Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Hrvati u velikoj jabuci

Koliko smo ono u Ujedinjenim narodima ? Dvadeset godina. Što je to UN učinio za Hrvatsku ? U ratu se ponašao u najmanju ruku ambivalentno i podilazio politici svojih velikih financijera – kada su oni bili za očuvanje nakaze zvane Jugoslavija, bio je i UN.

Kada su Hrvati pružili žestok otpor, a srpska zvjerstva u Vukovaru i drugdje uzrujala svjetsku javnost, velike su sile počele oklijevati, pa i UN. Sljedeća zadaća za UN bila je spasiti što se spasiti dade od Jugoslavije, pa su u Hrvatskoj plavi šljemovi stali ne na hrvatske granice nego na granice razdvajanja prema pobunjenim Srbima, štiteći okupirani teritorij od hrvatske vlasti i vojske. U to predugo vrijeme srpski su teroristi pod "nadzorom" snaga UN ubili još oko tisuću Hrvata. Mogli su to učiniti jer 1339874108 facf9edf8fsu se plavi šljemovi bavili švercom i špijunažom u korist Srba, pa za drugo nisu imali vremena. No kada su nakon nekoliko godina karte drukčije promiješane i UN je dobio mig da bude sve dobrohotniji prema Hrvatima i donio nekoliko rezolucija (jedna je bila ključna) o pravu Hrvatske na svoj teritorij.

UN snage na terenu nisu te dokumente shvatile ozbiljno jer im je diskretno rečeno da ih ne shvate ozbiljno, pa su ih Hrvati na lijep način maknuli s položaja u vrijeme Oluje što je izazvalo užasan gnjev njihovih zapovjednika koji su lažima granatirali svjetsku javnost o navodnim nasiljima i zločinima Hrvatske vojske, stvarajući zajedno s tipovima kao što je Carl Bildt podlogu za buduću haašku optužnicu hrvatskim generalima i političarima. Osim toga, upravo je UN, to jest Vijeće sigurnosti, mimo svojih ovlasti kreiralo ad hoc Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, kojemu su glavni cilj bili Hrvati, samo što oni 1993. toga nisu bili svjesni.

Eto, to su naša iskustva s UN. U dobro mu se piše mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja, no zaboravlja se da je ona pod stolom dogovorena s Miloševićem nakon što su srpski apetiti bili zadovoljeni u Daytonu velikim dijelom Bosne, uključujući znatan dio hrvatske povijesne baštine između Une i Vrbasa. To je ta "Bosna" odnosno njezin najplodniji dio o kojoj ova Vlada govori kao o "inozemstvu", a simptomatično je da Hercegovinu ne spominje, kao da je nema.

Pišem to izazvan Generalnom skupštinom UN ovih dana gdje je Hrvatsku predstavljao neuki Milanović i u prvim njujorškim izjavama izvolio pohvaliti međunarodne sudove. Koliko sam vidio MKSJ nije posebno spomenuo nego Međunarodni sud pravde koji je drugo i prihvatljvije tijelo, ali je hvaleći sve međunarodne sudove, a ne Milanovićizdvajajući po zlu poznati MKSJ još jednom pokazao bijedu hrvatske politike. Dakle, istodobno dok američki general Hauffman u " Military Law Revue" na pedesetak stranica obducira ostatke pravnoga i političkog čudovišta u Haagu, dok Australka Misha Gora u "Fragmentima rata" točno prikazuje Gotovinu i Markača kao junake koji su spasili desetke tisuća života (Bihać), neuki skojevac Milanović nema petlje a ni namjere čak ni diplomatski oprezno izreći hrvatsku poruku, nego samo pohvale "međunarodnim sudovima". Dok narod na svakome uglu svakoga grada slavi Gotovinu kao heroja. Eto, zato je ova vlast – između ostaloga – nenarodna.

