Okretanje prošlosti? Komunističko samopouzdanje kao izraz mržnje prema demokratskoj hrvatskoj državi

Ljude izabrane na slobodnim demokratskim izborima nazivaju glupim i nesposobnim, običnim šljamom, a prvoga hrvatskog predsjednika F. Tuđmana mitomanom i hohštaplerom. Ideja o samostalnoj hrvatskoj državi im je retardirana i nakaradna. Je li to možda govor nekih srditih huligana? Nije. To nije ni govor objavljen na Bekavac'društvenim mrežama' pod izmišljenim imenima, nego izjave iz opsežnoga intervjua objavljenoga na pet (5) punih stranica dnevnih novina (Večernjega lista) u Zagrebu. Intervjuirani se čovjek predstavlja imenom, prezimenom i fotografijama, a sam sebe naziva i 'elitnim' (po mjestu stanovanja) Zagrebčancem i 'odnarođenim' Hercegovcem. Ne ćemo ga spominjati po pravom imenu, bit će dovoljno napisati 'odnarođeni' ili 'elitni', jer bi sve drugo moglo upućivati na to da liku pripisujemo značaj koji njegove misli i tvrdnje potpuno brišu, ali pet (stranica Večernjaka) je pet. Pet stranica novinskoga teksta. Glavni subjekt, u dijelu našega teksta u kome motrimo što bi to moglo biti, je javni medij (Večernji list) koji, kako vidimo, netko koristi za javno promicanje primitivnoga govora mržnje. Taj je govor uvijek znakom blizine zla, nemira i nesklada, ali nije isto odvija li se u zatvorenim privatnim prostorima, u uskom krugu, ili je usmjeren većim skupinama, pa i cijelim zajednicama i državama. Zlo je uvijek zlo, ali posljedice njegova destruktivnoga djelovanja u nekim prilikama dohvaćaju manje ljudi, a drugim prilikama mnoge ljude. Na javnoj sceni slušamo zazivanje općega suzbijanja govora mržnje ljudi koji skrivaju svoja prava imena i u javnost iznose neprihvatljive prosudbe i prijetnje, ili ih ispisuju po zidovima javnih nužnika, a s druge strane imamo javni govor mržnje koji se reklamira u dnevnim novinama i uzima sasvim prihvatljivim.

Narav Hrvata i njihove države

'Elitni' u intervjuu Večernjem listu, u odgovoru na pitanje o stvaranju 'današnje Hrvatske', kaže da je stvaranje demokratske hrvatske države "ne samo protupovijesno nego i maloumno. Ne možete realizirati lošu zamisao i očekivati nešto dobro. Za takvu štetnu budalaštinu mogli su se opredijeliti samo glupi i nesposobni ili netko zao i nepošten do srži. Ili, eventualno, treća varijanta – netko zaveden, indoktriniran i zatupljen. Upravo su takvi ljudi na Tuđmančelu s mitomanom i hohštaplerom zaista osnovali državu i preuzeli vlast, od samog početka. Na mjesto elite zasjeo je šljam i prvo što su napravili bilo je ustanovljavanje sistema po kojem ih mogu naslijediti samo još gori." Tomu dodaje i ovo čuđenje: "Ne razumijem zašto je Igor Mandić boležljivo blag kad kaže da je Hrvatska propali projekt. Već je i sama zamisao bila retardirana i nakaradna." (Večernji list,15.11.2020.)

Ovdje ćemo tom govoru, u kome iznose da je hrvatska država već kao zamisao 'retardirana i nakaradna', približiti jedan isto tako javno afirmirani modus djelovanja protiv te države, u kome strani bogataši kupuju ljude i novine, i čine sve što mogu kako bi, navodno, iskorijenili hrvatsku 'ksenofobiju, rasizam i radikalizam'. U medijima iznose da njihove zaklade, trebaju u Hrvatskoj spriječiti "izbor ksenofobnih, rasističkih i drugih radikalnih političkih opcija”. Piscu ovih redaka čini se da razlozi svim tim napadajima i neskrivenom govoru mržnje nisu u tomu što akteri navode, nego u nečemu drugom, ali njihov moćni agitprop kroz važne medije čini sve kako bi prikrio prave razloge podrivanja naše države. Osvjetljenjem nekih njihovih postupaka mogli bismo se približiti boljem razumijevanju onoga prikrivenog.

