Hrvatske kronike

 

 

Negdje prije hrvatskoga ljetnog mrtvila, prekidanog samo požarima na obali i otocima, koji su dokazali žalosnu neorganiziranost, ali i ravnodušnost prema hrvatskom krajoliku (H. F. Amiel: domovinski pejsaž je duševno stanje), daleko prije jezive kornatske nesreće do koje možda ne bi došlo da osorna vlast nije zanemarila upozorenje Hrvatskoga kulturnog vijeća dano u obliku priopćenja dvadesetak dana ranije, dakle prije ljetne raspuštenosti koja je tragično završila, televizija, radio i poneke tiskovine bile su upoznale javnost s projektom koji bolno dotiče posve zanemaren kraj daleko od mora, dotično Žumberak. Radi se, naime, o projektu zračne luke koja će služiti NATO- snagama. Luka je smještena u Cerklju ob Krki, u Sloveniji, na samoj hrvatsko-slovensko granici, dakle na rubu hrvatskoga Žumberka. Oglasilo se bilo Ekološko društvo Žumberak, izjavu je dao i grkokatolički župnik Mile Vranešić koji će vjerojatno iz svoje Stojdrage vidjeti i čuti teške zrakoplove, slušat će ih bogme i svi Žumberčani. I ne samo slušati i gledati, nego i će njihove šume biti možda zalijevane gorivom koje avioni te vrste ponekad ispuštaju prije slijetanja.

 

 

...Uvjeren sam da je čitatelju već ponešto razvidno kako se plete mreža nove (kon)federacije na teritoriju bivše SFRJ, i koliko je daleko odmaknuo taj proces. Da se Hrvati ne dosjete, smišljena je cijela paukova mreža u obliku Procesa suradnje u jugoistočnoj Europi (sudionice su Albanija, BiH, Hrvatska, Makedonija, Srbija, Crna Gora, te Bugarska, Rumunjska, Grčka, Turska i Moldova). Kao i u slučaju CEFTA-e, Rumunjska i Bugarska mogu ležerno promatrati sa strane, a isto tako i Grčka i Turska, te ostaje "zapadni Balkan" (treća Jugoslavija) kao jedinstveni prostor koji treba amalgamirati. Novi i krajnje opasan korak bit će učinjen u Zagrebu, 11. svibnja, kada se"zapadni Balkan" (u celofranu Procesa suradnje u jugoistočnoj Europi) institucionalizira. Taj Proces "prihvaća vodeću ulogu u Regionalnom kooperacijskom vijeću (RCC), koje će dobiti generalnog tajnika...

 

 

Devedesete godine 20. stoljeća bit će u povjesnicama zapisane kao Tuđmanovo doba i ujedno kao vrijeme kratkotrajne hrvatske državne samostalnosti. Bez obzira što je u polovici toga vremena Hrvatska bila djelomično okupirana, bez obzira što je to vrijeme bilo ispunjeno bitkama za hrvatsku opstojnost i bez obzira na mučna lutanja u društvenoj metamorfozi, bez obzira na sve rečeno, Hrvatska je imala svoju vlastitu, izvornu, samostalnu politiku i vođu koji se nikome nije klanjao. Teško i snažno, Hrvatska se oslonila na sebe i izdržala je. Imala je svoje dostojanstvo, a ono je potrebno jedinki, narodu i državi da bi se osjećali živima. Bez dostojanstva, jedinka se pretvara u krpu, narod u malodušnu gomilu, a država u plijen grabežljivaca.