato su i najbitniji izvodi monografije uz engleski i slovenski, prevedeni i na njemački jezik. Ostalo samo po sebi dovoljno govore fotografije. U Beču je odaziv publike bio vrlo dobar, stajalo se u krcatoj dvorani. Kao i na svim dosadašnjim predstavljanjima monografiju prikazujem projekcijom sadržaja i tumačenjem fotografija i dokumenata. U tom vremenu publika niti ne trepne očima. Kad prikaz završi nastane muk i konsternacija, tako je bilo i u Beču. Ljudi uopće ne mogu pojmiti gdje su živjeli, kakvi su se zločini u skrovitosti noći događali, kako su grozomorno ljudi nestajali, ubijani bez ikakvih razloga tog krvavog svibnja i lipnja 1945. i još dugo poslije.

Damir Borovcak razg 3

Jedna mlada liječnica, vrlo dokazana u jednoj bolnici u Beču, rekla je poslije predstavljanja svom ocu: "Ja sam liječnica i znam da se komunističko zlo događalo, ali nisam mogla pojmiti da je bilo toliko strašno, kao što sam imala to danas prilike vidjeti i čuti." Publika je svojom kupnjom monografije u Beču pokazala, da to nisu samo obični "gastarbeiteri" već inteligentni ljudi koji su bili prisiljeni otići, nažalost sada iz samobitne Hrvatske, zbog gospodarskog vođenja zemlje i politike onih, koji su potekli iz komunističkog odgoja ili su izravni potomci te zločinačke ideologije.

Damir Borovcak razg 4

Naime, predstavljanje dokumenata zločina, a monografija Macelj 1945. upravo to i jest, svrha je potaknuti ljude na razmišljanje i spoznaju istine. Kažu, dotaknuti barem jednu dušu, poslanje je ispunjeno. Odnosno, dok gori i jedna svijeća, nije totalni mrak.

Pronađene hrvatske žrtve iz Hude jame pokopane su na groblju Dobrava kraj Teznog, uz visoki državni protokol, s predsjednicom RH, predsjednikom Vlade i Sabora. Što mislite o toj inicijativi? Ne bi li bilo bolje da se žrtve pokopaju u svehrvatskom grobu u Udbini?

Ne slažem se s time da se hrvatske žrtve pokapaju u stranoj zemlji. Ako se doista može utvrditi da se radi o PokopČovjek koji koji je položio svoj život za svoj narod, za svoju zemlju, za svoju naciju, za svoju državu – zavrjeđuje svako poštovanje, građansko, vojno i državno. A to se poštovanje živih može iskazati prema njegovom mrtvom tijelu time da se pokopa u svojoj domovini i u tlu gdje je i ponikao.Hrvatima, treba ih pokopati u Hrvatskoj! To je jedini način na koji im Hrvatska može odati dostojnu sućut i poštovanje, kao stradalim pripadnicima hrvatskog naroda. Mjesto postoji, to je Udbina, – svehrvatski grob, o kojem je toliko puta govorio biskup Mile Bogović i nudio kriptu za ukop.

Hrvatski se političari često zaklinju u demokraciju. Zašto ne usvajaju dosege demokracije onih nacija koje su demokraciju usvojile na višim civilizacijskim razinama? Zašto svaki američki vojnik, onaj na strani Konfederacije ili na strani Unionista iz vremena američkog građanskog rata (1861. – 1865.) ima danas isto vojno i građansko poštovanje? Zašto Amerikanci svoje pronađene mrtve vojnike bilo gdje u svijetu, iz svih ratova na svim prostorima izvan Amerike, nastoje pronaći i pokopati u domovini? Postoji samo jedan ispravan motiv: Čovjek koji koji je položio svoj život za svoj narod, za svoju zemlju, za svoju naciju, za svoju državu – zavrjeđuje svako poštovanje, građansko, vojno i državno. A to se poštovanje živih može iskazati prema njegovom mrtvom tijelu time da se pokopa u svojoj domovini i u tlu gdje je i ponikao.

