O armenskoj glazbi

Srednjovjekovna glazba

Armenska glazba se javlja u početku ponaprije u poganskim obredima u pjevanju gohatskih pjevača, gusana i vipasana (narodnih pjevača) o kojima znamo iz djela staroarmenskih povjesničara 5. st. Movsesa Horenacija i Favosta Buzanda. F. Buzand, primjerice, ovako opisuje u “Povijesti Armenije” glazbu koju je čuo na gozbi armenskoga kralja: “i bubnjari, i frulaši, i onaj koji svira na liri, i trubači, svaki na svoj način i na različite napjeve zajedno bi zagrmjeli”. Gusani ili gosani su bili u Partiji, Sasanidskom Perzijskom Carstvu, a kasnije i u Armeniji narodni pjevači koji su stvarali ili prerađivali većinom epske pjesme i nastupali s glazbalima pred carevima i narodom na gozbama, svadbama i pogrebima.

Gusan pjeva na svadbi, minijatura 16. st., dic.academic.ru

Od pjesama pr. Kr. sačuvani su ulomci stihovnih tekstova o Ari Prekrasnom i sirskoj kraljici Šamiram (Semiramida), o kralju Artašesu i drugim. Nakon primanja kršćanstva 301. god. u Armeniji se stvaraju osnove za razvoj armenske duhovno-crkvene glazbe. Od 4. st. u visoke škole se uvodi nastava pjevanja i pjesmostvaralaštva o čem svjedoči Agatangelos, povjesničar iz 5. st. Prva glazbena djela - šarakani (arm. շարք (šark) doslovno znači 'niz'), pojavili su se u Armeniji u 5. st. Šarakan je duhovno srednjovjekovno pjesništvo koje je stvoreno uz pomoć sinteze pjesništva, glazbe i profesionalnoga glazbenoga stvaralaštva. Tijekom 5. do 7. st. usustavljuju se glasovi, a u 7. st. armenski glazbeni skladatelj Barceg Tčon po nalogu katolikosa Nersesa sastavlja zbirku “Šaraknoc” (“Tčonyntir”). Sačuvana je velika količina armenskih šarakana od 5. do 15. st.

Šarakani: knjiga crkvenih pjesama, Amsterdam, 1702. - 1703., expositions.nlr.ru

U prvoj polovici 8. st. Stjepanos Sjuneci (oko 680. - 735.) uvodi u crkvenu glazbu kanon. Novo postignuće u povijesti armenske glazbe postaje izum (u 8. - 9. st.) sustava srednjovjekovne armenske notacije - hazova (vrsta neumske notacije, znakova za bilježenje glazbenih melodija). Sačuvano je više od dviju tisuća srednjovjekovnih hazova. O visokoj glazbenoj kulturi stare Armenije svjedoče radovi teoretičara Davida Anahta (5. - 6. st.), Davida Gramatičara (Kerakana) (5. -6. st.), Stjepanosa Sjunecija i drugih. Već u ranom srednjevjekovlju bila je razrađena teorija akustike. Razvija se sličan šarakanima tag(h), glazbeni duhovni i svjetovni žanr solističkoga pjevanja. Najpoznatiji je njegov predstavnik u 10. st. bio armenski pjesnik sv. Grgur Narekaci (oko 951. - 1003.).

Armenska narodna glazbala

Duduk je jedno od najstarijih puhačkih glazbala koje se spominje u mnogim srednjovjekovnim armenskim rukopisima. To je drveno glazbalo s udarnim jezičcem, na svirali ima rupice za prebiranje. Sastoji se od cijevi i dvojnoga piska na skidanje. On je cilindrična oblika, dužina mu može biti od 28, 33 i 40 centimetara. Ima sedam ili osam zvučnih rupa i jednu ili dvije za palac. Izvorni armenski duduk proizvodi se od drva marelice.

Njegov zvuk se odlikuje mekoćom koja u čovjeka izaziva osjećaj bola, samilosti, ljubavi i radosti. Glazbalo može dočarati mnoge nijanse života i narav čovjeka. Možemo ga čuti i na svadbi, na gozbi i na pogrebu, široko se rabi u narodnim orkestrima, prati narodne pjesme i plesove. Armenski duduk je važan dio armenske narodne kulture i samobitnosti, stoga se duduk i njegova glazba nalaze na UNESCOV-u popisu nematerijalne svjetske baštine (v. poveznica)

Bambir, kemani je gudačko narodno glazbalo s četirima žicama. Kemani se od bambira razlikuje veličinom, kemani je manji. Na bambiru sviraju sjedeći i držeći glazbalo između koljena. Istodobno se može svirati na dvjema ili trima žicama. Bambir je nastao u sjevernom dijelu povijesne Armenije (Trabzon, Džavahetija, Crnomorsko primorje).

Dhol, drum je armensko glazbalo, zapravo vrsta udaraljke koja je pokrivena jednom ili dvjema membranama. Rabio se je ranije u pohodima, a sada se koristi u narodnim ansamblima obično sa zurlom ili katkada još u crkvi. Udara se štapićem ili rukom. Zvuk mu je kao u bubnja neodrđene visine. Javlja se u poganska doba.