Velikosrbin Jeremić

JeremićA tko to predsjedava Generalnom skupštinom UN ? Srbijanski ministar velikosrpskih nagnuća, koji koristi priliku da promovira četničkoga grobara Nikolića kao "državnika" i namješta mu red govorenja odmah nakon Obame. Tako Srbijanci hvataju ponešto izgubljeni korak u vezama i utjecajima iz jugoslavenskoga doba kada su njihovi diplomati u najvećoj većini predstavljali sve "republike i pokrajine" te desetljećima senzibilizirali i zapadne političare, ali i ljude iz svijeta umjetnosti i estrade pričama o JeremićHrvatima kao ustašama i otpadcima naroda.A tko to predsjedava Generalnom skupštinom UN ? Srbijanski ministar velikosrpskih nagnuća, koji koristi priliku da promovira četničkoga grobara Nikolića kao "državnika" i namješta mu red govorenja odmah nakon Obame. Tako Srbijanci hvataju ponešto izgubljeni korak u vezama i utjecajima iz jugoslavenskoga doba kada su njihovi diplomati u najvećoj većini predstavljali sve "republike i pokrajine" te desetljećima senzibilizirali i zapadne političare, ali i ljude iz svijeta umjetnosti i estrade pričama o JeremićHrvatima kao ustašama i otpadcima naroda. Da je tako, a jest, dokazuje i ispad Boba Dylena kojemu je rečena jugoslavenska srbijanska promidžba očito odavno usadila uvjerenje da su na ovome svijetu tri zla – rasisti, nacisti i Hrvati. Radila je ta promidžba zdušno i u Europi ( Peter Handke," Eine winterliche Reise an die Flusse (ne mogu naći preglas) Donau,Save, Morawa und Drina oder Gerechtigkeit fur (preglas) Serbien" , dakle u Austriji ali i u Njemačkoj i drugim zemljama. Radila je naravno i u Hrvatskoj gdje je nalazila najviše pristaša među hrvatskim jugoljupcima, odnosno tu i nije trebala zdušno raditi jer su oni već bili i ostali kakvi jesu, pa Smoju nije trebalo uvjeravati kao Handkea. Bob Dylan i neki američki filmski glumci koji su se dali preveslati srbijanskom promidžbom nemaju naravno pojma o čemu govore, ali govore jer im okružje govori što da govore.

Milanović je u New Yorku tavorio tjedan dana da dođe na red za govornicom, a govorio je blijedo i nikako, ali barem nije imao napad priglupog i štetnog, anacionalnog povraćanja kao u Berlinu. Ta berlinska katastrofa koja je zgranula čak i protuhrvatsku ljevicu nije ipak bila samo neuka nerazboritost i nedostatak temeljnoga znanja o povijesti Hrvata i nastanku hrvatske nacije, nego odjek stare Marksove misli o Hrvatima kao otpadcima naroda. I to je bit Milanovićeve izjave o hrvatskoj naciji kao paradoksu – neizravna tvrdnja da se ne radi o narodu ni o naciji nego nakupini otpadaka koja se na čuđenje svijeta formirala u nešto nalik na naciju.

Toliko o New Yorku i UN , ali ne mogu zaobići Milanovićev susret s iseljenicima. Jadni naši dragi iseljenici, ili su neinformirani ili je nešto drugo posrijedi. Oni koji su toliko logistički i na druge načine zaslužni za stvaranje hrvatske države, sastaju se s predsjednikom Vlade koji u Hrvatskom saboru vrijeđa iseljenike. Ma krasno. Isto tako se u Zagrebu jedna ugledna iseljenička organizacija velikoga opsega sastaje s novim ravnateljem Hrvatske matice iseljenika, čovjekom koji je kao predsjednik zagrebačkoga povjerenstva za imenovanje ulica i trgova odbio da se uopće raspravlja o skidanju ploča s imenom zločinca Tita. A dobar dio iseljeništva postao je iseljeništvo upravo u bijegu od terora toga komunističkog diktatora čije ime svakodnevno slušaju Zagrepčani i ini kada se voze tramvajem, pa ih ugodan glas iz zvučnika upozorava da se skinu ako tu žele izaći, naime na Trgu maršala Tita.

Licemjerni gadovi

Hrvatski iseljenici smješkajući se slušaju Milanovićeva naklapanja i ulični žargon pomiješan s engleskim te njegove poruke da među njih dolazi čista srca i ne pada mu na pamet skupljati glasove, a onda u istoj rečenici spomene i "Bosnu" u koju dolazi da bi pomogao. Koliko su me izvijestili prijatelji iz "Bosne" u vrijeme kada ju je iseljeniciMilanović pohodio, ostavio je dojam potpune neznalice. Nije tada dao ni jednu jedinu smislenu političku izjavu. O kakvoj pomoći sada govori, osim ako ne misli na ne baš znatnu novčanu pomoć naslijeđenu od prošlih Vlada i smanjenu na simbolične iznose za visoko školstvo ( i još ponešto). A od Hrvatske, od hrvatske Vlade, od onoga dijela hrvatskoga naroda koji živi u samostalnoj (?) hrvatskoj državi očekuje se da onom drugom dijelu svoga narodnog bića koji je ostao u nefunkcionalnoj i u deytonskom obliku neodrživoj državi – pomogne na način da mu omogući slobodan i samosvojan narodni život. Da pomogne svim sredstvima, što će reći diplomatskim koracima, stalnim pritiskom i korištenjem svih svjetskih govornica, pa i one u Ujedinjenim narodima. Hrvatska to ne čini, niti je činila za prošlih vlasti u dvadeset prvom stoljeću.