Mogući izvor ksenofobije među Hrvatima nisu stranci, nisu drugi narodi, ni nepoznati ljudi, nego osvajači, nasilnici i zločinci koji su napadali Hrvatsku i činili joj velika zla. Da bi se skrenulo pozornost s te stvarnosti, sa strahova, sjećanja i svjedočenja napadnutih i progonjenih u medije se, primjerice, u dane obilježavanja vukovarske tragedije, dok žrtve opisuju najstrašnija zlodjela koja su im učinili napadači, ubacuju slike i tekstovi o tomu kako su negdje u to vrijeme po nekom javnom plakatu ispisane riječi i znakovi proustaškoga sadržaja. Iz fotografija je vidljivo da ih je ispisao neuk ili pijan čovjek, ili što je znatno vjerojatnije, obični provokator. Što će Hrvatima ustaška vlast, kad mogu u miru, na načelima slobode i mira, graditi svoju demokratsku, pobjedničku državu?

Prisega papi Agatonu

Ne uzimaju se onda samo takva izazivanja, ma otkud dolazila, znakom hrvatske ksenofobije, nego se u hrvatske krivnje upisuje i to što, recimo, ne dopušta da mladi muškarci u najboljim godinama i u svakom pogledu dobro pripremljeni, ne žele ući u našu zemlju preko za to određenih mjesta, graničnih prijelaza. Radije bi u Hrvatsku kroz šume i polja bez ikakvih identifikacijskih isprava. A 'ksenofobni' im Hrvati ne dopuštaju nezakonite ulaske. Jesu li borci protiv 'ksenofobije' na strani zakonitih ili nezakonitih prelazaka državnih granica? Zakon ili nezakonitost, pravna ili 'nepravna' država? Ne mislimo reći da kroz povijest nije bilo neraspoloženja prema strancima, pa i straha od njih. Toga je bilo u mnogim civilizacijama. Ksenofobne predrasude, ugrađene u neke ideologije, koje su dominirale prošlim stoljećem, ostavile su teške posljedice. Stranci su progonjeni i ubijani, vrlo često samo zbog toga što su bili stranci. Tih je zlodjela bilo i u Hrvatskoj.

U opisivanju strahova (fobija) koje vode neraspoloženju pa i mržnji između različitih ljudskih zajednica, često zapuštamo tolike pojave koje pokazuju mržnju prema svome rodu i zajednici kojoj rođenjem pripadaju pronositelji takvih emocija. Mogli bi ih zvati domofobijom ili, u našem slučaju, hrvatofobijom. Hrvati više od tisuću godina žive na Dolazak Hrvatarazmeđu svjetova, pa im je dodir i suživot s 'drugim i drukčijim' sastavnim dijelom narodnoga bića. Bilo je, naravno, i ne-prijateljskih odnosa i ratova, ali su se držali važnoga moralnoga načela čiji izvor pripisuju davnom ugovoru s Rimom i prisezi papi Agatonu (navodno 679. godine). Prema zapisima cara K. Porfirogeneta (905. - 959) prisegli su da nikad ne će osvajati tuđe zemlje i ratovati protiv njih. Sa svima, koji su voljni jednako tako postupati, živjet će u miru. Ali i kad bi sve to bio samo mit, sigurni smo da je pozitivno utjecao na odnos naroda Hrvata, odana rimskom papinskom tronu, prema ratu i miru, osvajanjima i obrani svoga doma.

Hrvati su prihvaćali 'druge i drukčije', a nisu prihvaćali one koji su ih htjeli uništiti, iskorijeniti, porobiti, izbrisati im povijesno pamćenje, oteti baštinu. Bili su otvoreni, a otvoreni su i danas prema suživotu, u međusobnom poštovanju. Poštovali su i poštuju vrijedne prinose svojoj zajednici neovisno o rodoslovnom podrijetlu prinositelja. Moglo bi se prizvati u sjećanje i vrlo viđene ljude Hrvatskoga narodnog preporoda sredinom XIX. st. koji su s Hrvatima suoblikovali modernu hrvatsku naciju, uzimajući i hrvatska imena i prezimena umjesto onih koje su imali po obiteljskom nasljeđu. Poruke potpuno suprotne tomu suživotu u miru i slozi donosio je Srbobran početkom prošloga stoljeća, zagovarajući međusobno uništavanje dvaju naroda (domorodačkoga i doseljeničkoga).

