Prilog hrvatskomu emigrantskomu žrtvoslovlju

Ubojstva, pokušaji ubojstava, otmice, „nestajanja”, stradanja tijekom bježanja preko jugoslavenske granice na slobodu, život u logorima, bježanja iz izbjegličkih logora (iz Italije u Francusku, na primjer) zbog prijetećeg izručenja jugoslavenskim vlastima, svakodnevna izručivanja Jugoslaviji i kazne koje su slijedile, logorska ispitivanja „domaće” policije i potom interpolske komisije, trema pred iščekivanjem vijesti je li politički azil odobren ili nije, višemjesečna (čak i višegodišnja) logorska čekanja na odlazak u željenu državu, početci života u novom svijetu, uzleti i padovi u domoljubnom radu, stalno „hrvanje” s hrvatskim „našijencima” i „jugovićima”, razorno djelovanje ne samo udbaških gnjida nego i ljudske zavisti i gluposti među Hrvatima, uvijek više „domoljuba” nego domoljublja...

Te i druge teme iz povijesti hrvatske političke emigracije tek se počinje ozbiljnije istraživati. Ali vladajuća „nova klasa” najradije bi zaboravila sve što se tiče ne samo („neprijateljske”) emigracije nego i iseljeništva općenito. Politički moćnici u Hrvatskoj ne žele da im se netko izvana „petlja” u zamršene račune, ali im dobro dođu iseljenički šoldi. Zato je važno da znanstvene ustanove i pojedinci (kroz ustanove ili samostalno) budu neumorni i neustrašivi u istraživanju i ovoga dijela hrvatske povijesti.

Udbaška ubojstva hrvatskih emigranata bila su najvidljiviji i najbrutalniji oblik jugokomunističkoga terora nad Hrvatima u svijetu. Zato se o takvim krvoprolićima najviše pisalo. Ali bilo je i četničkih zločina nad Hrvatima u svijetu. I to treba temeljito istražiti. Tu sam temu „načeo” prilogom u Političkom zatvoreniku br. 289, listopad/studeni/prosinac 2021., str. 13. – 16. To može poslužiti kao upozorenje mlađim istraživačima hrvatske emigrantske povijesti da i ove slučajeve imaju u vidu.

Još dva jugokomunistička ubojstva

U ovom prilogu upozoravamo na dva jugokomunistička zločina za koja su rijetki živući Hrvati čuli. To su ubojstva braće Emila i Karmela Juriševića. O Emilovu slučaju znamo malo, a o Karmelovoj pogibiji pisalo je i svjetsko novinstvo. Među ostalim i ugledni američki tjednik (od 2020. dvotjednik) Time 19. kolovoza 1957. objavio je sljedeći članak.

JUGOSLAVIJA: Ozloglašeni bandit

„U Drugom svjetskom ratu, Karmelo Jurišević bio je tvrdoglav i čvrst partizan koji se borio na strani Tita protiv Nijemaca. No budući da je bio hrvatski seljak koji je cijenio slobodu i mrzio [novu] vlast, nije se mogao pomiriti s poratnom Titovom komunističkom diktaturom. Jedne neminovne noći 1949. godine, kada je Titova tajna policija došla po njega, Karmelo i njegov mlađi brat Emil pobjegli su u Trst, samo trenutak prije nego što je policija pokucala na vrata. Iz svojega skloništa odmah na drugoj strani granice, Karmelo i Emil uspostavili su kopnenu 'brzu prugu' za vođenje Jugoslavena u slobodu. Prije isteka te iste godine, Titovi agenti zatvorili su Karmelovu majku i sestru, a Emila su ubili na talijanskom teritoriju. Tri su puta pokušali ubiti Karmela na ulicama Trsta, ali nisu uspjeli.

'Povest ću svakoga tko želi pobjeći', obećao je Karmelo. I to je radio tijekom osam godina. Više od tisuću muškaraca i žena – Jugoslavena ili Talijana, koje su prekrajatelji granica ostavili na krivoj strani – duguje mu svoju slobodu. Bjeguncima koji bi u strahu prosvjedovali kad bi na putu [Karmelo] pokupio i druge, odgovorio bi: 'Ili idemo svi, koliko god nas ima, ili nitko ne ide.' Onima koji su mu pokušali platiti (uobičajena je cijena prevođenja preko granice 160 dolara), Karmelo bi se nasmijao i tiho rekao: 'Trebat će vam poslije. Hajde, idemo.' Jednom, u koparskom kraju prepunom vojnika, tjeskobno su u jednoj kolibi čekali da padne noć kad je netko zakucao na vrata. Karmelo je zapovjedio bjeguncima da iskoče kroz stražnji prozor, mirno otvorio vrata, bacio granatu, zalupio vratima te i on pobjegao kroz stražnji prozor. Jednomu ocu koji je morao doma ostaviti desetgodišnjega sina, Karmelo je obećao: 'Vi ćete se ponovo sastati sa svojim sinom.' Sedam mjeseci poslije toga uspio je ući u uznički logor duboko u Jugoslaviji, ondje je pronašao dječaka i doveo ga ocu u Trst. Jedanput se uputio na posebno putovanje i jednomu seljaku dotjerao [iz Jugoslavije] njegovu svinju i kravu.