Ono što Hrvatska treba činiti sadržano je u promemoriji biskupa Perića upućenoj na krivu adresu, naime Josipovićevu. On traži okvir za slobodan život Hrvata, zvao se taj okvir entitetom ili drukčije, traži hrvatske institucije, hrvatske zakone, hrvatsko školstvo, hrvatsku televiziju i naravno opći nesmetani razvitak hrvatske kulture, te da hrvatski novac ostaje u hrvatskome džepu.

Zašto ta promemorija iz travnja nije prije objavljena barem u katoličkim glasilima, doista ne znam.

„Ne ćemo se valjda prebrojavati"

Nova komična priča ide ovako: hrvatski članovi uprave Moline vrište da su izdijeljeni i da ih nitko ništa ne pita. Aktualna hrvatska politika kaže da to ne može tako. Mađarska politika odgovara da je prebrojavanje mađarskih i hrvatskih predstavnika hrvatska nacionalistička ujdurma, da nije važno tko je Mađar, a tko Hrvat . Istodobno Mađari odbijaju bilo kakvu promjenu koja bi im otežala suvereno vladanje Molinom, firmom u kojoj hrvatska država još uvijek ima znatan udjel. Znači nije privodjenje brodarac1-210611važno tko je Mađar, a tko Hrvat dok Mađari vladaju i zato se nemojmo prebrojavati. (Zatim se javlja Milanović s onu stranu Atlantika i u uobičajenom nesuvislom komentaru u stvari podržava mađarsku stranu.)

Komičnost ove priče pojačava nedavna izjava istaknutoga člana SDP-a, mislim da je bio Lučin, dana u povodu harange na Keruma u svezi sa Srbima. Doslovce je rekao "ne ćemo se valjda prebrojavati". Kada se takva izjava zadnji put čula u Hrvatskoj ? Kad je Vladimir Bakarić dobio mig da skrši Hrvatsko proljeće, pa je čuvenu rečenicu izgovorio u sisačkoj željezari. Zvučala je i imperativnije: "Nemojte dozvoliti da vas prebrojavaju". Koga se to prebrojavalo?

Ne tako davno, Hrvatska je televizija emitirala emisiju u kojoj se pojavljuje i Đuro Brodarac koji govori kako je to bilo, kako se on od svjesnoga omladinca pretvorio u podržavatelja Proljeća. Radio je u željezari u kojoj su od 22 direktora njih 22 bili Srbi, pa je počeo "ukazivati" na to neprirodno stanje. Poznate stvari, ali sam tu emisiju i te kako zapamtio jer je emitirana u vrijeme kada je isti Đuro Brodarac bio u hrvatskom zatvoru kamo ga je odvela vlast predvođena HDZ-om (čiji je visoki dužnosnik bio) u koaliciji s SDSS-om. Nekoliko dana poslije objave te emisije Brodarac je umro u zagušljivoj ćeliji na 40 stupnjeva . Odnosno, Đuro Brodarac je ubijen.

Rečenica "nemojmo se prebrojavati" izriče se dakle uvijek kada Srbi preuzmu u Hrvatskoj više ili mnogo, mnogo više nego što im pripada, odnosno kada ta činjenica postaje toliko očitom da se ne može ne vidjeti i toliko iritantnom da podigne u zrak i najbenevolentijega hrvatskog čovjeka, to više što je nedavna prošlost pokazala kamo sve vodi. U tom se trenutku dakle uvijek pojavljuje partijski moćnik koji govori o prebrojavanju, dovoljno priglup da na taj način potvrdi faktično stanje. A to je stanje neodrživo i vodi SDP-HNS ( uz dokazanu nesposobnost snalaženja u gospodarskoj krizi) izravno u gubitak prvih sljedećih parlamentarnih izbora, nadam se izvanrednih.