Znači li činjenica da službena Hrvatska nije istaknula zahtjev da se žrtve Hude jame pokopaju u Hrvatskoj zapravo nebrigu hrvatske države o vlastitim žrtvama?

Naravno! U ožujku 2009. odmah poslije otkrića masovne grobnice iz 1945. tadašnja potpredsjednica hrvatske vlade Jadranka Kosor posjetila je napušteni rudnik ugljena Barbarin Rov. "Ono što sam ja prije sedam godina vidjela u Hudoj jami, bilo je potresno, šokantno, upozoravajuće", izjavila je Jadranka Kosor prije koji dan, uoči pokopa u Teznom. Odmah poslije tih otkrića Jadranka Kosor postala je predsjednica Vlade RH i to je bila sve do prosinca 2011. U tom vremenu moglo se od strane Vlade RH puno učiniti, no zaboravili su se ti šokantni prizori žrtava, zbog potrebne pomoći oko istraživanja žrtava sa hrvatske strane do koje nije ni došlo, već se problem prepustio Slovencima. Više manje tu je sve jasno – brigo moja pređi na drugoga, jer to Kosoričinoj politici tada nije odgovaralo.

Ima jedna šokantna stvar sa tog pokopa u Teznom. Slovenski zaštitari su procjenjivali s kakvim počastima Hrvati mogu i smiju pristupiti na groblje Dobrava, pa su tako svi oni koji su nosili hrvatske zastave zaustavljeni na ulazu ZrinZrin je bio katoličko mjesto sa hrvatskim stanovništvom, dvije katoličke crkve, okruženo vlaško-srpskim selima i zato je trebao nestati s lica zemlje. Partizanski izvještaj posve jasno govori o žestini napada, pljački kuća i imovine u Zrinu, prije paljenja cijelog mjesta. Od tada do danas je Zrin katolička župa, jedina u Hrvatskoj bez ijednog župljana. Stanovnici Zrina koji nisu poubijani u tom napadu i kasnije, protjerani su, prisilno raseljeni, sva im je konfiscirana imovina, pradjedovska zemlja im do danas nije vraćena, već je upisana na Srbe.u groblje. To je groblje ionako poznato kako ničim uočljivim ne ukazuje na hrvatske žrtve koje su tu već ranije iz rovova Tezno pokopane. Ponuđena je neka piramida za nadgrobni spomenik i nejasan natpis o žrtvama na njoj. Također, od lani je tamo postavljena izložba o beogradskom i sarajevskom groblju, sa dominantnim prikazom židovskih i srpskih grobova, a na ulaznom mjestu u komemorativnu dvoranu ističe se panel s grobom Gavrila Principa. Smatram kako Gavrila Principa u bilo kojem smislu pokazivati Hrvatima je u stvari provokacija. To je također nebriga hrvatske politike (konzula RH u Mariboru), koja ne ukazuje na neprimjerenost takvih postupaka sa slovenske strane.

Nedavno je izašla i Vaša druga knjiga o Zrinu, koja nosi naslov Zrin 1943. - svjedoci komunističkog zločina? Možete li reči nešto o toj knjizi i predstavljanjima. Imaju li Macelj i Zrin kakve uzajamne veze?

Prije tri godine izašla je knjiga Zrin – 70 godina poslije komunističkog genocida (2013.) te sada nova knjiga Zrin 1943. - svjedoci komunističkog zločina (2016.). Poslije predstavljanja u rujnu u Sisku, prije tri tjedna knjiga Zrin 1943. - svjedoci komunističkog zločina je predstavljena u Zagrebu. To je svjedočanstvo o razotkrivenom strašnom zločinu partizana 9. rujna 1943. u Zrinu kojim se novopronađenim dokumentima pisanih zapovijedi partizanskog napada izdanom 8. septembra 1943. te izvještajem o rezultatima tog napada od 12. septembra 1943., nepobitno utvrđuje činjenica koju potvrđuju i još preživjeli svjedoci iz tog vremena, tada djeca a danas starci. Naime, Zrin je bio katoličko mjesto sa hrvatskim stanovništvom, dvije katoličke crkve, okruženo vlaško-srpskim selima i zato je trebao nestati s lica zemlje. Partizanski izvještaj posve jasno govori o žestini napada, pljački kuća i imovine u Zrinu, prije paljenja cijelog mjesta. Od tada do danas je Zrin katolička župa, jedina u Hrvatskoj bez ijednog župljana. Stanovnici Zrina koji nisu poubijani u tom napadu i kasnije, protjerani su, prisilno raseljeni, sva im je konfiscirana imovina, pradjedovska zemlja im do danas nije vraćena, već je upisana na Srbe.