Uspon armenske glazbe u 19. i početkom 20. stoljeća

Od 17. st. se razvija ašugska (ašug - pučki pjevač-pjesnik) glazba. Ašugska umjetnost također predstavlja sintezu glazbene i književne (pjesničke) kulture. Ona je osnovana na višestoljetnim tradicijama narodnoga stvaralaštva. Najpoznatiji majstori ašugske glazbe 17. - 20. st. su: N. Ovnatan (17. st.), B. Dpir, Sajat-Nova (18. st.), Širin, Dživani (19. - 20. st.), Šeram, Avasi (20. st.). Tekstovi ašugskih pjesama posvećene su ljubavnim, društvenim, satiričnim i drugim temama. Početak 19. st. izaziva pomak armenskoga glazbenoga života. Skladatelj i muzikolog Ambarcum Limondžjan (1768. - 1839.) stvara novu armensku notaciju. Tvorci armenske glazbe: S. Amatuni, K. Kara-Murza, N. Tigranjan, Komitas i drugi, počinju sakupljati i zapisivati narodne pjesme. Skladatelj i glazbenik Komitas (1869. - 1935.) objavio je više od 2.000 narodnih pjesama, a Nikogos Taščjan (1841. - 1885.) skupio je čak tri sveska staroarmenske duhovne glazbe. Komitas je položio temelj nacionalne skladateljske škole i folkloristike. S njegovim imenom, a također s N. Kara-Murzom, M. Ekmaljanom, N. Tigranjanom povezano je osnivanje zborne i instrumentalne glazbe.

Komitas

U drugoj polovici 19. st. počinje uspon armenske glazbene kulture. Tiska se pjesmarica Rafaela Patkanjana (“Nacionalna armenska pjesmarica”, Peterburg, 1856.), stvaraju se glazbene udruge (1878.), mehitaristi (1812.) i drugi objavljuju udžbenike glazbe, a Gabriel Eranjan i A. Ovannijan - glazbeni časopis “Istočna lira” (1857., od 1861. - “Armenska lira”). Od 1879. izlazi časopis “Armenske pjesme”. Sredinom 19. st. formira se koncertni život i stvraju se instrumentalni ansambli i simfonijski orkestri. Pojavljuju se žanrovi europske glazbe - opera, romanca. Godine 1868. stvorena je prva armenska opera “Aršak II” Tigrana Čuhadžjana (1837. - 1898.), a njemu pripadaju također i prve armenske operete, simfonijska i kamerna djela. Izvođenjem 1912. god. opere “Anuš” Armena Tigranjana otvara se novi stilski smjer u armenskom glazbenom kazalištu. Utemeljitelj simfonijske škole Aleksandar Spendiarov (1871. - 1928.) stvara dvije svite za simfonijski orkestar “Krymske skice” (1903., 1912.), simfonijske slike “Tri palme” (1905.). Godine 1912. u Tbilisiju je stvoreno Društvo teoretičara armenske glazbe (poveznica).

T. Čuhadžjan

A. Spendiarov

Godine 1923., nakon uspostavljenja 1920. god. sovjetske vlasti u Armeniji, Jerevanski glazbeni studio bio je pretvoren u Jerevanski državni konzervatorij, a od sljedeće se godine djeluje Simfonijski orkestar Jerevanskoga državnoga konzervatorija. U Jerevanu 1932. god. se stvara Armenska filharmonija, a 1933. god. Armensko operno kazalište i balet koji nosi ime A. Spendiarova. 1930-ih godina počinje aktivna stvaralačka djelatnost poznatoga skladatelja 20. st. Arama Hačaturjana (1903. - 1978.). Skladao je prvi armenski balet “Sreća” (1939.) koji je 1942. god. preradio u “Gajane”. Napisao je tri simfonije, koncerti za glasovir, violinu, violončelo i mnoga druga djela. Njegov balet “Spartak” je važna faza u povijesti glazbene koreografije.

Hačaturjan, balet Spartak

Djela baletnoga žanra su: “Sevan” (1956.) G. Egizarjana, “Vječni idol” (1966.) E. Oganesjana, “Besmrtnost” (1975.) K. Orbeljana, “Rikard III.” (1979.) A. Terterjana i dr. Razvija se operni žanr: “Almast” (1928.) A. Spendiarova, “Hrabri Nazar” (1934.) A. Stepanjana, “David-bek” (1950.) A. Tigranjana, “Sajat-Nova” (1967.) A. Arutjunjana, opera-balet David Sasunski” (1976.) E. Oganesjana i mnogi drugi. 1920-ih godina se pojavljuje armenski džez, a sredinom 1960-ih godina - armenska rok-glazba. Povijest ne usporava svoje korake i suvremena armenska glazba se napaja od razgranatih korijena višestoljetne etnokulturne baštine.

Artur Bagdasarov

Videoprilog: Armenski duduk