U nekim razdobljima naše povijesti u užim, ali ponekad moćnijim segmentima narodne zajednice, gradio se kult podčinjavanja i slavljenja nadmoći stranoga gospodara. Upamćeno je podaništvo Austrijancima, Mađarima, Osmanlijama, Srbima... Ni po tomu Hrvati nisu iznimkom među drugim narodima. Međutim, ponižavanje svoga, a glorificiranje osvajača ostavljalo je znatnoga traga na ukupnu sudbinu našega naroda. Tako je i danas. Sve je kulminiralo u razdoblju komunističke revolucije. Ništa od svega toga ne priznaju komfašistički jugoslaveni, ni tridesetak godina nakon propasti karađorđevskotitovskoga cvjetnjaka, na južnoj slavenskoj strani. Kao da je i u njima onaj duh porobljenih koji je u davno vrijeme navodio domorodce u osvojenim zemljama da španjolske kolonizatore tretiraju i slave kao bogove.

Od govora do kalašnjikova

Totalitarni sustavi u prošlom stoljeću govorom su mržnje zastrašivale velike skupine ljudi, rase i nacije, prijeteći im i navješćujući zlo koje za takvim govorom slijedi. Hrvatskom danas odjekuje javni govor mržnje reaktiviranoga komunističkoga agitpropa. Taj je oblik manipulacije javnim mnijenjem (agitacija i propaganda) slavio samo komunizam i jugoslavenstvo koji su bili i zakonom zaštićeni. Riječ protiv Tita i Jugoslavije mnoge je ljude odvelo u komunističke tamnice. Danas sljednici tih agitpropovaca iskaču iz svojih zakloništa, u koja su se bili skrili dok su mislili da će se ponoviti osvetništvo iz 1945. kad su komunisti došli na vlast, pa javnost truju neopisivim govorom Jugoslavijamržnje prema hrvatskoj državi. Hrvatsku je uznemirila pucnjava na Markovu trgu u Zagrebu, na kome su sve najvažnije institucije vlasti. U tim su institucijama, prema riječima klevetnika i sijača mržnje: glupi i nesposobni, zli i nepošteni, ljudski šljam koje je vodio mitoman i hohštapler, slijedeći zamisao koja je bila retardirana i nakaradna.

Opisani govor mržnje nije ispisan po stijenama na Trbotoru, niti je osvanuo pod lažnim imenom u nekoj mrežnoj komunikaciji, ni na nekom minornom portalu. To je napisano u tiskanim, nacionalnim dnevnim novinama u Zagrebu. Obrana je predvidiva: nije usmjeren prema aktualnoj vlasti, političarima i javnim dužnosnicima. Štiti se pravo na slobodu izražavanja. Dobro. Je li to 'nesnošljivi i mrzilački' govor ili nije, bi li takav govor mogao biti kvalificiran kaznenim djelom samo kad bi se pozivalo na mržnju i nasilje prema nekoj manjinskoj skupini? Pokušajmo, samo u mašti, pripisati te atribute nekome drugome u Hrvatskoj pa ćemo bolje razumjeti o čemu se radi. Ostavimo neka vlast ispituje postoji li neki drugi pravni institut protiv javnoga govora mržnje usmjerena prema hrvatskoj državu i njezinim institucijama. Ne vjerujemo da bi aktualni govor političara o zaustavljanju 'govora mržnje' trebao samo kamuflirati prave svrhe medijske promocije pamfleta prokomunističke legije, koja govori o hrvatskoj državi kao 'retardiranoj i nakaradnoj'.

Nitko, naravno, u demokratskoj hrvatskoj državi ne želi i ne može primjenjivati metode političke kulture u kojoj se sankcionira 'neprijateljska propaganda', u kojoj je izrastao 'elitni Zagrebčanec', nitko ne će Večernjem listu određivati što će objavljivati, a što ne će, ali mogla bi se otvoriti javna rasprava o kamufliranju javnoga 'govora mržnje'. 'Elitni' je bio na prvoj fronti borbe za Jugoslaviju i marksističku ideologiju praksisovskoga usmjerenja. Njegovo se motrište nije promijenilo, ali su se mijenjale prilike oko njega. Međutim, s mijenama na europskom jugoistoku, demokratskom tranzicijom i poštovanjem volje naroda nisu bili nezadovoljni samo oni koji su oružanom agresijom pokušavali zaustaviti demokratske procese i mijenjati granice, nego je bilo i drugih protivnika mijenjanja tekovina versailleskoga projekta i marksističkoga internacionalizma. Na toj cesti susrećemo i sorosovce.

