Razgovor s književnikom Miroslavom Slavkom Mađerom

»I kad umrem pjevat će Slavonija...«, stih koji većina zaljubljenika u ravnicu zna nastaviti pjevati - »stara mati žita i šuma...«. Pjesnik najčešće ostane u sjeni, čak i kada njegovo djelo djeluje kao da je oduvijek bilo dijelom narodne baštine. I u devetom desetljeću profesorskoga, ravnateljskoga i uredničkoga života Miroslav Slavko Mađer, rođen u srijemskim Hrtkovcima 1. srpnja 1929. godine bio je i ostao prije svega - književnik. Stvara i danas u svom zagrebačkom domu, u vječnoj potrazi za neizrečenim stihom, neponovljivom rečenicom. Između zbirka »Mislim na sunce« (1955) i »Kasnog rimarija« (2011) utkalo se tridesetak pjesničkih te desetak proznih, dramskih i kritičarskih naslova, ali promijenio se i niz povijesnih okolnosti. Kao svjedok burnih vremena posvjedočio je za Glas Koncila događaje i pojavnosti koje su obilježile njegovo plodno i nagradama za životno djelo priznato stvaralaštvo.

Poštovani, kao čovjek koji diše Slavoniju, možete li procijeniti ima li ravnica pri kraju 2012. razloga za pjesmu? Kako uspoređujete današnje vrijeme napuštanja tradicionalne poljoprivrede i kvota koje propisuje Europska Unija s onim komunističkim vremenom nepravednih komasacija i otimanja zemlje? U oba slučaja Slavonci su, dakako, znali iznaći ljepotu i izlaz iz zadanih situacija, no je li cijena te borbe ipak bila preskupa?

Bila je preskupa. Unuk sam srijemskoga sela Hrtkovaca, dobro pamtim kako se nekad živjelo. Teška je bila agrarna reforma, no moji su ujaci imali po sedamdeset jutara Miroslav Slavko Mederzemlje, pa su dobro živjeli neovisno o političkim okolnostima. Selo danas kao da odumire, kao da više nije u svom izvornom obliku, barem kakvoga sam ga gledao uz svoje doživljaje. Sadašnja situacija nije idealna, insistira se na obiteljskim farmama, mnogo je toga i mehanizacija promijenila.

U mojoj mladosti radilo se sa srpom i kosom, uvijek me to inspiriralo jer sam rođen u srcu ljeta. Dolazeći na školske praznike gledao sam kako se moji i ostali zemljoradnici muče, naporno rade, ali su i imali plodove svoga rada. Potom su socijalizam i komunizam sve razgradili, dogodili se ti prisilni otkupi, i baš stoga sam sa samostalnom hrvatskom državom i slobodom očekivao kako će i selo doživjeti svoj preobražaj. Uz morski turizam poljoprivredu smatram našom najvažnijom granom. Kao žitnici ovog dijela Europe trebalo bi joj se daleko više pozornosti posvetiti.

Zemlja je za mene osnovni kapital, zemlja koja me rodila i kojoj se vraćam, najviše pjesmom, najmanje politikom. Politika je zamutila mnogo stvari, otužno je gledati traktore na cestama i ostale probleme. Ovoj civilizaciji i ovom vremenu više odgovaraju gospoda nego seljaci. Hrvatski narod je oduvijek bio pretežno seljački, zemljoradnički. Očekivao sam da će se političke stranke, posebno one specifične, više boriti za selo u ovom vremenu kada je selo u sjeni grada. Bilo je i ranije, ali se osjećalo da grad ne može živjeti bez sela. Danas je sasvim drukčije. No »Mrtvi kapitali« Josipa Kozarca ostaju aktualni, ne samo kao književno djelo. Imamo nedovoljno obrađene zemlje, imam primjer svojih vršnjaka koji su težili odlasku iz sela u grad. Nekada su ljudi u pozitivnom smislu bili robovi zemlje.

