Okrugli stol povodom 70. obljetnice Bleiburga

Conditio sine qua non hrvatske političke budućnosti jest usvojiti zakon protiv negacionizma. Naime, ovo društvo jednostavno vapi za jednakim odnosom prema svim žrtvama, istaknuo je biskup Vlado Košić na otvaranju današnjega Okrugloga stola povodom sedamdesete obljetnice tragedije hrvatskoga križnoga puta.

Nužnost razbijanja predrasuda prema žrtvama, koji su mahom bile nevine, uplašene novoga poretka, istaknuo je kao važnu odrednicu ove i dudućih komemoracija. Političku nekrofiliju licititanja žrtvama jedne dnoga totalitarizma, a etiketiranje komemoratora žrtava drugoga totalitarizma usporedio je sa odlaskom na grob susjedovoj preminuloj obitelji, dok se vlastita zaboravlja.

Ugledni hrvatski demograf dr. Stjepan Šterc, posvećujući izlaganje svome ocu koji je preživio Križni put, objasnio je kako je hrvatsko dvadeseto stoljeće jedno od najtragičnijih stoljeća jednoga od europskih naroda, a to se nastavilo i u 21. stoljeću. Jedini je hrvatski narod, naime, imao 1948. godine negativnu demografsku bilancu te se taj trend nastavio i nakon toga kroz iseljavanje političko ekonomske emigracije, mahom iz ruralnih krajeva, a vrhunac toga događa se danas. U posljednih je petnaest godina, kako kaže, iz Hrvatske iselilo približno 150.000 mladih i obrazovanih ljudi.

Gost iz Slovenije dr. Jure Dežman govorio je o poteškoćama slovenske komisije prilikom otkrivanja prikrivenih grobišta, kao i o poteškoćama prilikom sakupljanja dokumentacije, koja je zarobljena čudnovatim pravilima dostupnosti u slovenskim arhivima. Profesor dr. Ivo Banac održao je izlaganje o zapadnim i sovjetskim postratnim aspektima i reparacijama, kao i o potpuno različitom odnosu prema ratnim zarobljenicima. Smrtne kazne za kolaboracioniste nisu bile neobične niti na zapadu, no samo na istoku (a i u Jugoslaviji koja tih godina nije bila samo ublažena varijanta staljinizma kako nas apologeti pokušavaju uvjeriti) prisutne su masovne egzekucije i masovne grobnice. Unatoč tomu, zapad je, kako kaže suodgovoran za Bleiburg, kako zbog toga što je ljude iz egzodusa koji su mu se predali vraćao protiv njihove volje u ruke novoga režima, tako i zbog toga što je prvih godina zatvarao oči nad divljačkim revanšizmom svojih istočnih totalitarnih saveznika. Izlaganje je završio pozitivnim primjerom slabašne Kneževine Lichestein koja je odbila vratiti ikoga protiv njegove volje.

Britanski povjesničar i autor knjige "Ministar i pokolji", Nikolaj Tolstoj osvrnuo se na misterij prema kojemu je usprkos zapovijedi iz Londona o tomu kako nitko ne smije biti vraćen u Jugoslaviju protiv svoje volje, zapovjednik britanskih snaga na Bleiburškom polju učinio je upravo suprotno kako bi se dodvorio Sovjetima koji su ga ucijenili nekim činjenicama iz raskalašenog života. Zbog toga je imao mnogih sudskih problema sa Lordom Aldingtonom, zapovjednikom britanskih snaga u to vrijeme te kasnijim liderom Torijevaca. Sudski procesi u predtacherovskoj Britaniji bili su farsa, jer je čitava zemlja bila u rukama aristokratske oligarhije, istaknuo je.

Govoreći o kontroverzama vezanima uz zločinački karakter žrtava Bleiburga rekao je: "One su ili laž ili puko neznanje. Ne postoji ni jedan dokaz da je među žrtvama bio i jedan ratni zločinac. Ja sam to proučavao najpozornije što sam mogao i ni u jednom trenutku nisam naišao na nekoga tko je bio ratni zločinac. Upravo zato što stvari nisu u potpunosti razriješene, ljudi danas mogu reći što god žele te se uvjeriti u nešto, pogotovo ako ne znaju dovoljno. Kako u Rusiji, tako i u bivšoj Jugoslaviji – ljudi koji imaju simpatije prema komunizmu jednostavno ne mogu priznati da su ikada bili u krivu".

Što se Josipa Broza tiče, inzistira kako su njegove zasluge, kao i zasluge minornoga partizanskoga pokreta preuveličane. Oni zasigurno nisu bili ključni za poraz nacizma i fašizma.

Opći zaključak skupa mogao bi se svesti pod zajednički nazivnik kako je elita bivšega titoističkoga režima, doduše, bila na pobjedničkoj strani rata, no bilance svih totalitarizama toga vremena su slične. Tito je bio u jednakoj mjeri loš kao Hitler ili Staljin, a proporcionalno gledano stradalo je jednako građana zemalja koje je kontrolira. Prikazivati Tita kao osloboditelja vrlo je infantilno, on je doista predvodio grupu protivnika nacizma i fašizma, koja je imala neke gubitke i sudjelovala u nekim bitkama, no gledajući na europskom nivou, on se samo našao na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Tekst: Hina
Fotografije: Ljubomir Škinjar