Moguće je pretpostaviti da dnevne novine samo pokušavaju pokazati što je ostalo od zagovornika jugoslavenskoga boljševizma i kakav je danas njihov pogleda na prijelomne godine hrvatskoga oslobođenja. Ali postoji previše argumenata protiv takva zamišljanja. Sporedno je što onda, izgleda nehoteći, otkrivaju misaonu pustoš i ljude koje umjesto razbora vode samo negativne emocije.

Okretanje prošlosti

A iskazivanje tih emocija pokazuje neprijateljstvo visoke razine koje ne uspijeva obuzdati huškačke kvalifikacije koje se pripisuje protivnoj strani, ideološki i politički udaljenoj od komunizma i jugoslavenstva. U teoriji se iznosilo tezu da su neobrazovane osobe sklonije nekontroliranim izljevima mržnje, a obrazovanim je pripisivana i jača volja i viša razina inteligencije. Vidimo da među pripadnicima 'viših' slojeva komunističkoga režima život nije potvrdio te pretpostavke. Slom te vlasti izazvao je kod njih osjećaje bijesa, nemoći, izgubljenoga samopouzdanja, povrijeđenosti i poniženja. Izgleda da sad traže odgovor samo u diskvalifikaciji 'drugoga i drukčijega', ako je prohrvatski usmjeren, u državi koja im je zajednička.

Pogledajmo odgovor na pitanje o 'izgubljenom samopouzdanju'. Kako vratiti izgubljeno samopouzdanje, pita novinar 'odnarođenoga' boljševika. Samopouzdanje se može vratiti, kaže intervjuirani. Kako? "Među ostalim, u okretanju Komunizamprošlosti". Ha, ha. Lako je pomisliti da će nakon takva odgovora opisivati baš obranu od agresije, stvaranje hrvatske države i njezino oslobođenje. To je vrijeme najvećega samopouzdanja, najveće vjere Hrvata u svoju snagu, skoro neshvatljiva samopouzdanja. Ali, ne, nije to ta prošlost na koju cilja boljševik: "U našoj povijesti postoje samo dva razdoblja kad je Hrvatska bila svjetska zemlja. Jedno je Dubrovačka Republika, a drugo 45 godina socijalističke Jugoslavije." I jedna i druga tvrdnja su potpuno besmislene, ali odgovor o 'svjetlosti' Hrvatske od 1945. do 1990. sublimirano pokazuje razinu ideološke izgubljenosti i zaluđenosti.

Nazivati komunistički totalitarizam, koji je u našoj zemlji, formalno vladao od 1945. do 1990. (a njegovi strvinari još i danas lunjaju oko nas), izvorom nekakva 'samopouzdanja' samo je izraz bijesa zbog sloma boljševičkih ideala i neizreciva mržnju prema demokratskoj hrvatskoj državi. Nazvati vrijeme jednopartijske diktature izvorom samopouzdanja, nije u dosluhu ni s bilo kakvom pameću i razboritim prosuđivanjem. U svijesti 'odnarođenoga' ima još nešto, još jedan izvor komunističkoga samopouzdanja: "Drugi izvor samopouzdanja bio bi da društvo uspije zbaciti crkveni jaram, da se temeljito revidiraju Vatikanski ugovori."/.../"Vatikanski ugovori su veleizdaja, samo da se njih riješimo, preko noći bi se lakše disalo".