Razočarava što današnje vrijeme čovjeka tjera sa zemlje. Smeta me što naši seljaci toliko proizvode, a ne mogu prodati, pa se uvozi i ono čime smo bogati. S tim se ne mogu pomiriti. Daleko bismo bolje živjeli da više izvozimo, a manje uvozimo. To bi ekonomisti bolje odgovorili od pjesnika.

Ključno je koliko književnik opstoji djelom

Kako očuvati hrvatski identitet u Srijemu, hoće li istina o Domovinskom ratu ikad prijeći desnu stranu Dunava i ostalih rijeka? Koliko se promijenio vaš rodni kraj? Kako je vama kao pjesniku bilo gledati kako gori »pradavna Panonija«?

Većinu razmišljanja o toj temi stavio sam u radiodramu »Srijemski put«, nedavno uvrštenu u antologiju ratnih drama, u kojoj sam opisao što proživljavaju protjerani Mader knjiga 1Hrvati iz mog dijela Srijema. Svojevremeno mi je u posjet došao daljnji rođak sa suprugom, pričajući o svemu što su doživjeli od vremena kada je Vojislav Šešelj dolazio propagirati Veliku Srbiju u Hrtkovcima koji su bili pretežito katoličko i hrvatsko selo. U vrijeme mog rođenja bila je jedino crkva sv. Klementa. Danas i pravoslavna crkva stoji u selu, nemam ništa protiv, ali je i više pravoslavaca, a to nešto govori. »Srijemski put« proživjeli su mnogi, odlazeći za boljim životom. Glede identiteta i položaja treba se još mnogo napraviti da srijemski Hrvati steknu prava koja Srbi u Hrvatskoj imaju kao nacionalna manjina.

Brat Slavko svjedočen životom i srednjim imenom

Nedavno održani 18. dani Josipa i Ivana Kozarca u Vinkovcima bili su posvećeni obljetnicama rođenja dvojice književnika: Bore Pavlovića i Vašeg brata Slavka Mađera, koji je nakon teške bolesti umro 1946. godine, na pragu pjesničke i ljudske zrelosti. Koliko vam je bratova odredila bavljenje književnošću, ali i odlazak u Zagreb?

Uvijek sam bio obiteljski čovjek. Brat mi je umro s 24, a otac sa 64 godine. S majkom sam duboko proživljavao usađeni bol zbog PoezijaUjedinio sam bratovu i svoju poeziju, sve obrazložio u knjizi »Izabrane pjesme«, koja je izišla 1969. u Zagrebu i dobila nagradu Matice hrvatske godinu dana kasnije, u osvit Hrvatskog proljeća. Odlučio sam se simbolično potpisivati »Miroslav S. Mađer«, iako uglavnom istaknu bratovo ime. Ne smeta, zbrku sam napravio u dobroj bratskoj namjeri. Želio sam da on nastavi živjeti, jer za mene i mrtvi žive, samo su negdje daleko, nisu nadohvat ruke.gubitaka bližnjih. Smrt brata Slavka u novomarofskom sanatoriju doživljavao sam kao da je negdje otputovao. Nedugo zatim susreo sam bratovog vršnjaka u Vinkovcima koji mi je napomenuo »mladi Mađeru, sad je na tebi red da produžiš«. Te su se riječi duboko Mader stihoviusjekle u mene. Pokojni brat jako je volio Zagreb, upisao je pravo, iako zbog bolesti nije mogao posvetiti se studiranju. No ostala je njegova ljubav prema glavnom hrvatskom gradu.

U mojoj pjesmi »Grad«, koja se provlačila čitankama, a pročitana je i prije tri godine kada sam dobio nagradu Grada Zagreba, ima i ovaj stih: »Grad ima sijedo srce prijestolnice Hrvata i dobru dušu Južnih Slavena u svojim grudima.« Gledao sam na Zagreb kao našu nacionalnu i književnu metropolu. Radeći u gradu na Bosutu, stalno sam organizirao susrete s književnicima iz Zagreba, taj kontakt je urodio i mojim preseljenjem u metropolu. Kada sam u Zagrebu, osjećam se Zagrepčaninom, a u Vinkovcima ćutim kao da nikad nisam otišao, osjećaj izrečen u pjesmi »Provincija«.

