Marica Stanković
Marica Stanković rođena je u Zagrebu 31.12.1900. godine u skromnoj obitelji. Krštena je u župnoj crkvi Svetog Marka. Pohađa samostansku školu sestara milosrdnica gdje dobiva opće obrazovanje i vjerski odgoj, kasnije njihovu Učiteljsku školu koju završava 1920. godine. Na sletu orlovske mladeži (katolička organizacija mladih) upoznaje blaženog Ivana Merza i s njime djeluje u odgoju mladih.
Učiteljskim radom započinje u Sračincu i Donjoj Voći, Podravskoj Slatini, Čakovcu, Gračacu i Kutini. Od 1935. do 1945. godine predaje na Mješovitoj građanskoj školi u Zagrebu. Predana je pedagoškom radu, omiljena među kolegama i učenicima. Od 1930. do 1945. godine bila je predsjednica Velikog križarskog sestrinstva. 1938. godine osniva zajednicu Suradnica Krista Kralja, prvi svjetovni institut u Hrvatskoj. Za svoje djelovanje primila je 1942. godine visoko crkveno odličje „Pro Ecclesia et Pontifice“ (Wikipedia, Petar Bilobrk).
Nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945.godine, Marica Stanković našla se na udaru komunističkih vlasti; u Radničkoj komori u Zagrebu 2. lipnja 1945. godine na skupu prosvjetnih djelatnika javno ustaje u obranu nadbiskupa Alojzija Stepinca. Sastanak je vodio Marko Belinić. “Protestiram u ime katoličke javnosti protiv ovakovih kleveta.
Takve klevete na onoga, koji je grmio sa propovjedaonice na one, koji su progonili Židove i pravoslavne, koji je svoj cvjetnjak preuredio u sklonište djeci, čije su roditelje odvukli u logore, koji zaklinje katolike grada Zagreba da idu u Jeronimsku dvoranu po djecu progonjenih i sklone ih u svoje kuće, da ih ne zadesi smrt. Ima veliki broj prisutnih koji to mogu potvrditi i zahvaliti za svoj život dr. Alojziju Stepincu „ (Wikipedia) Marica Stanković uhićena je 1. rujna 1947. godine. Nakon istražnog zatvora od 6 mjeseci uslijedio je montirani proces na Okružnom sudu u Zagrebu 24. i 25. siječnja 1948. godine. Kao i na svim suđenjima vjerskom osoblju i na tom suđenju optuživana je katolička crkva, križarstvo je izjednačeno s ustaštvom. Marica Stanković je osuđena na 5 godina zatvora u Slavonskoj Požegi. Svoja sjećanja na te dane opisala je u svojoj knjizi „Godine teške i bolne“.
Uslijedili su u Požegi teški fizički poslovi; nošenje zemlje, cigle i crijepa na tragljama, krčenje i isušivanje Lonjskog polja: „U vodu su žene ulazile bose, katkad je razina vode bila preko koljena. Žene su se isprehlađivale i dobile razne upale. Preko polovice žena izgubilo je sposobnost da budu majk.“ U svojim sjećanjima na to strašno razdoblje najbolje govori rečenica Splićanke Borice Janić: „Dante nije ništa vidio. Trebalo je doći na Lonjsko polje, da se vidi što je pakao“. (Kaja Pereković „Naše robijanje“ Rinaz d.o.o.)
Uz Maricu Stanković robijalo je i nekoliko žena koje ona naziva „biser logora“. To su u prvom redu Vlasta Arnold, poznata zagrebačka učiteljica, kćerka hrvatskog filozofa i pjesnika Đure Arnolda, osuđena je na 19 godina zbog pripadnosti udruzi „Ženska loza“ i pomaganja križara. „Nikada nisam kod nje zapazila ni jedan znak slabosti, uzmaka, promjena, kompromisa, pa ni uzdaha ni suza“. Profesorica Marija Maršić, Dubrovkinja, najinteligentnija od mladih osuđenica, Nada Miškulin, posebno napadana u logoru, profesorica Zdenka Cvenić, Iva Stipančić, Katarina Vanić, Marija Saks, “čelik“ Hrvatica Zora Heger i mnoge neznane žene i djevojke“.
Po izlasku iz zatvora Marica Stanković svojih pet godina života provodi u povučenosti u Zagrebu. Preminula je 8.listopada 1957. godine. Njezin grob na 57. polju zagrebačkog Mirogoja posjećuju mnogi štovatelji.
Mirna Sunić-Žakman
Politički zatvorenik