Kontrarevolucija pušača

Idemo na ležerniju temu. Pušači cigareta (itd.) već su otprilike dva desetljeća i više izloženi teroru u zapadnosvjetskim razmjerima, a u nas nešto kraće. Pretvoreni su 220px-Papierosa 1 ubt 0069u smrdljivu gamad, niža bića, doslovce istjerani na cestu da ondje skapaju gledajući kroz izloge kavana u dobro grijane nepušačke individue. I dok se teror na Zapadu nastavlja, uz neke proboje, u Hrvatskoj je protupušačka revolucija na koljenima. Kontrarevolucija pali cigarete i u zatvorenim prostorima.

Dva su događaja ilustrativna, jedan u Njemačkoj, drugi u Hrvatskoj. Helmut Schmidt nastupa na ZDF-u s cigaretom i usput govori o životinjskom kapitalizmu i životinjskom socijalizmu, a u Hrvatskoj Zidić i Vukić prikazuju publici duhansku razglednicu cjelokupnog hrvatskog povijesnog prostora ( Hrvatska i Bosna i Hercegovina) u prethodnim stoljećima. Ukoliko u medijima bude o toj izložbi podosta govora, a bit će, baš me zanima kako će se urednici snaći da ju prikažu a ne prekrše propis o zabrani reklamiranja duhanskih proizvoda.

Matko i ja zajedno 25 kuna

Matka Peića, sina požeškoga fijakerista, najoriginalnije umjetničke figure druge polovice dvadesetoga stoljeća u Hrvatskoj, relativno sam dobro poznavao i dobro smo se slagali. A da se i nadalje dobro slažemo dokaz je štand pokućarca na samoborskom sajmu, gdje sam kupio jednu Peićevu knjigu i jednu moju, davnu. Bile su poslagane jedna pokraj druge. Peić se prodavao za 15 kuna, a ja za 10 kuna, čime je prodavač posve pravedno naznačio razliku.

Hudelist o Ćosiću

ĆosićTako je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske neizravno dalo dio novaca za Ćosićev životopis koji je ionako poznat i s političke strane bezvrijedan, odnosno vrijedan svakoga prijezira. A zašto su došli ostali koji su došli? Nikako se ne može tumačiti drukčije nego čuvenim hrvatskim mazohizmom.Taj mi se Hudelist nikada nije sviđao, a Ćosića prezirem. Dobricu. I koji bi me vrag mogao natjerati da idem na promociju knjige o velikosrpskoj nakazi, baš da sam i bio 1070838 10-12pozvan a srećom i namjerom nisam. Nego zašto su na promociju knjige došli mnogi hrvatski političari i to mnogi iz HDZ-a ? Dobro, Biškupić je došao zato jer je zajedno s onim nesretnikom Višnjićem po svemu sudeći dao Hudelistu lovu da plaća Ćosiću večere po beogradskim restoranima ne bi li saznao sve o njemu i napisao knjigu.

Tako je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske neizravno dalo dio novaca za Ćosićev životopis koji je ionako poznat i s političke strane bezvrijedan, odnosno vrijedan svakoga prijezira.

A zašto su došli ostali koji su došli? Nikako se ne može tumačiti drukčije nego čuvenim hrvatskim mazohizmom. Novinare izdvajam, samo su radili svoj posao.

Strah od letenja

Znameniti hrvatski ministar prometa Hajdaš koji je za kratkotrajnog ministrovanja sam sebi skočio u usta nekoliko puta što se ne vidi ni u najboljim cirkuskim predstavama, dao je otkaz jednom od direktora Hrvatskih željeznica jer se ovaj vozio vlakom te zakasnio na sastanak. Ostali su letjeli zrakoplovom, a jedini je nesretni Grgić (mislim da se tako zove) odletio.

Moj gaf, moj nevelki gaf

Pišući o velikim plakatima s najavom "Gospođe ministarke" načinio sam neveliki. ali ipak gaf. Vozeći se brzo i prebrzo branislav nusicpokraj plakata bio sam siguran da su leksičke izmjene plod domaće radinosti, ali nije tako nego su već tiskani takvi da bi se pojačala "dosjetka" o prevođenju Nušića. Vrlo duhovito.

"Jutarnji list" nema potrebe za dosjetkama, pa hrvatskome Ustavu usprkos tiska novinarske napise na srpskom jeziku (uz neke na hrvatsko-srpskom i neke na hrvatskom). Koristi rupu u Ustavu koji kaže da je hrvatski jezik u službenoj uporabi, ali ne i na koga se sve to odnosi. Zato je, eto, potreban zakon o uporabi hrvatskoga jezika, dotično o uporabi suvremenoga standardnog hrvatskog jezika. Tim zakonom trebaju biti obuhvaćeni i mediji. Zaključak: Nušića ne prevoditi, srpske novinske člankopisce prevoditi.