Između prekograničnih akcija Karmelo, star 35 godina, uvijek naoružan, kretao se u sjenovitom svijetu izbjegličkih logora, praznih potkrovlja, barova sa šljivovicom i unajmljenih soba (koje je volio dijeliti sa zahvalnim djevojkama izbjeglicama). Nikad ga nitko s obje strane granice nije izdao. Ali prošli tjedan došao je kraj Karmelovoj sreći. Na kraškim brežuljcima poviše Trsta, gdje je poznavao svaki vijugavi puteljak, svako šumsko skrovište i svaku tajnu jazbinu, Karmelo je vodio jedan bračni par i njihovo dvoje djece na sigurno, kad su Titovi 'narodni stražari' [KNOJ – Korpus narodne obrane Jugoslavije] s crvenom zvijezdom na čelu iz strojopušaka otvorili vatru. Karmelo je uzvratio pucajući iz svojega pištolja Beretta, no sutradan su jugoslavenske vlasti ponosno objavile ubojstvo 'ozloglašenoga razbojnika Juriševića'. Oplakujući legendu i heroja, jedan je Tršćanin rekao: 'Na srcu mu je, zaista, bila samo jedna stvar, osobna sloboda. Želio je da svatko bude slobodan!'“

(Time, 19. kolovoza 1957., str. 24.)

***

Kako bih pronašao barem još koji podatak o braći Jurišević, pokušao sam stupiti u vezu s osobama koje u Hrvatskoj nose isto prezime. Jedna od njih bila je i gospođa Davorka Jurišević iz Umaga. Zahvalan sam joj na svim pokušajima, ali nije uspjela o braći ništa doznati. Ni Juriševići nisu čuli za ubijene prezimenjake.

Ipak, na temelju člančića koji su nekoć objavljeni na talijanskom možemo zaključiti sljedeće. Braća Emil i Karmelo pobjegla su preko granice 1949. godine i obojica su svesrdno pomagala ljudima pobjeći ispod Titova komunističkoga režima na tadašnji „Slobodni Teritorij Trst”.

Jugoslavenske komunističke vlasti odlučile su da ih treba pogubiti zbog njihova „zločina”. Emil je ubijen u noći između 18. i 19. studenoga 1949. godine. Dok je hodao ulicom „Mattonaia” u mjestu Dan Dorligo della Valle, nedaleko od Trsta, Titovi agenti pokosili su ga s devet hitaca. Dvojica ubojica bila su uhićena i potom osuđena na doživotnu zatvorsku kaznu. Ubojstvo je otkrio i prijavio Emilov prijatelj Silvano Riosa, koji je poslije i sam postao žrtvom rafala jugoslavenske „narodne obrane”, odnosno KNOJ-a.

Kad je ubijen Emil, agenti su pokušali ubiti i Karmela. Nasreću, on je tada uspio izbjeći sudbinu svojega brata, ali ga komunisti nisu pustili na miru. Jugoagent Boris Zugna iz mjesta Osp u Sloveniji pokušao je 5. svibnja 1952. godine ubiti njega i njegovu djevojku Emiliju Savron. I toga je puta sreća bila na Karmelovoj strani. Atentator je uhvaćen i godine 1954. osuđen na 13 godina zatvora.

Karmelo je bio toliko „opasan” da ga je Titov režim odlučio ubiti po svaku cijenu. Tragičnoga dana u kolovozu 1957., Karmelo je prevodio preko granice obitelj iz Novigrada, kad su ga dočekali vojnici KNOJ-a i pokosili rafalima. Tako je pala još jedna žrtva Titova režima.

Poginuo je pomažući ljudima pobjeći iz komunističkoga totalitarizma na slobodu. Njegova je žrtva tada bila cijenjena i pisalo se da zaslužuje medalju časti. Umjesto medalje za hrabrost i nesebičnost, brzo je zaboravljen, kao i mnogi drugi koji su pali za slobodu.

Patetični antifašizam

Karmelo je bio istinski borac za slobodu, protivnik fašizma i komunizma – svakoga totalitarizma, a ne kao bivši i današnji „antifašisti”, čiji je „antifašizam” samo smokvin list za njihov crveni fašizam za kojim plaču i ponovo ga priželjkuju. Nakon partizanske borbe Karmelo je vrlo brzo osjetio i shvatio da je Titov „antifašizam” bio ponajprije u službi drugomu totalitarizmu. Umjesto da je otišao u „bijeli svijet” tražeći bolji i sigurniji život, on i njegov brat ostali su pomagati drugima da iziđu ispod crvenoga jarma. Iz ljubavi za slobodu drugih, obojica su izgubila živote. Mogli bismo se pitati zašto Karmelo nije uzor današnjim „antifašistima” u Hrvatskoj, a ne Tito i oni koji su ubili njega, njegova brata i počinili masovne zločine.

Ima i onih koji opravdavaju ubojstva hrvatskih emigranata. Prema njihovu mišljenju UDB-a je branila državu od hrvatskih „ekstremistima” pa je, dakle, njezino ubijanje neprijatelja bilo obrambeno i legitimno. Slučaj Emila i Karmela upravo ukazuje na pogrješne pretpostavke za takve zaključke. Karmelo se nije borio protiv države. On i njegov brat jednostavno su htjeli pomoći svima koji su željeli živjeti u slobodi. Iz ljubavi za slobodu, svoju i drugih ljudi, dali su svoje mladenačke živote. Ne zaboravimo ih! 

dr. Ante Čuvalo

Politički zatvorenik, br. 292., srpanj-kolovoz-rujan 2022., str. 36. – 37.