Ujedinio sam bratovu i svoju poeziju, sve obrazložio u knjizi »Izabrane pjesme«, koja je izišla 1969. u Zagrebu i dobila nagradu Matice hrvatske godinu dana kasnije, u osvit Hrvatskog proljeća. Odlučio sam se simbolično potpisivati »Miroslav S. Mađer«, iako uglavnom istaknu bratovo ime. Ne smeta, zbrku sam napravio u dobroj bratskoj namjeri. Želio sam da on nastavi živjeti, jer za mene i mrtvi žive, samo su negdje daleko, nisu nadohvat ruke.

Kolege su mi nekoliko puta posvjedočili kako su branitelji pjevali »I kad umrem pjevat će Slavonija« na prvoj crti obrane. Kroz tu činjenicu promatram Domovinski rat. Naš čovjek je branio svoje ognjište. Velikosrpska agresija teško je pala i poremetila neke odnose, koji doduše nikad nisu bili naročito idealni. Domovinski je rat učinio veliku stvar, ži(la)vost slavonskog čovjeka došla je do izražaja. Dao sam prilog svojim književnim radom, a mnoge stvari nisu ni danas riješene. Iščekuje se sudbina haškog suđenja našim generalima. Po mojemu, i ne samo mojemu uvjerenju, oni su nedužni - branili domovinu, a završili među onima koji su napadali naše prostore. Smeta mi ako se previše govori o događajima nakon »Oluje«, a mnogo manje spominje uništavanje Vinkovaca, Vukovara, uzroci, početak i tijek ratnih zbivanja. Nameće se krivnja zbog obrambenoga rata. Što se više vremenski udaljavamo od Domovinskog rata, prevladavaju mirnodopski stavovi »nećemo zaboraviti, ali oprostit ćemo«. Pitanje je dobronamjernosti kod čovjeka kada se raspravlja o ratnim temama.

Jedan ste od doajena Društva hrvatskih književnika. Kritički ste pisali o onima koji su u društvu vidjeli isključivo priliku za rušenje tradicije i ostvarivanje svojih ambicija. Mora li biti književnik naslonjen na društvo, ili ono mora jednostavno pomoći piscima?

Na Društvo hrvatskih književnika gledam isključivo kao na stalešku, cehovsku udrugu, kao što postoji društvo arhitekata, skladatelja... Previše se stvari kreću u obrnutom pravcu. Društvo je potrebno piscu, i pisac je potreban društvu. To ih veže. Član sam društva od 1955. godine. Bez obzira koliko DHK slijedi tradiciju, a slijedi ju kroz 112 godina postojanja, gledam kako bez tradicije nema ni novoga. Nemojmo se zavaravati. Potrebno je naslanjati se na nešto što postoji otprije. Ne može se sva prošlost srušiti kako bi se iskovala budućnost. Smeta mi što je došlo do diobe, premala smo država za dvije udruge pisaca. Bilo bi možda logičnije da su udruge po žanrovima: dječja književnost, romanopisci... Piscu kao stvaratelju nije previše potrebno društvo. Mnoštvo je pisaca koji nisu članovi ni jedne ni druge udruge. DHK može i mora utjecati da se poboljša, ne samo materijalni, već i društveni položaj i status književnika. Ključno je pitanje koliko kao književnik opstoji svojim djelom. I tada će uvijek znati uskladiti svoj odnos prema organizaciji.

Ako niste medijski pisac, ne postojite

Znači li uopće književnost bilo što suvremenom hrvatskome društvu? Ili ostaje zagubljena u »svakodnevnim jadikovkama«, u vremenu kada je recesija alibi čak i za nepisanje, u gradovima gdje trgovački centri dolaze na mjesto rodnih kuća književnika, u dobu internetskih portala gdje privatni život ima prednost pred stoljetnim profesionalnim djelima, životu stiješnjenom između niskog kreditnog rejtinga i visokog nezadovoljstva izazvanog neispunjenjem osobnih ambicija?