Volja naroda i vlast naroda

A samopouzdanje među Hrvatima širilo se drukčije, pojačavala ga je i prva proklamacija u Ustavu RH: "U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.” (čl.1). Je li u toj osnovnoj postavci što nejasno napisano, ima li kakvih dvojba o značenju tih riječi? Osporavanja nismo čuli, nitko ne govori da tako ne treba biti, ali svejedno vidimo kako se dio javnosti i mjerodavnih institucije godinama prave da ne znaju što u svjetlu tih riječi znači, Ustav RHprimjerice, poruka nekoga bogataša, koji nije hrvatski državljanin, da je spreman s milijun dolara poduprijeti kandidaturu jednoga čovjeka na hrvatskim predsjedničkim izborima. Ako vlast bira narod i ako vlast 'proizlazi iz naroda' kako bi se u tom biranju mogao naći strani državljanin, koji nudi milijun dolara svom 'izabraniku', kako bi pobijedio na izborima. A zašto bi tolike novce ulagao baš u određenoga hrvatskoga političara, ili određenu skupinu? (Izbori 2000.). Zbog toga jer zastupa interese svoga naroda ili zbog nečega drugoga? A interes je naroda baš ono što Ustav kaže: da mu u demokratskoj državi pripada vlast i da je slobodno i neometano ostvaruje.

A ako bi mu tko drugi birao predstavnike, onda bi to moglo značiti da narod svoja Ustavom zagarantirana prava ne može ostvarivati. Ima dosta znakova da je golemi procjep između politika kojima su skloni Hrvati i politika koje nude strani bogataši, u ovom slučaju, G. Soros. Ovdje ne ćemo debatirati o tomu kakva je koja od tih politika, a ni o tomu je li tko ipak među hrvatskim političarima primio, primao ili prima, Sorosove milijune. Hrvatska je izabrala demokraciju, volju demosa, glas naroda koji je u svom Ustavu postavio i temeljna pravila biranja i obnašanja vlasti. Je li, dakle, ugrožena demokracija, vlast naroda koji na slobodnim, višestranačkim izborima ima pravo birati svoje zastupnike u tijelima vlasti?

Milijun dolara

Bi li se iz svega ovoga dalo zaključiti da među pretendentima na vlast u Hrvatskoj ima i onih koji traže gospodara izvan granica svoje države, a kad govore da se zalažu za slobodu i demokraciju, ljudska prava i sve što uz to ide, onda ne govore istinu? Nakon što je 2000. godine izgubio na izborima za predsjednika RH, M. Granića je pred nove izbore, "preko uglednog hrvatskog profesionalnog diplomata Soros /ga je/ obavijestio da je s milijun dolara spreman pomoći njegovu predizbornu kampanju". To bivši ministar ponavlja i početkom studenoga 2020.:"Kasnije se nakon dolaska SDP-a na vlast nisam više htio kandidirati iako su me mnogi nagovarali, pa i između ostalog Soros koji je nudio infrastrukturnu pomoć preko jednog našeg veleposlanika“. (Vl.11.11.2020.) Mediji iznose da je u svojoj knjizi "Balon američke supremacije" (2004.) George Soros pisao: “Moja zaklada pomogla je u uspostavljanju demokracije Sorospromjenom režima u Slovačkoj 1998. i Hrvatskoj 1999. godine …” . Kako bi njegova zaklada pomogla uspostavljanju demokracije u Hrvatskoj, kad je demokratski, višestranački poredak uspostavljen već 1990. i započela tranzicija iz totalitarnoga u slobodno društvo iako sve to išlo sporo i teško, rat je učinio svoje, a i strani su 'dobrotvori' dali svoj prinos tomu da ne bude kako Hrvati žele, nego kako njima odgovara. 'Uspostavljanje demokracije' nije samo promjena režima, nego tom uspostavom tek započinje mukotrpan proces demokratskoga preoblikovanja zajednice na svim razinama.

O Sorosovim prinosima hrvatskoj demokraciji, u jednoj je svojoj knjizi pisao i D. Horowitz. Navodi javne Tuđmanove iskaze da je Sorosu bilo dopušteno distribuirati humanitarnu pomoć, ali on je stvorio mrežu od ljudi 'svih godina i klasa' potkupljujući ih za svoje ciljeve: a to je kontrola svih sfera života i stvaranje 'države u državi'. U našoj je zemlji već djelovala 'država u državi'. Činili su je ljudi koji su bili važne uzdanice prošloga režima u državnoj upravi, u sigurnosnim službama, u obrazovnom sustavu, u kulturnim institucijama, u diplomaciji i u medijima. Pritajili su se i djelovali. Sorosovi su se ljudi imali na koga osloniti i s kim surađivati, jer im se ciljevi nisu bitno razlikovali. Znatno je ojačala 'država u državi.