Ujedno kao paralela pljačke u Zrinu, u knjizi je dokumentirano opisan slučaj montirane sudske presude iz lipnja 1945. obitelji Josipa Sallopeka, najbogatijeg ljekarnika tog vremena u Zagrebu. "Oslobodioci" Zagreba su mu sudili, oduzeli svu imovinu, "oslobodili" ga života strijeljanjem, obitelj mu poslali na dugogodišnju robiju, u njegovu vilu na Gvozdu u Zagrebu uselili su se zaslužni partizanski komesari, koji su kasnije rasprodavali umjetnine obitelji Sallopek. Dakle, Zrin i Macelj su povezani prikazom zločina koji su činili partizani, komunisti, OZN-a, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, a u pozadini svega je bila otimačina i pljačka imovine, stanova, vila... Zato su padale glave posve nedužnih ljudi. Dakle, to je bio taj njihov razvikani "antifašizam", koji je kao pojam posve proskribiran. Rado ističem, ako je netko bio istinski antifašist onda je to bio vlč. Miroslav Bulešić, kojega su komunisti zaklali u Istri 1947.g., i to zbog toga što se istinski odupirao fašizaciji Istre od talijanskih fašista. Ubila ga je komunistička ideologija jer su svećenici proglašeni narodnim neprijateljima.

Damir Borovcak razg 6

Eto, naposljetku želim istaknuti veliko zadovoljstvo da su u moju knjigu u Zagrebu predstavljala čak tri biskupa, Vlado Košić, Mile Bogović i Ivica Petanjak (i četvrti Juraj Jezerinac je bio u publici). Ne pamtim kad je nekom drugom autoru na taj način iskazano veće priznanje i moram iskreno reći da je moja duša bila ispunjena. Sav moj istraživački, autorski i urednički rad na obje knjige o Zrinu, darovan je u korist Zaklade za izgradnju župne crkve Našašća svetog Križa u Zrinu.

Može li se u Hrvatskoj uopće govoriti o demokraciji dok god Josip Broz Tito, čiji autorski rukopis stoji iza svih navedenih žrtava, ima najljepši trg u Zagrebu?

Ne može! U vrijeme Drugog svjetskog rata Hrvati su suprotstavljeni, jedni su lojalni Hrvatskoj državi, drugi su lojalni partizanskoj revoluciji na zasadama ruske boljševističke revolucije. Gine se na obje strane, sve vrijeme od 1941. – 1945. Najstrašnije je ipak ono što se događa poslije završetka Drugog svjetskog rata. Samoproglašeni maršal JB Tito upozorava svoje zapovjednike da će vrlo malo vremena biti na raspolaganju za konačni obračun sa “narodnim neprijateljima”, da će se raditi samo o nekoliko dana ili možda čak i sati za konačni obračun, čitaj – osvetu nad zarobljenicima. Postoji dokument, takva je zapovijed izdana iz Vrhovnog štaba JA. Tadašnji Vjesnik je zabilježio da je Tito u Varaždinu 20. svibnja 1945. izjavio "da u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice Jugoslavenske armije, koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu sa hrvatskim smradom". Tito je u Ljubljani 28. svibnja izjavio: "likvidirali smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde." Opširniji podaci postoje u monografija Macelj 1945. (str. 12 i 13).