Sjećam se, svojedobno sam na promociji antologije hrvatskoga ratnog pisma u Vukovaru govorio kako nijedan zapis, ni jedno djelo koje se provlačilo kroz medije nije KnjiževnostNije književnost nikada imala pravo mjesto u svim društvima. Tako je i danas. Živimo u merkantilnom vremenu. Ne može se reći da nemamo knjiga, samo za to je potrebna selekcija. Bojim se da je došlo vrijeme količine, a ne kakvoće. Došlo je i vrijeme afirmiranja negativnog. Mediji nameću zabavnu komponentu. Kao da postoji samo jedna publika koja želi što lakše i probavljivije štivo. A nema isticanja onog serioznog i vrijednog. Na svim područjima, ne samo književnosti.reklo onu suštinsku istinu o Vukovaru, niti su ispisali i izrazili onaj doživljaj koliko je to izrazila pjesma onih pjesnika koji su opisali strahote i borbu u Vukovaru. Pjesma je izrekla dubinu, istaknula ono najosobnije i tu je ona funkcija književne riječi i položaja riječi u književnosti.

Bolno je međutim pitanje koliko je zapravo vrijedna društvene pozornosti hrvatska knjiga i kakav je odnos prema književnosti. Očito manje više istovjetan kao odnos prema svim ostalim granama umjetnosti. Ako neko djelo govori o stanju u društvu mora dobiti veću popularnost na književnom tržištu, kod književne publike i javnosti. Ovdje imamo problem - danas nema utjecajne kritike. Mediji nažalost populariziraju manje vrijedna djela, a zapostavljaju ono što bi trebali isticati. Ako niste medijski pisac, ne postojite kao pisac. Kada umre zaslužni književnik dobije, ako i to, neku crticu, no pisat će se je li pjevačka zvijezda rodila kćerku ili sina.

Nije književnost nikada imala pravo mjesto u svim društvima. Tako je i danas. Živimo u merkantilnom vremenu. Ne može se reći da nemamo knjiga, samo za to je potrebna selekcija. Bojim se da je došlo vrijeme količine, a ne kakvoće. Došlo je i vrijeme afirmiranja negativnog. Mediji nameću zabavnu komponentu. Kao da postoji samo jedna publika koja želi što lakše i probavljivije štivo. A nema isticanja onog serioznog i vrijednog. Na svim područjima, ne samo književnosti.

Mnogi hrvatski pisci uzimaju nadahnuće iz provincije, ali umnogome prikazuju vlastite junake kao primitivce i redikule, a patriotizam označavaju nazadnom zabludom. Kako voljeti svoj zavičaj a da književnik ne bude izvrgnut ruglu, proglašen kvazidomoljubom, mrziteljem drugih i drukčijih?

Teško mi je prihvatiti, pa čak i zamisliti književnika koji se ne drži svoga zavičaja. Nisam zavičajni književnik da bih time deklarirao nacionalne izvore. Ako su mi prigovarali da pripadam »ognjištarima« koji opisuju zavičajno ognjište i tako gledaju na stvari oko sebe, moj zavičaj meni pomaže da se širim. Rekao sam svojedobno da sam europski pisac ako sam zavičajni. Malo je pisaca, neovisno iz kojega su dijela Lijepe Naše ili BiH-a, a da nisu crpili teme i motive iz svoga početnog životnog kretanja.

Vezan sam duboko za svoj zavičaj, i srijemski, i slavonski, držim sve jednom našom ravnicom, sin sam te ravnice i te zemlje. Ne ističem zavičajnost deklarativno, već pjesnički, stvaranjem, izražavam ono što je u meni. Ne mogu pisati o otocima kad nisam Dalmatinac. U velikom Ranku Marinkoviću nitko neće vidjeti zavičajnog pisca, a nema teme koja nije iz njegove biografije. U zabludi su oni koji gledaju na nas »ognjištare« kao nacionaliste. Ne mogu se odreći svoje obitelji. Moja obitelj je moja zemlja. Moja obitelj je moj životni kraj. Držim se one stare poslovice: 'Tko ne voli svoje, taj ne voli ni tuđe.'

