Komu vlada, zapravo, služi?

U Vukovaru je za dobro i Hrvata i Srba pobijedila razboritost i, može se reći, i politička mudrost što je nakon ružnih slika razbijanja dvopismenih ploča na nekim državnim institucijama nezadovoljstvo postupanjem vlasti nastavljeno civiliziranim, demokratskim i mirnim prosvjedima. Iz Hrvatske, iz koje je u javnosti međunarodne zajednice inače iznimno malo vijesti i izvješća, još je jednom odaslana ružna slika s još ružnijom porukom: da Hrvati ugrožavaju Srbe, da ne žele poštivati prava Srba kao nacionalne manjine u Hrvatskoj.

Štoviše i sama je Vlada u službenom priopćenju 2. rujna događanje u Vukovaru nazvala »šovinističkim nasiljem« i tako, provjerenim tradicionalnim partijskim jezikom, optužila hrvatske prosvjednike da su protiv Srba, odnosno protiv srpske nacionalne manjine. No, već samo malo pomnija analiza svih tih događanja otkriva da je riječ o više negoli sramotnom scenariju same Vlade.

Odnos većinskoga hrvatskog i manjinskoga srpskoga stanovništva u Hrvatskoj, osobito s obzirom na zastrašujuća događanja za vrijeme velikosrpske agresije, u svakodnevnom životu objektivno je iznad svakoga očekivanja. Ne postoji u Hrvatskoj politička stranka niti ikakva organizirana grupacija koja bi krivnju i odgovornost za sve strahote koje su se u Hrvatskoj događale od 1991. do 1995. pripisivala kolektivu srpske nacionalne manjine ili srpskoga naroda kao takvoga.

Neistinita i nepravedna poruka

Čak i pojedinci, koji su osobno doživjeli strahote od pojedinih pripadnika srpskoga naroda, ne poistovjećuju te zločince s cijelim srpskim narodom niti sa OdnosOdnos Hrvata i Srba u Hrvatskoj svakako opterećuju nekažnjeni zločini, odsutnost političke volje da se stvore temelji za ostvarivanje što je moguće većeg stupnja pravde i što potpunijeg pomirenja koje počiva na pravdi. Upravo u Vukovaru, koji je pretrpio najgore zločine, vlasti su propustile učiniti potrebno da se jednoznačno osudi i kazni svatko onaj tko je počinio zlo, kao da žele da bolne vukovarske rane ostanu, da ne zacjeljuju.srpskom nacionalnom manjinom, već dobro znaju da i u srpskom narodu, kao i u hrvatskom i svakom drugom, ima ljudi koji se mogu po svom ponašanju vrednovati od svetaca do kriminalaca i zločinaca. Stoga je u svjetsku javnost odašiljati poruku da Hrvati ugrožavaju ili mrze Srbe ne samo netočno, neistinito nego i nepravedno. Vlada je svojim priopćenjem od 2. rujna to ipak učinila pa se nameće ozbiljno pitanje: Zašto?

Odnos Hrvata i Srba u Hrvatskoj svakako opterećuju nekažnjeni zločini, odsutnost političke volje da se stvore temelji za ostvarivanje što je moguće većeg stupnja pravde i što potpunijeg pomirenja koje počiva na pravdi. Upravo u Vukovaru, koji je pretrpio najgore zločine, vlasti su propustile učiniti potrebno da se jednoznačno osudi i kazni svatko onaj tko je počinio zlo, kao da žele da bolne vukovarske rane ostanu, da ne zacjeljuju.

Ne može se drugačije protumačiti nego da je baš politika bivših i sadašnje vlade tumačila zakon o amnestiji tako da se ne procesuiraju ni ratni zločini, premda zakon o amnestiji to ne priječi. Grad u kojem se uče u školama dvije različite recentne povijesti i u kojem je nezaposlenost visoko iznad hrvatskoga državnog prosjeka zaslužuje neizmjerno više negoli su mu pružile sve dosadašnje vlade.

Umjesto rješavanja egzistencijalnih problema Vukovaraca, bez obzira na njihovu nacionalnost, sadašnja je Vlada na prvi dan nove školske godine kukavički za jutarnjeg sumraka pribjegla stvaranju otvorene provokacije. Oni koji su odlučivali o postavljanju dvopismenih ploča na državnim institucijama 2. rujna u Vukovaru točno su znali što će time izazvati pa je očito da je stvarno riječ o Vladinu sramotnom scenariju. I nečuvena optužba za »šovinističko nasilje« dio je toga scenarija kojemu je jedan od ciljeva političko podizanje međunacionalnih tenzija.

Manipulacija

Upravo kvalificiranje skidanja i razbijanja dvopismenih ploča u Vukovaru »šovinističkim nasiljem«, Vlada je odium koji je izazvala preusmjerila od sebe na srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj, odnosno na tobože netolerantne Hrvate. Upravo je nečuvena manipulacija Vlade i njezinih medijskih poslenika što se legalno i legitimno neslaganje s odlukom i postupkom Vlade umjetno pretvara u neslaganje ili čak tobožnju mržnju prema Srbima u Hrvatskoj.

Takvim svojim postupanjem Vlada je manipulirala i srpskom nacionalnom manjinom i Stožerom za obranu hrvatskoga Vukovara, odnosno dijelom hrvatskih branitelja. U tom kontekstu neizbježno je pitanje nisu li baš Vlada odnosno njezini stratezi ili gospodari inscenirali incidente u Dubrovniku i Splitu? Može li se nazrijeti kraj spremnosti na podlosti Vlade koja svojim potezima manipulira i Srbima i Hrvatima, priželjkujući njihovo sukobljavanje? Ta ozbiljna pitanja izazivaju i ono još važnije: Što zapravo Vlada hoće, komu zapravo služi?

Ako je Vlada u Hrvatskoj i uspjela privremeno svojim smišljenim sramotnim scenarijem za Vukovar odvratiti pozornost i od svoje nesposobnosti za rješavanje gospodarske krize i od svoga evidentnog promašaja nazvanog »lex Perković«, Europska Unija odnosno Europska komisija ni trenutka nije odustala od svoga zahtjeva, štoviše još je svoj zahtjev javno precizirala. Što vrijeme više odmiče, to je sve jasnije, i u medijima sve prisutnije, da baš Vlada provocira.

Tužno je stoga čitati komentar u Jutarnjem listu od subote 7. rujna naslovljen »Industrija mržnje u Vukovaru« u kojem se sva krivnja od stvarno odgovorne sadašnje Vlade svaljuje na druge, pa čak i na »određeni broj katoličkih svećenika«. Činjenice su neumoljive, pa i takvi pokušaji falsificiranja stvarnosti i skrivanja iza tobožnjega dosljednog provođenja zakona (u okolnostima kad se gotovo rijetko koji zakon striktno provodi) sve manje prolaze. Vlada i njezini propagandisti pozvani su razvijati scenarije stvarnoga poboljšanja uvjeta života svih građana i Vukovara i Hrvatske, a ne sramotne scenarije ikojeg, a osobito ne međunacionalnog razdora.

Ivan Miklenić
Glas Koncila