Odnosi Njemačke i SAD-a

Puno simbolike i demonstracije jedinstva tu se nije vidjelo: novinari koji su doputovali s njemačkim ministrom vanjskih poslova vidjeli su Johanna Wadephula i njegovog američkog domaćina Marca Rubija u Washingtonu tek kratko zajedno, prilikom rukovanja u State Departmentu.

Trideset sekundi Rubio i Wadephul smiješili su se pred kamerama, a onda su se povukli na razgovore. Zajedničke konferencije za novinare nakon toga nije bilo. Službeno objašnjenje: bio je to radni sastanak. Najviši njemački diplomat želio je provjeriti u Washingtonu kakvo je stanje međusobnih odnosa dviju zemalja i što je još moguće.
Bez termina u Kongresu za Wadephula

Dan je već započeo nespretno. Rubijev tim pomaknuo je sastanak s prijepodneva na poslijepodne, pa je Wadephul jutro proveo u njemačkom veleposlanstvu i s predsjednikom Svjetske banke Ajayem Bangom.

Ni političari Senata i Zastupničkog doma u početku nisu imali vremena za razgovore s Wadephulom. To je bilo planirano drukčije – i dalo je naslutiti kakav je trenutačno odnos između supersile SAD-a i Njemačke, trećeg najvećeg izvoznog gospodarstva na svijetu.

Njemačka politički i vojno nije jedna od središnjih sila – a pogotovo ne u svijetu američkog predsjednika Donalda Trumpa, u kojem ponovno sve više vrijedi pravo jačega.

Treba li SAD još Njemačku?

No, prvotno odgođeni sastanak s Rubiom na kraju je ipak trajao dulje nego što se očekivalo. To je najčešće dobar znak. “Vrlo prijateljski, vrlo intenzivan razgovor”, rekao je Wadephul i naglasio zajedničke točke: “Mi Nijemci, mi Europljani, trebamo pouzdane partnere u Washingtonu, jednako kao što su SAD-u potrebni partneri poput nas.” To je pokušaj da se Amerikancima jasno stavi do znanja da “America First” ne znači “America alone”.

No posljednjih mjeseci sve se više nameće dojam da SAD smatra kako im Europa i Njemačka nisu potrebne. Barem ne više kao dosad, kao ravnopravni partneri. Je li Wadephul uspio na to utjecati?

To ostaje tajna. Rubio nije želio razgovarati s novinarima, a Wadephul je dao izjavu za medije u parku ispred Capitola. Sam. Već to daje naslutiti u kakvom je stanju njemačko-američki odnos.

Složnost oko pitanja Irana

U vezi Irana, čini se, postoji suglasnost oko oštrine stava. “Ovaj režim očito više nema legitimitet”, kaže Wadephul. Koristi sredstva koja “nisu samo neprihvatljiva, nego krše sva pravila humanosti”. Wadephul govori o brojnim ubijenim ljudima, o mučenjima, o pucnjavi.

“Međunarodna zajednica mora jasno dati do znanja da je sada solidarno uz iranski narod.” U EU-u se savezna vlada želi zalagati za donošenje sankcija protiv iranskog vodstva.

Ali kada se radi o mogućoj vojnoj intervenciji SAD-a u Iranu, primjerice i mogućim bombardiranjima, Wadephul je izbjegao jasan odgovor. To je odluka SAD-a, rekao je, on tu nema savjete. I ne postoje nikakva očekivanja.

A nejasan je bio i kada je načelno upitan o tome jesu li vojna sredstva, zračni udari ili ciljana bombardiranja, za njemačku vladu legitimna sredstva. Tu je Njemačka oprezna, suzdržana u izjašnjavanju.

No, realno gledano, što je Wadephul uopće mogao reći? Primjer Venezuele pokazao je da se SAD ionako ne usklađuje ni sa kim prije vojnih operacija, pa tako ni s Njemačkom.

SAD nepredvidljivost pretvara u politiku

Kada je riječ o Grenlandu, i tu je Wadephul pokušao naglasiti zajedničke interese. “Naši interesi u arktičkom prostoru moraju biti zaštićeni”, to je “zadaća za NATO-a”. Sigurnost u sjevernom Atlantiku može se postići samo zajednički, a o pitanju Grenlanda mogu odlučivati samo Grenland i Danska.

To djeluje kao pokušaj ohrabrenja sebe samog, povezan s nadom da će se time nešto postići u Washingtonu. No ova američka administracija nepredvidljivost je pretvorila u svoju politiku. Ona već dugo igra drukčiju igru. “America First” u sigurnosnoj politici znači da Amerika provodi ono što vidi kao svoje interese – čak i ako je to u suprotnosti s međunarodnim pravom ili odbija partnere.

Njemačka bez velike mogućnosti utjecaja

Trump stalno naglašava: “Treba nam Grenland.” Bilo da se kupi ili napadne i preuzme – sve se čini mogućim. Naglašavanje “zajedničkog” u pitanju Grenlanda tek je oprezan pokušaj Njemačke da deeskalira. No bez snažnih vlastitih poluga. Uspjeh takve politike je vrlo upitan.

Na pitanje o mogućem američkom vojnom angažmanu na Grenlandu, Wadephul također izbjegava konkretni odgovor: “Nemam ovdje nikakvih naznaka da se to ozbiljno razmatra.” A ako ipak do toga dođe? Tada savezna vlada na to vjerojatno nema odgovor.

Izražavanje nade i optimizma, naglašavanja zajedničkih interesa – sve je to očito potrebno kako bi se, unatoč Trumpu, SAD u Europi i Njemačkoj i dalje mogao doživljavati kao pouzdan partner.

Demian von Osten
Deutsche Welle