Sanader na HTV

Uglavnom je bilo teško i gledati slušati.Najave da će ići na Bajića bile su potpuno točne, sve ostalo u drugom planu. Ne bih komentirao da mi se dvaput nije trznula lijeva ruka. Prvi put oko Gotovine koji je Sanader"riješen" jednom polurečenicom, da naime general spada pod tekst potpisan s Haagom devedesetih. Nije točno. Hrvatski je sabor donio devedesetih Zakon o suradnji s Haaškim sudom, ali na temelju njega Gotovina nije mogao biti uhićen i isporučen. Stvari su se promijenile kada je Račanova Vlada isforsirala Deklaraciju o suradnji s Haaškim sudom kojom su Haagu isporučene vojnoredarstvene operacije oslobađanja međunarodno priznatoga hrvatskog teritorija, a to je bio temelj za Akcijski plan Sanaderove Vlade. Taj je plan podržao Mesić, pohvalila Carla del Ponte, a mediji senzibilizirali javnost (Davor Butković u povodu uhićenja Gotovine na Kanarima : "Najbolja vijest za Hrvatsku"). Da se ne zaboravi.

Drugi put sam poskočio kada je Sanader zavrnuo ruku HDZ-u i de facto iskazao prijezir prema članovima stranke govoreći da (prepričano) snažni i nezavisni intelektualci poput Stankovića, Mandića i Prodanovića nikada ne bi u HDZ pa je on klimao onime što je imao u kadrovskom i intelektualnom smislu. E jest našao trojku. A glede doista hrvatskih intelektualaca: bilo ih je vrlo, vrlo mnogo u rečenoj stranci, a onda se mnogi povukli ili bili povučeni ili ostali vegetirati – baš u Sanaderovo doba.

Dva sjećanja

DnevnikRedoslijed u Dnevniku dio je tendencioznoga prikaza srpske agresije i hrvatske obrane, pranje mozga novim naraštajima i uspostavljanje ravnoteže. I ne radi se toliko o redoslijedu koliko o kronologiji koja onda i u redoslijedu treba biti poštovana. Masakr nad stanovnicima hrvatskoga sela izvršen je 1991. u sklopu srpske agresije, unutarnje i vanjske. Da te agresije nije bilo, ne bi 1995. stradalo ni tih nekoliko Srba u okolnostima koje nisu razjašnjene, ali ni tih okolnosti razjašnjenih ili nerazjašnjenih ne bi, velim, bilo.Dnevnik HTV, subota, u sutonu rujna godine Gospodnje 2012. Dva sjećanja, jedno na masakr stanovnika hrvatskoga sela (svi pobijeni, među njima i troje djece), Ratdrugo na nekoliko ubijenih starijih ljudi u srpskom selu. Urednik (urednici) Dnevnika slažu repertoar ovako: prvo ide sjećanje na pobijenih nekoliko Srba uz obveznu pojavu M. Pupovca koji zadržava pozornost na svojoj osobi dugim dramskim stankama, a tek zatim ide sjećanje na pobijene Hrvate, žitelje sela uključujući djecu. U tom drugom sjećanju, sjećanju na hrvatske žrtve nema političara s kravatom, nema pripadnika hrvatske političke "elite", tek odvažni Orkan bez kravate, jedan od rijetkih koji sustavno, dokumentirano dokazuju što se dogodilo i traže da se kazne srpski zločinci.

Redoslijed u Dnevniku dio je tendencioznoga prikaza srpske agresije i hrvatske obrane, pranje mozga novim naraštajima i uspostavljanje ravnoteže.

I ne radi se toliko o redoslijedu koliko o kronologiji koja onda i u redoslijedu treba biti poštovana. Masakr nad stanovnicima hrvatskoga sela izvršen je 1991. u sklopu srpske agresije, unutarnje i vanjske.

Da te agresije nije bilo, ne bi 1995. stradalo ni tih nekoliko Srba u okolnostima koje nisu razjašnjene, ali ni tih okolnosti razjašnjenih ili nerazjašnjenih ne bi, velim, bilo.

Hrvoje Hitrec

.

Uto, 20-08-2019, 10:32:50

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.