U takvim okolnostima, poslije rata (!) dolazi do najvećeg pokolja hrvatskog naroda i razoružane vojske NDH, od Bleiburga, preko Slovenije i Hrvatske, sve do Srbije i Bosne i Hercegovine, sve do kuda su sezali osvetnički krvavi Križni putevi. U Sloveniji su ipak najstrašnije i najmnogobrojnije jame, protutenkovski rovovi, okna rudnika, sve napunjeno hrvatskim žrtvama. Apsurdno, sada tek 70-tak godina poslije masovnih komunističkih ubojstava pronalazimo i pokapamo te žrtve, a nikako da se oslobodimo i konačno povijesno stavimo JB Tita na listu zločinaca, iako se pokapaju žrtve njegovog režima. Dakle, kad se riješi pitanje trga tog zločinca, a kada-tada sigurno hoće, tek tada će biti prelomljeno u smislu početka dekomunizma hrvatskog društva.

Damir Borovcak razg 5

Da stvar bude strašnija, još uvijek postoje oni ideološki zamračeni umovi, poput onih iz službenog županijskog izaslanstva Krapinsko-zagorske županije koji su prošle godine za Sve Svete, uveli novi protokol paljenja svijeća pod šinjelom spomenika JB Tita u Kumrovcu. Dakle, luđe i opskurnije od toga ne može biti.

Ovih smo dana dobili novu Vladu. Kako komentirate njezin sastav i potencijale?

O novoj vladi nemam što posebno reči. Začuđuju neki potezi mandatara predsjednika Vlade g. Plenkovića u svezi sastava vlade i odabira ministara. S druge strane ohrabruje njegova izjava: “Sazrelo je vrijeme za suočavanje s prošlošću”, povodom pokopa žrtava iz Hude jame u Teznom. Ne će proći dugo vremena i uskoro ćemo shvatiti kojim putem nas vodi novi predsjednik Vlade. Ukoliko se uskoro osnuje državna nezavisna komisija za istraživanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, biti će puno posla i rezultati rada komisije mogu toga puno promijeniti i doprinijeti naglom prosvjetljenju, kako političara, tako i javnosti.
Za kraj, Vaša poruka za blagdan Svih Svetih...

Svi oni koji za Svi Svete pale svijeće kod spomenika JB Tita u Kumrovcu, ili to rade na zagrebačkom Mirogoju na spomeniku "antifašistima", trebali bi preispitati svoje ideološke stavove. Jesu li na liniji partije? U vrijeme jugokomunizma nikada se u Kući cvijeća u Beogradu nisu palile svijeće! Dapače u to vrijeme Svi Sveti nisu bili nikakva svetkovina, već samo Dan mrtvih. Nikad se nije komemoriralo na katolički blagdan Svih Svetih kod spomenika u Kumrovcu!

Damir Borovcak razg priznanje 8

Drugovi, članovi SDP-a u Hrvatskom zagorju uveli su tu novost pod šinjelom spomenika Tita, koji je bio nevjernik i poznat po progonu vjere i svećenika, pale sada svijeće, taj simbol Kristova svijetla! Zašto takva izaslanstva ne pale svijeće na grobnici u Maclju, posebice u Titovom lovištu, kod križa u Lepoj Bukvi? Tamo bi to mogli učiniti s dubokim razlogom, zbog suočavanja i prihvaćanja istine o zločinački poubijanim svećenicima i maceljskim žrtvama, kao posljedici JB Titovog režima.

Dakle, svijeća je simbol Kristovog svijetla, ona se pali na grobovima vjernika. Na grobovima onih koji su pripadali ateizmu, komunizmu, koji su gušili vjeru, proganjali i ubijali civile i svećenike, za koje je "vjera bila opijum", dovoljna je samo - petokraka. Zato bi doista trebalo utvrditi duševno zdravlje onih, koji na primjer zapale svijeću na grobovima komunista. Na primjer na grobu Vladimira Bakarića, nalogodavca paljenja Zrina i zaštitnika ubojice vlč. Miroslava Bulešića, ili Steve Krajačića šefa OZN-e, upućenog u likvidacije u Maclju. Antife, koji će ovih dana paliti svijeće na grobovima “narodnih heroja”, svakako bi trebalo liječiti. A to je moguće jedino lustracijom!

Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Ned, 31-05-2020, 08:52:15

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.