Bivši komandant "Belih orlova" (u ratu su u Srbiji svakakvi tipovi, pa i fizički nesposobni, mogli biti "komandanti" samo ako su dovoljno mrzili), patološki kroatofob i zagovornik teze da je u Jasenovcu ubijeno milijun ljudi Dragoslav Bokan osvrnuo se na film "Dnevnik Diane Budisavljević" koji se nedavno koordinirano prikazao na HRT-u i RTS-u. Unatoč svemu, kaže Bokan, film je "važan i koristan". Dobra preporuka, nema što. Osvrt donosimo u cijelosti preveden na hrvatski jezik. (dd)

D. Bokan: Zašto je „Dnevnik Diane Budisavljević“ važan film

"Žao mi je mladih ustaša dok ih vodim na strijeljanje. Inače, kad vidim svoje protivnike kako mrtvi padaju, javlja mi se osjećaj sreće".

- Dragoslav Bokan, 1992.

Hvala Dani i Diani i svima koji su pomogli da se ovaj film ipak pojavi pred zakorjelom sviješću i uspavanom savješću svih onih koji o stradanju Srba nisu ni razmišljali

Mnogi pišu najrazličitije stvari o ovom sasvim neočekivanom filmu, koji se odjednom pojavio iz mraka i magle uporne hrvatske šutnje o počinjenom genocidu nad Srbima tijekom Drugoga svjetskog rata. I mnogi su pritom u pravu, svi na svoj način i iz perspektive koju su izabrali. Pa je, po tome, ovaj komorni film međunarodne produkcije postao pravi fenomen – budući da ga, primjerice, srpski nacionalisti kritiziraju isto koliko i hrvatski, a hrvatski liberali hvale koliko i njihovi srpski sličnomišljenici. A komunisti se ne oglašavaju (s ove naše strane: jer ih boli činjenica uništenja Dianine kartoteke od strane Titove vlasti; a s hrvatske: jer ondje komunisti, praktično, i ne postoje).

Bokan

"Komandant" Dragoslav Bokan

Znam ja dobro sve grijehe ovog filma – ne samo prema srpskim mučenicima, nego i prema istini o tome što se događalo u te četiri godine stradanja Srba u paklu Endehazije. I to da se ne vidi ni jedan jedini pojedinačni zločin ustaških krvnika (najviše što se pokazuje jest hrvatska policijska patrola koja grubo baca sa stola obitelji Budisavljević hranu namijenjenu Srbima u prvim logorima tek osnovane nacističke i rasističke hrvatske države); i to da se riječ “Srbi” čuje samo nekoliko puta u cijelom filmu, jer se (po ondašnjim Pavelićevim i Budakovim uputama) oni nazivaju “pravoslavcima”; i to da se spašavanje djece promatra isključivo iz pozicije “dobre namjere”, a ne i Dnevnik(također prisutne) ideje pohrvaćenja i pokatoličenja srpske djece, koja se tako pretvaraju u buduće mrzitelje vlastitog naroda i očeve “hrvatskih branitelja” iz posljednjega (takozvanoga “domovinskog”) rata; i to da se nadbiskup Stepinac prikazuje iznimno blago, sasvim neodgovarajuće istini (iako se, neizravno, pokazuje njegova nezainteresiranost da pomogne makar djeci u logorima smrti države u kojoj je on bio važan “čimbenik”); i to da je broj “dobrih Hrvata” ovdje neusporedivo veći od onih njihovih, manje suosjećajnih sunarodnjaka (što je ordinarna neistina); i to da se u uniformama i s oružjem na gotovs ovdje prikazuju isključivo Nijemci, a ne Hrvati, i da se zbog toga pozdravlja sa: “Sieg Heil!”, a ne sa: “Za dom spremni!”; i to da se uopće ne govori (ni jednom jedinom riječju) o stradanju stotina tisuća odraslih Srba, muškaraca (nego samo o Srpkinjama i maloj Srpčadi)… da ne nastavljam dalje.

Ali, po mojem mišljenju, sve je to manje važno – jer se to i nije moglo očekivati s potpisom hrvatske kinematografije – nego je mnogo važnije ono što se, ovim filmom, nesumnjivo dobilo i što je neusporedivo važnije od navedenih netočnosti, ublažavanja i izostavljanja. Posebno zato što se srpska strana, nakon gotovo trideset godina (tijekom devedesetih) obnovljenih sukoba s hrvatskom državom i vojskom nije sjetila sama pokušati učiniti bilo što na istu ovu (prije svega, našu) temu. Ništa. Pa je ovo, zapravo, prvi film koji uopće govori o zlostavljanju srpske djece od strane hrvatskog naroda i njihove (”lijepe”, ”voljene”, ”vjekovima sanjane”, kako kažu) zločinačke države.

