Među političkim elitama proširio se trend neprijateljstva prema narodnim referendumima

Hrvatski je sabor nedavno tijesnom većinom izglasao tri zakona iz prostorno-građevinske domene. Spomenuti zakoni naišli su na žestoko protivljenje liberalno-lijeve opozicije u Saboru. Uoči glasovanja u Saboru zastupnici liberalno-lijeve opozicije najavili su pokretanje ocjene ustavnosti triju prostorno-građevinskih zakona koji su stupili na snagu 1. siječnja 2026., tvrdeći da će tražiti da Ustavni sud napravi ocjenu ustavnosti »u primjerenom roku od neka tri mjeseca«. Ako se to ne dogodi, najavljeno je i prikupljanje potpisa za referendumsko izjašnjavanje građana o Zakonu o prostornom planiranju koji smatraju najspornijim u paketu spomenutih zakona.

Prihvatili antidemokratski liberalizam

Liberalno-lijevi akteri u Hrvatskoj nekoć su bili zagovornici referendumskoga izjašnjavanja građana, ali se to stubokom promijenilo nakon referenduma o ustavnoj definicija braka koji je održan krajem 2013. Liberalno-lijeva udruga GONG još je krajem 2012. isticala da održavanjem referenduma vlastodršci pokazuju da nemaju strah od građana i potiču razvoj sudioničke demokracije, »a ne okoštavanje demokratskoga elitizma«. U istom je priopćenju tadašnji izvršni direktor GONG-a Dragan Zelić ispravno podsjetio da je neposredno odlučivanje zajamčeno prvim člankom hrvatskoga Ustava. Tadašnji dekan Fakulteta političkih znanosti Nenad Zakošek je istaknuo: »Referendum bi se morao shvatiti kao komplementarni instrument predstavničkoj demokraciji.« Politolog i stručnjak za demokraciju Berto Šalaj rekao je da je referendum »način kojim vlasti pokazuju povjerenje spram građana i osiguravaju im izjašnjavanje stvarne slobodne volje i nakon što daju svoj glas na izborima«.

Nakon uspješne referendumske inicijative konzervativne udruge »U ime obitelji« o ustavnoj definiciji braka liberalno-lijevi akteri (uz časne iznimke) postali su gorljivi protivnici izravnoga odlučivanja hrvatskih građana. Za liberalno-lijeve aktere referendum je postao »opasno« političko oružje u rukama »netolerantne« konzervativne većine u društvu. Umjesto razvoja sudioničke demokracije liberalno-lijevi akteri uglavnom su prihvatili antidemokratski liberalizam koji nastoji ograničiti utjecaj građana na političko odlučivanje.

Mobiliziranje građana

Trend neprijateljstva prema referendumu proširio se i na HDZ pa nakon referenduma o definicija braka iz 2013. hrvatski građani nisu imali priliku sudjelovati u izravnom odlučivanju na nacionalnoj razini. U odnosu na SDP-ovu vlast i referendum o braku iz 2013. HDZ-ova je vlast bila mnogo učinkovitija u suzbijanju pučkih inicijativa za referendumsko izjašnjavanje. HDZ-ova je Vlada 2018. uspješno suzbila pučku inicijativu za referendumsko izjašnjavanje o djelomičnim promjenama izbornoga i političkoga sustava. Za vrijeme HDZ-ove vlasti Ustavni se sud pretvorio u moćnoga »veto aktera« pučkih inicijativa za referendumsko izjašnjavanje hrvatskih građana. Ustavni je sud prisvojio ovlast odlučivanja o granicama ustavnih promjena i u ulozi »sudskoga nadzakonodavca« može zabraniti održavanje bilo kojega ustavotvornoga referenduma.

Premda su liberalno-lijevi političari odrješito najavili mobiliziranje građana i prikupljanje potpisa za »rušenje zakona«, teško je očekivati održavanje referenduma o Zakonu o prostornom planiranju ili o bilo kojem drugom zakonu. Takav bi referendum bio legitiman način odlučivanja u suvremenoj demokraciji, ali dva su važna razloga koja priječe njegovo održavanje. Prvi je unutarnja slabost liberalno-lijevih stranaka koje nemaju organizacijske kapacitete, iskustvo i volju za prikupljanje potpisa potrebnih za pokretanje referendumskoga izjašnjavanja. Drugi je razlog spomenuto djelovanje Ustavnoga suda koji bi teško dopustio pučko zakonodavstvo kao oblik referenduma kojim se prihvaća ili odbacuje određeni zakon.

Ograničiti politički utjecaj većine

Profesor na Pravnom fakultetu u Rijeci Matija Miloš nedavno je u jednom televizijskom razgovoru rekao kako bi »referendum o ukidanju postojećega zakona predstavljao nešto novo u hrvatskoj povijesti« i dodao: »U našoj akademskoj zajednici postoji mišljenje da to nije moguće, međutim, tehnički gledano, to je moguće. Može se raspisati referendum o zakonu koji je na snazi i tražiti od građana da ukinu dio ili cijeli taj zakon.« Nije teško pretpostaviti da bi se Ustavni sud većinski priklonio mišljenju da pučko zakonodavstvo nije moguće u Hrvatskoj. Premda prvi članak hrvatskoga Ustava definira da narod kao suveren svoju vlast ostvaruje izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.

Liberalno-lijeva opozicija vjerojatno je svjesna navedenih razloga pa najava referenduma ponajprije služi stvaranju dojma o njihovoj odlučnoj borbi za javni interes. Najavom referenduma nastoji se izvršiti i pritisak na Ustavni sud da prostorno-građevinske zakone (ili barem njihove dijelove) proglasi neustavnim, što bi se smatralo političkom pobjedom liberalno-lijeve opozicije. No takav je ishod teško očekivati jer ustavni sudci koji imaju poveznice s liberalno-lijevim strankama nemaju većinu u Ustavnom sudu. Kad se suoče s vjerojatnim »porazom« na Ustavnom sudu, liberalno-lijeva opozicija ne će posegnuti za pučkom inicijativom za referendumsko izjašnjavanje. Oni su već odavno odabrali stranu antidemokratskoga liberalizma koji nastoji ograničiti politički utjecaj »netolerantne« konzervativne većine u društvu.

Jakov Žižić
Glas Koncila