Ne mogu prihvaćati pisce koji se nijednom riječju nisu dotaknuli onoga kraja iz kojega su potekli. Meni to nije prirodno. Gledaju jednostrano, smeta im zavičajnost, premda ona ni ne mora biti bitna, ali se osjeća. Odbacujem posve takve prigovore, jer smatram da nema nezavičajnih pisaca. Nije pravi pisac ili pjesnik koji na ovaj ili onaj način ne otkriva vrelo svoje književne riječi i nadahnuća. Ne može se čovjek odricati zemlje koja ga rodila. Recite talijanskom ili francuskom piscu da je kozmopolit, a da pritom nije važna njegova nacionalna pripadnost.

Prava pjesma ima karizmu molitve

Napisali ste u "Zavičajnim zapisima" opisujući hrvatske društvene i kulturne fenomene: »Još uvijek mislim da su ljepota i čistoća jezika glavno bogatstvo pjesništva.« Kako komentirate vrijeme u kojemu se umjetnošću smatra sve što šokira, ali gotovo nimalo ono što izgrađuje osobu?

To pitanje pogađa srž stvari. Od početka sam vjerovao kako će pjesma ispasti dobra ako je pisana na dobrom, čistom materinskom jeziku. Prihvaćam poetske izražajnosti Madernovijih naraštaja, ali mi strašno smeta vulgarnost. Ne mogu podnijeti psovku u stihu. Prava pjesma ima karizmu PjesmeNikad nisam pisao pjesme koje su bile politički obojene, ali jesu nacionalno. Ne na neki izravan način, jer nije se moglo tek tako takva poezija pisati. Cenzura je postojala. Svojevremeno sam bio ravnatelj vinkovačkoga kazališta, stalno su nam emigranti slali neka pisma, jednom prilikom glumac mi je rekao: »Evo pišu tvoji iz inozemstva.« Imao sam sreću da je Karla Žanić, koji je gotovo četrdeset godina vladao Vinkovcima, bio velik prijatelj pokojnog brata Slavka. Imao sam protekciju, ali ne preveliku, jer mu je smetalo što nisam član Partije. Ostao sam izvanstranački Hrvat do današnjega dana.molitve. To nije samo u vjerskom smislu (iako dubinski jest), već mora imati u sebi humanizam, ljudskost i ljepotu jezika. Šteta što ima dobrih i talentiranih pjesnika, a zabrazde. Mlađem nagrađivanom kolegi prigovorio sam zbog previše vulgarnosti u stihovima. U prozi je donekle dopustiva psovka, čak i u kazalištu, ali kao da postaje moda jednog vremena. Netko misli da će se više u pisanju približiti životu ako psuje. Kolokvijalnost i ulični jezik mora biti funkcionalan. On može imati svrhu u prozi, ali dobri prozaisti svesti će to na minimum. No postoji razlika između napisanoga i izgovorenoga. Uostalom, zar nije umjetnost ljepota prešućenoga?

Koliko Vam je književnost tijekom komunističkoga režima omogućila bijeg i govor »između redaka«, kada su cenzorske škare stavljale na led mnoga umjetnička djela?

Nikad nisam pisao pjesme koje su bile politički obojene, ali jesu nacionalno. Ne na neki izravan način, jer nije se moglo tek tako takva poezija pisati. Cenzura je postojala. Svojevremeno sam bio ravnatelj vinkovačkoga kazališta, stalno su nam emigranti slali neka pisma, jednom prilikom glumac mi je rekao: »Evo pišu tvoji iz inozemstva.« Imao sam sreću da je Karla Žanić, koji je gotovo četrdeset godina vladao Vinkovcima, bio velik prijatelj pokojnog brata Slavka. Imao sam protekciju, ali ne preveliku, jer mu je smetalo što nisam član Partije. Ostao sam izvanstranački Hrvat do današnjega dana.