Time se, za početak, film Dane Budisavljević o Diani Budisavljević pojavljuje kao smjeli protivnik onih hrvatskih povjesničara koji poriču stradanje srpske djece (i ne samo djece, nego i svih drugih Srba), pišući ironično da je u Jasenovcu stradalo nekoliko stotina ili, najviše, nekoliko tisuća ljudi raznih nacionalnosti, a da je smrtonosni logor, navodno, bio samo jedan privremeni kamp u kojem se “radilo samo do podne”, a zatim su se, u ostatku dana, svirale gitare i violine, organizirale kazališne predstave i koncerti, uzimale knjige iz knjižnice i toliko dobro živjelo da su mnogi Srbi, nakon što su pušteni iz Jasenovca (?), odlučili “dragovoljno ostati tu, jer im je bilo bolje nego tražiti posao u ratom razrušenoj zemlji”.

Postoji ondje Srbin podrijetlom (tako se on i dalje izjašnjava) koji živi u Hrvatskoj i kroz svoje knjige uvjerava ljude da su dobrodušni Hrvati spašavali srpsku djecu od njihovih neodgovornih roditelja s Kozare, nakon što su ih ovi, tobože, ostavljali same poslije borba s hrvatskom vojskom (pa je, po njegovu mišljenju, Jastrebarsko bilo, zapravo, samo prihvatni logor za spas te napuštene djece s Kozare, a zahvaljujući dobroti ustaša i ”časnih sestara”). Taj poludjeli kvazipovjesničar zove se Igor Vukić i sin je nekoga nesretnog Srbina koji je, kao dječak, preživio logore u Hrvatskoj (a u zrelim i starijim godinama stao na stranu Tuđmanove politike). Pa su njegovi pakleno-ironični komentari organski dio sadašnjeg odnosa hrvatske javnosti (njihova “glasa naroda”) prema “problemu glede stradanja Srba od strane NDH”. To dokle su oni došli u svojim lažima i iskrivljivanju istine, nije zabilježeno do sad u čitavoj poznatoj povijesti čovječanstva.

Ustaški Srbin Vukić svojim je “istraživanjima” naveo slovenskog pisca i redatelja (po imenu Roman Leljak) da napiše knjigu i napravi pseudodokumentarni film pod naslovom “Jasenovački mit” u kojem, bez trunke stida, navodi broj od 1645 ukupno stradalih logoraša svih nacionalnosti za četiri godine postojanja Jasenovca (od kojih su mnogi stradali od gladi i bolesti, pa se zbroj ondje ubijenih smanjuje na još mnogo manji broj, od kojih su samo poneki bili Srbi)! I ta proustaška knjiga i istoimeni film slobodno se predstavljaju po čitavoj Hrvatskoj (a ponajviše na lokacijama u vlasništvu Rimokatoličke Crkve)…

I sve to moramo imati u vidu, ako smo dovoljno pošteni, da stvari, dakle, promatramo iz ovog (tupog) kuta hrvatskoga bizarnog, suludog poigravanja s počinjenim (a nepriznatim i neosuđenim) zločinima. Jer je upravo takva situacija u (Kolindinoj i Milanovićevoj) Hrvatskoj, poslije svih mogućih i nemogućih sklanjanja, skrivanja i zabranjivanja istine o najstrašnijem zločinu počinjenom u ovom dijelu svijeta. Pa da kažem, sasvim ukratko, što je to revolucionarno novo i za nas tako važno što nam donosi ovaj film. “Dnevnik Diane Budisavljević” je:

1) pokazao slike oduševljenih Zagrepčana tijekom ulaska “okupacijskih” (za njih, očigledno, oslobodilačkih) njemačkih trupa;

2) prikazao jezive slike bolnog umiranja srpske dječice u hrvatskim logorima;

3) pokrenuo priču o neljudskom otimanju naše dječice od njihovih majki;

4) dao priliku svakom gledatelju da čuje dirljive priče preživjele srpske djece (sada osamdesetogodišnjaka), snimljene na mjestima njihova stradanja iz ratnih vremena, s iznesenim sjećanjima koja cijepaju srce svakog iole normalnog čovjeka;