Važni Feral Tribune

Jedan od znanstvenika u čiju je karijeru Soros uložio dosta novca piše i ovo: Soros je pomagao "najrazličitijim inicijativama i zahvaljujući njemu Hrvatska je devedesetih tiskala važne knjige, zahvaljujući Sorosu Feral Tribune i Novi list mogli su se tiskati, i tako je osigurao da zemlja ne potone u medijsko jednoumlje, te je pomagao niz Feral Tribuneorganizacija građanskog društva. Zahvaljujući i njemu, demokracija se u Hrvatskoj nije nasukala nakon 2000. godine, već je prodisala i bila dovoljno snažna da se počnemo pretvarati u donekle sređenu zemlju.” Ima i drukčijih pogleda na tu stvarnost. Neki ljudi tu 'pomoć' nazivaju podrivajućim djelovanjem.

Ponuda da će u jednoga kandidata uložiti milijun dolara, pokazuje ciljeve Sorosovih nakana, a to sigurno nije jačanje demokratskih potencijala. Prije spomenuti znanstvenik tvrdi da i pored toga što je Soros uložio velik novac u njegovu karijeru, nikad nije tražio nikakvu protuslugu. Ma tko bi rekao? A zašto bi je tražio kad je znanstvenik jasno pokazao da je spreman učiniti i više nego što bi se od njega moglo očekivati. A u nj se ne bi ni ulagalo da nisu postojali dokazi o tomu da je na pravom 'sorosovskom' putu, a ne nekakvu hrvatskom. Iz iste se riznice ulagalo i u mnoge druge hrvatske 'znanstvenike'. Plodovi se već vide. Ne bi Soros nudio pomoć M. Graniću da njegov politički profil nije ocijenio dobrim za svoje ciljeve. Ovdašnji se političar hvali kako Sorosovu milijundolarsku ponudu nije prihvatio, ali to nije ključni elemenat ove pripovijesti nego, pitanje zašto mu je ponuda stigla. Kojim je to svojim djelovanjem pridobio naklonost G. Sorosa? Narod ga 2000. godine nije izabrao, ali ga je, kako sam svjedoči izabrao Soros i ponudio u njegovu političku budućnost uložiti goleme novce.

Što je Hrvatska?

U kakvoj je relaciji sav taj novac sa slobodom, smislom postojanja i države i demokracije? Novinar pita prije spominjanoga 'odnarođenog': što je sa „stoljetnom čežnjom hrvatskoga naroda“ za slobodom. Odgovor: "To je obična budalaština. Kakva tisućljetna čežnja kad se nacija formirala kroz Ilirski preporod, tek malo više od stoljeća ranije?" Teško je povjerovati da urednici novina nisu vidjeli insuficijenciju elementarnoga znanja, i izvrtanju svega što se može izvrtati kako bi se Jugoslaviju prikazalo kao roditeljicu moderne hrvatske države. ("Da nije bilo Jugoslavije, ne bismo imali današnju Hrvatsku, među ostalim".) A i to bi, izvan političke arene u kojoj su glavni igrači titovci među sobom, teško zasluživalo ikakav komentar. Hrvatska je, kao zemlja na kojoj žive Hrvati, postojala više od tisuću godina prije nego što se pojavila 'južnoslavenska' država. I u tom je vremenu stvarala različite veze s drugim subjektima europskoga života. I sad jedan po jedan, među tim sijačima mržnje prema Hrvatskoj i Hrvatima, ponavljaju da Hrvatske bez Jugoslavije ne bi niti bilo.

Za 'odnarođenoga', narod uopće nije čeznuo za slobodom i svojom samostalnom državom. Nema nacije, nema čežnje za slobodom, kaže 'elitni'. Po njegovom nije nacijom postao narod, nego je iz nepoznate mase 'Ilirski preporod' 'formirao' nešto što se naziva nacijom, a Karađorđevići 1918. to nešto uveli u povijest kao 'troimeno pleme'. (Hrvatski narodni preporod, nacionalni, kulturni i politički pokret u Hrvatskoj sredinom devetnaestoga stoljeća, početak je procesa oblikovanja moderne hrvatske nacije.) Onda je došao Tito i od toga nečega (Hrvatske) stvorio 'svjetsku zemlju' (1945. - 1990.). Zemlju koja se toliko sviđa i Karađorđevićima i Sorosima. A odnarođeni, i to elitni, baš to obožavaju.


Ivan Bekavac

 

 

 

 

 

Čet, 21-01-2021, 05:13:00

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.