S časopisom »Krugovi« bili smo oni koji smo se što prije htjeli otarasiti tog dogmatizma, komunizma, težiti nacionalnoj i društvenoj slobodi. Nisam čitao pisce koji su pričali samo o ratnim partizanskim epopejama. Složena je priča, u obitelji sam imao i ustaša i partizana. Bio je aktualan verbalni delikt i boljelo me što su kolege poput Zlatka Tomičića odležali u zatvoru zbog recitiranja domoljubnih pjesama. Kada je buknulo Hrvatsko proljeće sigurno bih nastradao da sam bio član Partije, jer oni su proganjali nacionaliste iz vlastitih redova. Ranije su me kolege pozivali: »Uđi da nas ima više u Partiji«, međutim, iz nacionalnih razloga nikako nisam htio biti stranački obojen. Sjećam se dok je moj otac Martin 1945. godine čitao novine i kao stari »mačekovac« govorio kako su lopovi komunisti došli na vlast. Kasnije mi je tek ušlo u glavu što je time htio reći.

Bog usađen u čovjeka

Brodeći nemirnim stoljećima, vjera je kolijevku hrvatske povijesti dovela do samostalnosti. Koliko je i vas osobno vjera nosila u stvaralaštvu? Kako prenijeti »živu poeziju topline u još uvijek neizgubljene ljudske duše«?

Uloga vjere doista jest da se ljudi osjećaju što manje izgubljenima. Ruski pisac Gribojedov rekao je: »Blažen tko vjeruje, njemu je toplo na svijetu.« Tu toplinu stvarno pruža vjera. Austrijski pisac Peter Altenberg napomenuo je kako »Bog sniva u pjesnicima«. Onaj tko nije vjernik, ateist ili agnostik, mora negdje priznati Boga u sebi. Bez obzira vjeruje li on ili ne vjeruje, Bog je usađen u čovjeka. Napisao sam više pjesama gdje se dotičem religioznih tema. Drago mi je da sam ušao u antologije religiozne poezije s pet-šest pjesama.

U mladosti nisam mnogo bio vezan za Crkvu, unatoč tome što potječem iz katoličke obitelji. S godinama je vjerska »žica« došla do izražaja. Što sam stariji, to sve više osjećam vjeru. Volim otići u crkvu kada je prazna, sjesti i razmišljati u tišini. Ne bih se nikad složio s Krležom da je »Bog riječ nastala od strave pred smrću«. Nema pravo. Francuski nobelovac Roger Martin du Gard u svom romanu »Jean Barois« opisao je visokog intelektualca koji cijeli život proživljava kao nevjernik, materijalist, da bi se na kraju u poznim godinama preobrazio od ateista u velikog vjernika. Taj roman izvrsno tretira spomenuto pitanje. Postoje ljudi koji su vezani od mladosti, utjecajem obitelji, uz Crkvu i vjeru, a postoje i oni koji su s vremenom došli do pravih vjerskih istina. Vjerovao ili ne vjerovao, »Bog sniva u pjesnicima«.

Poznati autor narodne pjesme

Kako se već 45 godina nosite s pjesmom »Pjevat će Slavonija« koja je postala simbolom ravnice, nadrasla prostor i vrijeme, putovala mjestima na kojima niste ni bili. Kako je uopće nastala Vaša najpoznatija pjesma?

Bio sam zamoljen u početku organiziranja »Vinkovačkih jeseni« 1967. godine napisati neku pjesmu koja bi se uklopila u program. Nije mi žao jer se držim one Goetheove o dobroj pjesmi po narudžbi. Ne mora sve biti spontano, po nekom unutarnjem diktatu pjesničkom. Stihovi su ponuđeni osječkom skladatelju Branku Mihaljeviću, koji ju je spremno uglazbio, a puni publicitet dobila na »Požeškom festivalu« gdje je nagrađena u izvedbi velikog Vice Vukova. Jednom prigodom moj kolega bio je nazočan svadbi u šokačkom selu gdje je lokalnog čovjeka koji je zapjevao »Pjevat će Slavonija« upitao zna li tko je autor. On je odgovorio: »Pa to je narodna pjesma.« Prihvatio sam i ne smeta mi takvo učestalo razmišljanje. Ipak, drago mi je kako je uvrštena u antologiju hrvatske poezije koju je nedavno uredio akademik Ante Stamać.

Tomislav Šovagović
Glas Koncila

Sri, 19-12-2018, 11:49:25

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).