5) argumentirano pokazao da su i drugi građani Hrvatske (koji nisu bili Srbi, Židovi i Romi) mogli, poput Diane Budisavljević, učiniti ponešto korisno za “pravoslavke” prepuštane umiranju u Pavelićevim logorima (zajedno s njihovom djecom): mogli, ali nisu;

6) na dokumentarnim kinotečkim snimkama ukazao na stalno podizanje ruke na nacistički pozdrav od strane svih mogućih hrvatskih udruga, vojnika, društvenih organizacija i pojedinaca (za razliku od, na primjer, Srba u Srbiji koji to nisu ni jednom i nikada učinili, uračunavajući tu i pripadnike Nedićevih i Ljotićevih jedinica);

7) uspostavio izravnu vezu između hrvatskoga nacističkog i hrvatskoga komunističkog rukovodstva, a kroz identični negativni odnos prema djelovanju Diane Budisavljević (pa je čak u filmu prikazan i bivši endehazijski službenik kako opet dolazi k Diani u stan, sada kao dio nove komunističke vlasti, po njezine kataloge srpske djece i odnosi ih u nepovrat)…

Mogu ja tako još, spominjući i druge, za Hrvatsku i međunarodnu javnost važne, doprinose ovog filma u otkrivanju do sad apsolutno zabranjene teme počinjenoga genocida nad Srbima (lažno i cinično optuživanih “za genocid”, koji je jedino počinjen nad njima). Na tome hvala i Dani i Diani, jer je učinjeno makar nešto u situaciji opće ravnodušnosti hrvatske javnosti prema stradanju Srba (kako prije gotovo 80, tako i prije 25 godina, pa i sada). Ali ću sada spomenuti samo dvije stvari od mnogih.

Prije svega, sjećanje preživjele Srpkinje na umiranje djece u najstrašnijim mukama (nalik na kosture, prekrivene muhama i s ispalim debelim crijevom), dok zamišljeno miluje isti onaj zid u nekadašnjem logoru pred kojim su se ta stradanja događala. I govori da bi, da može govoriti, ovaj zid ispričao tolike jezive i strašne priče. Priznajući da su one, malo starije Srpkinjice, bježale od one najmanje dječice koja nisu znala ni govoriti, niti umjela požaliti se, i puštale ih da umru sama, napuštena od svih… S dugom šutnjom nakon ovog priznanja, koje mogu razumjeti samo oni koji mogu zamisliti kako je stvarno to ondje i tada izgledalo.

To je bio trenutak kada više nisam mogao zadržati suze, koliko god se trudio sve vrijeme… I kamen bi proplakao, a ne sin majke odrasle u Domu za ratnu siročad i unuk u Jasenovcu tko zna kako mučena i ubijena logoraša Đure Devetaka (i njegova oca Dušana)… Ali, najvažnije od svega jest to što je čitava Hrvatska tog doba prikazana kao sablasni pejzaž u kojem, bez ikakve sumnje, vlada sam đavao. NDH je snimljena i pokazana u crno-bijelim nijansama, u zagrljaju stalno prisutne magle, kao mjesto gdje prebivaju zlo i odemonjeni poslušnici Zloga. Što više od toga tražiti od jednog filma (i to u djelomično hrvatskoj produkciji), koji govori o austrijskoj supruzi pravoslavnog Srbina, a u sigurnoj i suverenoj, drajerovski asketskoj režiji njezine gotovo istoimenjakinje (inače, Srpkinje iz Hrvatske)?

I tko god bude spomenuo da je NDH začetak i prvo odjelotvorenje ideje hrvatske samostalne države – ponijet će u ovoj i ovakvoj postavci stvari i ono sjeme zla koje je, nedvosmisleno, vladalo tom i takvom đavolskom zemljom. To je doprinos ovog filma, koji smo dobili na dar (s Neba), i to sa strane s koje se zaista nismo mogli nadati nečemu takvom. Zato, u ime svih stradalih srpskih (i svih drugih) mučenika, hvala Dani i Diani i svima koji su pomogli da se ovaj film ipak pojavi pred zakorjelom sviješću i uspavanom savješću svih onih koji o tom stradanju nisu ni razmišljali, a kamoli zaplakali i zamislili se. Mnogi prvi put u životu. Više nema natrag. Sada su vrata pakla otvorena.

Dragoslav Bokan
Novi Standard

Pet, 7-08-2020, 15:13:22

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.